Zbogom, stvari! Transformacija kroz odricanje, od stoicizma do zena

Fumio Sasaki na nepretenciozan način argumentira kako prihvaćanje minimalizma vodi do jednostavnijeg i sretnijeg života, piše Hana Samaržija u svojem pregledu njegove knjige Goodbye, Things. Sasaki govori o oslobođenju od prolaznih trendova i društvenih konvencija, lakšem probiru ljudi s kojima se doista osjeća dobro, te novopronađenom fokusu na svrhovite i društveno vrijedne aktivnosti.

• Naslovna fotografija: Motiv s naslovnice knjige goodbye, things: The New Japanese Minimalism. (W.W. Norton & Company, 2017.)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

 U hiperbolično potrošačkom društvu sveprisutnog kapitalizma koji cijedi plaće ljudi opterećenih statusnom tjeskobom i ujedno razara okolišne resurse, minimalizam se posljednjih godina nametnuo kao oslobađajuća i impresivno smirujuća alternativa. U djelima američkih minimalista, poput dua Minimalisti i masovno prodavanog Joshue Beckera, konzumeristički imperativ zgrtanja markiranih stvari zamijenjen je težnjom sporom življenju u umirujućem i asketskom okruženju dubokih interpersonalnih odnosa. Važnije, epistemička vrijednost minimalističkih djela leži prvenstveno u njihovoj poduprtosti sličnim učenjima antičkih stoika i budističke tradicije.

U kratkim crtama, minimalizam podrazumijeva odricanje od materijalnih stvari koje nam nisu doista potrebne, napuštanje impulzivnih potrošačkih obrazaca te zdraviji fokus na iskustva i međuljudske odnose. Usporedna analiza američkog i japanskog minimalizma stoga bi barem hipotetski morala ponuditi uvid u utjecaj kulturoloških razlika na eksplanatorne modele minimalizma. Unatoč tome, u kod nas neprevedenom djelu Goodbye, Things (Zbogom, stvari), japanski autor Fumio Sasaki svoj publicistički hit započinje podastirući intelektualno razočaravajuće plitak uvid u svoj život. Međutim, iako Sasaki podbacuje u nuđenju autentično japanskog opravdanja minimalizma, njegova je knjiga neosporno izuzetno korisna zbirka savjeta o pronalaženju osobnog mira.

Sasaki se iz kronično neuredne osobe prometnuo u utjelovljenje čistunske askeze. (Fumio Sasaki)

Sasaki je – kako saznajemo iz njegovog autobiografskog uvoda i nekolicine fotografija – zaposlenik japanske izdavačke kuće koji se iz pasioniranog skupljača antikviteta i kronično neuredne osobe prometnuo u utjelovljenje čistunske askeze. Na slikama Sasakijevog stana prije i poslije minimalističkog obrata, razvidno je da njegov studio više ne opsjedaju slojevi nepospremljene odjeće ni nepregledni stupovi naslaganih knjiga koje održavaju farsičnu percepciju sebe kao rijetkog erudita. Sasaki, u cijelosti lišen pretencioznosti ili iluzija vlastite veličine, piše jednostavnim rječnikom i ne izvodi stilske vježbe labirintske sintagmatike, uvijek obazriv prema svojem čitateljstvu i usmjeren primjenjivosti.

U sićušnom tokijskom stančiću od dvadeset četvornih metara dostatnom za samca, Sasaki živi s nekoliko košulja i hlača neutralnih boja te golim minimumom namještaja svedenim na tradicionalni japanski madrac za spavanje i inatljivo postojanje stolića u dnevnom boravku. Kako priznaje, Sasakijev se život drastično promijenio kad je odustao od igara moći neprestanog trčanja za novcem i statusom te njihovu polarnu opreku pronašao u minimalizmu. Autor stoga svoj memoar koncipira prvo kao uvod u minimalizam, potom kao filozofsko-psihološku raspravu o korijenima zgrtanja te kao vodič u pojednostavljivanje vlastitih domova.

Sasaki ističe da minimalizam nije monopol grintavih bogataša, nego alat dostizanja boljeg života duboko ukotvljen u japanskoj zen tradiciji

Ono što u ovom često viđenom planu svejedno zapanjuje Sasakijeva je japanska nacionalnost: Sasaki je jedan od rijetkih prominentnih minimalista koji ne dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, a ujedno i – dakako, uz sveprisutnu Marie Kondo – jedini čija su djela globalno popularna i prevođena na engleski jezik. Unatoč tome, Sasaki svoje reference i izvore pronalazi prvenstveno u japanskoj minimalističkoj tradiciji, implicitno ističući da minimalizam nije monopol grintavih bogatašica i bogataša zamorenih brigom o svojim stvarima, nego alat dostizanja boljeg života duboko ukotvljen u japanskoj zen tradiciji. Valja upamtiti i da je Japan, prema dostupnim statističkim podatcima, država s najmanjom prosječnom stambenom kvadraturom. Minimalizam ondje stoga nije pomalo razmaženo i privilegirano raskidanje veza s gomilama prikupljenih predmeta, nego egzistencijalna nužnost.

Prema Sasakijevoj pravocrtnoj definiciji, minimalizam je jednostavno odricanje od svega što nam nije potrebno. Kad svoje vlasništvo svedemo samo na predmete koje istinski volimo i često koristimo, ostatci naših starih ličnosti ili izmišljenih alata savršenih života prestaju stajati na putu uistinu svrhovitog i slobodnog života. Predmeti koje gomilamo, ovisno o njihovoj kategoriji, obnašaju različite uloge u našim životima. Neki su predmeti, poput markirane odjeće ili ulickanih automobila, simboli statusnog kapitala kojima se s drugima takmičimo u vječnoj igri uspoređivanja bez konačnog pobjednika. Druge predmete – antikvitete, knjige, ekscentrične odjevne predmete ili fizičke kopije filmova – zadržavamo uvjereni da potvrđuju zanimljivost naših osobnosti. Sasaki govori i o predmetima koji nas podsjećaju na sretne prošle trenutke ili stvari koje unaprijed nabavljamo za svoje idealizirano buduće sebstvo.

Minimalizam nas ukotvljuje u sadašnjem trenutku i nježno potiče spoznaju da već imamo gotovo sve što nam je potrebno. Reklame i marketinški trikovi tada gube svoju magnetsku privlačnost, jer spoznajemo da smiraj i sloboda ne proizlaze iz nabavke pravog proizvoda, nego od napuštanja naših prošlih, zamišljenih i suštinski štetnih persona. Sasakijeva sažeta i nepatvoreno nepretenciozna argumentacija minimalizam ocrtava kao put prema jednostavnijem, lakšem i sretnijem životu. Minimalistice i minimalisti dokaz svoje vrijednosti traže u onome što doista mogu ponuditi svijetu te u etički optimalnoj upotrebi svojih sposobnosti, vještina, talenata i ustrajnosti.

Tražeći korijene naše sklonosti zgrtanju, Sasaki se vraća pedeset tisuća godina u prošlost ljudske vrste, kad su naši mozgovi poprimili svoju sadašnju konfiguraciju, neuralnu plastičnost i bihevioralne uzorke. Zgrtanje je nekoć bilo egzistencijalno nužna vještina: u uvjetima stalne prijetnje oskudice, višak hrane jamčio je naše preživljavanje, reprodukciju i produljenje vrste. Predmeti koje smo tada posjedovali – kameno oruđe i prve glinene posude – bili su utjelovljenja istinske nužnosti. Naši su se pedeset tisuća godina stari kognitivni sustavi, nepripremljeni za zatrpavanje oglasima i informacijama, danas našli u posve neprimjerenim i izuzetno stresnim sociopolitičkim uvjetima. Budući da su nebrojene samoposluge anulirale privlačnost zgrtanja hrane, sad gomilamo materijalne signale svoje vrijednosti, posmeđene fragmente prošlosti i hobističke pribore primjerene nekim drugim životima. Sasaki materijalizam stoga ne blati i ne ilustrira kao kakav moralni podbačaj. Naši umovi jednostavno su nastavili činiti ono što su oduvijek radili, no ono što je nekad davno moglo biti isključivo prikupljanje nužnosti danas je degeneriralo u posve otuđujuću identifikaciju s predmetima.

Sasakijeva argumentacija minimalizam ocrtava kao put prema jednostavnijem, lakšem i sretnijem životu. (Fumio Sasaki)

U nastavku, Sasakijevi lakonski sažeti savjeti bez pritiska i osude čitateljstvo nutkaju prema jednostavnijem životu. Sasaki svoju publiku stoga pragmatično potiče da, primjerice, s uklanjanjem razvidno suvišnih predmeta počnu odmah, da dokumente skeniraju i zadrže samo u digitalnom obliku, da svoja sjećanja prestanu poistovjećivati s materijalnim ostatcima prošlosti, da odustanu od budućih verzija sebe koje nikad ne bi zaživjele i da predmete s kojima je teže raskinuti prvo sakriju u kakvu teško dostupnu kutiju, a potom izvade samo ako ustanove da su im doista dragi i istinski nužni. Osvrćući se na minimalistički pristup vjerojatno najpoznatije japanske i ine tematske autorice, Marie Kondo, Sasaki odlazi korak dalje i savjetuje raskidanje i sa stvarima koje “potiču sreću,” budući da je Kondoin središnji savjet toliko neodređen da hipotetski dopušta zadržavanje gotovo svega što katalizira ikakvu emociju.

Nakon pedesetak savjeta za minimiziranje vlastitih života i dodatnih jedanaest prijedloga za odvažnije minimaliste, autor se osvrće na utjecaj minimalizma na svoju percepciju vlastite vrijednosti i interakciju sa svijetom. Bez tereta predmeta i njihove toliko zavodljive usporedivosti s vlasništvom drugih ljudi, Sasaki govori o potpunom oslobođenju od pritiska praćenja prolaznih trendova i zadovoljavanja društvenih konvencija. Neopterećenost stvarima naše domove čini lakšim za održavanje i ugodnijim za život, a radikalan raskid sa sveprisutnim materijalizmom i teškoćom odvajanja od poznate ugode otvara put minimiziranju i nematerijalnih aspekata naše svakodnevice. Sasaki stoga reportira svoje novostečene sposobnosti preciznog probira ljudi s kojima se doista osjeća dobro, fokusiranja na svrhovite i društveno vrijedne aktivnosti te zahvalnosti za ono što već imamo.

Odricanje od društvene konvencije sudjelovanja u potrošačkom društvom za Sasakija funkcionira kao katalizator objektivnijeg sagledavanja valjanosti i ostalih društvenih konvencija, poput održavanja transakcijskih odnosa i krojenja lažnog sebstva namijenjenog takmičenju s okolinom. Premda argumentacijski katkad banalna i strukturalno predvidljiva, Sasakijeva posveta minimalizmu zoran je primjer rasjeda između američke i japanske kulture. Sasakijev naizgled rigidniji projekt težnje posvemašnjoj askezi u američkoj bi minimalističkoj tradiciji bio nemoguć, no savršeno je koherentan u državi sićušnih stanova i bogate zen tradicije.

Nudeći uvod u minimalizam, Sasaki nam između redova nudi udžbenik za postajanje boljim ljudima, osobama koje svoju vrijednost pronalaze u onome što čine za druge, a ne u onome čime se hrpimice okružuju. U svijetu kasnog kapitalizma i lažljivih života na društvenim mrežama, Sasaki pronalazi prostor slobode. Zadržavanje samo onoga što nam je doista potrebno stoga postaje ono što smo ne znajući trebali da bismo odrasli u emocionalno zrele, samopouzdane i socijalno angažirane ljude. Sasakijev kontekstualizirani priručnik za samopomoć time ostvaruje nešto doista rijetko: naime, on uistinu pomaže.