Zdena Salivarová Škvorecká. Žena koja je u egzilu održavala češku književnost na životu

Zdena Salivarová Škvorecká bila je talentirana spisateljica, ali se odrekla vlastitog pisanja kako bi spasila češke autore nakon sloma Praškog proljeća, piše Sofija Kordić. Kroz izdavačku kuću ‘68 Publishers, koju je osnovala s mužem i vodila iz egzila u Torontu, Salivarová je osigurala književni i duhovni opstanak jedne nacije.

• Naslovna fotografija: Zdena Salivarová Škvorecká. (skvorecky.cz)

• Autorica je novinarka i književnica koja živi u Pragu

Bili su u egzilu kratko vrijeme, u Torontu. Josef Škvorecký razmišljao je danima kako objaviti svoj, u Čehoslovačkoj zabranjeni roman, „Oklopni bataljon“. Knjiga je tiskana 1969. u Pragu, ali nije puštena u prodaju.

Jednom, usred noći probudila ga je supruga, Zdena Salivarová. Začuđeno je upitao što se događa.

– Sami ćemo ga objaviti! – predložila je.

– Što?

– Oklopni bataljon!

– Ne budi smiješna. – odgovorio je i ponovno zaspao.

Ali Salivarová nije odustala. Dala se u potragu, pisala na sve strane, na kraju je pronašla prikladnu tiskaru. Tako je u Torontu osnovana izdavačka kuća Sixty-Eight Publishers, najvažnija izdavačka kuća u egzilu nakon invazije Varšavskog pakta na Čehoslovačku, u kolovozu 1968.

Bila je talentirana spisateljica, ali se odrekla pisanja da bi spasila češke autore nakon sloma Praškog proljeća. (skvorecky.cz)

Zdena Salivarová Škvorecká preminula je ljetos u 91. godini. Bila je talentirana spisateljica, ali se odrekla pisanja da bi spasila češke autore nakon sloma Praškog proljeća. Sve je započelo u stambenom naselju u Torontu, u jednosobnom stanu; spavali su na darovanom madracu, a stan im je služio i kao ured i skladište. Nekoliko godina kasnije par je preselio izdavačku kuću u poslovni prostor u gradu.

Do zatvaranja ’68 Publishers 1993. godine, objavili su 227 knjiga desetaka prognanih i underground književnika. Da nije bilo bračnog para Salivarová – Škvorecký neki od njih nikad se ne bi pročuli.

Egzilsko nakladništvo u Torontu održavalo je češku književnost na životu i čitateljima kod kuće i onima diljem svijeta slalo knjige zabranjenih autora poput Josefa Škvoreckog, Milana Kundere, Bohumila Hrabala, Vaclava Havela, Ivana Klíme, Ludvíka Vaculíka, Pavela Kohouta… U egzilu je Škvorecky napisao mnoge popularne romane, „Mirakul “, „Sjajna sezona“ i Inženjer ljudskih duša.“

Škvorecký je preuzeo urednički posao, Salivarová sve ostalo.

„U početku sam gotovo sve radila sama: narudžbe, plaćanja, dopisivanje, čitanje rukopisa, slaganje slogova, pripremu knjiga za tiskaru, lekturu, pakiranje i distribuciju“, prepričavala je Salivarová.

Nosila je teške vreće s knjigama na poštu. Kasnije je radila i urednički posao, a naučila je i grafički dizajn, potpisivala se pseudonimima poput Držmíšková. Bavila se i tiskom i s ironijom pričala kad bi radila u tiskari da je bila prljava do ušiju i da tih dana nije mogla u javnosti izigravati damu i suprugu sveučilišnog profesora.

­­

The New York Times opisuje je kao talentiranu spisateljicu, pjevačicu i glumicu koja se našla u sjeni slave supruga. (NYT)

The New York Times u članku posvećenom Salivarovoj – nakon njezine smrti krajem kolovoza ove godine – opisuje je kao talentiranu spisateljicu, pjevačicu i glumicu koja se našla u sjeni slave supruga, koji je u svojim djelima prikazivao sudbine pojedinaca suočenih s tiranijom komunističkog režima. Time se svrstao među najvažnije pisce druge polovice 20. stoljeća uz Václava Havela i Milana Kunderu, piše NYT i ističe da je upravo Salivarová odigrala ključnu ulogu u uspjehu sva tri pisca.

Prihodima Škvoreckog s torontskog sveučilišta i honorarima za knjige objavljene na Zapadu financirali su prva izdanja. Nisu isplaćivali plaće sebi niti honorare autorima. Pomagale su im donacije, pomagao je i slavni režiser Miloš Forman. Prije emigracije Škvorecký i Forman surađivali su na različitim projektima koje nisu uspjeli realizirati zbog zabrana režima, poput adaptacije romana Škvoreckog „Kukavica“  (zanimljivo je da je prvi prijevod „Kukavica“ na neki strani jezik objavljen u Jugoslaviji 1967.) ili zajedničkog scenarija pod nazivom „Note u koferu“, od kojeg je trebala nastati antimilitaristička muzička komedija. Forman je, navodno, savjetovao Škvoreckog nakon emigracije da više nema smisla praviti film po spomenutim scenarijima, što su mnogi vidjeli kao propuštenu priliku za daljnju afirmaciju češke književnosti u inozemstvu.

Kasnije su izgradili stalni krug pretplatnika koji su unaprijed plaćali produkciju izdavačke kuće. Salivarová je u Kanadi jedva nabavila tiskarski stroj s dijakritičkim znakovima. Iskoristila ga je i za iznajmljivanje tiskanja publikacija, plakata i letaka zainteresiranima iz ostalih nacionalnih manjina. Tako je uz ‘68 Publishers djelovala i tiskara Prague Typesetting, pa su prihodi od narudžbi na ruskom, mađarskom i poljskom jeziku pripomogli u zarađivanju novca za češku fikciju, poeziju i publicistiku.

Osim spomenutih, slavnih romanopisaca tiskala se i poezija Ivana Blatnog i Jana Zahradníčeka i prvijenci književnih otkrića izdavačke kuće, Jana Křesadla ili Jana Nováka. Za svakog Ivana Blatnog, ​​pa i Jaroslava Seiferta, koji je kasnije postao nobelovac, morao je postojati Bohumil Hrabal ili Milan Kundera, koje su mnogi naručivali. Tako je ‘68 Publishers kombinirala izdavanje poezije i proze.

Škvoreckovi „Oklopni bataljon“ i „Mirakul“ bili su među najprodavanijim naslovima nove izdavačke kuće.

Prosječna naklada bila je 1500 do 2000 primjeraka, a među najprodavanijim naslovima, uz romane Škvoreckog „Oklopni bataljon“ i „Mirakul“, bili su i memoari glumica Adine Mandlové i Líde Baarové, te književnog kritičara Václava Černog. Obje glumice su nakon 2. svjetskog rata bile uhapšene zbog navodne kolaboracije s nacistima. Puštene su zbog nedostatka dokaza. Baarová je prije rata imala, kako je tvrdila, prinudnu aferu s Goebbelsom koji ju je neprestano oblijetao dok je snimala filmove u Njemačkoj. U mnogim slučajevima kuća ‘68 Publishers objavila je rukopise koji bi zauvijek ostali neotkriveni.

Glazbeni publicist, Petr Dorůžka – čiji je otac bio poznati glazbeni kritičar  Lubomir Dorůžka, vrstan poznavatelj jazz muzike i bliski prijatelj Josefa Škvoreckog – pričao je nedavno u razgovoru za Češki radio kako je krijumčario knjige iz ‘68  Publishers preko Jugoslavije do Čehoslovačke.

Čehoslovacima je za putovanje izvan zemlje bila neophodna tzv. izlazna dozvola, koju je izdavalo Ministarstvo unutarnjih poslova. Bila je sastavni dio putovnice i nužan uvjet za putovanje u nesocijalističke zemlje. Građani nisu imali putovnicu kod kuće, već na posebnom odjeljenju policije. Svaki put kad su htjeli van zemlje, posebno na zapad, morali su podnijeti zahtjev za izlaznu dozvolu i pismeno dopuštenje za podizanje deviznih sredstava. Do Jugoslavije se, pak, moglo puno lakše putovati jer se smatrala socijalističkom državom.

Dorůžka je s obitelji išao na more u Hrvatsku, imali su i prikolicu s brodicom. Nju je iskoristio kako bi prevozio knjige kupljene u Jugoslaviji, koje su u Čehoslovačkoj bile zabranjene, npr. Solženjicina ili Orwela. Istodobno bi se njegov otac dogovorio sa Škvoreckým da pošalje knjige izdane u ‘68 Publishers u Zagreb na poste restante,  sin bi to preuzeo i sakrio s ostalim kupljenim knjigama ispod sjedišta ili dna brodice. Dorůžka je uvijek išao na provjerene granične prijelaze u Mađarskoj gdje kontrola nije bila striktna.

Neke su se knjige krijumčarile u prtljazi ljudi koji su mogli legalno putovati na Zapad. Ljudi su se dovijali na sve moguće načine, tako su npr. knjige ponekad bile prepakirane tako da izgledaju kao detektivske priče, krimići ili ljubići ili drugi, neproblematični žanrovi. Jedan od najpopularnijih načina bio je skrivanje knjiga u kutijama s praškom za rublje. Prepakiranjem knjige ili stavljanjem u kutiju Persila je, navodno, najčešće krijumčarena Kunderina „Šala“, dok su „Oklopni bataljon“ Škvoreckog prenosili diplomati i ostali ljudi koje su manje provjeravali, ili strani studenti, kulturni radnici, aktivisti – kuriri, ljevičari koji su pomagali u krijumčarenju literature u zemlje istočnog bloka. Od jednog primjerka knjige stotine su potom kopirane na pisaćim strojevima. „Oklopni bataljon“ bila je jedna od najkopiranijih knjiga u češkom samizdatu 1970-ih.

Diplomatska pošta bila je najsigurniji put za Havelove drame i tekstove. Prenosili su ih i zapadni novinari i aktivisti koji su posjećivali disidente smještajući ih u odjeljku prtljage rezerviranom za osobne dokumente.

Najrizičniji oblik krijumčarenja predstavljali su kuriri-pješaci koristeći iskustvo ilegalnih prelazaka granica s zapadnom Njemačkom.

Nakon što bi zabranjena knjiga ušla u Čehoslovačku, ljudi su je posuđivali, što prije prepisivali na pisaćem stroju i kopirali, jer je posjedovanje nekih naslova moglo prouzročiti razne neugodnosti za vlasnika. U najmanju ruku knjiga bi bila oduzeta od strane tajne službe StB-a, koja bi vlasniku nakon toga bila cijeli život za petama. Havel je bio prioritetna meta za StB, njegove knjige bi se gotovo uvijek zaplijenile. Ljudi koji su krijumčarili ili distribuirali zabranjene knjige riskirali su i kaznu zatvora, a članovi obitelji imali bi probleme s pronalaženjem posla ili školovanjem.

­­

Njezin roman „Honzlová“ smatra se jednim od najboljih djela napisanih u češkoj književnosti 20. stoljeća.

Zdena Salivarová bila je podcijenjena, nepoznata u široj javnosti i vječno u sjeni Škvoreckog. No svejedno, njezin roman „Honzlová“ smatra se jednim od najboljih djela napisanih u češkoj književnosti 20. stoljeća. Knjigu je pisala početkom ljeta 1969. prije egzila u Torontu, kada je Škvorecký predavao na Berkeleyu i na još nekoliko sveučilišta u Americi. Salivarová je bila i prevoditeljica s francuskog, pjevačica i glumica, posjedovala je izvrstan sluh tako da je francuski govorila kao materinji.

Radnja romana je iz razdoblja rigidnog čehoslovačkog komunizma, oslonjena na autoričine autobiografske podatke; Jana Honzlová, mlada pjevačica jedne glazbeno-plesne skupine ne može ići na inozemnu turneju iz političkih razloga. Jedan od braće zatvoren je i na prinudnom radu u rudnicima urana u Jáchymovu. Ostala djeca s majkom žive u teškim uvjetima u malom, neuglednom stanu u Pragu. Tajna služba, StB revnosno prati što Honzlová radi, s kim se druži. Svima je trn u oku, između ostalog i što umije prevoditi na strane jezike zapadnih zemalja.

Inače, otac Salivarove, Jaroslav – poznati nakladnik prije drugog svjetskog rata, a neprijatelj nakon njega – vodio je knjižaru i izdavačku kuću u centru Praga. Komunisti su knjižaru i izdavačku kuću nacionalizirali nakon prevrata iz veljače 1948. (nakon ostavke 12 nekomunističkih ministara umjesto novih izbora komunisti u potpunosti preuzimaju vlast u zemlji), i poslali oca u zatvor kao “eksploatatora radničke klase”. Nakon puštanja na slobodu 1952. emigrirao je u SAD i cijeloj obitelji uzrokovao velike probleme. Jedan od braće je – podatak iskorišten u romanu – kao osamnaestogodišnji mladić osuđen na deset godina prinudnog rada u rudnicima urana, jer je preko granice odveo dvojicu prijatelja. Obitelj je protjerana iz centra grada, iz stana u elitnoj Pariškoj ulici u neuglednu četvrt, u mali stan bez kupaonice. Oca je srela tek nakon 17 godina kad je pratila Škvoreckog na turneji po Americi, zatekla ga veoma narušenog zdravlja, nije bio u stanju ni govoriti. Nedugo nakon susreta je preminuo.

Engleski nije govorila ni riječ, vrijeme u Americi joj je sporo prolazilo i ispunila ga je pišući roman. Teško se u početku snalazila i u Torontu.

„Osjećala sam užasnu nostalgiju prve dvije godine. Neprestano sam plakala i slušala Pilarku: (Eva Pilarová, čuvena češka pjevačica i glumica, op.a.) Já se jednou vrátím zpátky k vám, kde každý kámen znám“, pričala je Salivarová svoje dojmove iz prvih godina emigracije i kako se i zašto počela baviti izdavaštvom u intervjuu s novinarom Karelom Hvížďalom.

Salivarová je od 1965. do 1968. studirala dramaturgiju na čuvenoj praškoj akademiji, FAMU gdje joj je predavao i na nju uvelike utjecao Milan Kundera.

Možda je baš zato već 1968. objavila triptih, kratke priče „Muška vožnja“, kao polemiku s Kunderinim „Smiješnim ljubavima“. Vješto je ocrtala tragikomične aspekte ljubavnih odnosa, gdje su napetosti stvorene različitim poimanjem ženskog i muškog koncepta ljubavi. I u pričama i u romanu „Honzlová“ vidljiv je naglasak na sukobu između privatnog života i društvenih okolnosti. S Kunderom je za vrijeme objavljivanja triptiha bila u prijateljskom odnosu koji je trajao do konca njihovih života.

Zanimljivo je da se 1972. nakon objavljivanja romana Honzlová govorilo, pa i danas se to može čuti, da je roman toliko dobar da ga je morao napisati Škvorecký, jer eto, kako bi, zaboga, žena mogla napisati nešto tako izvrsno. Književni krugovi su se toga prisjetili i kad je književnica Petra Hůlová prije dvije godine objavila roman „Najviša karta“ u kojem je iskoristila stari književni trač – da je njezin prvi roman „Sjećanja moje bake“ iz 2002. napisao književnik Jáchym Topol, njezin tadašnji partner, a ne ona.

Cibulka je u svojim listama objavio nekoliko tisuća imena, kodnih imena i datuma rođenja, među njima i ime Zdene Salivarove.

Jedan je od najtežih trenutka u životu Salivarove, a imala ih je, na žalost, napretek, objavljivanje popisa tajnih agenata i doušnika StB-a, od antikomunističkog aktivista Petra Cibulke, 1992. godine. Objavljeno je nekoliko tisuća imena, kodnih imena i datuma rođenja, među njima i ime Zdene Salivarove. “Cibulkini popisi” brzo su postali bestseler. Dolili su ulje na vatru u ionako polariziranom društvu i podjelu na „mi“ i „oni“.

Nitko nije znao po kojim kriterijima je popis sastavljen, ali nitko od nadležnih nije osporio njegovu autentičnost, što je dalo zeleno svjetlo javnosti da krene u potragu za krivcima i da se naslađuje, jer su se među navodnim „štakorima“ našla mnoga poznata imena: glumci, intelektualci, svećenici i istaknuti disidenti. Najgore od svega je što su mnogi bili potpuno nedužni i nisu imali pojma otkud su se njihova imena našla na popisu. Ljudi su gubili prijatelje, ugled, a poneki i posao. Zabilježeni su i pokušaji samoubojstava.

Uvrštavanje u popis suradnika zloglasne tajne službe, na kojem su se rame uz rame našli kriminalci i žrtve, uz neodlučne reakcije nekih prijatelja prouzročilo je Salivarovoj veliku životnu traumu koju nije prevladala do smrti. Nitko nije javno stao u njezinu obranu, a što je najgore, većina uopće nije dovodila u pitanje vjerodostojnost liste. Njezin žar prema domovini se ohladio, a život joj je zauvijek bio okaljan. Havel je reagirao, ali nedovoljno odlučno, doduše, apelirao je na javnost da ne osuđuju lako i ne uzimaju listu zdravo za gotovo. Govorio je da je lista samoproglašeni sudac, da je destruktivna i neverificirana, ali nije poduzeo nikakve korake niti tražio da se istraži kojim metodama i po kojim kriterijima su se imena ljudi našla na popisu.

Iako je Salivarová podnijela tužbu, dobila oba suđenja, i ime joj je izbrisano s Cibulkove liste, nakon proganjanja cijele obitelji od strane komunističkog režima i nakon dva desetljeća pomaganja zabranjenim češkim autorima, osjećala se porazno. Govorila je da je Cibulkina lista zločin koji je uništio mnoge živote.

­­

U “Okaljanima” je Salivarová sakupila priče onih koji su se, poput nje, nedužni pojavili na omraženoj Cibulkinoj listi.

Dvije godine nakon objave popisa, izdavačka kuća ’68 Publishers objavila je jedan od njihovih posljednjih naslova, zvao se „Okaljani“, a u njemu je Salivarová sakupila priče onih koji su se, poput nje, nedužni pojavili na omraženoj listi. Tužan kraj legendarne izdavačke kuće, to više što je knjiga prošla gotovo nezapaženo, za razliku od blaćenja imena sa spiska. Teško je naći opravdanje u činjenici da obični ljudi nisu razlikovali one koji su aktivno surađivali i one s kojima je državna sigurnost htjela surađivati, pa su se zato njihova imena nalazila u dokumentima tajne službe. A kasnijim pojavljivanjem imena na listama suradnika i doušnika službe učinjena je nepovratna šteta bez obzira na presude.

Svatko tko traži razloge zašto se mnogi iseljeni Česi nisu trajno vratili u domovinu nakon baršunaste revolucije može ih naći u posljednjem romanu Salivarové, „Gnoj zemlje“ iz 1994. Roman je o češkim emigrantima koji su pobjegli u Kanadu nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, napisan u obliku pisama i pun je autobiografskih elemenata iz života autorice i njezinih prijatelja. Nakon ovog djela Salivarová se okrenula detektivskim pričama koje je sa suprugom Škvoreckým pisala iz čiste zabave.

Koliko je Česima bila značajna izdavačka kuća u Torontu svjedoči i dodjela Ordena bijelog lava koji je paru uručio predsjednik Havel 1990. za izniman doprinos u obnavljanju slobode i demokracije u Češkoj. Iste je godine u Pragu objavljeno drugo izdanje „Oklopnog bataljona“, 21 godinu nakon što je prvo praško izdanje zabranjeno i konfiscirano. Drugo je dosegnulo nakladu od nevjerojatnih 150.000 primjeraka.

„Njihov rad ne samo da je održao kontinuitet češke književnosti, već i svojevrsni duhovni kontinuitet, narodno pamćenje. To je bilo uistinu važno za duhovni opstanak nacije“, izjavio je Havel  na dodjeli ordena. Tim tužnije i poraznije je što se samo dvije godine kasnije Salivarová našla na jednoj od najomraženijih lista u češkoj povijesti.

Zanimljivo je da se kasnije slična stvar dogodila i Kunderi. U tjedniku Respekt, inače, respektabilnom mediju, objavljen je 2008. članak Adama Hradilka iz Instituta za proučavanje totalitarnih režima u kojem autor, na temelju zapisa koji je on otkrio, navodi da je Kundera, tadašnji student 1950. svjedočio na policiji da je neki muškarac ostavio kofer na čuvanje kod jedne od njegovih cimerica iz studentskog doma. Vlasnik kofera, Miroslav Dvořáček – inače emigrant i agent čehoslovačkog, antikomunističkog pokreta otpora u egzilu koji je surađivao sa zapadnim tajnim službama – potom je uhapšen i osuđen na 22 godine zatvora, od čega je gotovo 14 godina proveo u radnim logorima, uglavnom u rudnicima urana.

Javnost se, kao što to obično biva, podijelila i posvađala. Dokaze su neki stručnjaci nazvali „primitivnom kampanjom i dojmologijom“, a Kundera je u potpunosti prestao komunicirati s češkim medijima, a u domovinu je, navodno,  dolazio vrlo rijetko i to inkognito.

Kunderi je oduzeto državljanstvo 1979. godine kao neprijatelju režima, a vraćeno mu je tek 2019. Umro je četiri godine kasnije.

Škvorecký je preminuo 2012., trinaest godine prije svoje životne suputnice. Pokopan je na groblju Toronto Necropolis. (skvorecky.cz)

Josef Škvorecký umro je 2012., trinaest godine prije svoje životne suputnice u 87. godini. Uz Salivarovu, ove je godine početkom  listopadu umro i Ivan Klima, u 94. godini života, (kao i Kundera), još jedan iz plejade slavnih čeških književnika koje je nakon zabrane u domovini publicirala ’68 Publishers.

Josef Škvorecky pokopan je na groblju Toronto Necropolis.

Nedaleko od groblja nalazi se četvrt dvokatnica od crvene opeke.

Na kraju Sackville ulice, poznate adrese i iz dvaju detektivskih romana supružnika Škvoreckých, nalazi se mala, bijela kuća, zaštićeni spomenik kulture. Plavi znak u vrtu, ispred prozora podsjeća da je tu živio „Josef Škvorecký, Czech-Canadian Literary Giant“.

Ime Zdene Salivarové bolno nedostaje, žene koja je žrtvovala svoj talent radi djela njezinih kolega i opstanka češke književnosti. Nesumnjivo je zaslužila da joj se ime nađe pored suprugovog.

Milan Kundera napisao im je neposredno nakon revolucije: „Zdeničko i Pepíku, nitko nije u posljednjih dvadeset godina učinio više za Češku od vas dvoje.“