Žeđ za smirajem i vječna pitanja. U vremenima nesuosjećanja, čitajte Irenu Vrkljan

Irena Vrkljan nije pisala o skandalima, nije dijelila svoju intimu, iako je stalno pisala o sebi. Od materijala svoga života stvarala je poeziju, pravu literaturu, a ne trač i aktivizam, piše Marija Ott Franolić u svojem osvrtu na polustoljetni opus jedne od najvažnijih hrvatskih pjesnikinja i prozaistica.

• Naslovna ilustracija: Prizor iz video-reportaže portala MojaRijeka s predstavljanja knjige Pjesme, nepjesme u antikvarijatu Ex libris 14. svibnja 2018. (YouTube)

• dr. sc. Marija Ott Franolić  je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Postoje određeni stimulansi, neka fotografija, pročelje neke stare zgrade, stari kuhinjski stol, duboka ladica – koji me podsjete da je vrijeme da se vratim knjigama Irene Vrkljan. Osobito kad život postane pretrivijalan i prebučan. U romanu Dora, ove jeseni, Irena Vrkljan je napisala:

Usred cedulja koje padaju na stol, usred računa, formulara, vijesti, ulične buke, telefona, dogovora – gotovo prekriven tim krpama, krpicama života – čovjek traži tišinu nekih drugih prostora, mogućnost maštanja, traži smiraj sklopljenih očiju.

Kad mi treba taj smiraj, krenem ponovno čitati njezine knjige, i njezin mi tekst i stil dolaze poput nekog čamca za spašavanje.

Dugo sam oklijevala pisati o Ireni Vrkljan, u strahu da ne zvučim patetično ili previše banalno oduševljeno. Zapravo se ne sjećam kad nisam čitala njezine knjige – čini mi se da su njezini tekstovi ožiljci na mojoj osobnosti bez kojih ne bih ni mogla biti… Počela je pisati nadrealističnu poeziju 50-ih u okviru generacije krugovaša, a od osamdesetih godina postaje poznata po autobiografskoj, fragmentarnoj i poetskoj prozi. To su krhki tekstovi poput tanke tanke čipke kojoj prijeti raspadanje, ali ipak uvijek životni i relevantni. Njezine me knjige Svila, škare, Marina ili o biografiji, Protokol jednog rastanka ili zbirka pjesama Soba, taj strašan vrt i Pjesme, nepjesme ubacuju u neko melankolično stanje, stalno me vraćajući meni samoj, razmišljanju o vlastitom životu.

Umjetnost pisanja Irene Vrkljan više je od nečeg lijepog, to je trajni napor da se iz običnog, svako-dnevnog dođe do nečeg temeljnijeg

Umjetnost pisanja Irene Vrkljan više je od nečeg lijepog, to je trajni napor da se iz običnog, svako-dnevnog dođe do nečeg temeljnijeg – do odgovora na vječna pitanja tko smo mi, što radimo tu, možemo li malo bolje shvatiti svoje mjesto u svijetu? Roland Barthes je 70-ih napisao da je književnost uvijek pitanje bez odgovora, da se odvija između okrutnosti pitanja i tišine odgovora. To se u potpunosti može primijeniti na djelo Irene Vrkljan.

Zbog animoziteta prema malograđanskim krutim vrijednostima razvila je hiperosjetljivost za zaboravljeno i marginalizirano. (Svila, škare, 1984.)

U svojoj najpoznatijoj knjizi, autobiografskom romanu Svila škare (1984) Irena Vrkljan piše o odrastanju u uskoj malograđanskoj sredini, opisuje glatki, neprosvijećen građanski svijet, roditelje koji nisu znali pokazivati emocije i sigurno bi se složila s Franzom Kafkom koji je u dnevnik 1910. zapisao: Kad o tom razmislim, onda moram reći, da mi je moj odgoj u mnogo čemu naškodio. Kroz cijeli opus spominje tu traumu – neshvaćenost u djetinjstvu, majčinu depresiju, očevo nesnalaženje koje se pretvaralo u agresiju, njegovo ogorčenje i glumu savršene obitelji koja pod svaku cijenu zadovoljava formu. Zbog animoziteta prema malograđanskim krutim vrijednostima razvila je hiperosjetljivost za zaboravljeno i marginalizirano. U pisanju je otkrila blagodat nesigurnosti, obrisa, pitanja i nepouzdanosti – za nju u svemu što ne znamo, leži šansa promjene.

• Autsajderske sudbine kao štaka za samorazumijevanje

Irena Vrkljan čitav je život bila u rubnoj poziciji, u mitskom „između“ – osjećala se otuđeno u vlastitoj obitelji, kasnije se nastanila u Berlinu i ostala između dva geografska i kulturna sjecišta, bila je sa strane kao žena, i to žena koja piše, odmaknuta od materijalnih vrijednosti, okrenuta umjetnosti, da bi na kraju ostarjela, te se tako melankolična i u nesrazmjeru s tehnološkim napretkom osjećala nepripadno u svijetu koji forsira kult mladosti, novca, brzine i sreće. Zato nije čudno da su je zanimale sudbine autsajdera. U knjizi Naše ljubavi, naše bolesti piše:

… usrećili su me i oni koji često stoje na rubu i možda im mnogo toga nije uspjelo u životu. Njihove su priče i teške i lake, no one znače: sreću istine.

Henry James je napisao: … da, srećom, nisam poznavao neke gubitnike, s kim bih uopće mogao razgovarati? Irena Vrkljan u svojim je tekstovima „razgovarala“ s brojnim autsajderima, tražeći s njima sličnost – s nježnim, tankoćutnim melankolikom Walterom Benjaminom, s Franzom Kafkom, Marinom Cvetajevom, Paulom Celanom, Virginijom Woolf, Stefanom Zweigom koji su završili samoubojstvom, slikaricom Charlotte Salomon, ubijenom u Auschwitzu, i brojnim drugima. Nisu to samo „objektivni autsajderi“, to su ljudi koji su osjećali svoju različitost u odnosu na one „normalne“ i „uspješne“, kao što je napisao Zdravko Zima – kod Irene Vrkljan je stranac „sudbinsko pitanje“.

Godinama sam se bavila ženskom svakodnevicom – zanimalo me koliko ženski autobiografski tekstovi odražavaju stvarne ženske živote, i koliko se moj život zrcali u njihovim sudbinama, o tome sam napisala knjigu Dnevnik ustremljen nedostižnom. Pitala sam se kako žene u patrijarhatu mogu napredovati i baviti se nečim intelektualnim ili umjetničkim, bez da ih okolina proglasi ludima i/ili samoživima, i bez da stvarno polude i otuđe se? Irena Vrkljan napučila je svoje knjige nepripadnim ženama kojima je umjetnička egzistencija bila prva u svakom smislu. U skladu sa svojim fragmentarnim stilom, tekstove je ‘posipala’ crticama, fragmentima života raznih autsajder(ic)a. To najbolje dolazi do izražaja u njezinoj knjizi Marina ili o biografiji – koja mi je i najdraža. Tu je vlastitu biografiju ispreplela s biografijom ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve i prijateljice glumice Dore Novak, hipersenzibilne žene kojoj su ‘normalni’ zahtjevi života bili preteški, pa se ugasila, uz veliku osudu okoline.

Irena Vrkljan u Marina ili o biografiji odbacuje kronologiju. Treba zapamtiti i ono što se nije dogodilo. (1987.)

Irena Vrkljan u Marini odbacuje kronologiju i ispisuje duhovno srodstvo triju osjetljivosti – to je patchwork sašiven od citata vlastitoga i tuđih života, ali i raznih (mogućih) stvarnosti jer: Treba zapamtiti i ono što se nije dogodilo. Svjesna je da je naš život sazdan i od života drugih – onih koje smo čitali, koje smo na duhovnoj ili intelektualnoj razini razumjeli – zato joj nije važno je li osobno poznavala žene o kojima piše: Marininu fotografiju kada je još bila dijete sad gledam kao svoju. Klica za bilo kakav opis leži više u toj odluci nego u poznavanju činjenica. Irena nije mogla poznavati Marinu (ubila se 1941., kad je Irena imala 11 godina), ali ipak je s njome osjećala srodstvo – u porivu za pisanjem, prepoznavanju poetskog u svakodnevici, nepripadanju i suptilnosti: Jedna žena koja neće umrijeti, tako te vidim. Jer si postojala, jer postojiš kao riječ. Kao osjećaj, rukopis i neprolaznost.

Odbacivanjem kronologije Irena Vrkljan odbija koncept „vanjske biografije“ – to objašnjava u odlomku koji bi mogao biti paradigmatski za njezin cijeli opus:

Prošlost živi u nama bez kronologije. Sve je istovremeno tu, i sve boje, svi osjećaji. Pričajući, često činimo nasilje nad tim istovremenim sjećanjem. Svaka knjiga o životu mogla bi teći paralelno, u kolonama, mogla bi izražavati cjelinu da nismo odgojeni u vjeri u redoslijed, vjeri u hijerarhije. Važno, nevažno. Početak, kraj. Ta je samovolja nastala iz želje da posredujemo, objasnimo. Ali to je i nasilje, učinjeno nad doživljenim… Trebalo bi iskusiti mucajući tekst …

I zaista, u Marini sve pluta istovremeno – Marinin život u Rusiji i napor da se piše usprkos teškoj svakodnevici, Irenino vlastito pisanje i Dorina depresija, život u Berlinu i Zagrebu. Takvim paralelizmima autorica izbjegava neizbježnost da se biografija okonča smrću, istovremeno podsjećajući da je autsajderstvo paralelni svemir koji vječito su-postoji uz diktat većine. Pojam normalnosti se mijenja, ali uvijek postoje oni koji osjećaju da se ne mogu uklopiti, koji vlastitu stvarnost osjećaju kao neko nametnuto tijelo. Njih od svemirske usamljenosti može spasiti samo svijest da postoji još pojedinaca koji ne mogu zadovoljiti nametnute norme.

Marina ili o biografiji napisana je u prvom licu, kreće od „ja“, ali vlastita je priča samo polazište za prepoznavanje vlastitosti u tuđim biografijama. U pokušaju razaznavanja tragova koje su drugi ostavili na naš život postaje lakše odgovoriti na pitanje tko sam ja zapravo?. O sebi pripovijedamo koristeći jezik koji nam je na raspolaganju, s kojim možemo doći do riječi, ali u potrazi za izgradnjom umjetničkog identiteta on zna biti nedostatan. To je Irena Vrkljan uspješno nadomjestila drugim biografijama (krhotine u našem tijelu. Izvlačeći ih, izvlačim i vlastite slike iz dubokog, tamnog lijevka.). Iako ta potraga za vlastitošću u drugima ne može biti do kraja ostvarena i ostaje potraga, tješi već i pokušaj (samo)razumijevanja.

I zato ima smisla višekratno iščitavati knjige Irene Vrkljan (iako neki kažu – ako čitate knjige ponovo, imate previše vremena!), jer sa svakim novim čitanjem i mi smo drugačiji, kako sazrijevamo, u životima drugih nalazimo nove finese, nova pitanja. Osim toga, knjige u kojima se život literarizira, a ja posve prirodno isklizava u mi, omogućuju nam i dublje spoznavanje zbilje.

Čine nas i životi koji su prošli. S tom sviješću moguće je odletjeti odavde, iz ove sive berlinske zone. Moguće je krenuti po drugim stazama, stajati iza niskih plotova u predgrađu Praga ili u Meudonu…., moguće je mirno prihvatiti predviđene gubitke. I tako se smjestiti u zamišljenom. Jer negdje moramo živjeti. (Marina ili o biografiji)

Ja se zaista smještam u zamišljenom u tekstovima Irene Vrkljan, u njima mogu živjeti – i uvijek me zadivljuje njezina mogućnost da u životu napipa poeziju. Dok sam gledala poetski film Patterson Jima Jarmuscha, nezaboravnu priču o svakodnevici vozača autobusa koji piše pjesme – prvo sam se sjetila poetske proze Irene Vrkljan.

Moram tu spomenuti i čudesnog njemačkog pisca i dramatičara Benna Meyera Wehlacka, drugog supruga Irene Vrkljan, zbog kojeg je otišla živjeti u Berlin. Za tog vrhunaravnog autsajdera bi se moglo reći da je udisao život a izdisao literaturu, baš kao i sama Irena. U Zagrebačkim bilježnicama je zapisao: Osjećam, samo sam gost. Kao inače na Zemlji. Stvarno je bio gost u materijalnoj stvarnosti, o svijetu je pisao kao da ga prvi puta vidi, gledajući ga iznova. Preporučujem njegov berlinsko-zagrebački dnevnik Hodanja, čežnje i autobiografski roman Šlatenšames ili Berlin na moru u sjajnom prijevodu Sandre Brkljačić (Disput) o kojima sam pisala ovdje.

• Pisanjem protiv prolaznosti

Knjige Irene Vrkljan su mi bliske i zato jer se bave pisanjem kao temom. Pita se može li se išta sačuvati u napisanome (Sve što napišem odmah je prošlo), koliki su dosezi ispisivanja stvarnosti, a osobito – čemu uopće svo to pisanje, svo to prisjećanje – za koga? Ipak, pisanje je onaj drugi život – ustvrđuje ona, i ponavlja poznatu rečenicu Marine Cvetajeve: Posve sam se preselila u teku. (36)

U knjizi Protokol jednog rastanka primjećuje paradoks – cijeli se život pisanjem opirala zaboravu, a sada želi supruga sačuvati u napisanome.

U jednom je intervjuu Irena Vrkljan rekla: Poeziju danas gotovo nitko i ne čita. I zato ona ima smisla. Osobito je zadnjih godina imala osjećaj da je vrijeme čitanja i knjiga prošlo, pa opet, znala je da događaji koji se ne ispričaju ili ne ispišu, odlaze u nepovrat. U potresnoj knjizi Protokol jednog rastanka koju je napisala nakon Bennove smrti primjećuje paradoks – cijeli  se život pisanjem opirala zaboravu, a sada želi supruga sačuvati u napisanome. Osnovna ideja Protokola – pokušaj da se ljude, osjećaje, dojmove, fragmente života sačuva u tekstu – primjenjiva je na dobar dio njezina opusa. Njezino se pisanje odvija u oprečnosti između želje za očuvanjem onoga što je prošlo i težnje zaboravu (jer bi joj bilo lakše preživjeti – Pamćenje može biti i kobno, a zaborav melem, piše u knjizi Svila nestala, škare ostale).

Zato je literatura Irene Vrkljan toliko zavodljiva, zbog stalnog paradoksa – uporno piše iako je život nemoguće ispisati, a još je i sjećanje krhko. Nije li tako i sa samim životom, uporno se trudimo i mijenjamo svoje okolnosti, iako znamo da smo samo kratko na ovoj zemlji i da vječnost ne postoji?

• Ženske priče

Već je knjigom Svila, škare Irena Vrkljan postavila dijagnozu ženskih života: Sumoran krajolik za žene… Muškarci sjede „pod starim krovovima“ i jedu janjetinu, piju mutno bijelo vino, a žene su tegleće mazge, majke, i nakon kratkog vremena umorne ljubavnice.

Stoga nije čudno da je roman Svila, škare mnogim ženama na ovim prostorima važan za emancipaciju od krutog odgoja i velikih očekivanja. Primjerice, Slavenka Drakulić uvijek ističe da joj je ta knjiga omogućila da i sama piše o tzv. trivijalnim, ženskim temama. I u kasnijim je knjigama Irena Vrkljan uskrsnula brojne ženske sudbine, unutrašnje živote žena i njihove čežnje, svjesna da u patrijarhatu postoje velike razlike između ženskog sjećanja i oblikovanja ženskih identiteta u odnosu na muške.

Iznad stola sam dugo godina imala ispisan citat iz Marine:

Vrata mladosti, vrata ženskih života. I iza njih uvijek nepospremljene sobe, vika djece, zgužvani kreveti. I nikada vrijeme da dođemo k sebi. A umjetnost je sjajna zvijezda u bijelim, čistim sobama muškaraca, zatvorena u knjigama sa zlatnim slovima, u teškim monografijama, u prostorijama u kojima stoje samo pisaći stolovi.

Proza Irene Vrkljan vrvi interijerima – sobama, hodnicima, stubištima, ladicama, spavaćim sobama…. A osobito je zanimljivo kako je transformirala prostor kuhinje koji je još donedavno bio mjesto ženskog zatočeništva, mjesto moranja na kojem su samo neke žene zaista voljele boraviti. U Ireninom djetinjstvu blagovaonica je bila mjesto u koje se ne ulazi kad se ne jede, mjesto rigidnosti u kojem je sve moralo biti na svome mjestu, a za vrijeme obroka poprište loše atmosfere i sitne agresije. Za razliku od toga, u njezinim knjigama kuhinje postaju mjesta topline i bliskosti s ljudima koje je sama birala, mjesto privrženosti i intelektualnih razgovora. Kod slikara Miljenka Stančića sjedili su u maloj kuhinji na tvrdim stolicama, razgovarali o umjetnosti i nisu imali praktično ništa za jesti.

Voljeli smo se nas četvoro kako to samo mogu zaboravljeni ljudi u jednoj pustoj provinciji, napolju je sniježilo, pijanci su pjevali po krčmama. Z. i ja čitali smo naglas naše prve pjesme, izdavali smo knjige u 70 primjeraka, svijet je bio golem i još neotkriven, jeli smo guste prežgane juhe, bili smo siti od njih, vladao je dodir, rasprave, izmirenje.

Nadam se da će njezine knjige biti važne i mlađim generacijama žena. Pomalo je paradoksalno da autorica koja je mlađim spisateljicama omogućila da pišu o ženama, a brojnim čitateljicama da u njezinim knjigama pronađu ‘dopuštenje’ za izlaz iz malograđanskih soba i ograničavajućih brakova i kuhinja – za današnje pojmove nije dovoljno feministička, aktivistička, možda ni dovoljno ženska. Možda se samo ne uklapa u trendove. Nikad se nije izjasnila kao feministkinja – nije se željela svrstavati u nijednu skupinu i smatrala je, u skladu sa svojom generacijom, da postoji samo podjela na dobru i lošu književnost. Nije pisala o skandalima koji bi je učinili društveno zanimljivom, nije dijelila s drugima svoju intimu, iako je stalno pisala o sebi. Od materijala svoga života stvarala je poeziju, pravu literaturu, ne trač i aktivizam. A danas kao da „samo“ umjetnost nije dovoljna, kao da joj treba po(r)uka i koncept da bi je shvatili ozbiljno. Ipak, bila bi šteta da je prestanemo čitati, bila je velika spisateljica i velika pjesnikinja. Da je pisala na većem jeziku, ne bi bila ništa manja književnica od Virginije Woolf ili Marine Cvetajeve.

• Sklonost pravoj umjetnosti

Irenu sam upoznala kad je Benno već umro i upravo je pisala Protokol jednog rastanka. Bila je sitna žena, nevjerojatno otvorena, iskrena, pušila je tanke tanke cigarete – i to jednu za drugom (rekao mi je doktor da sada nema smisla prestati – to bi bio šok za organizam nakon tolikih godina pušenja!). Albert Camus je za Marinu Cvetajevu napisao da je bila bez mjere, u jednom svijetu po mjeri – to vrijedi i za Irenu – njezin je senzibilitet bio bez mjere, a ovaj je svijet glasan, grub, neosjetljiv i orijentiran na materijalno. Zato je bila melankolična, zato je teško mogla pronaći svoje mjesto – osim u tekstovima svojih literarnih ljubimaca.

Sviđala mi se njezina sklonost pravoj umjetnosti. Stalno je čitala dnevnik Virginije Woolf, dnevničku prozu Marine Cvetajeve, police su joj bile natrpane Kafkom, uvijek su negdje bila otvorena pisma Hannah Arendt i Martina Heideggera, bila je zagledana u najbolje slikare i pjesnike. U njezinom malom stanu u Čanićevoj ulici učvrstila sam svoje uvjerenje da se čovjek ne treba prepustiti diktatu mode i suvremenosti, male sredine bez kriterija, da treba ostati vjeran pravoj kvaliteti.

Što još pisati u vremenima nesuosjećanja? Irena Vrkljan (Sanjin Strukić / PIXSELL)

Od Irene sam čula riječ nepomak, tako je bremenita, zastrašujuća, sveprisutna – opet je inflacija, opet je rat, opet ljudi ginu, na sve strane cvjeta agresija, opet nedostatak sućuti prema emigrantima – pitala se što još pisati u vremenima nesuosjećanja?

Svijet koji nas okružuje možda je vječno u nepomaku, ali dopustite tekstovima Irene Vrkljan da vas pomaknu. Oni nude pitanja bez odgovora, tu nema ideologije, političke korektnosti ni kalkuliranja, to su knjige iz kojih kaplju umjetnost, duh, poezija, prozračni fragmenti o životu koji ostavljaju duboke ožiljke na duši, gotovo i na koži.

Smjestite se u njezinom zamišljenom, jer negdje morate živjeti.