Žene koja je prva izgovorila Halo, halo, ovdje Radio Zagreb, taj se grad odriče sad već treći put

Prijedlog da se neveliki ružičnjak okružen drvećem, s kipom fra Grge Martića u središtu, nazove po  glumici, redateljici, književnici i prvoj spikerici Radio Zagreba Boženi Begović, Zlatko Hasanbegović nazvao je bespredmetnim. Njezinu veličanstvenu biografiju, te kako je prošla u predratnom, ustaškom a zatim i u poratnom Zagrebu, opisuje Snježana Banović, koja je - inače - nakon Begović bila sljedeća, tek druga žena direktorica Drame u povijesti HNK.

Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine uputio je nedavno u hitnu proceduru prijedlog da se unatoč protivljenju Vijeća Gradske četvrti Donji Grad te peticiji građana, mali zagrebački park uz Martićevu ulicu u centru grada imenuje po slabo znanom književniku Enveru Čolakoviću, usto i nekadašnjem atašeu za kulturu NDH u Madžarskoj. Tako je za neko dulje vrijeme propala inicijativa koja je zatražila da se taj neveliki ružičnjak okružen drvećem, s kipom fra Grge Martića u središtu, nazove po  glumici, redateljici, književnici i prvoj spikerici Radio Zagreba Boženi Begović što je predsjednik dotičnog Odbora Zlatko Hasanbegović nazvao bespredmetnim prijedlogom. Božena Begović tako je otišla još jedan korak dalje prema potpunom zaboravu od kojeg je neće moći oteti ni rasprava koja ima ovih dana uslijediti u zagrebačkoj Skupštini, onoj istoj u kojoj je jedna od najistaknutijih hrvatskih književnica XX stoljeća, uza sav svoj doprinos našoj književnosti, kulturi i kazalištu –  odradila čak dva vijećnička mandata.

Prije nego je ušla u iste klupe iz kojih sad o njoj ne želi ni raspravljati „kolega odbornik“ Hasanbegović, već je iza sebe imala priznatu međunarodnu i domaću karijeru nad kojom se prvi krug nepriznavanja od strane zagrebačkog establišmenta zaokružio već 1924. njezinim neposluhom prema vladarima tadašnjeg kazališnog života.  U to je doba iza nje, premda su joj tek 23 godine (rođena je u Splitu 18. III. 1901.), dojmljiva kazališna karijera. Nakon što je njezina oca, istaknutog hrvatskog književnika Milana Begovića 1910. godine kao dramaturga angažiralo najutjecajnije hamburško kazalište Deutsche Spielhaus, cijela se obitelj seli iz Splita u grad na Elbi gdje Božena završava osnovnu školu nakon čega budućeg autora libreta za Eru s onoga svijeta profesionalni put vodi u Beč, u kazalište Neue Wiener Bühne gdje Božena završava srednju školu i Glumačku akademiju.

Usporedo se zanosi marksističkim idejama i literaturom – čita strastveno, na originalu, Marxova djela Komunistički manifest i Kapital. Njemački joj je sada glavni jezik, na njemu već piše i objavljuje svoje prve pjesme. Usto tečno govori i francuski, a služi se dobro talijanskim i engleskim, uči češki i esperanto. Nakon studija u Beču, sve više zaražena lijevim idejama, uslijed, kako ocjenjuje – nemoći građanskih intelektualaca, razmišlja o političkom angažmanu, ali ne zna kako to spojiti sa za nju dekadentnom profesijom glumice jer je uvjerena da je politički angažman rezerviran samo za odlučne, jake i smjele ljude, a to nisam bila. Istovremeno, s uspjehom igra u manjim ulogama u bečkom kazalištu Volksbühne, a u većim u provincijskom Rennaissance Bühne u industrijskom mjestu Steyr prepunom radničke publike među kojom se njezine političke ideje sve više potvrđuju. Sada se već smatra umjetnicom, u tom je snažno potiče široki umjetnički krug u kojem se kreću njezini roditelji i u kojem ima mnogo onih koji podražavaju njezin talent i ambiciju.

Ipak, nešto je vuče u Zagreb, u kazalište – otac, tada i u ulozi istaknutoga kazališnoga kritičara, tvrdi da će u novoj državi naći šire polje rada. U Zagrebu gdje dolazi nakon jedne sezone igranja u dubrovačkom kazalištu, nastupa u sezoni 1923./24.na sceni HNK i briljira u glavnoj ulozi Blanche u drami svoga oca Svadbeni let u režiji velikog Ive Raića, uz bok prvacima Titu Strozziju i Viki Podgorskoj, ali se teško snalazi u različitim interesima premreženom kazališnom životu, ogorčena je zbog žestokih napada od strane neprijatelja njezina oca, a njezina osjetljivost ne može podnijeti ni odnos mnogih prema mladim umjetnicama (u teatru se samo nasrće na svaku mladu djevojku) pa tako ni prema njoj. Zli jezici zagrebački etiketiraju je kao nastranu jer se opire fizičkom inzultiranju od strane muških članova i revoltira protiv shvaćanja nekih redatelja da žena ne može biti dobra glumica ako nije bludnica. Vrhunac se zbio kad joj časopis Suvremenik kojeg uređuje Milan Begović objavljuje jedan esej, nakon kojeg se proširuje priča da joj je to on i napisao jer da žena ne može tako pisati. Krleža, u čiji krug ulazi 1921. i koji ju je prigrlio kao člana obitelji (Milan Begović je bio vjenčani kum Krležinima 14. XI. 1919.) joj je uzor i velika utjeha, no unatoč toj podršci izabire bijeg.

Bio je to njezin prvi sudar sa Zagrebom i njegovom otrovnom malograđanštinom.

Odlučna da zbog gorkih iskustava na zagrebačkoj sceni i oko nje napusti glumačku karijeru odlazi k majci, pijanistici i učiteljici klavira Pauli Goršetić koja je prethodno izašla iz nesretnog braka s nevjernim pijancem života Begovićem i odselila u rodni Dubrovnik. Tamo Božena prvi put u sebi pronalazi menadžerski talent pa 1924. staje na čelo Dubrovačkog pozorišnog društva u kojem glumi, režira, organizira, pravi scenografije i kostime u predstavama rađenim po Shakespeareu, Vojnoviću, Tuciću, Nušiću i – Begoviću. Zaručuje se za mladoga liječnika iz tradicionalne obitelji koja nije oduševljena mladom emancipiranom ženom – razlike su prevelike, otkazuje vjenčanje i posvećuje se pisanju i prevođenju bruseći hrvatski jezik. Nakratko odlazi u Beograd gdje nastupa u Vojnovićevoj Smrti majke Jugovića nakon čega se vraća u Zagreb, piše libreto za balet Faunova noć (Ljubljana, 1925.) i postaje spikerica novoosnovane radio-stanice.

Naizgled, sada je sve perspektivnije, godina je 1926. i ugodni glas dvadesetpetogodišnje Božene toga 15. svibnja u 20 sati i 30 minuta izgovara prve riječi u radijskom eteru slavenskoga juga:

Halo, halo, ovdje Radio Zagreb. Pozdravljamo svoje prve slušaoce i molimo da nam odmah telefonom javite kako nas čujete.

Jedina je spikerica, vodi i najavljuje čitav program: čita vijesti, reklame, tekstove u svim emisijama, glumi u dramskim igrama, tumači i Dezdemonu u Shakespeareovom  Othellu, usto stavlja gramofonske ploče i najavljuje ih navijajući ručice gramofona, a kad zatreba proizvodi i zvučne efekte, piše najave i brojne uvode u emisije, a organizira i prvi doček Nove godine uz radio. Po cijele dane stoji u malom gornjogradskom studiju obloženom vrećama od jute za visokim pultom s dva gramofona iznad kojeg je montiran mikrofon tako da mora izvijati vrat i penjati se na prste da ga pravo dohvati. Uz glazbene blokove u kojima uživo nastupa dobro poznati kvartet Rosbroj, najpopularnije su njezine jutarnje emisije za djecu koja ju zatrpavaju pismima i zovu jednostavno  – teta Božena.

Nesretni brak njezinih roditelja od malih nogu teško na nju djeluje te snažno utiče na njezin negativan stav prema muškom rodu. Nakon još jedne kalvarije nikada više nije mogla ostvariti ozbiljnu vezu s muškarcem pa po vlastitom priznanje postaje s 26 godina – stara frajla

Uskoro prolazi novu ljubavnu kalvariju, zaljubljuje se u oženjena čovjeka od kojeg nakon dužeg razdoblja mučenja odlazi ne želeći biti uzrokom rastave još jednom preživljavajući tragediju svoje majke, zbog čega je već zahladila odnos s ocem koji dugo i nije bio na osobitoj visini – nesretni brak njezinih roditelja od malih nogu teško na nju djeluje te snažno utiče na njezin negativan stav prema muškom rodu. Nakon ove kalvarije nikada više nije mogla ostvariti ozbiljnu vezu s muškarcem pa po vlastitom priznanje postaje s 26 godina – stara frajla. Baca se novim žarom na pisanje, a loša faza u životu te izuzetne mlade žene nastavlja se s kroničnom bolešću želuca pojačanom lošim uvjetima rada na radio stanici koju zbog iscrpljenosti napušta prepustivši posao spikera Hrvoju Macanoviću.

Bolesna i slomljena odlazi majci u Dubrovnik, u krevetu leži mjesecima pa piše feljtone za 100 dinara po komadu sve do povratka u Zagreb 1929. gdje nalazi posao dnevničarke u računovodstvu Banske uprave. I dalje jedva spaja kraj s krajem, živi u stanu bez vode, grijanja i najprimitivnijeg komfora, bez mogućnosti da si priušti malo skuplju knjigu, gladna i nesretna – o tome će poslije napisati pjesme Na mansardi, posvećenu siromašnima i poniženima i Tko sam? (Tko sam ja? Onaj što bolno stenje u tamnim sobama, nemirno luta po gradskom asfaltu, što se vječno buni i bori, kida i lomi u sumnji i prkosu, što stisnuta srca želi bunu i bol…)

Napokon, preko Krleže i Cesarca s kojima je veže prijateljstvo i politička strast (ne  i oca koji je netom, zbog političke afere oko njegove drame Hrvatski Diogeneš morao napustiti mjesto ravnatelja Drame koju je u kratko vrijeme preporodio), vraća se u HNK, ovaj put na mjesto glavne tajnice, u to doba izuzetno zahtjevne i odgovorne funkcije, no mizoginična se priča ponavlja – stiče naziv intendantova portirka! Izvan radnog vremena daje satove njemačkog i francuskog, a po noći radi na prijevodima. Živi samotno, radeći sve te godine, uz sve zdravstvene probleme i više od 15 sati dnevno. Gorljiva je antifašistkinja, dolazak Mussolinija na vlast pojačava njezino djelovanje – potpisuje sve moguće deklaracije i proteste, no vjera da će time nešto postići sve je slabija.

Kuća u Jurjevskoj 19, dom Božene Begović i Joelle Vuković

To je vrijeme kada najviše objavljuje – isprva liriku, potom i prozu, ali i brojne članke na hrvatskom i njemačkom jeziku, ali i prijevode na njemački Kranjčevića, Ogrizovića, Krkleca, Cesarića…među kojima najvažnije mjesto zauzimaju dramska i prozna djela Miroslava Krleže (za prijevod Banketa u Blitvi na njemački s kojim je autor jako zadovoljan pa joj kaže: čita se odlično, nihil obstat!). Na hrvatski pak prevodi francuske i njemačke pisce – njih redovito objavljuje zagrebačka naklada Albini. Dolazak Hitlera na vlast doživljava u groznici, pada u teška psihička stanja, i napokon odlučuje raščistiti s pojmom velike građanske europske kulture. Na stan prima inženjerku kemije Joelle Vuković, zvanu Joe, koja ju svojom pažnjom i zdravom kuhinjom izvlači iz bolesti. Živjele su zajedno u dobru i u zlu 30 godina, slagale se u svim nazorima i shvaćanjima, a Joelle će poslije izjaviti da je Božena od njezina života učinila – pjesmu. O svom je trošku 1973., šest godina nakon Boženine smrti, u suradnji sa Slavkom Batušićem kao urednikom, tiskala knjigu njezinih izabranih tekstova.

Osnivačica je i prva predsjednica Društva hrvatskih književnica koje se raspušta 1941., odmah nakon uspostave ustaškoga režima jer ona i njezine kolegice nisu htjele Mili Budaku u službene pohode. Zagreb postaje za nju neprijateljsko mjesto, a ona zarobljenik svakodnevnoga, intenzivnog straha.

Kao dramatičarka, Begović debitira u prosincu 1935. s dramom jakih feminističkih, ali i autobiografskih tonova Između jučer i sutra, i to u HNK, ista je uskoro prikazana u Dubrovniku i Ljubljani, danas bi je valjalo scenski ponovno aktualizirati. Nakon toga piše romantičnu komediju Lampioni, također praizvedenu u HNK (1937.), pa adaptaciju romana Selme Lagerlöf Gösta Berling, praizvedenu u Skoplju (1941.) i simfonijsku pjesmu Kako živi čovjek, a uskoro joj izlazi i jedina zbirka pjesama O životu o kojoj Josip Horvat piše panegirik označivši tu potresnu zbirku mračne poezije dokumentom vremena o tragičnom klonuću tadašnjih ljudi. Osnivačica je i prva predsjednica Društva hrvatskih književnica koje se raspušta 1941., odmah nakon uspostave ustaškoga režima jer ona i njezine kolegice nisu htjele Mili Budaku u službene pohode. Za nju, zapisat će poslije, počinju dani straha i poniženja, povlači se u svoj svijet i odbija svaku priliku svrstavanja uz Pavelićev režim.

Zagreb postaje za nju neprijateljsko mjesto, a ona zarobljenik svakodnevnoga, intenzivnog straha.

U to je doba već 10 godina u tajništvu kazališta te će na tome mjestu, gotovo skrivena, ostati sve do oslobođenja Zagreba, riskirajući svakodnevno kao simpatizerka Komunističke partije i aktivistica Crvene pomoći (najviše skrbi za logoraše i djecu), prethodno i članica HSS-a, a od 1942. AFŽ-a.  Usto, zamjera joj se što, iako govori i piše njemački kao da joj je materinji, ne želi surađivati s vlasti, iako ju ustaše svakodnevno zovu da za njih prevodi i nastupa. Moćni Mile Budak joj poručuje da mora prevesti njegova djela na njemački, nudi joj se mjesto hrvatske spikerice na bečkoj radio stanici uz ogroman honorar, stan i diplomatsku koštu. Odbija čak i Gavellu koji je želi prisiliti da nastupi na nekoj njemačkoj priredbi s nekom recitacijom u njegovoj režiji. Zbog svega toga, a nakon spretnijeg ili nespretnijeg odbijanja, ali i otvorenim Neću, što nije bilo nimalo lako, sve češće odlazi na dugotrajna bolovanja, a kao rezultat toga, ustaške joj vlasti 1943. oduzimaju telefon kao politički nepouzdanoj. Referent njemačkog poslanstva šalje joj prijeteće poruke, intendant Dušan Žanko nedvosmislene poruke o njezinu neprihvatljivom ponašanju. Oba brata su već članovi Komunističke partije, ona još nije, stariji Branko je tri puta hapšen zbog suradnje s NOP-om te 1943. završava u logoru, dok je mlađi Bruno, istaknuti novinar, od 1942. u partizanima član Centralne kazališne družine August Cesarec. U dugim besanim noćima, misleći na braću i mnoge bliske suradnike i drugove koji su stradali u borbi, logorima ili zatvorima NDH-a piše potresnu liriku: Noć, Crne godine, Kad mi uhapsiše brata, U mraku.  S ocem definitivno prekida svaki odnos, ne želi imati ništa s miljenikom režima koji istodobno sa stradavanjem svoje djece, po Reichu pobire lovorike i visoke tantijeme, objavljuje nove knjige i provodi se sa Siegfriedom Kascheom u Esplanadi i u poslanstvu Reicha na Tuškancu lobirajući neuspješno za sebe mjesto intendanta HNK jer ga za razliku od Nijemaca, ustaše smatraju promućurnim Vlajem – njegov život tijekom NDH tada bivši bliski prijatelj Krleža naziva bizarnom operetom s tragičnim krajem.

Kod Božene i Joelle redovito svraćaju Ivan Goran Kovačić koji do odlaska u partizane stanuje u obližnjoj Mlinarskoj ulici te Krleža i Bela – nikakvog posluženja osim čaja u kući nema, igraju se za vrijeme policijskoga sata šah i potapanje brodova, a Krleža koji se obožavao igrati nije volio gubiti – žestio bi se kod poraza kao dječarac – zarazio ih je s kineskom igrom Mah Jong. Za njega su svečano spremale lešo meso kad ga je bilo, ali odbijao je i samu pomisao da jede meso kunića koje je Joelle uzgajala u dvorištu: Kunići imaju crvene oči! S vama Joe i na pusti otok, samo mi ne nudite kuniće!

S Joe i Boženom, u grupi aktivistica sjedinjenih u otpor protiv fašizma  nalazilo se još novinarki i spisateljica, kolegica iz ukinutog Društva hrvatskih književnica koje nisu htjele objavljivati za vrijeme NDH: Jana Koch, zatvarana i mučena u zatvoru, sestre Vera Krajač (također zatvarana) i Erna Krajač (ubijena u Lepoglavi 1944.), Jana Ilijanić (obješena 1944.), Marija Hanževački (strijeljana 1944.), Jelena Loboda – Zrinska, zatim Ljerka Premužić, Staša Jelić, Ivanka Laszowski, Zlata Kolarić – Kišur…. sve su one zaslužile ulicu ili trg u Zagrebu iako, nijedna sebi nije pripisivala baš nikakve zasluge. Moja je pomoć bila vrlo neznatna…, zapisat će Božena u dnevnik.

Čekala je duge četiri godine na taj dan, netom je navršila 44 godine i nova stranica života bila je pred njom – svjedočit će poslije da je bila iznenađena i ganuta kad je dobila ponudu da bude direktorica Drame, čime je postala prva žena u povijesti na čelu neke od sastavnica HNK-a.

Napokon, dočekala je i taj sunčani četvrtak u svibnju 1945. Ujutro, iza deset sati 10. svibnja, prolaznici ispred kazališta su zastajući u čudu promatrali kamion bez cerade prepun mladih raspjevanih mladića i djevojaka kako od strane Savske ulice prilazi prema Kazališnoj kavani pa na semaforu koji na istome mjestu stoji i danas, pričekavši zeleno svjetlo, skreće polako prema kazališnom službenome ulazu pa se ubrzo zaustavlja. Iz kamiona iskače euforična grupa partizana, glumaca, plesača i glazbenika okupivši se uskoro pred portom gdje ih već nestrpljivo čeka brojna skupina kazališnih umjetnika, djelatnika i publike. Među njima je i Božena koja će odmah biti imenovana direktoricom Drame čime je postala prva žena u povijesti na čelu neke od sastavnica HNK-a. Bio je to njezin prvi radni dan nakon gotovo dva mjeseca – od početka ožujka pa sve do ulaska partizana u Zagreb provela je na bolovanju, pripremajući se za novu dužnost. S kamiona je među prvima iskočio glumac Joža Rutić iz legendarne Afrićeve skupine koja je 1942. otišla iz kazališta u partizane i uskoro postala matica za stvaranje prve umjetničke trupe pri Glavnom štabu NOV-a. Rutić je imenovan novim tajnikom kazališta jer je tu dužnost obavljao i u partizanima te je tako za novu vlast predstavljao važan kontinuitet djelovanja partizanskih pozornica s budućim novim kazališnim sustavom unutar čvrsto trasirane kulturne politike Titove Jugoslavije. Ipak, ostali članovi uprave zagrebačkoga kazališta koje će odmah biti prozvano narodnim,  birani su iz fonda ljudi koji su cijeli rat proveli u Zagrebu i bili odani pokretu te nisu bili pripadnici partizanskih jedinica.

U AVNOJ-u su naime, a još više u ZAVNOH-u čitavo vrijeme trajanja rata jako dobro bili upoznati sa stanjem u kolektivu, za ustaškoga režima zvanom Hrvatsko državno kazalište, te je bilo posve u skladu s novom vizijom da na upraviteljska mjesta većinom dođu upravo umjetnici koji se nisu otisnuli u partizane, ali su cijelo vrijeme, unatoč velikom riziku po njih, bili lojalni sudionici NOP-a. Bili su to, znalo se već mjesecima ranije, u prvom redu istaknuti dirigent i pobornik željezne discipline u kazalištu Milan Sachs kojem kao Židovu nije bilo dozvoljeno djelovanje u NDH te se gotovo čitavo to vrijeme skrivao po bolnicama (za što je imao opravdanja zbog dugogodišnje bolesti očiju) koji je imenovan direktorom Opere s Baletom, a s njim „u paketu“ bila je i istaknuta Božena Begović, čiji su osjećaji u tome trenutku bili potpuno uzburkani – čekala je duge četiri godine na taj dan, netom je navršila 44 godine i nova stranica života bila je pred njom – svjedočit će poslije da je bila iznenađena i ganuta kad je dobila ponudu da bude direktorica Drame. S druge pak strane, mučila ju je sudbina oca kojem nije mogla oprostiti kolaboraciju s fašistima – on uskoro završava na Sudu časti Društva hrvatskih književnika na kojem mu je doživotno zabranjeno tiskanje i izvođenje književnih djela – miri se sa sudbinom, čak ni ne zove upomoć prijatelje iz djetinjstva i mladosti – predsjednika Sabora Vladimira Nazora i Miroslava Krležu, zna da ne može računati ni na vlastitu djecu. Begovića nije spasilo ni to što je kod Siegfrieda Kaschea koji mu je svojedobno poklonio sabrana Goetheova djela umotana u svinjsku kožu, urgirao za glumačkog prvaka Dubravka Dujšina koji je tako izbjegao vješala. Izmučen drugim moždanim udarom, umire u Zagrebu u svibnju 1948., pokopan je na Mirogoju bez počasti i bez nekrologa u novinama.

No, protektori Vere Krog-Orlović bili su utjecajni te je Begović znala da mora pakirati kofere. Ona iz direkcije, a Krog – Orlović u ansambl! Usto, protiv nje se istovremeno  dižu i dežurni puritanci koji na partijskim sastancima proglašavaju nastranom (opet!) jer živi sa ženom i to ne skriva djelujući tako razorno protiv naših drugova.

Dok njezina oca i brojne kolege iz kazališta i Društva književnika ispituju Sudovi časti, Božena svjedoči euforiji radosti pripadnika partizanske trupe koju je među ostalima i dočekala pred kazalištem – svi su rado viđeni gosti u njezinom mansardnom stanu u Jurjevskoj 19, u kojem nije bilo ni hrane ni pića, ali su oni željni da se poslije dugih ratnih dana malo opuste, znali tako razigrati da je stan ponekad sličio – na dječji vrtić! Igrali su se čak i vlaka jašući na stolicama. Uz sve to, za veliku pobornicu Partije u koju još nije primljena, Božena Begović je ostala na mjestu ravnateljice Drame kratko vrijeme – tek nekoliko mjeseci. Iz više razloga, prvi je taj da je često imala nerealne ideje za to doba – kao goste u HNK-u zamišljala je najveće kazališne umjetnike u zemlji (Bojana Stupicu u prvom redu, no do njegova dolaska u Zagreb proći će gotovo desetljeće), a drugo da se pouzdala u drugarsku pomoć moćnoga Rutića u kojega je, po svom priznanju, imala povjerenje kao u borca i člana Partije. No, ta je podrška izostala pa se sve što je moglo udružilo protiv nje i otvoreno sabotiralo sve što je od nje dolazilo. Kasnije je u tuzi priznala da su se drugovi od nje tako udaljili da je ostala bez ikakvog autoriteta, a i sama je bila nesigurna u sebe. Drugo, u Agitpropu koji je kao golemi kišobran u to doba natkrivao cijelu kulturu i prosvjetu joj se zamjeralo što se kao ravnateljica središnje drame u Hrvatskoj ne bavi samo propisanim sovjetskim i drugim dramatičarima socrealizma, već joj znatiželja dopire dalje pa zamišlja na sceni HNK komade koji golicaju maštu umjetnika u drugim europskim državama, čak i  – u Americi! Naime, Begović je jako dobro znala da novim velikim dramskim djelima u to doba nema ni traga, ni domaćim, a ni stranim, a komadi koji su na njezinu adresu stizali od neiskusnih, mlađih domaćih autora nisu bili ni prosječni već u većini slučajeva posve beznačajni i zbrkani. Bilo je nekoliko potencijalnih djela s (za Agitprop omiljenom) tematikom iz NOB-a, no ta su iziskivala naknadnu i jaku dramaturšku obradu te se nisu uklapala u njezine stroge umjetničke kriterije, usto su  morala bi prethodno ocijenjena i po političkoj liniji. Treće, ono što su mnogi znali, ali rijetki izgovarali, ona je jasno i glasno izrekla na jednoj sjednici Uprave ne mareći za posljedice:

Kod davanja djela iz NOB-a treba paziti na pravilno tretiranje problema kao i na to da publika nerado dolazi na te predstave.

Nakon te „bombe“,  na repertoar je postavila svoj prijevod Cankarove socijalne drame izrazitoga pesimizma Kralj Betajnove što nije usrećilo dio glumačkog ansambla koji je zanat pekao u partizanima i za koje je Cankar bio pretežak. Više joj nije bilo spasa – nastupa drugi izgon Božene Begović iz zagrebačkog establišmenta, usto već u prosincu 1945. slijede, kao kakav hladan tuš, i neočekivani udari s njoj tako drage strane.

Naime, nezadovoljstvo glumaca-partizana sasvim je usmjereno na nju, najaktivniji kolovođa napada je dotad ničim istaknuta glumica, sudionica NOB-a Vera Krog-Orlović koja trubi po cijelom gradu da Begović treba javno napasti jer neće da angažira borce i partizane. Napad uskoro i slijedi: 29. prosinca na masovno posjećenoj Konferenciji Narodnoga odbora I. rajona, ista Orlović žestoko istupa zatraživši pravdu jer da u kazalištu još uvijek djeluju ljudi koji su svoju umjetnost prodavali Nijemcima te da zbog njih posao u kazalištu ne mogu dobiti demobilisani borci ni drugarice koje su bile batinane po njemačkim logorima. Naime, Begović nije primila u angažman Krog-Orlović koja je tvrdila da na to ima pravo kao žrtva fašističkog terora, no u to vrijeme je u Drami bilo previše ženskoga personala te su istovremeno odbijene i druge glumice. Begović je o tome u studenom izvijestila i Ivu Frola, također partizana, a prethodno i logoraša u Jasenovcu, usto i kolegu pjesnika, sada zaduženog u Ministarstvu za kazalište, napomenuvši da Orlović nije potrebna u ansamblu, iako se poziva na svoje političke zasluge. Frol se složio sa stajalištem da političke zasluge ne mogu biti jedino mjerilo za angažiranje umjetnika u našem Narodnom kazalištu istaknuvši da su se partizani borili za svoj narod, a ne za lične položaje pa prema tome, da svakoga treba uposliti ondje gdje je potreban, a ministarstvo prosvjete preuzima na sebe dužnost da glumce, za koje nema potrebe u Zagrebu smjesti u pokrajinska kazališta gdje su vrlo potrebni.

No, Orlović nije stala na tome, otišla je ljutita intendantu Tijardoviću te tražila da se otpuste neke glumice i prijetila da će se potužiti ministru pa i samom maršalu Titu i ponovno je isticala svoje zasluge, i dalje se pitajući tko to Boženu Begović (a i Frola) zapravo protežira, no ravnateljica Drame je i dalje ostala pri svom mišljenju da ansamblu ne treba povećanje ženskog ansambla. Begović je otpisala i to da su nju na mjesto direktorice Drame postavili mjerodavni faktori iz vlastite pobude, mada to nisam nikad tražila, ni osobno, ni preko nekog protektora te da ju s tog položaja mogu skinuti svakog časa, bez straha da će ozlovoljiti nekog (…) moćnog zaštitnika. No, protektori Vere Krog-Orlović bili su utjecajni te je Begović znala da mora pakirati kofere. Ona iz direkcije, a Krog – Orlović u ansambl! Usto, protiv nje se istovremeno  dižu i dežurni puritanci koji na partijskim sastancima proglašavaju nastranom (opet!) jer živi sa ženom i to ne skriva djelujući tako razorno protiv naših drugova.

Odjeci rata u zagrebačkoj Drami dopiru i do članova Politbiroa CK KPH koji na svojim sjednicama u to doba redovito kritiziraju kazalište čiji je program po njima protkan sitno-buržoaskim duhom, iznoseći stavove od toga da u njemu treba napraviti reda preko toga da kazalište mora odgajati nove ljude pa do toga da u kazalištu aktivno djeluju strani elementi što je po njima bio rezultat slabe ideološke borbe i kritike na kulturno-umjetničkom sektoru s naše strane. Upravi se priznavalo da je donekle uvela reda, ali joj se predbacivalo da je nesposobna voditi idejnu borbu protiv starih tendencija, a u raspravama na samom partijskom vrhu se stoga potezala i odgovornost samog Politbiroa i Agitpropa zbog nedostatka sposobnih ljudi, a i ono malo što ih ima ne rade povezano i po planu.(Zapisnici Politbiroa CK KPH)

Ivo Tijardović zato u travnju 1946. mora sačiniti i dostaviti nadležnima analizu rada u kojoj se iščitava veliko nezadovoljstvo s umjetničkim dosezima i vođenjem Drame u kojem kaže da vodstvo Drame, uz najbolju volju, nije izbjeglo pogreške te da je za njih kriv nedostatak iskustva. Istaknuti su nespretnost u postupcima prema pojedinim članovima i kolebanje u traženju boljih mogućnosti rada. No, na kraju je većina primjedbi na njezin rad bila čisto ideološke naravi te je zato i morala odstupiti s funkcije, ali je ostala u kazalištu – imenovana je dramaturgom, a kasnije i honorarnom ravnateljicom novoosnovanog kazališta za djecu i mlade (PIK, danas ZKM) Na mjestu ravnatelja Drame, zamijenio ju je Ranko Marinković koji je do dolaska na to mjesto bio je načelnik književnog odjela Nakladnog zavoda Hrvatske.  Poslije je u pismu Partiji napisala da je odlazak s tog mjesta nije iznenadio – za mnoge u i izvan kazališta bilo je neshvatljivo da je jedna žena postala direktorica Drame, skrušeno priznavši:

Pokušala sam ipak da izdržim do kraja kako sam najbolje znala.  

No, ne očajava dugo, baca se na posao i započinje novu karijeru – redateljsku – zajedno s u to doba istaknutim kolegom glumcem Marijanom Lovrićem režira sovjetsku komediju Tuđe dijete Vsevoloda Škvarkina koja prikazuje pobjedu nad zaostalošću starih generacija u kojoj nastupa cijeli dramski pomladak (Mladen Šerment, Drago Krča,  Irena Kolesar, Josip Marotti…) predvođen veterankama Belom Krležom i Macom Šekulin te Nazorovu Crvenkapicu koja će označiti njezin daljnji kazališni put. Usto, radi u  Glumačkoj školi kao nastavnica dikcije te započinje intenzivni rad na trasiranju misije novoga, pionirskoga kazališta gdje uskoro započinje svoje djelovanje za honorar od tisuću dinara. U tom će glasovitom mandatu (1948. – 1953.) napisati i šest igrokaza za djecu.

Iako trpi zbog neugodna ogovaranja radi njezina privatnog života, ne odustaje od daljnjeg javnog i političkog djelovanja – aktivna je članica glavnog odbora AFŽ-a za Hrvatsku i Plenuma Centralnog odbora AFŽ-a za Jugoslaviju, ali i Plenuma Narodne Fronte za grad Zagreb i članica predsjedništva republičke organizacije Narodne fronte. U ovom razdoblju (1945. i 1947.) ulazi u dva mandata kao odbornica i u Skupštinu grada Zagreba te u rajonsku skupštinu, a krajem 1946. jedna je od samo tri spisateljice na prvom, osnivačkom Kongresu Saveza književnika Jugoslavije održanom u Beogradu. Delegat je u grupi od četrdeset pisaca iz Hrvatske (Andrić je predsjednik, Krleža potpredsjednik, a Nazor počasni predsjednik Saveza). Tako se uz partijski i strukovno moćne književnike poput Ivana Dončevića, Marina Franičević, Jože Horvata, Drage Ivanišević, Vjekoslava Kaleba, Jure Kaštelana, Slavka Kolara, Marijana Matkovića, Ranka Marinkovića i  Ervina Šinka, u hrvatskoj delegaciji se nalaze i dvije žene: uz Boženu danas potpuno zaboravljena Boženina prijateljica i suradnica u NOP-u Jelena  Loboda – Zrinski.  Kongres, koji je  je uglavnom imao organizacioni karakter, u svim je diskusijama provlačio isti ton o piscu kao izrazu narodnih težnji i poleta koji je poslije oslobođenja obuzeo jugoslavenske narode, prekaljene i preporođene u borbi protiv vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, a Radovan Zogović, najmoćniji pripadnik tadašnje književne scene, crnogorski pjesnik i član Agitpropa CK KPJ zadužen za kulturu, održao je središnji referat pod naslovom „O našoj književnosti, njenom položaju i njenim zadacima danas“ u kojem je istaknuo jedan od primarnih zadataka književnosti, a to je da slavi naše društvo, suvremenog čovjeka.

Božena napokon, uz podršku Krleže koji je sada već izgladio sve svoje prijeratne i ratne nesporazume s Titom i Partijom, odluči da je sada vrijeme i za njezino članstvo što nije bilo nimalo lako pa je u njezinom slučaju duže potrajalo, sve do proljeća 1948. Iz njezina se pisma drugovima na gusto pisane četiri stranice može puno toga iščitati o tvrdim poslijeratnim vremenima:

Vjerujem da je naša Partija – partija najboljih, najpoštenijih i najsposobnijih ljudi. Ako me drugovi sada prime u partiju, ja ću savjesno i predano vršiti i ispunjavati sve svoje dužnosti. A ako ne budem primljena, jer će drugovi smatrati da to nisam zaslužila – mene ni to neće udaljiti od Partije, jer joj ja pripadam iz najdubljeg uvjerenja. Vjerujem da je Komunistička partija jedini nositelj prave kulture i prave humanosti u našem vremenu i znam da bih negirala sve što je u mom životu bilo najbolje i najpozitivnije kad bih se udaljila od nje. Molim sve drugove da vjeruju, da ja duboko osjećam kako nemam nikakvih zasluga koje bi opravdale moj ulazak u Partiju – sve što imam je nepokolebljivo uvjerenje i odanost. (27. veljače 1948.)

Postaje članica Partije, a već sljedeće godine odlikovana je Ordenom rada II. stepena Prezidija Vlade FNRJ. U gradu koji je i dalje nije volio i dalje je društveno angažirana, i kao umirovljenica, nakon 1950. pa sve do smrti  10. V. 1966. (upravo na dan kad je prije 21 godinu  euforično dočekala partizanski kamion kraj službenoga ulaza u kazalište) djeluje kao pasionirana kulturna djelatnica, između ostaloga kao članica Savjeta za prosvjetu općine Gornji grad i kao predsjednica Školskog odbora Srednje baletne škole u Zagrebu.

Sve navedeno bit će danas samo teret na teškom putu do imenovanja majušne pjacete njezinim imenom, ujedno i argument onima koji taj golemi i zanemareni doprinos hrvatskoj kulturi smatraju nevažnim, dok one koji su predstavljali režim u kojem je ona jedva preživjela teške dane poniženja i straha – promoviraju u zaslužne velikane.

19. VI. 2018.