I znanstvenici su ljudi: pouke psihologije znanosti

Danas znamo da arogantan i neprijateljski radni stil povećava izglede za postizanje znanstvene eminencije, a psihologija znanosti također je ustvrdila da kasnije rođeni znanstvenici imaju veće šanse prihvaćati nove, revolucionarne znanstvene teorije nego li prvorođeni znanstvenici

„U terminima bihevioralnih obrazaca, afekata, pa čak i u nekim intelektualnim stvarima, znamo više o alkoholičarima, kršćanima i kriminalcima nego li znamo o psihologiji znanstvenika.“

Michael J. Mahoney (1979)

Kada je 1962. godine objavljena knjiga Thomasa Kuhna Struktura znanstvenih revolucija, koja će ubrzo postati ne samo jedna od prijelomnih knjiga u području povijesnog, filozofijskog i sociološkog promišljanja moderne prirodne znanosti, već i jedna od stotinu najvažnijih knjiga dvadesetog stoljeća uopće, mnogi Kuhnovi suvremenici, kako djelatni znanstvenici tako i profesionalni povjesničari i filozofi znanosti, kojima je zapravo knjiga i bila namijenjena, ostali su zatečeni činjenicom kako u toj knjizi, opsežno prožetom povijesnim materijalom, gotovo da i nema filozofijskih referenci, te da je Kuhn svoju inspiraciju kao i glavno dokazno gradivo za svoje teze nalazio u  – psihologiji. Štoviše, u toj knjizi o revolucijama u znanosti, koja je i sama potaknula revoluciju u metaznanostima dvadesetog stoljeća, Kuhn ne samo da je u analizi strukture znanosti i njezina razvoja obilno koristio spoznaje različitih psiholoških disciplina, poput Piagetove genetičke epistemologije, psihologije percepcije, posebno Gestalt psihologiju, eksperimentalne kognitivne psihologije i socijalne psihologije, nego je također posve izravno izrazio svoje uvjerenje da razumijevanje autentične naravi znanosti i njezina razvoja zapravo zahtijeva više kompetencije psihologa nego li povjesničara i filozofa znanosti.

Bio je to priličan šok za svakoga tko je vjerovao u tradicionalnu priču o modernoj prirodnoj znanosti kao historijski i metodologijski posve jedinstvenoj ‘objektivnoj’, ‘racionalnoj’ i ponajviše ‘impersonalnoj potrazi za istinom’, kojoj, kao što nas je to obvezao već Galilei, valja biti „gluhom i slijepom za naše vlastite želje“ kao istraživača. Kuhn će, međutim, biti neumoljiv, te će u odgovoru svojim nimalo blagim kritičarima, poput Karla Poppera i Imre Lakatosa, svoju tezu dovesti do krajnjih granica, držeći da objašnjenje naravi znanstvenog progresa mora u konačnoj analizi biti psihološko i izražavajući svoju sumnju može li uopće postojati neka druga vrsta objašnjenja.

Tradicija

Kuhnova ideja ‘psihologiziranja znanosti’ u svojoj suštini zapravo i nije bila nova, te se sasvim prirodno nadovezivala na dugu povijest naslonjenosti kako tradicionalne epistemologije na psihologiju, tako i same psihologije na tradicionalnu epistemologiju, što seže najmanje do filozofa poput Descartesa, Lockea, Berkeleya i Humea, koji su držali da je razumijevanje ljudske naravi suštinsko za razumijevanje naravi ljudskoga znanja. Također, Kuhnova se ideja prirodno uklapala u već postojeće, iako doduše sporadične doprinose proširenja promišljanja psiholoških korijena ljudskoga znanja i na modernu prirodnu znanost, koji su se pojavljivali u širokom vremenskom razdoblju prije Kuhna, još od, primjerice, studije Francisa Galtona iz 1847. godine Men of Science: Their Nature and Nurture, preko studija Gastona Bachelarda iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća The Scientific Mind (1934.) i The Formation of the Scientific Mind (1938.), sve do analiza psiholoških karakteristika znanstvenika tijekom pedesetih i šezdesetih godina poput The Making of a Scientist Anne Roe (1952.), Scientists: their psychological world Bernice T. Eiduson (1962.) ili pak On the psychodynamics of creative physical scientists Davida C. McClellanda (1962.)

Pa ipak, upravo je Kuhn bio taj koji je svojom sveobuhvatnom i uvjerljivom kritikom naivnosti tradicionalnog viđenja znanosti kao linearnog slijeda odbacivanja ‘pogrešnih’ i prihvaćanja ‘istinitih’ znanstvenih teorija isključivo temeljem ‘dokaza’ i ‘opovrgavanja’ neovisnih o socijalnom kontekstu pripremio stabilan teren za ono što će kasnije i postati novom metaznanstvenom disciplinom – psihologijom znanosti – kao posve prirodnom sljedbenicom u nizu već postojećih metaznanosti povijesti, filozofije i sociologije znanosti.

Doduše, unatoč Kuhnovom optimizmu, za razliku od povijesti, filozofije i sociologije znanstvenog znanja, koje već dugo vremena spadaju u etablirane akademske discipline – u slučaju prve dvije već više od jednog stoljeća –  psihologija znanosti imat će ponešto trnovitiji put, te je trebalo proći još nekoliko desetljeća ne bi li se Kuhna odriješilo od njegova ‘neoprostivog naturalističkog grijeha’ i tako pripremio teren za konačno akademsko profiliranje i institucionalizaciju psihologije znanosti kao ravnopravne suvremene metaznanosti. Danas tako, više od pola stoljeća nakon prvog izdanja Kuhnovih Struktura, kada ovoj etabliranosti svjedoče i brojne knjige poput, primjerice, The Psychology of Science and the Origins of the Scientific mind  (2006.) Gregory Feista, glavnog suvremenog istraživača u području psihologije znanosti, ili pak nedavno izdanog Handbook of the Psychology of Science (2013.), kao i brojni članci i istraživanja u polju objavljeni u posljednja tri desetljeća, možemo posve slobodno utvrditi da bojazan Michaela J. Mahoneya, također jednog od pionira psihologije znanosti, sa začelja ovoga teksta zapravo više i nije posve točna – danas o psihologiji znanstvenika znamo mnogo više nego li je Kuhn ikada mogao sanjati.

Rezultati

Tako, primjerice, temeljem brojnih istraživanja suvremene psihologije znanosti u nekoliko vlastitih subdisciplina kao što su biološka, razvojna, kognitivna, socijalna, personalna i klinička psihologija znanosti, danas znamo – da izdvojimo tek neke zanimljivije rezultate – da kasnije rođeni znanstvenici imaju veće šanse prihvaćati nove, revolucionarne znanstvene teorije nego li prvorođeni znanstvenici, da pripadnicima znanstvenih elita višestruko veće šanse imaju postati potomci doseljenika, da postoje realne rodne razlike u znanstvenim interesima ali da one opstaju samo u fizikalnim znanostima i uglavnom nakon adolescencije, da su faktori koji povećavaju izglede za znanstvenom eminencijom arogantan i neprijateljski  radni stil i vanjska motivacija, a posebno su zanimljivi rezultati dobiveni u polju razvojne psihologije znanosti, poglavito u odnosu na razvijanje interesa za prirodne znanosti, a koji su pokazali kako je u podlozi interesa za ove znanosti jedno sasvim specifično rano obiteljsko i vršnjačko okruženje obilježeno socijalnom izolacijom i slabim emocionalnim vezama, što je u konačnici i dovelo do interesa više za stvari i apstraktno mišljenje nego li za konkretne ljudske relacije, a što se pak pokazalo od suštinske važnosti za razvijanje interesa za društvene i humanističke znanosti.

Pragmatična komponenta

Međutim, psihologija znanosti nije tek puka taksonomija znanstvenoga uma, koja sama po sebi i ne izgleda pretjerano zanimljiva u svjetlu Kuhnove prvotne nakane i poziva ‘psihologiziranja znanosti’. Doduše, taksonomski uzeta, suvremena psihologija znanosti zasigurno donosi važne odgovore na pitanja o specifičnim procesima znanstvenog mišljenja nasuprot uobičajenom, svakidašnjem mišljenju, na to zbog čega netko uopće postaje zainteresiran za znanost u prvom redu ili pak o tome zašto netko u znanosti opstaje i postaje eventualno eminentan znanstvenik, kao i na mnoga druga nedvojbeno bitna pitanja i kao takvu, suvremenu psihologiju znanosti nedvojbeno obilježava snažna pragmatična komponenta. U društvu u kojem je znanost motor svekolikog razvoja a znanstvena izvrsnost njegov preduvjet, ovi odgovori mogu naime poslužiti i kao sasvim konkretan orijentir znanstvenih politika, poglavito u smjeru poboljšanja naših edukacijskih performansi i rezultata u odnosu na znanstvenu pismenost općenito i na obrazovanje u znanosti posebno.

Kao što je njezinu ulogu vidio Abraham Maslow, poznatiji kao utemeljitelj humanističke psihologije, u svojoj knjižici objavljenoj davne 1966. godine The Psychology of Science: A Reconnaissance – prvom djelu koje u svom naslovu ima ‘psihologiju znanosti’ – ambicije psihologije znanosti, poglavito u svojim integrativnim momentima s drugim metaznanostima poviješću, filozofijom i sociologijom znanstvenog znanja, puno su veće. Naime, njegov ‘karakterološki relativan model’ znanosti, osim što ostvaruje Kuhnov poziv za psihološkim objašnjenjem vlastite dihotomne strukture znanosti definirane pojmovima ‘normalnog’ i ‘revolucionarnog’ znanstvenika, hrabro nudi i okvir u kojem se psihološki faktori u znanosti mogu ne samo vidjeti kao nešto što utječe tek na smjer i intenzitet razvoja znanstvenoga znanja, bilo pozitivno (u slučaju kreativnih, čestitih znanstvenika) ili negativno (u slučaju nekreativnih, nečestitih znanstvenika), već i kao nešto što zapravo u konačnici može utjecati  i na sam sadržaj i narav znanstvenog znanja.

Naime, kako je to opetovano ponavljao Maslow, filozofijski dobro upućen poznavatelj povijesti i metodologije znanosti,  ali i iskusan psiholog,  čovjek se u borbi s vlastitim tjeskobama i neizvjesnostima svijeta bori na različite načine, a neki od tih načina su i kognitivni, bilo da je riječ o jednostavnim stavovima ili pak o kompliciranim osobnim svjetonazorima ili sustavima mišljenja. Kako bi rekao sam Maslow, „tek kada razriješimo svoje vlastite probleme, tek tada se možemo posvetiti svijetu po sebi“, dodajući da sami znanstvenici tu nipošto ne bi trebali biti izuzetak. Naposljetku, znanost je ljudska i zunanstvenici su ljudi.

Istina i adekvacija

Ovaj Maslowljev stav postaje jasniji u svjetlu činjenice da znanost nije samo proces kojim dolazimo do empirijski adekvatnih teorija, do dobrog instrumentalnog suglasja između činjenica prirode i formalnog opisa tih činjenica. Pretenzije moderne prirodne znanosti su mnogo šire još od njezinih najranijih dana: ona želi ponuditi istinite a ne tek empirijski adekvatne opise stvarnosti, odnosno, drugim riječima, znanost ne želi ostati tek uspješno oruđe predikcije i deskripcije svijeta, kao i instrument tehnološke primjene, već ona želi istovremeno biti i slikom svijeta, pouzdanom metodom koja nam govori o tome kako svijet zapravo izgleda. Međutim, kao što nas je poučio ponajprije sam Kuhn, a zatim i čitava post-kuhnovska kritika znanosti, ostvarenje ovoga ideala povezano je s mnogim i čini se načelno nerješivim poteškoćama, a ponajviše s nepostojanjem nekog neutralnog algoritma koji bi jednoznačno mogao prosuđivati u situacijama izbora između empirijski adekvatnih ali suprotstavljenih teorija i istraživačkih programa. Razmislimo samo o dvojbama koje je donijela kvantna mehanika o tome što nam zapravo ova teorija govori o naravi samoga mikrosvijeta, unatoč neospornoj činjenici da je na instrumentalnoj razini riječ o jednoj od najuspješnijih teorija moderne fizike ako ne i znanosti općenito. U temeljima njezinih različitih ‘interpretacija’, koje su u biti različiti odgovori na pitanje o samoj naravi mikrosvijeta, ne samo da su različiti formalni okviri opisa jedne te iste domene fizičkog svijeta koju oni jednako dobro opisuju, već zapravo i različite ‘slike mikrosvijeta’, kao i njihove najrazličitije i najšire implikacije.

Sada, sociolozi znanstvenog znanja kontroverze ove vrste u znanosti, a kvantna mehanika tu nije usamljeni povijesni izuzetak, ne samo da vide u svjetlu socijalnog konteksta, u kulturološkim pa čak i političkim okolnostima, kako na mikrosocijalnoj tako i makrosocijalnoj razini, već upravo i kao odraz samih tih socijalnih okolnosti. Psiholozi znanosti, ukoliko se Maslowljev program shvati ozbiljno, bi ih pak u konačnici mogli svesti na sasvim specifične razlike u psihološkom ustroju samih znanstvenika, a same njihove dvojbe o svijetu, a još više nesuglasice s neistomišljenicima, vidjeti kao odraz njihovih vlastitih unutarnjih dvojbi i nesigurnosti. Povezanost svjetonazora i općenito teorijskih sklonosti s najrazličitijim varijablama osobnosti dobro je također poznata činjenica psiholozima znanosti, pa u tom smislu možda i ne bi trebale čuditi ove različite teorijske sklonosti ovisno o crtama nečije osobnosti, primjerice u izborima koje čine tzv. organicističko-holistički pojedinci, kao u pravilu intuitivne, inovativne, socijalno osjetljive osobnosti, ili pak tzv. mehanicističko-atomistički pojedinci, čije osobnosti iskazuju posve suprotne crte poput konkretnosti, prizemljenosti i orijentiranosti na osjetilno.

Što se tiče kvantne mehanike, a to vrijedi posve načelno za svaku znanstvenu teoriju koja želi biti više od pukog slaganja njezine formalne strukture i brojki na zaslonu nekog mjernog uređaja ili računala, na polici njezinih ‘interpretacija’ sasvim je dovoljan broj najrazličitijih svjetonazorskih implikacija (od početnog Heisenbergova pozitivizma i Schrödingerove neoparmenidovske metafizike punine i privida, preko Bohrova naturalističkog kantovskog okreta, von Neumanna ekstremnog dualističkog subjektivizma i Bohmova organicističkog holizma, sve do Everettova borgesovskog nadrealizma) da pokriju svu raznolikost karakternih crta njezinih ‘tumača’. Pa čak i za one koji smatraju da je zadaća ne samo ove teorije već i znanosti općenito „šuti i računaj“, a da je ‘interpretacija znanstvene teorije’ besmisleni i anakroni filozofski artefakt.