Znati što reći jednako važno kao znati što učiniti. MMF i neovisnost središnje banke od javnosti. Čestitost i vjerodostojnost.

Komunikacijski priručnik Olge Stankove objavljen 2019. pod naslovom Frontiers of Economic Policy Communications, a u izdanju Međunarodnog monetarnog fonda, s jedne strane kao da je namijenjen pripremi monetarnih i financijskih vlasti zemalja članica za suočavanje s očekivanom krizom, a s druge je strane stidljivi je doprinos MMF-a borbi protiv populizma, piše Božo Kovačević, čijih su nekolicinu tekstova o populizmu Ideje već objavile. Kovačević međutim zapaža da MMF nije dosljedan kad navodi primjere izgradnje povjerenja u institucije i inzistira na karakternim kvalitetama njihovih čelnika. Neki su primjeri kontraprimjeri

Očito nezadovoljan kako središnje banke i resori unutar nacionalnih vlada upoznaju javnost s ciljevima svojih politika Odjel za komunikacije MMF-a objavio je 2019. godine publikaciju koja je, zapravo, priručnik za odnose s javnošću. Gerry Rice,  direktor Odjela, ističe da je publikacija posvećena načinima prezentacije „monetarne politike, politike financijske stabilnosti, fiskalne i strukturne politike“ (v) Dakle, MMF je objavio komunikacijski priručnik za one politike koje su njegovo primarno područje interesa u svakoj zemlji.

Zbog sve većeg pritiska i rastuće uloge novih medija i četvrta grana vlasti – monetarne i financijske institucije, koje su, pozivajući se na neovisnost o izvršnoj i predstavničkoj vlasti redovito izvan glavnih tokova političke rasprave – prisiljena je objašnjavati ciljeve i način provedbe svojih politika: “Ustanove gospodarske politike će se vjerojatno susretati s pritiscima da objasne svoje politike široj javnosti i pokažu da one zaslužuju podršku”, stoji već na početku, u sažetku (vii). Objašnjavanje monetarne politike, osobito u zemljama koje bilježe sporiji ekonomski rast i smanjivanje kamatnih stopa, sve je izraženija zadaća središnjih banaka. Od njih se ne očekuje samo da komuniciraju s financijskim stručnjacima, bankama, burzama i brokerima nego i s najširom javnošću jer posljedice njihovih odluka i politika osjećaju svi građani. Odnos prema javnosti ne bi se trebao svoditi samo na objavljivanje tečajnih lista, kamatnih stopa ili  intervencija otkupom deviza … Svaka mjera treba biti detaljno objašnjena s obzirom na strateške političke ciljeve, razloge za odabir baš tih ciljeva te izbora trenutka za provedbu.  Prema shvaćanju autorice priručnika Olge Stankove, središnje banke više ne bi trebale objavljivati samo svoje konačne odluke kao neizbježne ishode primjene nedokučivih i zamršenih znanstvenih procedura.

Olga Stankova, autorica brošure: stručnim se jezikom namjere prikrivaju

Demistificirajući da se stručnim žargonom, namjerno smišljenim da bi ga razumjeli samo upućeni, žele prikriti razlozi i namjere odluka, autorica jasno određuje svrhu komunikacijskih vještina monetarne i porezne vlasti: “Cilj je iznaći načine za pojednostavljenje jezika – bez promjene značenja – da se potakne bolje razumijevanje politika u različitim slojevima publike.” (43)„Izvješćivanje o fiskalnim i strukturalnim politikama treba uvjeravati jednako koliko i informirati“ (viii), kaže. To podrazumijeva obavezu da se objasne kratkoročne i dugoročne posljedice odluka za cijelo društvo te za pojedine skupine.

Kao da između redova upozorava na dolazeću krizu, autorica osobito naglašava važnost kriznog komuniciranja koje podrazumijeva koordinaciju relevantnih tijela i osmišljen odnos s javnošću. “Znati što reći kad udari kriza može biti jednako važno kao znati što učiniti.” (31) O kvaliteti kriznog komuniciranja ovisi hoće li biti sačuvano povjerenje u institucije. Čini se da je neizrečena polazna pretpostavka za objavu priručnika bila da u većini zemalja javnost uglavnom ne vjeruje vlastima, pa ni predstavnicima financijske vlasti.

Autorica, naravno, ističe da smisao komunikacijskih  instrukcija nije zavaravanje. Dobra komunikacija ne može biti zamjena za dobre politike (3). Na drugome mjestu naglašava važnost časnog ponašanja političara što može rezultirati podrškom javnosti za odluke koje se ne moraju svima svidjeti (48). Kad je riječ o kreatorima politike, autorica ne misli samo na ministre i zastupnike, nego i čelnike središnjih banaka i regulatornih agencija, koji su, kao dužnosnici o kojima birači ne mogu neposredno odlučivati, donedavno uživali imunitet rezerviran za granu vlasti navodno neovisnu o politici. Monetarna politika i politika monetarne stabilnosti jednako su politike kao i sve drugo o čemu odlučuju vlasti.

Upadljivo je da se ne spominje rasprava o uzrocima krize kao izazov za komunikacijske stručnjake. Bitno je osmisliti komunikaciju koja će pomoći obnovi povjerenja u institucije kad kriza izbije

Strukturne reforme jedno su od najbolnijih mjesta tranzicijskih država. Komunikacija o njima nije samo informiranje nego i uvjeravanje da su nužne i da će dugoročno donijeti korist. Dobra komunikacija može pridonijeti prihvaćanju i reformi koje su kratkoročno bolne.

Komunikaciju o politikama financijske stabilnosti autorica smatra najnerazvijenijom,  vjerojatno i zbog toga što obuhvaća najsloženiji sklop informacija iz različitih tijela vlasti i sudionika tržišta te pretpostavlja složene modele za predviđanje kriznih situacija i njihova prevladavanja. Testovima bankarskog sustava da izdrži vanjske šokove treba se postići da se u što većoj mjeri izbjegnu nepovoljni utjecaji na ekonomske pokazatelje.  Pripreme za kriznu situaciju obuhvaćaju „1) razmatranje mogućih poruka i medijskih napisa za različite auditorije; 2) uključivanje komunikacijske sastavnice u simulacije krize i 3) oblikovanje tima za odgovor na krizu koji uključuje političke, kulturne, bihevioralne, pravne i komunikacijske stručnjake“ (34).

Upadljivo je da se ne spominje rasprava o uzrocima krize kao izazov za komunikacijske stručnjake. Bitno je osmisliti komunikaciju koja će pomoći obnovi povjerenja u institucije kad kriza izbije.

Premda se ne bavi uzrocima kriza, autorica se osvrnula na uzroke nepovjerenja u institucije: “Duboki učinci globalne financijske krize, rastuća nejednakost, neispunjena obećanja, politička polarizacija, male skupine koje su preuzele politički sustav i ekonomske probitke te nedostatak iskrene pažnje javnosti za potrebe ´realne ekonomije´ – sve je to, čini se, pridonijelo.” (37)

Tom kratkom napomenom je, zapravo, opisana politika MMF-a koji je bio ključna poluga u nametanju Washingtonskog konsenzusa kao jedinog win-win okvira za kreiranje financijskih i gospodarskih politika zemalja u razvoju. Neispunjeno obećanje je da će primjena tih načela biti dobra za sve. Politike koje je MMF nametao izazvale su povećanje razlika u prihodima, omogućile skupinama povlaštenih da preuzmu kontrolu nad državom, obogate se i potaknule političku polarizaciju. Saniranje financijskih institucija javnim novcem bez preispitivanja odgovornosti za izbijanje krize izazvalo je i u razvijenim zemljama nepovjerenje u institucije i pojavu populizma.

Neispunjeno je ostalo obećanje da će Washingtonski konsenzus biti dobar za sve

Kako se međunarodne financijske institucije, središnje banke i vlade koriste uslugama najboljih komunikacijskih stručnjaka, malo je vjerojatno da će iz knjige naučiti nešto što nisu znali. Stoga je prva pomisao da je svrha objavljivanja publikacije opravdavanje postojanja Odjela za komunikacije MMF-a i plaća njegovih zaposlenika. Neka se vidi da i oni nešto rade.

Čini se da su posao mogli obaviti bolje. Ako su se već odlučili za priručnik o komuniciranju financijskih, poreznih i reformskih politika, trebali su prikazati primjere dobrih i loših politika te dobre i loše komunikacijske prakse. Možemo se složiti s konstatacijom: “Dobre politike su pretpostavka obnove povjerenja, ali dobra komunikacija je isto tako važna. Iskrenost u komunikaciji je temeljna.” (40) Ali jedno je od nezaobilaznih pitanja: jesu li politike MMF-a koje je nametao devedesetih godina 20. stoljeća i tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća bile dobre ili loše? Jesu li politike proračunske štednje poslije izbijanja krize 2008. godine bile dobre ili loše? Je li praksa kasino kapitalizma i plasmana toksičnih paketa zadužnica i dionica, koja je izravno uzrokovala slom financijskog sustava SAD-a 2008. godine, bila dobra ili loša? Tih pitanja u ovoj publikaciji nema pa ni pokušaja da se na njih odgovori.

Za svako od područja kojim se publikacija bavi naveden je primjer dobre komunikacijske prakse. Banka Jamajke je uspješno objasnila svoju politiku ciljane inflacije. Bank of England uspješno je, misli autorica, komunicirala politiku financijske stabilnosti. Središnja banka Ruske Federacije je 2014. godine usvojila dobru strategiju izlaska iz krize i uspješno je prezentirala financijskim institucijama, poslovnoj zajednici i najširoj javnosti. Istaknuta su i načela komuniciranja Nizozemske vlade. Ondje je napisano: „Između ostalog, komunikacija mora biti usmjerena na sadržaj politike, ne na izgradnju imidža pojedinih članova vlade niti vladino komuniciranje smije biti iskorišteno za stranačku politiku.“ (41)

Henry Paulson: Ističe se Paulson kao američki ministar koji se odlučno suočio s krizom,  ali se ne spominje da je bio glavni direktor Goldman Sachsa koji je izazvao krizu

Nemamo razloga sumnjati u odabir primjera dobre prakse. No, jedan je u najmanju ruku čudan. Naime, spominje se američki ministar financija Paulson koji je „javno priznao da bi se američki bankarski sustav mogao suočiti s velikim problemom solventnosti pa je radi sprečavanja posrtanja zatražio 700 milijardi dolara da se podržae bankarski resursi i restrukturiranje“ (33). Nije spomenuto da je Paulson, prije nego što je postao ministar financija, bio glavni direktor Goldman Sachsa, jedne od najvećih američkih banaka koja je svojom politikom neodgovorno rizičnih plasmana uvelike pridonijela stvaranju financijske nestabilnosti koju je trebalo sanirati intervencijom iz državnog proračuna.

Ako je loša bankarska praksa dovela do izbijanja krize, je li prihvatljivo da jedan od glavnih kreatora te prakse predlaže rješenja za prevladavanje krize? Je li time povećano ili smanjeno povjerenje u financijske i državne institucije? Mislim da je odgovor niječan i da je primjer Paulsona kao pozitivne komunikacijske prakse potpuno promašen. Autorica nije spomenula Island gdje ministrima i bankarima koji su krizu izazvali nije dopušteno da rukovode procesom njezina rješavanja nego im se sudilo zbog zloupotrebe ovlasti.

Izostanak bilo kakvog pokušaja detektiranja loših politika koje su pridonijele stvaranju nepovjerenja u financijske institucije i općenito u institucije liberalne demokracije ovu knjigu čini neuvjerljivom

Knjižica je, zapravo, stidljivi doprinos MMF-a borbi protiv populizma. Premda se u osnovnom tekstu populizam ne spominje izravno, na opširnom popisu korištene literature su i knjige koje se bave populizmom. Osim toga, u cijeloj publikaciji govori se o potrebi obnove povjerenja u institucije. Nepovjerenje u institucije je, kako znamo, podloga na kojoj se dobro primaju populističke ideje o povratku politike narodu, odnosno o tome da su svi vidovi politike, uključujući i politiku financijskih institucija, podložni javnom ocjenjivanju, da bi kreatori tih politika trebali snositi odgovornost za svoje odluke te da bi javnost trebala imati utjecaj i na te politike. Utoliko je dragocjena poruka knjige da o financijskim politikama i politikama monetarne stabilnosti – koje su u nadležnosti središnjih banaka – treba upoznavati javnost razumljivim jezikom i konzultirati se s njom o odabiru strateških ciljeva i načina njihova ostvarivanja. Dobrom možemo smatrati i poruku da komunikacija ne može zamijeniti politiku; komunikacija može pridonijeti uspjehu pokušaja uvjeravanja da se predložena politika prihvati. No, izostanak bilo kakvog pokušaja detektiranja loših politika koje su pridonijele stvaranju nepovjerenja u financijske institucije i općenito u institucije liberalne demokracije ovu knjigu čini neuvjerljivom. Da bi misija obnove povjerenja u institucije bila uspješna, potrebno je objasniti zašto bi bilo dobro da se te institucije održe te jasno utvrditi tko je i kako učinio to da su učinci djelovanja institucija bili suprotni javno deklariranim ciljevima i obećanjima.  S obzirom da je udio MMF-a u oblikovanju politika koje su diljem svijeta dovele do gubitka povjerenja u institucije nezanemariv, možda i nije čudno što je ova knjiga manjkava baš u pogledu utvrđivanja uzroka financijskih kriza koje su dio krize suvremene demokracije.