Fascinacija oružjem na Balkanu. Rakete za domaće potrebe

Prijeti li Vučić Hrvatskoj ili Srbiji? Mi avione, oni avione, mi dronove, oni dronove, oni rakete, mi ...? Treba li nas plašiti nova olaka balkanska utrka u naoružanju, koliko nezrelosti pokazuje i što već sada iz nje možemo zaključiti, analizira Jelena Lovrić.

• Naslovna fotografija: Andrej Plenković, Aleksandar Vučić, ogledna vježba MORH-a, Rafale HRZ-a, MiG-29 RViPVO VS. (PIXSELL, CC0)

• Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Ubojite kineske supersonične rakete pod krilima borbenih aviona Srbije, slika koja je prije desetak dana otkrila da susjedna država raspolaže oružjem sposobnim doseći svaki dio Hrvatske, a Hrvatska ga ne može zaustaviti niti mu efikasno odgovoriti, dramatično pojačava nikad posve ugasli zvuk zveckanja oružja na Balkanu. Puštanjem u javnost fotografije zastrašujućih CM-400 raketa vlast u Beogradu šalje poruku. Sugerira da ni oružane bitke nisu isključene, kako je to svojedobno Slobodan Milošević svoj ratni scenarij otvoreno najavljivao. Šokantno je kad država iz koje je devedesetih krenuo ratni pohod na prostoru Jugoslavije nabavlja i paradira s tako ofenzivnim oružjem. Šokantno za sve one na koje su tenkovi iz Beograda s cvijećem ispraćani.

Pogotovo jer pod ruku sa smrtonosnim oružjem ide i ratna retorika. Retorika koja kao da je prepisana iz devedesetih. Ne samo da deklarirani četnički vojvoda i ratni zločinac Šešelj po tamošnjim televizijama prijeti Hrvatskoj, hvastajući se kako bi se šefovi hrvatske države usrali od straha samo da znaju kakvim sve ratnim sredstvima Srbija raspolaže. Sličnim se narativom služe i vladajući. Ovodobni srbijanski vožd Aleksandar Vučić sa svojom sljedbom Hrvatsku redovito tretira kao neprijateljsku državu. Ili je naziva ustaškom ili je optužuje za sponzorstvo nad masovnim  građanskim prosvjedima koji već više od godinu dana marširaju Srbijom. Svoje je govore iz ratnih godina samo malo transformirao. Nekad je ratni huškač iz Gline hrvatske Srbe zvao na pobunu protiv Hrvatske, sada Hrvatsku proglašava prijetnjom za cijelu Srbiju.

• Fascinacija oružjem

Premda se Hrvatska već prilično dugo uopće ne okupira Srbijom. Nije joj u fokusu, ni politici, ni javnosti. Čak se i ljuti desničari manje oštre na odnosu prema Beogradu, mnogo više bjesne lupajući po onoj šačici Srba koju se u Hrvatskoj još može naći. Ali iz ratnog vremena ni Hrvatska mentalno još nije izašla. Vidljivo je to po mitologiziranju Domovinskog rata. Po nesposobnosti da se o ratnoj prošlosti analitički govori. Po tome da se osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep opet javno po medijima naziva herojem, dok se istodobno napadima na film o ubijenom Josipu Reihl-Kiru svaka miroljubiva opcija pokušava diskreditirati. Hrvatska, slično kao i Srbija, pati od fascinacije oružjem. Nakon nabavke francuskih Rafalea premijer se Plenković volio hvaliti kako nitko od Njemačke do Grčke nema bolju eskadrilu. Nakon objave slike kineskih mrcina pod krilima srbijanskih borbenih aviona bivši ministar obrane Kotromanović pametuje da će Hrvatska raketama iz sustava HIMARS moći „tretirati Beograd“. Iz krugova se bliskih Ministarstvu obrane tvrdi da Hrvatska na izazov iz Srbije mora odgovoriti istom mjerom, pa se javno već slažu liste oružja koje pod hitno treba nabaviti. Trka u naoružavanju između dvije države očito se intenzivira, na radost trgovaca oružjem.

Što je drama sa supersoničnim raketama na srbijanskim avionima pokazala? Pokazala je, prvo, da trideset godina nakon okončanja rata Hrvatska i Srbija svoje službene odnose još nisu uspjele normalizirati. U bilateralnim relacijama više polažu na oružje, nego na diplomaciju. Kao da su se još uvijek spremnije gledati preko nišana, nego za zelenim stolom. Međunarodne okolnosti takvoj na ratnu logiku reduciranoj svijesti jako pogoduju. Ako veliki olako pokreću užasne ratove, onda ni lokalni moćnici neće izostati. Pogotovo u regiji koja se od ratnih napetosti i neprijateljstava još nije posve ohladila. Ipak, ratna eskalacija između Srbije i Hrvatske nije izgledna zbog niza razloga. Što ne znači da neke druge Beogradu teritorijalno bliske države nemaju razloga za zebnju i strah.

Drugo, produciranje s kineskim raketama pokazalo je da se Srbija, koja je iz rata devedesetih izašla poražena, vojno ne može podcjenjivati. Sada posjeduje oružje kojim se svaki dio Hrvatske može napasti. Kojim može udariti po Rafaleima na Plesu ili po LNG terminalu na Krku. Od kojeg se Hrvatska trenutno ne može zaštiti, još manje da bi mogla uzvratiti. Nije baš goloruka, kao devedesetih, ali trenutno nema ništa slično ni po snazi ni po mogućem dohvatu. Raketama s dometom od 400 kilometara, što je vrlo ozbiljno ofenzivno oružje, Srbija je poremetila strateški balans, vojnu ravnotežu, i to ne samo u regiji. Prva je zemlja u Europi koja posjeduje moćne kineske supersonične rakete. S takvim arsenalom postaje problem i za NATO, ali i za sve Srbiji susjedne države, ne samo za one s prostora Jugoslavije. Što je na neki način dobro za Hrvatsku. Jer se s izazovima iz Beograda neće sama morati nositi. U odnosu na devedesete položaj se Hrvatske bitno promijenio. Kao članica NATO-a i Europske unije sada pripada europskoj konstelaciji. Činjenica koju će vlast u Srbiji morati respektirati. Bez obzira na Vučićeve osobne frustracije.

• Vlast suočena s pobunom

Ali, za razliku od devedesetih, danas su njegove antihrvatske optužbe i ratnička retorika namijenjeni prije svega domaćoj publici, uglavnom vođeni potrebama unutarnje politike. Situacija je u Srbiji vrlo gužvovita. Vlast se suočava s građanskom pobunom širokih razmjera. Ove će se godine vrlo vjerojatno na izvanredne izbore. Pa onda Vučić lupa po Hrvatskoj da bi dezavuirao konkurenciju. Pokušava se predstaviti kao jedini koji je od vanjskih ugroza sposoban obraniti državu. Tome uglavnom služe njegove kineske rakete obješene na MIG-ove. Tome služi i histeriziranje oko dogovora o vojnoj suradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova, što on naziva vojnim savezom „izravno uperenim protiv Srbije“. Ne postoji, tvrdi, ni jedan drugi razlog za njegovo formiranje. Države koje su ga sklopile, kaže, samo čekaju povoljan trenutak da napadnu Srbiju, dok on svoju zemlju priprema za obranu. Izmišlja opasnost i naveliko kupuje oružje samo zato da bi se mogao predstavljati kao branitelj i zaštitnik Srbije od ratne invazije. U ratnu paranoju pokušava utjerati cijeli narod samo da bi svoju već jako rasklimanu vlast nekako uspio očuvati. U svojoj predizbornoj kampanji zvecka raketama i konfabulira o neprijateljima. Veliki su ulozi u igri. Gubitkom izbora možda i njegova sudbina postaje neizvjesna.

Treće, ukazanje kineske rakete na vojnom avionu Srbije otkrilo je prilično velike falinke i deficite i na hrvatskoj strani. Razotkrilo je prije svega sve slabosti odnosa u državnom vrhu Hrvatske. Ogolilo da tamo vladaju inat i kakofonija. Predsjednik Republike i premijer ne komuniciraju. Ministar obrane na vojnim pitanjima bilda svoju političku važnost. Napada šefa države, sve do insinuacija o izdaji Hrvatske, sa šefom je Vlade u tihoj konkurenciji za utjecaj u HDZ-u. Ne zna se tko je što o Vučićevom oružju trebao znati. Još manje se zna što bi Hrvatska mogla poduzeti. Događaj također upućuje i na ozbiljne greške u vojnoj strategiji države, pa onda i u nabavci oružja. O proturaketnoj se obrani, tvrde vojni eksperti, u Hrvatskoj dosad uopće nije razmišljalo. Između sigurnosnih procjena i kupovine vojnih sredstava ne postoji potrebna mjera sinkronizacije. Kao primjer loše procijenjene potrebe spominje se kupovina tenkova, koji u novim uvjetima ratovanja postaju sve nevažniji. Velike su pare za njih potrošene, iako su oni za sve prisutnije dronove vrlo laka meta. Kupujemo oružje „ko krkani“, nemilosrdan je predsjednik Milanović. Čini se da su neke akvizicije vođene prije svega političkim razlozima. Od nekih se zemalja s oružjem kupovalo i svojevrsno savezništvo na političkom planu, radi ostvarenja nekih nevojnih projekata i interesa. Poput lobiranja za prijem Hrvatske u neke međunarodne organizacije. Po tome se Hrvatska ne razlikuje mnogo od Srbije. Vučić na sve strane s ubojitim sredstvima kupuje i privilegirane odnose sa zemljama izvoznicima oružja, ali navodno pritom jako brine i o vlastitom bogaćenju. Dok su u neke odluke premijera Plenkovića o nabavci oružja navodno ugrađeni i njegovi osobni karijerni interesi.