4/5 reformi su neuspješne. Što o tome kaže McKinsey, a što domaći autori. Tko je zarobio državu i podijelio plijen

Zbornik radova "o hrvatskom načinu vođenja politike i naravi hrvatske 'države'", koji su uredili Z. Petak i K. Kotarski a objavio Palgrave Macmillan, Ivo Bićanić uspoređuje sa studijom konzultantske kuće McKinsey o uvjetima uspješnog restrukturiranja države. Preklapanja nema, ističe Bićanić, no to ni izbliza nije sve što je rekao o zborniku, a ni o temi. Kako su autori odgovorili na pitanje - tko je zarobio državu i podijelio plijen?

Nedavno je objavljena knjiga o hrvatskom načinu vođenja politike i naravi hrvatske države. Objavio ju je engeski izdavač, Palgrave Macmillan, i to kao jednu iz serije knjiga o vođenju politika u jugoistočnoj evropskoj periferiji. Tom se serijom izdavač vraća u svoju prijašnju tržišnu nišu, ali ovaj puta, ako je suditi po ovoj knjizi, postoje razlike. Urednici zbornika od 13. poglavlja na 344. stranice, su iz Hrvatske: Zdravko Petak i Kristijan Kotarski, profesor i docent na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. I omjer autorica odnosno autora je ovdje drukčiji nego prije, od 23 autorice/a i koautorice/a njih 21 radi u Hrvatskoj a dvojica koji rade vani su ex-pats, dakle nema nijednog ‘pravog’ stranca. Svi osim dvojice su iz akademske zajednice. Prevladavaju kolege urednika – čak ih je devet s Fakulteta političkih znanosti. Među autorima koji su srednje ili mlađe generacije po godinama strše dva, a za jednog autora nije jasno po čemu spada u to društvo (ima više razloga zašto ne spada). Na koncu zanimljvost, iako prevladavaju ekonomske teme i čak osam poglavlja su prvenstveno ekonomska samo dvoje autora rade na hrvatskim ekonomskim fakultetima. Knjigu o Hrvatskoj za svjetsko tržište napisali su lokalni istraživači, što donedavno nije bio slučaj. Ako se s optimizmom gleda na to onda se možda može zaključiti da su mlađi u društvenim znanostima uhvatili priključak. Još da su urednici strože obavili posao ne bi bilo toliko šlamperaja (pojma iz naslova nema u tekstu, formule nisu jasne jer nema ni izvoda ni izvora, itd.) ova dobra zbirka bi ostavljala još bolji dojam.

Knjiga je zbornik članaka koji se bave izuzetno važnim pitanjem: kako ‘država’ donosi svoje odluke. Skoro svi autori ponavljaju da Hrvatska ima ‘lošu’ političku ekonomiju koja ne vodi ni konvergenciji ni modernizaciji, čija je država ‘loša’ (velika i slaba) i ‘zarobljena’ (od strane rentijera i utjecajnih grupa). U ‘državi’ i njenim odlukama se mogu prepoznati uzroci neuspjeha, tu se svakako odražavaju svi drugi hrvatski problemi. Naravno, ključni problem nije u ‘državi’ pa je šteta je što knjiga više prostora ne posvećuje pitanju odakle nam baš ovakva ‘država’.

Mada se članci iz zbirke uglavnom bave pitanjima ekonomske politike među autorima ne prevladavaju  ekonomisti. Prevladavaju politolozi koje zanima ekonomija, a ima i pokoji sociolog. Samo je sedam ekonomista, često kao koautorice/i pa je zastupljenost zapravo i manja. To se vidi po mnogočemu (poznavanju literature, upotrebi modela, korištenim tehnikama, itd.) ali i po tome što samo jedno poglavlje ima na kraju odjeljak koji je sve više neizostavan u svim vrstama ekonomskih radova. To je odjeljak ‘policy implications’ (još jedno poglavlje nudi mnogo pretencionzniji kraj sa rješenjem i popisom poboljšanja).

Izostavljanje rasprave o važnosti rezultata nije nužno loše i vjerojatno su urednici namjerno u uputama autorima izostavili takav ‘aktivistički’ odjeljak (zato ga ima jedini autor koji je prvenstveno ekonomski konzultant i publicist a tek onda istraživač). No unatoč tom svjesnom odmaku od aktivizma ma kojeg se problema hrvatskog gospodarstva namjernica/nik primi ova zbirka radova je odlični početak i kasniji korektiv prema kojem se može mjeriti. Iz zbirke ćemo saznati što treba promijeniti ali ne i kako.

One koje zanima aktivizam imat će više koristi ako se nakon čitanja ove zbirke okrenu jednom drugom tipu radova kojih ima sve više. To su radovi koji su usputni proizvod konzultantskih kuća. Konzultantske kuće sve češće objavljuju radove svojih stručnih službi gdje objašnjavaju utemeljenost svojih savjeta (ta praksa još nije doprla do Hrvatske, u tom pogledu hvalevrijedna iznimka je Ekonomski lab). Naravno paze da ne otkriju previše jer je poslovno savjetovanje ipak jako konkurentna tržišna niša. Nema sumnje da te radove pišu ‘ljudi s jednom rukom’. (Ekonomisti-istraživači ih imaju dvije: poznat je vapaj američkog predsjednika Harrya Trumana, kad je tražio savjet kakvu ekonomsku politiku voditi – “Dajte mi nađite jednorukog ekonomista, svi moji ekonomisti kažu – u jednu je ruku ovako a u drugu onako.”).

To je prirodno jer je njihov metier savjetovati i nuditi rješenja svojim klijentima, koji ih za to dobro plaćaju (usput, zbog ovog značenja riječi ‘klijent’ opisivati Hrvatsku kao klijentelističku, što se u zbirci često radi, nedovoljno je  precizno) i zato ono što izlazi iz konzultantskih kuća u pravilu nisu istraživanja. Treba dodati da su konzultantske kuće jedan od najvećih generatora kompozitnih indeksa koji se onda osmozom šire u druga područja gdje ih prečesto bez ograde preuzimaju istraživači koji pretendiraju na točnost. Klijente ne zanimaju nedoumice i dileme nego rješenja i odgovori na moguće zamjerke (zapravo, najviše iz zanimaju potvrde za njihove predrasude i ranija uvjerenja). Njihova vrijednost nije u točnosti ili metodi i pouzdanosti rezultata, to nije posao konzultanta, nego u nuđenju ideja koje potkrijepe izabranim često anegdotalnim primjerima. Tako konzultanti prodaju svoju priču i zarade. U tome prednjači konzultantska kuća McKinsey. No unatoč manjku rigoroznosti i složenosti, radovi stručnih službi konzultantskih kuća su vrlo korisni. Imaju pristup ljudima kojima ‘obični’ istraživači nemaju i nude važne uvide kako se ponašaju donosioci odluka. Važna su i vrlo zanimljiva spona akademskog istraživanja i prakse. Unatoč svih tim koristima radove koje dolaze iz raznih konzultanskih kuća treba vrlo pažljivo koristiti.

Aktivizam knjige Petaka i Kotarskog odnosio bi se na promjenu ‘države’, kako formulirati uspješno restrukturiranje državnih institucija i politika dakle  na ‘transformaciju države’ u ‘uspješnu’. U zborniku nema recepta ali nedavno je McKinsey počeo objavljivati rezultate svojih tumačenja potrebnih sastojaka uspješnih politika državnog restrukturiranja. Rad se temelji skoro 3.000 intervjua sa utjecajnim javnim činovnicima i političarima u mnogim zemljama. Problem transformacije države postoji u svim zemljama pa su shodno tome autori iz Londona, Dubaija, Melbourna, Bogote, Kuala Lumpura, Minhena i Bostona. Izvještaj je objavljen lipnju 2018. i ide korak dalje od rada iz kraja 2017. (Cijeli izvještaj je ovdje   postoji i dulji prikaz i vrlo kratki sažetak. ) To je važno spomenuti jer oni naši gurui i konzultanti koji rade domaću zadaću (većina se toliko ne trudi) jamačno bi svakako trebali i ovo pročitati, ali za sumnjati je da će navesti odakle im njihove pametne ideje.

McKinsey: Četiri petine reformi su neuspješne

Dakle prvo loše vijesti. U četiri petine slučajeva (80%) politike su neuspješne i ne postignu se objavljeni ciljevi. To samo pokazuje kako je restrukturiranje odnosno transformacija države težak posao u kojemu je daleko veća vjerojatnost neuspjeh nego uspjeh. Ukazuje i da se tome mora ozbiljno pristupiti a ne kampanjama kao ‘godina reformi’.

McKinsey ističe pet dimenzija politike državnog restrukturiranja koje su potrebne za uspjeh. To su:

1. Odlučno vodstvo, koje podrazumijeva iznimni angažman i osobnu odgovornost te osobni primjer na promociji promjena i propitivanju dugotrajno uspostavljenih običaja
2. Jasan cilj i prioriteti, nedvosmisleno objasniti potrebu i ciljeve predloženih promjena te izbor manjeg broja ciljeva
3. Brza, postojana i usklađena isporuka, ostvarnje prolaznih ciljeva mora biti brzo, uvjerljivo i usklađeno uz jasnu ulogu svih dijelova uprave koji su uključeni
4. Uvjerljiva komunikacija, za uspjeh mora biti planirana i mora biti uspostavljena iskrena dvosmjerna komunikacija, često osobno vođena sa svim na koje promjene utječu
5. Sposobnost za promjene, inercija činovnika je prijetnja pa treba izgraditi njihove sposobnosti za upravljanje složenim promjenama uz nove tehnologije

Ovako napisane preporuke izgledaju kao zdravorazumske, no dosad ih nitko nije tako posložio, a čak  da neke jest nije ponudio razradu kakvu nudi McKinsey.

Kakav je utjecaj tih pet sastojaka? Kumulativna vjerojatnost uspjeha prikazana je na Slici 1

Kao što Mckinsey ukazuje, politika temeljena na svih pet sastavnica više nego utrostručuje vjerojatnost uspjeha. To je jaki razlog u korist ozbiljnog i cjelovitog pristup – ‘schnell‘ reforme nemaju budućnost.

Mada nije vezano uz glavnu nit ovog rada vrijedi navesti još jedan rezultat na kojeg intervjui ukazuju. Odnosi se na uzroke početka oblikovanja politike transformacije države. Navedeni su u Slici 2.

Intervjuirani prepoznaju šest važnih okidača za promjene ali u više od polovice slučajeva za oblikovanja politike transformacije države je dovoljan jedan okidač.

Odmah treba upozoriti da su to rezultati za sve zemlje, ‘globalni rezultati’, a u intervjue su uključeni ljudi iz vrlo različitih zemalja, od Singapura do Meksika i od Nizozermske do Indije a tu su i Poljska i Rusija (ne Hrvatska). Za pojedine klubove sličnih zemalja ili za pojedinu zemlju odnosi mogu biti drugačiji. Kakvi? Ne zna se jer je to vjerojatno  ipak poslovna tajna koju McKinsey dijeli sa klijentima iz pojedine zemlje. No unatoč tome i ovako objavljeni rezultati su vrlo korisni i svakako vrijedni rasprave. Ukazuju na dimenzije koje valja uzeti u obzir i kakav je odnos uzroka na općoj razini.

Nakon čitanja McKinseyjevog izvještaja zanimljvo je vratiti se zbirci Petaka i Kotarskog. Kako se tih pet sastavnica politike uspješnog restrukturiranja državnih institucija i poticaji promjenama pojavljuju u Hrvatskoj, točnije kako su prepoznati u zbirci? Trebalo bi biti veze jer se zbirka bavi vođenjem ekonomske politike ali, još važnije, bavi se i time zašto Hrvatska transformacija nije uspjela, zašto se država tokom dvadesetak godina transformacije nije restrukturirala i uhvatila korak sa drugim uspješnim ‘transformatorima’. Dakle, restrukturiranje države kojim se bavi McKinsey ima istaknuto, meni se čini središnje mjest ou agendi Petaka i Kotarskog.

Zbirka pretežno nudi vremensku naraciju uz poneko mjerenje u kojoj se politike spominju, nabrajaju i popisuju ali nikada ne razrađuju. Imamo mnogo o tome zašto je projekt neuspio i zašto je ostala loša politička ekonomija ali zapravo ne zašto su pojedine mjere bile neuspješne i koje su su uspješne

Nažalost preklapanja skoro da i nema. Donekle je to stvar pristupa. McKinsey zanimaju pojedinačne politike i osobine pojedinaca koji donose odluke a Petaka i Kotarskog nešto daleko općenitije, teže uhvatljivo, podložno velikim idejama i s ugrađenom neodređenosti. Zbirka pretežno nudi vremensku naraciju uz poneko mjerenje u kojoj se politike spominju, nabrajaju i popisuju ali nikada ne razrađuju (uz jedan izuzetak koji strši a to je politka tečaja bez koje se poglavlje o monetarnoj politici ne bi moglo napisati). Ponekad ima računanja ali zapravo nema identifikacije uvjeta uspješnog vođenja ekonomske politike u Hrvatskoj kao zemlji na periferiji.

Drugim riječima imamo mnogo o tome zašto je projekt neuspio i zašto je ostala loša politička ekonomija ali zapravo ne zašto su pojedine mjere bile neuspješne i koje su su uspješne. To je šteta jer da su urednici inzistirali autori su mogli analizom uspješnosti politika u knjizi dobiti poglavlja daleko veće važnosti i zanimljivosti. Time bi se dobilo i bolje objašnjenje kako je politička ekonomija koju prepoznaju kao prepreku napretku opstala tako dugo i uspješno i zašto se država nije restrukturirala.

U zbirci se na mnogo mjesta govori o zarobljenoj državi i raznim koalicijama i grupama, o raspodjelama plijena ali zapravo se ne mogu prepoznati ni ljudi ni grupe u konkretnim okolnostima. Tko su ti ljudi? Koliko ih ima? Odakle su došli? Kakve su im sposobnosti? Kako se mijenjaju kroz vrijeme? Koliki im je plijen kojeg dijele?

No izostavljanjem pojedinačnih politika izostali su i akteri pojedinih mjera. U zbirci se na mnogo mjesta govori o zarobljenoj državi i raznim koalicijama i grupama, o raspodjelama plijena ali zapravo se ne mogu prepoznati ni ljudi ni grupe u konkretnim okolnostima. Tko su ti ljudi? Koliko ih ima? Odakle su došli? Kakve su im sposobnosti? Kako se mijenjaju kroz vrijeme? Koliki im je plijen kojeg dijele? Odabravši jednu opću razinu (izuzetak su od ranije poznati rezultati o lokalnoj vlasti i izborima) opet se ostalo na općim tvrdnjama bez prepoznatljivih učesnika.

Nedostaju konkretne politike, nedostaju ljudi stvarnog svijeta ali nedostaje i šira slika. Untoč naslovu zbirka koju nude Patak i Kotarski je skoro potpuno kroatocentrična, to je zapravo analiza slučaja Hrvatska. Ostatak svijeta se javlja kao reper u odnosu na koji se mjeri Hrvatska ili kao unos u računu. Ne javlja se nigdje kao naracija i na istoj razini kao naracija o Hrvatskoj. Osim podataka svijet se javlja samo na razini zaključka preuzetih iz radova drugih. Tako hrvatski narativ ostaje bez usporedbe sa onim u drugim zemljama. To čudi ako se pogleda naslov u kojemu se spominje periferija ali ne čudi ako se zna krajnja kroatocentričnost hrvatskih istraživača. No tako uski pristup nije uvjerljiv jer Petak i Kotarski nisu pokazali da je zemlja od 4 milijuna ljudi (veličine srednje velikog grada, evropskog ili kineskog) zanimljiv posebni slučaj.

Dakle, iz zbirke koju su uredili Petak i Kotarski nećemo saznati zašto politike nisu restrukturirale državu. Dobit ćemo bolje sistematizirana postojeća znanja, ponekad malo dopunjena i u tom smislu je vrlo korisna ali nećemo dovoljno saznati ni o razlozima neuspjeha ni o posebnostima hrvatske na periferiji a ni o tome tko je to zarobio državu i podijelio plijen.