Sveučilište u Zagrebu (3)

O čemu ovisi plasman Zagrebačkog sveučilišta

Slavko Krajcar / 25. travnja 2017. / Članci / čita se 24 minute

Za visoku pozicioniranost sveučilišta na listama konkurentnosti potrebna i visoka pozicioniranost nacije unutar koje djeluje

“National prosperity is created, not inherited. It does not grow out of a country’s natural endowments, its labor pool, its interest rates, or its currency’s value, as classical economics insists. A nation’s competitiveness depends on the capacity of its industry to innovate and upgrade.”

Michael Porter

Želimo li raspraviti što “preveliko” sveučilište jest, trebamo prvo definirati što pod tim podrazumijevamo. Prva je asocijacija, zasigurno, broj studenata koji na svim studijskim programima sveučilištu studiraju. Ako to prihvatimo, pogledajmo kakve su to brojke danas u svijetu.

Najveće je sveučilište na svijetu, prema broju studenata, Indira Gandhi National Open University u Indiji, s preko četiri milijuna studenata. Sveučilište je javnog tipa, ali valja naglasiti da je prije svega organizirano za udaljeni način učenja (distance learning). Ima 27 fakulteta s 226 studijskih programa. Nakon tog sveučilišta redaju se mnoga sveučilišta iz azijskih zemalja (Indija, Pakistan, Bangladeš, Turska, Pakistan, Indonezija itd.) koja imaju od petsto tisuća do dva milijuna studenata.

Sveučilišta iz “zapadnog svijeta” na tom su popisu tek iza desetog mjesta. Očekivano, to su sveučilišta iz SAD-a i to: State University of New York (SUNY) s oko 88.000 nastavnog osoblja i oko 500.000 studenata; California State University (CSU) s oko 25.000 nastavnika i također oko 500.000 studenata; i City University of New York (CUNY) s oko 6.700 nastavnika i nešto više od 500.000 studenta. Među prvih 50 «velikih» sveučilišta na svijetu ima 15 njih iz SAD-a, a oni su s brojem studenata od 150.000 pa do spomenutih 500.000.

Treba ipak kazati da se sveučilišta razlikuju po organizacijskim formama i da nisu u potpunosti usporediva, čak ni samo po broju studenata. Npr. sveučilišta u Kaliforniji nose naziv California State, ali su to zapravo “visoko” samostalni Campuses. Unutar 50 “najbrojnih” sveučilišta ima i poneko iz EU. Tu su npr.: National University of Distance Education (Španjolska, 180.000 studenata); Open University (UK, sa 180.000 studenata); University of London (UK, sa 160.000 studenata) i Sapienza University of Rome (Italija, sa 110.000 studenata). Visoko (59. mjesto) zauzima i jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu University of Bologna (Italija, 2.800 nastavnika i 80.000 studenata).

Kada smo kod broja studenata, pogledajmo još i “najveće” po broju studenata u nekim EU zemljama: University of Vienna (91.000); KU Leuven (55.000); Aarhus University (44.000); University of Helsinki (36.500); University of Hagen (77.000); Aristotle University of Thessaloniki (74.000); Norwegian University of Science and Technology (39.000); Lund University (31.000); University of Zurich (26.000); University of Ljubljana (49.000); itd.

(Ne)usporedivost

Brojke, nisu jednoznačno usporedive (zbog načina izvođenja nastave, organizacije, društvenih ciljeva, povezanost sastavnica i sl.) veoma su različite, nemaju u sebi neka pravila i ne govore previše o kvaliteti sveučilišta i njegovoj misiji.

No, sve su navedene brojke zapravo iznimke. Velika je većina sveučilišta manja i imaju između 10.000 i 50.000 studenata. Razlozi, pritom, nisu kvaliteta ili upravljivost, već su to: misija, ciljevi, vlasnički odnosi, povijesni razlozi i sl. Dakle, ako bi trebalo dati neki zaključak, teško bi bilo pronaći “pravilo” da bi broj studenata bilo “neko pravilo” (koje opisuje nešto dobro ili loše), a koje govori o kvaliteti nekog sveučilišta i njihovoj poželjnosti od strane studenata, društva i/ili istraživača.

Novac

Pogledajmo sada sveučilišta po kriteriju “bogatstva” (godišnjem proračunu). Redoslijed bi prvih pedesetak bio: Harvard (USA, $32,7 milijardi); University of Texas (USA; $25,4 milijardi); Yale (USA, $23,9 milijardi) … i tako se redaju sve sveučilišta iz USA … do 13. mjesta kada dolazi prvo sveučilište iz EU, University of Cambridge (UK, $8,1 milijardi) i 19. University of Oxford (UK, $7 milijardi). Među prvih 50 još se tu nalaze, osim iz SAD-a, samo dva sveučilišta iz Japana s po oko $2 milijarde i jedno iz Saudijske Arabije ($20 milijardi).

Istraživački proračun

Malo detaljnije razlučeno, po “bogatstvu” u istraživanju, redoslijed je nešto drugačiji. Tu su: Massachusetts Institute of Technology (#8) (1,35 milijardi); Johns Hopkins University (#28) ($1,35 milijardi); University of Texas System (#2) ($1,1 milijardi) … pa sve do 21. mjesta sve iz SAD, a onda tek dolazi jedan iz EU: University of Copenhagen (#86) ($ 500 milijuna). U zagradama su dane brojke redoslijeda prema višekriterijskom rangiranju The Best Schools (http://www.thebestschools.org/features/richest-universities-endowments-generosity-research/#Johns-Hopkins).

Naravno, osim navedenih jednostavnijih kriterija rangiranja, ima još mnogo rangiranja i po složenim kriterijima kao što je npr. lista: Shanghai Jiao Tong University ili The Times ranking i sl. kada, opet, imamo neki drugačiji redoslijed. Detalji se mogu naći na poveznicama:

Npr. to su: Shanghai Ranking lista (http://www.shanghairanking.com); The Best Schools lista (http://www.thebestschools.org/features/100-best-universities-in-world-today/#Harvard); ili The Times Higher Education lista (https://www.timeshighereducation.com/world-university-rankings) itd.

Karakteristika je svi tih lista, a i mnogih drugih koje nisu ovdje navedene, da, osim broja studenata, broja zaposlenika, visine proračuna imaju još mnogo drugih kriterija za rangiranje. Tu su, osim obrazovnih i znanstvenih kriterija (npr. Nobelove nagrade, priznata svjetska znanstvena priznanja, citiranost znanstvenika u najpoznatijim časopisima (Nature i Science), SCIE citiranje, SSCI citiranje, itd.), i neki drugi «neznanstveni» (najčešće ocjena sa studentske strane, kao što su: atraktivnost studija, zadovoljstvo studenata i bivših studenata, međunarodni studenti, očekivani prihod nakon studija, dostupnost stipendija, extracurriculne beneficije) itd.

Zagreb

Na svim tim listama Sveučilišta u Zagrebu ili nema ili se nalazi nakon petstotog mjesta, u skupnim kategorijama po sto, zbog teške razlučivosti u razlikama (500-600, 600-700 … itd.). Zašto? Mi zapravo nemamo posebnih specifičnosti, ne ulažemo u kompetitivnost kao paradigmu suvremenog ponašanja sveučilišta, u kategorijama koje nisu znanstvena produkcija nemamo niti izgrađene društvene vrijednosti i/ili nemamo izgrađene mjere (npr. stav studenata o atraktivnosti studija, utjecaj studija na kasnije plaće, uspijeh u karijeri, stav bivših studenata o studiju itd.), a dodatno, gotovo da i nemamo međunarodnih studenata što je conditio sine qua non svih rangiranja.

Na našem Sveučilištu studira vrlo mali broj inozemnih studenata (i na diplomskim i na poslije-diplomskim studijima), zanemariv je broj „stranih“ profesora (gostujućih ili sa stalnim radnim mjestima), Sveučilište sudjeluje u premalom broju međunarodnih znanstvenih projekata

Umjesto zaključka. Biti na nekoj od znanih “University Ranking Lists” prestižno je i zasigurno ne smijemo “napadati” vrijednost listi, što nas tamo nema jer ne obuhvaćaju “naše” specifičnosti. Kada se pogleda koja su to sveučilišta na “prestižnim” mjestima (po webometrics-u među prvih 100 ima svega 17 zemalja, a među prvih 200 svega 27, sve redom OECD zemlje) ne treba čuditi što nas tamo nema i što tamo vjerojatno nikada nećemo niti biti visoko rangirani (trenutno je po webometrics-u Sveučilište u Zagrebu rangirano od 500-1000 od oko 27.000 visokih učilišta na svijetu, čime se Hrvatska nalazi u gornjoj skupini od 63 zemlje svijeta). Pritom, valja kazati, nisam pesimist, samo sam realan.

Konkurentnost nacije

Pri analizi konkurentnosti sveučilišta treba pogledati i druge “Ranking Lists” za Hrvatsku. Uzmimo npr. WEF World Competitiveness Indeks (2016. godine Hrvatska 74. od 136 zemalja) ili IMD World Competitiveness Indeks (2016. godine Hrvatska 58. od 61 zemlje). Obje su to liste koje prikazuju ukupnu konkurentnosti nacije. U brojkama navedenim u zagradama (položaj na listi) lako ćemo pronaći dio odgovora na pitanje rangiranja Sveučilišta u Zagrebu. Naime, za visoku pozicioniranost sveučilišta potrebna je i visoka pozicioniranost nacije unutar koje ono djeluje. Bez iznimke su na visokim pozicijama konkurentnosti ona sveučilišta koja djeluju u zemljama visoke konkurentnosti nacije.

No, ne treba biti pesimističan i pomiriti se sa stanjem. Treba samo postaviti realne ciljeve i težiti njihovom ostvarenju. Znamo da to u Hrvatskoj nije nimalo jednostavno. Sindromi “prvi” ili “ništa” duboko su “ugrađeni” u naše društveno ponašanje i počesto, zbog toga, odustajemo prije nego smo i krenuli. Istina, imamo uspjeha pojedinaca, pa i nekih institucija, ali to najčešće proglašavamo slučajnostima umjesto da ih proučimo i pokušamo ih ugraditi u naše djelovanje unutar institucije(a) na svim razinama, te time postići određeni boljitak.

Nije preveliko

Dakle, sve u svemu moglo bi se kazati, Sveučilište u Zagrebu nije “preveliko” i samo smanjivanje broja studenata, broja zaposlenika i/ili broja sastavnica neće doprinijeti njegovoj (tada njihovoj) kompetitivnosti, boljem položaju na usporedbenim ljestvicama konkurentnosti, ali ni ukupnom društvenom boljitku. Problem je sasvim negdje drugdje! Možda da se upitamo: «Jesmo li uopće sveučilište»?

Napomena, u ovom se tekstu ne osvrćem na polemiku, sveučilište vs sastavnice, i ne raspravljam centralizacija vs decentralizacija unutar sveučilišta u Zagrebu i o tome ne dajem svoj stav. Valja kazati da sve to nije samo naša specifičnost i da se o tome stalno raspravlja i na svjetskoj razini, te da još nitko nije pronašao “jednu istinu” o unutarnjoj organizaciji sveučilišta i njegovoj veličini. Svaka organizacija ima prednosti i mana i Društvo se treba opredijeliti za neke, unaprijed postavljene, ciljeve, a ne samo na puke brojke.

Kao nepopravljivi optimist, ipak mislim da je napredak, ne samo nuždan, već i moguć. Promovirati izvrsnost (unutar međunarodne usporedivosti), postaviti ciljeve na svim razinama i mjeriti njihovo ostvarenje jedan je od kratkih prikaza naše misije. U tome nisam nimalo originalan, ali, pitam se, zašto bih i bio? Zašto biti bolji od prethodne(ih) godine(a) ne bi bio izazov, to se počesto pitam?

Nacionalno sveučilište

Razmišljajući što da napišem kao moguć odgovor na gornju jednostavnu misiju, sjetih se jednog teksta iz 2006. godine (tekst je citiran s manjim izmjenama):

“Rezultati Sveučilišta u Zagrebu su neosporno značajni, ponekad vrijedni i na međunarodnoj razini, no to nas ne smije zadovoljiti, jer je Sveučilište u Zagrebu, prema gotovo svim mjerilima koja se danas u vrednovanjima koriste, ipak samo nacionalno sveučilište: na našem Sveučilištu studira vrlo mali broj inozemnih studenata (i na diplomskim i na poslije-diplomskim studijima), zanemariv je broj „stranih“ profesora (gostujućih ili sa stalnim radnim mjestima), Sveučilište sudjeluje u premalom broju međunarodnih znanstvenih projekata, te se nalazi vrlo nisko na „tablicama svjetske usporedivosti“.

Mjerom konkurentnosti iskazano, na Sveučilištu u Zagrebu djeluje značajan broj svjetski renomiranih pojedinaca, no Sveučilište kao institucija u tome znatno zaostaje za njima. Dubljom analizom pronaći ćemo mnogo razloga za takvo stanje. Brojni su razlozi, kao što je već kazano, i mnogi izvan-sveučilišni, koji nam mogu pružiti opravdanje za prošlost, ali ne i za očekivanja u budućnosti.

Suvremeni je svijet globaliziran, a globalizacija otvara iznimne perspektive čitavom ljudskom rodu. Istina je da globalizacija stvara uvjete i za zloporabe i za patnje. Da bismo njene negativne učinke sveli na najmanju mjeru, moramo se voditi visokim moralnim zahtjevima i standardima. Njih svaki novi naraštaj mora (re)definirati i “usvojiti” za sebe. Sveučilište je, svojim brojnim obrazovnim i odgojnim, te istraživačkim i inovativnim dimenzijama, svakako ključno “mjesto” gdje se vodi bitka za stvaralačku i pozitivnu globalizaciju.

Promjene

Suvremeni je svijet – svijet promjena. Inovacije u znanosti i kulturi su stalne pa ih možemo usporediti s mutacijama u biološkoj evoluciji. Neki će tvrditi da promjene ne donose nužno bolje rezultate te je stoga, kažu oni, bolje ne činiti ništa ili se treba odlučiti za one promjene koje su se drugdje pokazale plodotvornima. No, svijet se prebrzo mijenja da bismo mogli samo čekati rezultate drugih, jer bismo takvim pristupom uvijek kaskali za odvažnima i uspješnima, dakle nazadovali. Uvjeren sam da definiranjem dobrih strateških ciljeva, dobrim operativnim mjerama, stalnim provjerama postignutog, uvođenjem korekcija u ciljeve i mjere, možemo postići (i postizati) promjene koje nas vode u boljitak. Kvaliteta je danas mjerljiva. Jednostavna je mjera, danas, konkurentnost.

Preduvjet je za bilo kakvu sustavnu akciju definiranje strategije koja bi se trebala graditi na konkurentnim (postojećim i potencijalnim) prednostima Hrvatske, te na sagledavanju trendova u lokalnom i globalnom okruženju. Iz tako definirane strategije trebalo bi odrediti (ograničeni) broj područja u kojima želimo postati prepoznatljivi i konkurentni, što bi postalo podlogom za glavninu drugih aktivnosti u stvaranju okruženja, koje bi podržavalo, odnosno poticalo razvoj tih područja. Prilagođavanje u sustavima obrazovanja, znanosti i tehnologije, zakonodavstva i porezne politike vrlo brzo dovodi do pozitivnih odgovora gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva, te povećava interes ulagača s domaćeg, ali i s međunarodnog tržišta kapitala.

Smatram da sveučilišni studij omogućava ostvarenje snova i ambicija studenata i njihovih obitelji. Sam im studij ne jamči materijalno bogatstvo, ali im zasigurno omogućava da na više načina potpunije žive i uživaju. Stoga smatram da pri uvođenju promjena na sveučilištu treba voditi računa i o toj dimenziji.

Svaki realni program djelovanja Sveučilišta, pa tako i ovaj, polazi od načela poštivanja pozitivnih tekovina, od načela učenja od prošlosti, a ne njene nekritičke negacije. Premda povijest nije uvijek pružala idealno okruženje za optimalni razvoj znanosti i visoke naobrazbe, naše je Sveučilište uspijevalo pronalaziti prostor za djelatan razvoj znanosti i struke. I u kriznim je uvjetima, u gotovo svim područjima, Sveučilište uspijevalo očuvati najviši stupanj neovisnosti i autonomije. Pritom je svakako trebalo i mudrosti i znanja da se, u nastojanju stalnog praćenja najnovijih dostignuća, uz počesto ograničena sredstva kojim je društvo raspolagalo, Sveučilište usmjeri u željene aktivnosti.

Visoko obrazovanje pokriva “tržišta” kao što su znanstveno istraživanje, poučavanje, transfer tehnologije, kreiranje i očuvanje umjetnosti i kulture. Ta “tržišta” pak ne djeluju kao „savršeno tržište“ u smislu ekonomske teorije

Danas, u promijenjenim društvenim uvjetima, ustavno zajamčenoj autonomiji, tržišnim uvjetima poslovanja, prirodno je da takvu težnju ne samo zadržimo, već i da je pojačamo, te da (u)činimo nove iskorake.

Poštujući dosadašnja postignuća, a temeljeći se na tradiciji koju je naše Sveučilište znalo ugraditi u svoje  zaposlenike, nastojat ću, ako budem izabran za rektora, nastaviti afirmaciju Sveučilišta u hrvatskom i međunarodnom okruženju na onim načelima koja su naše Sveučilište učinila prepoznatljivim.

A što se organizacije i upravljanja tiče napisao sam u tom istom tekstu sljedeće:

Autonomija

“Suvremeno tumačenje institucijske autonomije sveučilišta upućuje na to da pod državne propise ne spadaju sveučilišna unutarnja organizacija, način sveučilišne uprave, interno upravljanje financijskim resursima, način ostvarenja prihoda iz različitih izvanproračunskih izvora, zapošljavanje osoblja i uvjeti za studij te sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja. Dakle, sažeto, pojam institucijske autonomije dopušta instituciji visokog obrazovanja izvana neometanu samoupravu. Takvo tumačenje autonomije daje nam pravo i obvezu da sustav upravljanja uredimo na način koji će nas činiti kompetitivnim, ali i odgovornim za ulogu i sredstva koja smo dobili na uporabu, bez obzira na izvor. Visoko obrazovanje pokriva “tržišta” kao što su znanstveno istraživanje, poučavanje, transfer tehnologije, kreiranje i očuvanje umjetnosti i kulture. Ta “tržišta” pak ne djeluju kao „savršeno tržište“ u smislu ekonomske teorije, jer djelovanje subjekata unutar spomenutih “tržišta” nije usmjereno (jedino) prema financijskoj koristi. Ipak, tržišna se načela danas prilagodno primjenjuju na primarno djelovanje poučavanja i znanstvenog istraživanja, jer su ih ekonomski i drugi pritisci natjerali na odgovornost prema „klijentima“ za kvalitetu „proizvoda“ koji nude. Pojam odgovornosti usmjeren je prema klijentima i kupcima. Odgovornost je pritom šira, jer je usmjerena i prema donatorima ili državi kao osnivačkom tijelu. No, niti su cijena niti vrijednost djelatnosti javno određene. Tako problem cijene, vrijednosti i odgovornosti ostaje u srži rasprava o kvaliteti visokog obrazovanja.

Odgovornost

Važno je kazati da se sam pojam odgovornosti, iako proizlazi iz tržišne (ili moralne) retorike, u praksi kosi s tržišnim  načelima u visokom obrazovanju, pa i potencijalno prijeti institucijskoj autonomiji i razvoju, te drugim tradicionalnim vrijednostima u visokom obrazovanju.

Suvremeno upravljanje sveučilištima u  središtu je interesa ERA i EHEA i stalno se prilagođava s ciljem postizanja svjetske konkurentnosti. Konkurentnost se stvara, ona se ne nasljeđuje. Danas nije presudno koje proizvode proizvodite, već kako to činite. Konkurentnost nije samo natjecanje, već i način življenja. Konkurentnost nije apsolutna, već relativna mjera – važno je rade li drugi brže i kvalitetnije od vas.

Da bi  se postigla konkurentnost, treba ostvariti organizaciju koja brzo reagira na promjene i koja obuhvaća sve dionike procesa na jednostavan i brz način.

Sadašnja organizacija, određena dijelom Zakonom, a uvelike Statutom, dozvoljava primjenu većine navedenih načela. Određene promjene treba provesti u dijelu jednostavnijeg prijenosa informacija s Uprave Sveučilišta na njegove sastavnice, te valjanom raspodjelom ovlasti između Vijeća sastavnica, Senata i Vijeća područja.

Neke od akcija s ciljem boljeg upravljanja mogu biti i: obučavanje u temeljnim kompetencijama upravljanja; promicanje odgovornosti i sustava osiguranja kvalitete; podupiranje umreženja i razmjene „dobrih primjera“ (good-practice) između dionika; i poticanje debate o upravljanju, menedžmentu i leadershipu, vodeći računa o nacionalnom kontekstu.

Mišljenja sam da su dogovorena i zapisana prava sastavnica, a ne njihova, toliko spominjana, „pravna osobnost“, bit funkcioniranja Sveučilišta kao funkcionalno integrirane cjeline. U okruženju sve oštrije  konkurentnosti, važno je da prava pripadnu onome tko nastale probleme može najbrže i najučinkovitije rješavati. Prema današnjim saznanjima čini mi se da „prava sastavnica“ ne treba bitno mijenjati. Određena usklađenja – harmonizacija s aktualnim europskim standardima dio su zajedničke politike, a ne puka i formalna „prava“.

Financiranje

Smatram da je Sveučilište spremno da, prilagođujući se tržištu i trendovima, upravlja proračunom koji mu se dodijeli. Potrebno je naglasiti da se to ne kosi niti s načelom, nti s uvjetima državnog financiranja i odgovornosti za raspodjelu tih financija.

Uspostava sustava unutarnje kontrole, koja je u skladu s principima osiguranja kvalitete na suvremenim sveučilištima valjane su metode upravljanja. Očekujem da će i Ministarstvo imati slične sustave, koji daje mogućnost izgradnje povjerenja, uz kontrolu utvrđenih standarda.

Lump sum

Problem cjelovitog financiranja (lump suma) izaziva mnoge prijepore i nesnalaženja, iako s njim živimo gotovo od osamostaljenja Hrvatske. Naime, lump sum je u nekom obliku postojao i do sada, ali na razini sveučilišnih sastavnica. U obliku u kojem se taj sustav danas prenosi na Sveučilište nešto je različit jer uključuje dodatne elemente financiranja (stipendije, dio studentskog standarda i sl.) i definira odgovornost za njegovo stjecanje i  raspodjelu. Lump sum podrazumijeva zapravo samo stjecanje i raspodjelu sredstava Proračuna RH, dakle sredstava za koja je mjerodavno Ministarstvo. Tako definiran pojam sveučilišnog lump suma ima dvije odrednice. Prvu, njegovo stvaranje, odnosno prihodovnu stranu, i drugu, njegovu raspodjelu prema sastavnicama.

Prihodovna se strana, temeljem prethodno definiranih ciljeva i okvira (unutarnjih – sveučilišnih i vanjskih – državnih) u prvoj iteraciji stvara za vrijeme pripreme proračuna za godinu koja slijedi (ili za više godina unaprijed) na temelju podataka koje daju sastavnice i na temelju planova razvoja. O tako usklađenom proračunu uprava Sveučilišta pregovara s državom (Ministarstvom). Nakon završetka pregovora redefiniraju se ciljevi, proračun Sveučilišta i slijedom proračuni sastavnica. Rashodovna je strana tako stvorenog lump suma jednoznačna distribucija prethodno (proračunski) dogovorenih sredstava.

Dakle, zaključno se može kazati da se politika Sveučilišta i sastavnica mora definirati u fazi stvaranja proračuna, a ne u fazi njegovog ostvarenja. Tako definiran model lump suma traži visoku disciplinu u stvaranju proračuna kao i kontrolu trošenja sredstava, jer rezervnih sredstava za pokriće nepredviđenih troškova jednostavno nema. Stvaranje „pričuvnog fonda” na sveučilišnoj razini omogućava određena odstupanja koja nije bilo moguće predvidjeti za vrijeme stvaranja proračuna. „Pričuvni fond“ kojim će raspolagati Sveučilište pokazat će se kao nužnost u početnoj fazi stvaranja i raspolaganja lump sum sustava kako bi se promptno moglo reagirati u proračunu nepredviđenim ili „višom silom“ nastalim iznenadnim  okolnostima.

Ostali prihodi

Ostali prihodi: donacije, studentska participacija, prihodi od cjeloživotnog obrazovanja, međunarodna znanstvena suradnja (EU fondovi), gospodarska suradnja i sl., izvorni su prihodi sastavnica ili Sveučilišta (ako je ono ugovorna strana) i služe za pokriće troška radi ostvarenja ugovornih ciljeva. Eventualni višak prihoda nad rashodima koristi se za razvoj sastavnica. Sastavnice participiraju u trošku Sveučilišta, ukoliko on postoji, u skladu s prethodnim dogovorom, te u Fondu za razvoj u skladu sa Statutom Sveučilišta i/ili drugim odlukama.“ (završen citat).

Citirani je tekst stvoren pred deset godina. Tekst je, kazao bih nažalost, i danas «moderan», ali gledano iz današnjeg trenutaka Hrvatske, ipak u njemu nema nečeg što je danas nova paradigma modernog sveučilišta, a to je “sveučilište u okruženju Industrije 4.0” ili, možda bolje, “sveučilišna uloga u Industriji 4.0”. Možemo li preskočiti neke stepenice, jer kasnimo? Možemo li nadoknaditi dio prošlosti? Možemo li …? O tome bih, ipak, radije pisao drugi puta.

The road to success is not doing
one thing 100 percent better,
but doing 100 things
one percent better.

  1. Jackson Brown

*dr. sc. Slavko Krajcar, profesor je Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu,