Četiri objašnjenja: Hayek, Minsky, North i Williamson o Agrokoru

U ponedjeljak 11. prosinca Ideje.hr organiziraju raspravu o crony kapitalizmu u Hrvatskoj. Slučaj Agrokor to je pitanje aktualizirao. U ovom članku o teorijskim objašnjenjima sloma najveće hrvatske kompanije zapaženo je mjesto dano upravo kronističkom obrascu. Posebno je analizirano pitanje rješava li akcija države ijedan od pretpostavljenih uzroka rasta i sloma Agrokora. Odgovor je očekivan - ne!

• Ivo Bićanić, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu u miru

Vijesti o Agrokoru pomalo silaze s prvih stranica i putuju prema trač-koloni i crnoj kronici. To je razumljivo jer nakon skoro godine dana mora doći do zasićenja. Iscrpljuje se i mogućnost otkrivanja novih važnih vijesti. Nepromijenjena  ostaje Agrokorova sposobnost stvaranja škandala.

Do sada je na vrhu dnevnog reda bilo skupljanje činjenica i sastavljanje priče. Tek sada kada dramatična otkrića polako nestaju počinje vrijeme kada se može pokušati o svemu tome reći nešto razumno. Sada se može smireno stvari stavljati u kontekst i pokušati vidjeti kako je do toga došlo, kako se razvio Agrkor i kako je došlo do sloma. Otvorio se dakle prostor za istraživački pristup, i to i za istraživačko novinarstvo i za akademske istraživače.

U tom je poslu dobar prvi korak vidjeti koje bi raspoložive ideje mogle biti korisne. Četiri se vrste ekonomskih naočala na prvi pogled čine vrlo korisnim. To su (ne po važnosti):

• Friedrich von Hayek i austrijsko tumačenje, gomilanje neefikasnosti i slom kao prilika
• Hyman Minsky i ciklusi, obrtanje samoispunjavajućih očekivanja
• Douglas North i institucionalizam i politička ekonomija kroni kapitalizma
• Oliver Williamson i promjena troškova transakcija i granice poduzeća

Sigurno ih ima još jer vrijedi krilatica: ‘ako se ekonomiste postavi jednog na drugoga ne dođe se do rješenja’.  Čini se međutim da navedena četiri pristupa otvaraju zanimljive puteve za dalja istraživanja.

Friedrich von Hayek i autrijsko tumačenje prilike za katarzu

Austrijsko tumačenje ne zanima toliko nastanak sloma koliko prikladni postupak kada do njega dođe. Priča se vrti oko državne intervencije i djelotovnosti neupravljane tržišne arbitraže, dakle oko prepeka seljenju i restrukturiranju. To nema veze sa nekakvim tržišnim fundamentalizmom. Austrijanci su pametni, školovani ekonomisti koji su ponudili korisne ideje (recimo o porijeklu profita i objašenjenju vrijednosti kapitala) i nisu zapjenjeni ideolozi. Uzrok krize vide u gomilanju ‘krivih cijena’ koje ne odgovaraju oportunitetnim troškovima i slijedom toga dolazi do loše alokacije resursa, a krizu vide kao čistilište i priliku za popravak a ne kao katastrofu. U krizi nestaju neefikasna poduzeća prošlosti, ovisna o tržišnim nišama, ulijenjena kvazi-rentama. U krizi  priliku dobivaju novi, tehnološki napredni, inovativni i poletni akteri jer su prepreke ulasku na tržište pale pa je nastao prostor za nove poslovne pothvate.

Austrijanci nisu okrutni, treba zaštiti male gubitnike ali nikako ne nadoknađivanjem loše poslovne odluke nego van-tržišnim rješenjima, nekom sigurnosnom mrežom.

Naravno, Austrijanci vide da to nije bezbolno i da takvo restrukturiranje ima gubitnike i dobitnike ali ukazuju  da neometana tržišna arbitraža povećava dobitak jer su cijene sada jednake oportunitetnim troškovima. Drugo, skraćuje se vrijeme do uspostave nove ravnoteže jer su seljenja i prilagođavanja novim uvjetima brza i s malim preprekama. Austrijanci nisu bedaci, vide problem gubitnika no vide i prostor za tržišnu arbitražu u kojoj dobitnici mogu otkupiti gubitke gubitnika i zadržati momentum restrukturiranja.

Kako Agrokor ugurati u to? Prvo, Austrijanci ne kažu mnogo kako je do krize došlo. Da se time bave vjerojatno bi ukazivali na nedostatak tržišne arbitraže u poslovanju Agrokora. Bio je zaštićen državom i smatran sistemski važnim. Drugo, ukazali bi na tržišne asimetrije jer je Agrokor je diktirao uvjete svojim dobavljačima. Važnije bi bilo austrijsko mišljenje o tome kako riješiti problem. Ne štititi ‘lešine’, ne štititi one koji su donosili krive odluke. Austrijanci nisu okrutni, treba zaštiti male gubitnike ali nikako ne nadoknađivanjem loše poslovne odluke nego van-tržišnim rješenjima, nekom sigurnosnom mrežom. Smrt strvine je prilika za zdravo restrukturiranje.

Ne postoji sistemski rizik Agrokora nego sistemski rizik izabranog rješenja. Za Austrijance to nije rješenje nego odgoda do novog sloma

Između austrijskog rješenja i izabranog rješenja je ponor. Tržišna arbitraža nema ulogu a državna intervencija i ad hoc odluke prevladavaju. Loše poslovne odluke prošlosti su pokrivene, spontanog restrukturiranja nema, odluke se odgađaju, šokova vraćanja cijena na oportunitetne troškove nema. Ne postoji sistemski rizik Agrokora nego sustemski rizik izabranog rješenja. Sve to vodi održavanju krive alokacije resursa i opstanku kvazi renti koje će netko moći naplatiti. Drugim riječima za Austrijance to nije rješenje nego odgoda do novog sloma, Agrokor II.

Hyman Minsky i ciklusi samoispunjavajućih očekivanja

Hyman Minsky bavio se ciklusima odnosno inherentnom nestabilnošću kapitalističkog načina proizvodnje. Cikluse je objašnjavao zbivanjima u novčarstvu koje se onda prelijeva na ostatak gospodarstva. Minskom su u središtu samoispunjavajuća očekivanja koja stvaraju balon. Očekujući rast cijena ljudi su voljni platiti sve više, pretpostavljajući da će rast opravdati svaku cijenu. Taj vrtoglavi rast prekida Minskyjev moment u kojem propadaju samoispunjavajuća očekivanja rasta i pretvaraju se u suprotnost. Balon prenapuhanih cijena pukne i počinje vrtoglavi pad kojim cijene često padnu ispod početke razine. Minskyjevi baloni očekivanja redovito su vezani uz lažiranje poslovnih knjiga, zloupotrebe, eskstravagantni život glavnih učesnika ali to nikada nije uzrok Minskyjevog momenta. On je poslijedica šoka, promjene očekivanja. Najpoznatiji je balon Dutch tulip mania i cijene lukovica tulipana 1636-7, od modernijih poznata je British railway mania iz 1846. koji je vezan uz dionice željezničkih poduzeća. Minskyjev ciklus (širenje balona i njegovo puknuće) može trajati nekoliko godina (Juglarov poslovni ciklus traje 4-8 godina). Noviji primjer Minskyjevih balona su cijene nekretnitna prije Velike recesije. I Hrvatska je imala svoje balone.

Dug Agrokora je rastao jer su svi očekivali da Agrokor ne može propasti pa je siguran a takva očekivanja su bila samoispunjavajuća.

Kako se može Minsky iskoristiti za tumačenje sudbine Agrokora i nekakvu Agrokormaniju? Balon se može prepoznati u rastu zaduživanja i cijenama zajma, u širenju mjenica, siforniranju i gomilanju nesolidnih poslovnih odluka. Dug Agrokora je rastao jer su svi očekivali da Agrokor ne može propasti pa je siguran a takva očekivanja su bila samoispunjavajuća. Agrokoru su svi bili voljni posuditi novce, otvoreno ili prikriveno, i svi su sa njime htjeli raditi. Kamatnjaci su također rasli a mjenice prihvaćane jer su svi mislili da Agrokor može vratiti zajmove. Postoji i Minskyjev moment. Pad kreditnog rejtinga obrne očekivanja zajmodavaca i učesnika shadow banking. Svi su i prije sve znali ali očekivaja su se ispunjavala jer je Agrokor i dalje radio i sa državm imao ‘business-as-usuall’ odnos. Nakon momenta dužnici moraju otpisati dug i cijene dionica se strmoglave. Dakle zbivanja se mogu lijepo ukalupiti u Minskyjev ciklus: mania samoispunjavajućih očekivanja i moment koji vodi u slom.

Je li reakcija države takva da je spriječila nastanak novog sličnog balona. Uljanik, Petrokemija, Đuro Đaković upućuju na suprotno

Ako je Agrokormania postojala kako s time stoji izabrana politiku rješavanja sloma? Ako je balon nastao zbog očekivanja onda je rješenje u očekivanjima a ne u drugim stvarima, restrukturiranju, prelijevanjima itd. Pitanje je da li je reakcija države takva da je spriječila nastanak novog sličnog balona. Uljanik, Petrokemija, Đuro Đaković upućuju na suprotno. Očekivanja koja su stvorila Agrokormaniju su ostala.

Douglas North, institucionalizam i politička ekonomija kroni kapitalizma

Kako se Agrokor uklapa u političku ekonomiju KK u Hrvatskoj? Skoro savršeno.

Douglas North vratio je ekonomskoj analizi političku ekonomiju i važnost institucija (umjesto njegovog imena moglo se koristiti ono Karla Marxa ali zbog nerazumljivog odiuma prema tom imenu odabrano je stvari pripisati manje kontroverznom Douglasu Northu). Tim su tragom odonda otišli mnogi. U središtu Northovog pristupa će biti raspodjela akumulacije i institucije, formalne i neformalne, koje podržavaju određenu vrstu te raspodjele. Isti ekonomski problem se može rješavati različitim institucionalnim sklopom pa postoje vrste kapitalizma. Jedna od tih vrsta je kroni kapitalizam. KK se tumači kao politička ekonomija gospodarstva u kojem nominalno postoji slobodno tržište ali koje dozvoljava da neke povleštene grupe posluju po posebnim pravilima i ostvaruju druge pogodnosti putem državne intervencije temeljene na osobnim vezama. U takvom sistemu lažni privid ‘čistog’ kapitalizma se javno održava kako bi se održao izdvojeni utjecaj dobro umreženih pojedinaca. Bitno je da se kapital ne alocira prema tržišnim kriterijima i tržišnim cijenama nego prema drugim netržišnim pravilima. KK nije Hrvatska posebnost i javlja se u mnogim oblicima (iskovan je za Aziju a prepoznaje se u Aziji, Latinskoj Americi, nešto u Africi, i Evropi) a Hrvatski je samo jedan oblik KK koji je prilagođen lokalnim uvjetima. KK ne mora uvijek i stalno biti neuspješan i može ponuditi privremenu razvojnu strategiju. Za njega je ključan odnos vlasnika poduzeća i države (‘revolving doors’ i ‘zarobljavanje’, ‘velika slaba država’, stvaranje i održavanje kvazi renti).

Kako se Agrokor uklapa u političku ekonomiju KK u Hrvatskoj? Skoro savršeno. Prvo, tokom cijelog vremena posluje kao ‘firma-gazda’ koja je pogodna za poslovanje u KK jer pojednostavljuje odnose države i poduzeća.  U neosporno prljavoj privatizaciji dobiva naslijeđena poduzeća perjanice u maloprodaji, poljoprivredi i prehrambenoj industriji koja omogućavaju nesmetano utemeljenje vertikalno integriranog poduzeća. Drugo, u odnosima s državom koristi i ‘revolving doors’ kadroviranje. Treće, ključ je u financijskom tržištu. Agrokor se širi po povlaštenim uvjetima a kasnije se financira putem tunelarenja, sifoniranja i neformalnog bankarstva i posebnih odluka države kojima stječe povlastice. Agrokor je dakle arhetip poduzeća političke ekonomije KK, vjerojatno ne samo u Hrvatskoj nego općenito.

Izabran je lešinarski fond kojem pogoduje restrukturiranje kroz chop-shop i prodaju novim firmama-gazdama koje će održavati KK. Koliko se vidi nema nijedne odluke koja bi dirala u temelje KK.

Kako sa stajališta političke ekonomije KK gledati spašavanje? Odluke države se mogu tumačiti kao jedna od mogućnosti vrlo konzistentnog restrukturiranja Agrokora u svrhu spašavanja i održavanja KK. Izabran je lešinarski fond kojem pogoduje restrukturiranjeu kroz chop-shop i prodaju dijelova novim firmama-gazdama koje će održavati KK. Svako odstupanje ima nepodnošljivo visoku cijenu pa je provedba zagarantirana. Koliko se vidi nema nijedne odluke koja bi dirala u temelje KK.

Oliver Williamson i granice poduzeća i troškovi transakcija

Oliver Williamson će stvari gledati na drugi način. Njega zanima što određuje veličinu poduzeća. Zašto postoji granica da se neke stvari isplati raditi unutar hijerarhije i komandi poduzeća, a druge izvan njega, na tržištu. Ono što je isplativije raditi unutar poduzeća će dobro organizirano poduzeće tamo i raditi, ostalo će kupovati izvana. Najefikasnija je organizacija koja minimizira troškove transakcija a Williamson pokazuje da to nije uvijek tržište nego u određenim uvjetima može biti i poduzeće. Troškovi transakcija su troškovi vezani uz rizik i neizvjesnost, skupljanje informacija i nepotpunost ugovaranja, sposobnost upravljanja direktora i vlasnika itd.

Jedna od poslijedica razvoja ICT sektora zbog koje je došlo do temeljite promjene troškova koordinacije su promjene troškova transakcija. To pak ima ogromne posljedice za veličinu poduzeća jer dozvoljava razbijanje proizvodnog procesa koji je bio obavljan unutar poduzeća

Ukratko za Williamsa poduzeće rješava neke probleme tržišnog neuspjeha. Osim toga ulogu ima i tehnologija: inputi koji su vrlo specifični za neko poduzeće obradit će se unutar njega. No važno je da ovakvo utemeljenje veličine poduzeća prepoznaje značajna ograničenja u vertikalnoj integraciji jer ona ne vodi do umnažanja monopolske moći. Još je važno vidjeti da se granice poduzeća sa tehnologijom i institucijama mogu mijenjati. Dapače jedna od poslijedica razvoja ICT sektora zbog koje je došlo do temeljite promjene troškova koordinacije su promjene troškova transakcija. To pak ima ogromne posljedice za veličinu poduzeća jer dozvoljava razbijanje proizvodnog procesa koji je bio obavljan unutar poduzeća tako da se svaka faza može samostalno obavljati u razliličim poduzećima i lokacijama. Out-sourcing i off-shoring su logična poslijedica.

Da bi se Agrokor mogao ‘ugurati’ u taj okvir treba pokazati dvije stvari. Prvo, da je veličina Agrokora određivana troškovima transkacija i upravljanjem rizikom i drugo da su se ti troškovi u jednom trenutku korjenito promijenili. Prvi dio se čini lakšim. S obzirom na institucionalne neizvjesnosti i slabu državu bilo je dobro internalizirati mnoge postupke i organizirati interna tržišta te u mnogim uvjetima postati monopsonist. Što se drugog tiče treba prepoznati promjene nakon kojih vertikalno integriran forma-gazda Agrokor više nije bio optimalni okvir poduzeća s obzirom na promjene troškova transakcije. Nemogućnost prilagođavanja vodi do sloma. Dogođaji koji su presudno mogli utjecati na troškove transakcija su liberalizacija maloprodaje, recesija koja se pretvara u stagnaciju, članstvo u EU ili pak pretjerana korupcija. Već nakon prvog pogleda se vidi da se sudbina Agrokora može na koristan način gledati Williamsonovim pristupom troškova transakcija.

Da li predložene mjere vode reogranizaciji koja provodi novo minimiziranje troškova transakcija? Nije nemoguće, no malo je vjerojatno.

Kako tumačiti izabrano rješenje Agrokora naočalama troškova transakcija? Slom je bio neminovan zbog neprilagođavanja novim uvjetima troškova transakcija. Da li predložene mjere vode reogranizaciji koja provodi novo minimiziranje troškova transakcija? Nije nemoguće, no malo je vjerojatno. Reogranizacije traju dugo, čak i kada su dobro vođene. Promjene u Agrkoru vodi lešinarski fond i njih ne zanimaju troškovi transakcija i upravljanje poduzećem nego kratkoročni profiti prilikom prodaje novim vlasnicima.

Za kraj

Treba naglasiti da svi opisani pristupi nisu nužno isključivi u svim dijelovima. To je zato što nisu svi na istoj razini i ne usredotočuju se na iste stvari. ‘Slon’ je isti ali svaki gleda svoj dio i u vezi njega ima pravo. Ni Austrijanci ni North nemaju problema uklapanja Minskog i Williamsa u svoje objašenjenje nastanka i sloma. Willimas može Northa uključiti kao trošak transkacije. North i politička ekonomija kroni kapitalizam može, na primjer, uzeti od Minskog samoiuspunjavajuća očekivanja i ciklus. I tako dalje. To samo znači da je u svakom slučaju potrebno ozbiljno dalje istraživati korisnost prikazanih naočala i dopuniti ih novima objašenjenjima koja sigurno postoje. I tome još valja dodati da ako se želi promijeniti politička ekonomija mora se razumijeti kako stvari funkcioniraju a to se ne može isključivo naracijom i deskripcijom. Bez teorije neće ići.

Svaka od tih četiriju ‘naočala’ može objasniti rast i slom Agrokora i ima nedvosmislen stav o mjerama koje je vlada poduzela u vezi Agrokora i načina kako se stvari otpetljavaju. Uglavnom im je zajedničko da smatraju da se provođeno državno rješenje ne bavi njihovim viđenjem nastanka problema i sloma (Hayek i zagađene informacije, Minsky i samo-ispunjavajuća očekivanja, North i politička ekonomija kronizma, Williams i novi troškovi transakcija). To također implicira da odabrani put ne rješava uzroke nastanka koje oni naglašavaju pa se može očekivati ponavljanje i još slomova, lešina i strvina i sve što ide uz to.