LJETO U LONDONU
Čime se bave dokoni Londončani (dokonost je zasluga). Hodači po izložbama u ljetnom periodu
Nataša Babić / 1. kolovoza 2019. / Aktualno / čita se 11 minuta
Nataša Babić / 1. kolovoza 2019. / Aktualno / čita se 11 minuta
Olafur Eliasson je angažiran umjetnik, kakav drukčiji umjetnik može biti. On je i umjetnički celebrity, s Islanda, ali nema gdje ga nema. Nataša Babić ulovila ga je u zasjedi u Londonu, a uz njega uočila je još nekoliko izložbi koje ispunjavaju ovo ljeto, prvu rusku avangardnu umjetnicu Nataliu Gončarovu, zatim retrospektivu Lee Krasner, koja je stvarala u sjeni slavnog supruga ...
Ljeto ili zima, proljeće ili jesen, u Londonu nema praznika, nema praznog hoda, nema sezone godišnjih odmora ili novogodišnjih skijanja. Roditelji djece školske dobi znaju da su za praznike avio-karte i hoteli u bližem susjedstvu jezivo skupi, tu se sigurno osjećaju sezonske oscilacije, ali sam London se ne mijenja. Tisuće odlaze na praznike, ali njihova mjesta već zauzimaju drugi; turisti, školske ekskurzije, poslovni ljudi odasvud – ništa ne mijenja puls grada. Njegova je dinamika stalna, u njemu živi ili boravi toliko ljudi da privremeni egzodus jednih ne mijenja ništa.
Ljeti u Londonu nema onog, meni ugodnog, osjećaja sablasno praznih ulica, kad se zateknete potpuno sami na užarenom pločniku, a po vama kapaju deseci klima uređaja iza kojih se skriva ono malo života što je preostalo u gradu. Ovdje se ljudi samo prošire na otvoreno – mase i mase svijeta po parkovima, piknici na travi, koncerti na otvorenom, plivanje po gradskim jezerima i šetnje po zelenim rubovima urbanog diva koji, zahvaljujući gustoj mreži podzemnih i nadzemnih željeznica, obuhvaća područje puno šire od nominalnog grada.
Ljeto je dapače, doba kada kulturna ponuda cvjeta, jer mase turista okupiraju centar iako ni tu nema neke stvarne razlike u odnosu na druga godišnja doba. London je poput drugih posjetiteljskih “meka” uvijek pun. Kulturna ponuda britanske metropole, dakle, ne oscilira; kazališta ne sele na more, kina su otvorena, galerije rade, muzika ozbiljna i popularna – posvuda.
Ako se ovog ljeta zateknete u Londonu – poslovno ili privatno – i ako dvojite koje izložbe pogledati, evo mojih dojmova jednog vrlo suženog izbora. Nadam se da će vam se svidjeti ili vas nadahnuti ako ih posjetite. Međutim, prije svega, preporučila bih vam da rezervirate mjesta na galerijskim web stranicama. Većina galerija i muzeja danas operira po sistemu rezervacija. Moguće je da bez online rezervacije uopće ne dobijete priliku ući na izložbu ili ćete čekati po nekoliko sati dok se ne pojavi “prazno mjesto” u programu. Doživjela sam, štoviše, da me odbiju u Ikeinom restoranu jer nisam imala rezervaciju!
U Tate Modern izlaže velika zvijezda međunarodne art scene – Olafur Eliasson (1967). Olafur je Islanđanin (islandski je običaj da se osobi obraćate imenom, a ne prezimenom), odrastao je više-manje u Danskoj, živi i radi u Berlinu (tamo mu je glavni atelier), ali kao i većina međunarodno afirmiranih art veličina, Olafur je uglavnom u pokretu, putuje od jednog projekta do drugog, on je – kako se kaže – istinski građanin svijeta.
Otac mu je također bio umjetnik, a obitelj je prehranjivao kuhajući po ribarskim brodovima. Kada su se roditelji rastali, Olafur je poželio provoditi više vremena s tatom da ne izgube kontakt pa se danas prisjeća njihovih zajedničkih plovidbi i eksperimentalnog crtanja. U tatinoj brodskoj kuhinji iskemijali su i instalirali nekakvu napravicu koja bi držala kist ili pero, prethodno umočene u boju, pa bi pod napravicu podmetnuli papir i prepustili crtanje nepredvidljivom ljuljanju broda. Danas ih naziva Oceanskim crtežima.
Eliasson je relativno čest gost u Tate Modern – zimus su pored zgrade postavljeni veliki blokovi leda s Grenlanda u krug, poput sata. Olafur je instalaciju nazvao Ice Watch, upozoravajući na globalno zatopljavanje i vrijeme koje nam je preostalo da spasimo što se spasiti da. Sama izvedbena logistika ovog projekta je fascinantna, a vjerojatno košta kao godišnji proračun neke siromašne državice. Mnogi se sjećaju i njegove instalacije iz 2003, The Weather Project, specijalno namijenjene Turbine hali u Tate Modern.
Olafur se bavi prostorom, kako kroz individualno iskustvo, tako i kroz društveno propitivanje velikih i važnih tema vezanih uz arhitekturu, okoliš i klimatske promjene. Uglavnom je poznat kao autor impozantnih instalacija, savršeno izvedenih uz pomoć arhitektonskih studija (1995. godine u Berlinu je osnovao Olafur Eliasson Studio – Laboratorij za istraživanje prostora, a nedavno i arhitektonski studio SOS – Studio Other Spaces, zajedno s Sebastianom Behmannom). U razumijevanju geometrije i prostora te fascinantne primjene geometrijskih elemenata u instalacijama na početku karijere pomogao mu je pokojni islandski arhitekt Einar Thorsteinn. Danas njegove instalacije kolektivnim naporom realiziraju više stručnjaka u područjima koja se tiču konkretnog projekta.
Tate Modern izložba nazvana je “In Real Life”, a predstavlja 40 radova iz Olafurove tridesetogodišnje karijere. U intervjuu koji je povodom otvaranja dao magazinu Tate Etc. rekao je da ga trenutačno zanima tema o kulturnom sektoru i ideji o “nama”. Konkretno, zašto Europa nije uspjela stvoriti zajednički emocionalni narativ s kojim bi se Europljani mogli identificirati? (O tome u jednom od svojih predavanja zanimljivo govori i George Friedman, šef Geopolitical Futures, čovjek iz totalno drugog filma, koji ukazuje na ovaj važni europski propust kroz različita iskustva npr. grčke i njemačke mladeži tijekom 2008-razdoblja financijske krize).
Unutar kulturnog sektora mislim da činimo grešku kada tvrdimo da smo mi nekakav moralni kompas u društvu pa često padamo u zamku arogancije i elitizma
Eliasson kaže: “Mislim da je važno reći da smo i mi, u kulturnom sektoru, djelomice odgovorni za osjećaj otuđenja koji je utjecao da mnogi ljudi glasaju protiv Europe. Puno ljudi osjeća da ih se ne čuje, a mi nismo adekvatno odgovorili na taj izazov. Unutar kulturnog sektora mislim da činimo grešku kada tvrdimo da smo mi nekakav moralni kompas u društvu pa često padamo u zamku arogancije i elitizma. Uhvaćeni smo u eho komoru, u zatvoreni krug.”
Olafur je već dva desetljeća u top ešalonima svjetske art elite, a raspon radova – od ranih post-studentskih (mali i intimistički, s prepoznatljivom estetikom) do najnovijih, i tema kojih se dotiče, vrijedini su truda i posjete.
Izložbu Olafura Eliassona, “In Real Life” možete pogledati u Tate Modern do 5. Siječnja 2020.
Beauty, 1993.
U zamračenoj prostoriji sa stropa se raspršava fina magla koja prolazi kroz snop svjetlosti. Pod određenim kutom moguće je vidjeti dugu. Magla je promjenjiva, nekad je intenzivnija, a nekada slabija, ovisno o posjetitelju koji se približava ili odmiče od instalacije.
Moss Wall, 1994, instalirana u Leeumu, Samsung muzeju umjetnosti u, Seoul 2006.
Tzv. sobova mahovina (Cladonia rangiferina), lišaj iz Skandinavije, upleten u žičanu konstrukciju i postavljen na zid. Kad se lišaj suši, skuplja se i blijedi. Kada se instalacija ovlaži, mahovina se širi, mijenja boju i oporo miriše.
Pet obojenih reflektora, usmjerenih prema bijelom zidu, raspoređeno je u liniji na podu: svjetla su: zeleno, magenta, narančasto i plavo. Ove boje u kombinaciji osvjetluju susjedni zid vrlo jarkim bijelim svjetlom. Kada posjetitelj uđe u prostoriju, njegova/njezina sjena blokira svaki od obojenih reflektora pod malo drugačijim kutom pa se na zidu pojavljuju kao niz od pet različito obojenih silueta.
Osim tamne sjene stvorene tamo gdje je zapriječeno svih pet svjetala, boje ostalih sjena odražavaju svojstva dodatne boje. Kada npr. posjetitelj blokira plavo svjetlo, rezultirajuća sjena je osvijetljena kombinacijom zelene, magenta i narančaste svjetlosti, što daje žutu sjenu na zidu. Preklapanje pet silueta stvara daljnje nijanse. Dok se posjetitelji kreću po prostora, približavaju se ili udaljavaju od reflektora, siluete se mijenjaju u intenzitetu i veličini.
Slijepi putnik, prijevod s danskog, projekt je koji koristi maglu i svjetla kako bi ograničio vizualnu percepciju posjetitelja dok se kreće kroz dugačak uski prolaz, osvijetljen žarkim žuto-narančastim maglenim svjetlom na početku, da bi pred kraj hoda svjetlost postala jarko bijela. Posjetitelj se trudi navigirati prostorom, nesiguran i začuđen. Iskustvo nije koncipirano da bude neugodno, ali ako ste poput mene, odrasli na pričama o obitelji koja je u najvećem broju pogušena Ciklonom B za vrijeme Drugog svjetskog rata, asocijacija je neminovna i vrlo sablasna. Posebno kada u maloj i ograničenoj grupi posjetitelja-potpunih stranaca, stisnuti jedan uz drugoga stojite u minijaturnom predsoblju i čekate da vas pripuste u “stvarnu” instalaciju, udišući kapljice magle koja dopire iz prolaza. Instalacija je prvi put postavljena u ARKEN Muzeju moderne umjetnosti u Kopenhagenu, 2010. godine.
The Glacier Series, 1999.
(Islandski glečeri)
U seriji fotografija Olafur Eliasson katalogizira stanje glečera na Islandu od 1999. godine. Fotografije su snimane iz zraka. Zbog globalnog zatopljavanja nekih od ovih glečera danas više nema, a drugi su značajno manji.
Kaleidoskopi relativno su česti u djelu Olafura Eliassona. Ovdje vidimo veliki luster koji obasjava prostoriju raznobojnim svjetlima, komadićima šarenog stakla, u kojoj su izložene daljnje instalacije.
Your Spiral View, 2002.
Originalno postavljeno 2002. u Fondaciji Beyeler u Baselu, Švicarska. Objekt je osam metara dugački tunel izgrađen od čeličnih pločica, raspoređenih u dvije skupine spirala, koje se uvijaju u suprotnim smjerovima. Kada zakorači u tunel, posjetitelj ulazi u kaleidoskop. Prostor iz kojeg je ušao fragmentirano se odražava u metalnim pločicama oko posjetitelja, a istovremeno se vidi i izlaz na drugoj strani tunela.
Poigravanje geometrijom čest je motiv u izvedbi Eliassonovih projekata, prepoznaje je u prirodi, posebno u botanici, a na završnom dijelu izložbe organizirana je igraonica za male i velike, gdje se mogu zabaviti slaganjem “molekula” od bio razgradljive plastike.
U drugom krilu Tate Modern izložena je Natalia Gončarova (1881-1962), nešto potpuno drugačije od Olafura Eliassona. Slovila je za vodeću avangardnu umjetnicu u Rusiji gdje je, zajedno sa životnim partnerom Mihajlom Larionovim dominirala umjetničkom scenom u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća.
U pravom avangardnom duhu Gončarova je rušila konvencije – stilom, idejama i temama svojih radova, pa i u tzv. “javnom ponašanju”. Ne samo da je s Larionovim živjela nevjenčano, “u grijehu”, odijevala je hlače (nečuveno!) dok je slikala glomazne kazališne kulise, ukrašavala je lice apstraktnim crtežima pa tako hodala po unezvjerenoj Moskvi, glumila u eksperimentalnim filmovima, sudjelovala u futurističkim manifestacijama i performansima.
Friško nakon umjetničke akademije, postala je vođa umjetničkog pokreta “neo-primitivizam”. Cilj neoprimitivista bilo je stvaranje suštinske ruske umjetnosti kroz spajanje zapadnjačkih inovacija (postimpresionizam, favizam, proto-kubizam) s ruskim tradicijama poput ikone, luboka (popularne grafike), seljačkog veza i drugih oblika autentične narodne umjetnosti. Odrasla na selu (rođena je u osiromašenoj aristokratskoj obitelji), Gončarovoj je od malena bio poznat svijet seoske kulture pa je često odijevala tradicionalnu seosku nošnju i šepurila se po Moskvi.
Iako nije bila aktivno angažirana ni u jednoj političkoj stranci carističke Rusije, Gončarova je kroz svoj umjetnički angažman otvoreno prkosila autoritetu. Nakon prve solo izložbe 1910., optužena je za “kvarenje slika” zbog izlaganja aktova. U Rusiji je akt u to doba bio već prihvaćena (zapadnjačka) tradicija, ali aktove su smjeli slikati i izlagati samo muškarci! Ženama – slikaracima “golotinja” nije priličila pa su Natalijina platna zaplijenili policajci. Već sljedeće godine, cenzori miču njezinu sliku “Evangelisti” sa zajedničke izložbe umjetničke grupe Magarčev rep. Nekoliko godina kasnije za istu je sliku sustiže optužnica za blasfemiju, jer je razjarila Crkvu. Iako ikona prikazuje evangeliste s poštovanjem, Crkva se razljutila prvenstveno zato što je Gončarova opet, prkosila tradicionalnoj zabrani ženama da slikaju ikone, a usput je ignorirala i uobičajene tehničke konvencije. Veliki skandal popratio je i njezin rad “Rabin s mačkom iz 1911”, jer prikazuje starog rabina u formi ikone. Još jedna blasfemija. Židovi su u carskoj Rusiji bili građani drugog reda, prezreni i diskriminirani, a nerijetko i ubijani u masovnim pogromima. Bili su česta tema slika Gončarove, jer Natalija nije zazirala od proskribiranih i nepoželjnih.
Na zapadu je Natalia Gončarova postala poznata po kulisama koje je radila za projekte producenta Sergeja Diagiljeva i njegovog Ballets Russes. Suradnju su započeli pri realiziranju opere-baleta “Zlatni pijetao”, Nikolaja Rimsky-Korsakova, a nastavili kroz emigrantske godine u Parizu. Građanski rat ju je zatekao u Švicarskoj gdje je radila za Diagiljeva. U Pariz je preselila 1919. i više se nije vratila u domovinu. Ona i Larionov, koji je teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, ostatak života proveli su u Parizu gdje su preživljavali slikanjem, izradom kazališnih kulisa i kostima, novinskim ilustracijama, uređivanjem interijera i dizajniranjem modnih tkanina. Odsječena od ruske kulturne scene i intime vlastite umjetničke tradicije, Gončarova nikada nije postala dijelom francuskog umjetničkog kruga (iako su ona i Larionov dobili francusko državljanstvo 1938. pa su Drugi svjetski rat presjedili u Parizu). Lansiranje sovjetskog Sputnika 1957. inspiriralo je njenu posljednju seriju apstraktnih slika. Umrla je 1962. u Parizu, a Mihail Larionov dvije godine nakon nje.
Nataliu Gončarovu možete pogledati u Tate Modern do 8. rujna.
Za kraj, još par ideja.
Lee Krasner (1908-1984), otvoreno do 1. rujna
Prva retrospectiva u Europi – pokriva pedesetogodišnju karijeru. U sjeni slavnog supruga Jacksona Pollocka. Autoportreti iz mladosti, kolaži sastavljeni od vlastitih rastrganih radova, do “geometrijskih” platana do apstraktnog ekspresionizma
Frank Bowling (1934), do 26. kolovoza
Felix Vallotton (1865-1925), do 29. rujna
Loading...
19. travnja 2024. / Članci
19. travnja 2024. / Članci
14. travnja 2024. / Članci
11. travnja 2024. / Publikacije
