Intelektualna gigantomahija. Ustavni suci o pravoj mjeri. Razgoropađeni Levijatan. Prioriteti i zdravstvena štednja

U Njemačkoj rasprave o uređenju društva koje je uzrokovala zaraza tek se zahuktavaju. Na stolu su sve opcije, od teorija zavjera o sprezi svjetske vlade u sjeni s medijima, do pitanja mogu li se drastične mjere ograničenja sloboda opravdati neznanjem (o razini opasnosti)? Propituju se sve manja ulaganja u javno zdravstvo i već desetljećima sve snažnija sklonost države da posegne za izvanrednim mjerama i bez povoda

• Naslovna ilustracija: Emma Clancy, Wolfgang Streeck, Jürgen Habermas, Peter Sloterdijk, Udo Di Fabio

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Polako se ukidaju zabrane i ograničenja uvedena kako bi se zaustavila pandemija korone, no nema dvojbe kako se mnogo toga promijenilo. Medicinska nužnost duboko je prodrla u politiku, pravosuđe, život građana – da o gospodarstvu ne govorimo. Želimo li definirati ovo razdoblje, nećemo dospjeti puno dalje od onoga što je Jürgen Habermas rekao na početku borbe protiv pandemije: suočeni smo sa “znanjem o vlastitom neznanju” u razmjerima kakve još ne poznajemo, ali već zbog opasnosti za živote i zdravlje trebali su se postaviti prioriteti. No koje su posljedice prioriteta koji su neminovno duboko zadrli u slobode građana? Jesmo li nakon ovih mjeseci postali pametniji ? Kako će izgledati i tko će diktirati “novu normalnost”? Infektolozi ili politika? Nacionalne države ili Europska unija – koja je u pandemiji apelima i pozivima spala tek na razinu usporedivu sa Ujedinjenim narodima dok se posvuda rušilo njezino osnovno načelo Europe bez granica za građane, robu i usluge?

Naše neznanje zapravo je Habermasa i potaknulo da pandemiju poveže sa svojom knjigom Još jedna povijest filozofije jer “osvjetljava pozadinu filozofije morala aktualnih strategija” u postupanju pred izazovom. I u pandemiji vidimo da načelo ravnopravnosti “nije nikakva trivijalna tema”: “U dosadašnjem su se toku krize u nekim zemljama mogli  vidjeti političari koji se kolebaju trebaju li se orijentirati slijedom načela da napor države za spas svakog čovjeka mora imati apsolutnu prednost pred utilitarističkom računicom o ekonomskim troškovima koje taj prioritet može prouzročiti. Kad bi država ostavila epidemiju da se slobodno razvija da se u ukupnom stanovništvu postigne dovoljan imunitet, svjesno bi prihvatila izbježiv rizik predvidivog sloma zdravstvenog sustava, time i razmjerno visok udio mrtvih”, kaže Habermas u razgovoru sa novinarom Markusom Schweringom.

Pravu bi stravu imali tek kad bi ‘sveznajući intelektualci’ preuzeli vlast, reagira Finkielkraut (na slici, Wikipedia) na Sloterdijkove i Agambenove kritike vlada koje su u suočavanju s virusom posegnule za uredbama i izvanrednim mjerama. Bilo je pretjeranih odluka, ali neizvjesnost je dio života

Alain Finkielkraut  je za vrijeme događaja “kakav dosad nismo poznavali i koji je bio nepredvidljiv” opet čitao Camusovu Kugu. Novinaru Jürgu Altweggu za Frankfurter Allgemeine Zeitung je izjavio: “Camus prikazuje  rat kao epidemiju, danas se Macron bori protiv virusa korone idiomima ratne retorike”, sažima Finkielkraut. To smatra ispravnim i srdit je na Giorgia Agambena i Petera Sloterdijka, koje optužuje da tvrde kako je Macron “uvećao značaj obične gripe na razinu epidemije radi uvođenja totalnog državnog nadzora.” Finkielkraut je “s užasom” čitao intervju koji je Sloterdijk dao listu Le Point. U njemu njemački filozof savjetuje zaboraviti Kugu i bolje čitati Boccacciov Dekameron. I Macronu savjetuje “pacifističku retoriku”: “Ponekad se vodi pogrešan rat. Borba protiv jednog virusa nema nikakve veze s vojnom mobilizacijom”, kaže Sloterdijk. Pritom, “čak ni kuga nije spriječila uspon Europe, pa ni tisuću puta bezopasniji virus korone neće zaustaviti (uspon) Kine”. Za Sloterdijka, sve se ovo pretvara u novi oblik znanosti koji naziva “labirintologijom”: medicina se pretvara u suučesnika totalitarne politike koja se opravdava modernom težnjom totalne državne sigurnosti: “Duhovi opet pronađenog (državnog) reda se vraćaju”, što za Francusku onda jedino može značiti Vichy i Petainovu Francusku.

Na Sloterdijkova razmišljanja Finkielkraut odgovara: “Njegov ton i sadržaj je odvratan, Sloterdijkova arogancija je neizdrživa.” Sažima iskustvo 20. stoljeća u pouku: “Ono nas je naučilo kako glupost nije suprotnost inteligenciji. Postoji glupost inteligencije i glupost intelektualaca koji razmišljaju u sistemima. ” Dodaje i kako bi tek to bio “užas kad bi sveznajući intelektualci došli na mjesto vladajućih: tada bi povrh noćne more epidemije imali pravu stravu.”

Finkielkraut ne dvoji kako je možda bilo pogrešnih, možda i pretjeranih odluka u borbi protiv pandemije: “Ali se ne smije zaboraviti da je neizvjesnost dio ljudske egzistencije i tragičnosti života. Upravo se taj zaborav manifestira u nepravednim napadima.” Zabrane i državne mjere imaju prije svega cilj zaštiti svakoga, također i stare i nemoćne. “Sve dok se držimo tog načela, suvremeni nihilizam nije konačno trijumfirao i mi ostajemo civilizacija.”

Medicina se pretvara u suučesnika totalitarne politike, koja se ne smije skrivati iza stručnjaka. Već četvrt stoljeća u zapadnom svijetu pitanja sigurnoasti potiskuju pitanje slobode. Peter Sloterdijk (Wikipedia Commons)

Samo nekoliko dana nakon što je Frankfurter Allgemeine Zeitung to objavio, novinar lista Die Zeit imao je priliku pitati Sloterdijka je li promijenio mišljenje nakon ovih, za akademske krugove doista neuobičajeno oštrih Finkielkrautovih riječi, ali i nakon toliko smrtnih slučajeva izazvanih koronom.

“Sasvim suprotno. Znam kako su mnogi odahnuli jer je konačno netko progovorio u drugom tonu. Mora se i u doba korona krize smjeti diskutirati o alternativama. Začuđujuće su u čitavom svijetu vlade koje vladaju uredbama (Verodnungsregierungen)  i bajkovita brzina u kojoj su se veće i manje nacije pustile da ih se stavi u stanje ukočenosti od straha. Pokazuje se kako je država nešto sasvim drugo nego što smo dosad mislili. Svima je jasno kako više ne možemo biti stanovnici vojnih država kakve su stvorene u 19. stoljeću… da je država uredbi neki dobronamjerni Levijatan, to još mora biti dokazano. Sve što je jučer odlučeno, na primjer zabrana izlaska iz kuće u Francuskoj, još prekjučer se smatralo potpuno nemogućim”, rekao je Sloterdijk za Die Zeit.

Slogan mirovnih pokreta šezdesetih: ‘zamisli da je rat i nitko ne kreće u njega’ promijenjen je u načelo ‘zato jer je rat (protiv vrusa) ostajemo kod kuće’

Njemački filozof se ne odriče ni tvrdnji kako tu nema mjesta ratnoj retorici francuskog predsjednika, a doba samoizolacije parafrazira sloganom mirovnih pokreta šezdesetih “zamisli da je rat i nitko ne kreće u njega”: sad je službena parola “zato jer je rat, ostajemo kod kuće”. Jedino što niječe je tvrdnja kako od pandemije i nema previše žrtava, ali “mi nismo u ratu, nego u medicinski-sigurnosnom izvanrednom stanju. Djelatnici čine baš sve što mogu i bez dnevnih zapovjedi i podizanja zastave”, misli Sloterdijk. Dodaje: “Ima država koje djeluju manje marcijalno nego druge. Njemački postupak mi djeluje plauzibilno: oštro, ali bez fantazija. Inače, ne vjerujem kako se političari smiju skrivati iza znanstvenih stručnjaka. Upravo u Francuskoj je tradicionalno visoko nepovjerenje prema politici, danas je ono zakazalo. To nije iznenađenje: već četvrt stoljeća u čitavom zapadnom svijetu doživljavamo kako teme sigurnosti potiskuju teme sloboda. Naknadno će kriza korone označiti pojačavanje tog trenda”, misli Sloterdijk.

Nije Finkelkraut jedini koji se poziva na “civilizaciju” i u doba prijetnje o kojoj ne znamo dovoljno. I Habermas je spreman državi prepustiti “apsolutni prioritet” u mjerama protiv pandemije, no ulogu preuzima tek jedan krak u diobi vlasti, izvršni dio i vladine službe. Ali razmjerno rano u raspravu se u Njemačkoj se umiješao i drugi krak: pravosuđe.

Predsjedniku Vlade Saara suprotstavila se odluka Ustavnog suda prema kojoj neznanje (o zarazi) ne može biti osnova da Vladinog ograničenja slobode građana. Tobias Hans (Wikimedia Commons)

Njemačka je savezna pokrajina Saarland i njen predsjednik vlade Tobias Hans (CDU), željeli su, slično kao u nekim zemljama Europe, proglasiti potpunu zabranu izlaska građana iz kuće bez valjanog razloga. No u žurnom postupku je Ustavni sud pokrajine Saarland naložio poništenje te zabrane: “Gubitak temeljnih prava pojedinca, ograničenje slobode iz dana u dan je neopoziva šteta.  Vrijeme koje je tako provedeno se ne može nadoknaditi”, piše u odluci.

Suci su mogli ustanoviti tek “potpunu nejasnoću i za virološke stručnjake, kako virus konkretno djeluje i koje mjere i u kojim konkretnim oblicima su doista primjerene kako bi se usporilo njegovo širenje ili da bi mu se suprotstavilo.” Tolika neizvjesnost je slab temelj da se tako široko ograniči slobodu pojedinaca. A vlada “nije bila u stanju uvjerljivo dokazati kako se zabranom izlaska iz kuće povećava zaštita zdravlja.”

Temeljna prava zahtijevaju ne samo dobre razloge da bi se u njih zadiralo, nego uvijek i pravu mjeru. Nikakav zahvat ne smije biti prezahtjevan, a vrijedi i načelo ravnopravnosti

Možda je za francuskog mislioca naše neznanje imanentno ljudskom biću, ali sud upozorava: neznanje ne može biti osnova da država ograniči slobodu. To nipošto ne znači kako vlada ne može učiniti ništa, čak i ako su nepoznati razmjeri prijetnje, objašnjava bivši sudac Saveznog ustavnog suda, Udo Di Fabio u listu Die Welt: “Nisu to samo slike prepunih odjela za intenzivnu njegu i televizijska izvješća o velikom broju smrtnih slučajeva, nego je bilo i znanstveno utemeljenih povoda za pretpostavku o teško procjenjivoj, svjetski opasnoj novoj infekciji. Kod te procjene opasnosti se ne radi o tome što znamo danas i što ćemo znati sutra, nego o tome što je doista bilo poznato u drugoj polovici ožujka 2020,” piše bivši sudac i profesor ustavnog prava.

“Ustav (u Njemačkoj je to još uvijek Grundgesetz, Temeljni zakon op. aut.) ne poznaje nikakvo izvanredno stanje koje bi dopustilo suspenziju temeljnih prava”, piše dalje Di Fabio. “Ali u slučaju katastrofe, u opasnosti u kojoj prijete jedva sagledive štete za zakonom zaštićene vrijednosti kao što su život i zdravlje, može se opravdati i cio niz značajnih upliva države u mnoštvo temeljnih prava. To izgleda kao bjanko ček, ali nije. Jer temeljna prava zahtijevaju ne samo dobre razloge da bi se u njih zadiralo, nego uvijek i pravu mjeru. Tu se radi o poznatom načelu primjerenosti: u temeljna prava se smije zadirati samo veoma oprezno, nikakav zahvat ne smije biti prezahtjevan, a vrijedi i načelo ravnopravnosti”, piše Di Fabio u članku naslovljenom “Najveći zahvat u temeljna prava u povijesti Savezne Republike Njemačke.”

Udo Di Fabio, profesor ustavnog prava, autor članka Najveći zahvat u temeljna prava u povijesti Savezne Republike Njemačke u listu Die Welt

List Die Zeit objavio je i razgovor sa trenutnim predsjednikom Saveznog ustavnog suda, Andreasom Voßkuhleom: iako ne želi razgovarati o svim aspektima mjera protiv pandemije jer su neke još predmet razmatranja njegova suda, on je uvjeren: temeljna prava nisu trajno ugrožena i sva prava će se vratiti građanima “bez ostatka” – makar je teško reći kada jer je tu i opasnost od “drugog vala” pandemije i ta se opasnost mora realno sagledati. Ali kad je riječ o zabranama i suspenziji građanskih prava Voßkuhle podsjeća: “Pravnici moraju pogledati svaki pojedini slučaj, ne mogu jesu li mjere protiv korone u skladu s ustavom ili ne provjeravati općenito. U borbi protiv pandemije odgovornima sigurno promaknu i greške, ima i krivih procjena. To se ne može izbjeći u nekoj krizi. Ali prije svega ne vidim što bi mogla biti alternativa. Mogla se donijeti odluka o posve drugoj strategiji: to su Britanci isprva pokušali s očito poražavajućim rezultatima, baš kao i Sjedinjene Američke Države”, kaže predsjednik Saveznog ustavnog suda.

Temeljna prava nisu ugrožena, bit će vraćena. Što je bila alternativa? Predsjednik Saveznog ustavnog suda Andreas Voßkuhle (Youtube)

No i u tom načelu sudaca “dobro odvagati sve elemente” postoji problem: to čine zapravo svi; suci, građani i političari. A rezultat nipošto nije uvijek isti čak niti među političarima s istom stranačkom iskaznicom. Tako njemačka kancelarka Angela Merkel vjeruje infektolozima i njihovim kalkulacijama o mogućem “drugom krugu” pandemije pa je naklonjena što duže produžiti zabrane i ograničenja. Njen stranački kolega i predsjednik Bundestaga Wolfgang Schäuble pak sažima: “Kad čujem kako ništa nije tako važno kao zaštita ljudskih života, onda moram reći: to nije točno u tom apsolutnom obliku. Ako uopće postoji neka apsolutna vrijednost u našem Ustavu, onda je to ljudsko dostojanstvo. Ono je nepovredivo. Ono ne isključuje činjenicu da moramo umrijeti”, kaže Schäuble. “Država mora osigurati najbolju moguću zdravstvenu skrb. Ali ljudi će i dalje umirati od korone”, podsjeća predsjednik Bundestaga.

Mjere u suzbijanju pandemije su bez ikakve sumnje postale i političko natjecanje: predsjednik vlade pokrajine Bavarske Markus Söder procjenjuje kako građani u doba krize žele “čvrstu ruku” i naklonjeniji je restriktivnim mjerama (i ima pravo: njegova popularnost raste). S druge strane predsjednik vlade pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija (NRW) Armin Laschet radije preuzima ulogu “dobrog djedice” koji je spremniji građanima vratiti oduzete slobode (njemu pak popularnost nešto raste samo u njegovoj pokrajini.)

U doba postepenog ukidanja zabrana, razmišljanja što bi trebala biti “prava mjera” se doista pretvara u kakofoniju – na svim razinama. Nelogičnosti u odlukama je naravno bilo već od početka: prvotna odluka kako smiju u principu raditi samo trgovine namirnicama, apoteke, drogerije i kiosci kratka je i svakome jasna. Čak da i ne pokušavamo razriješiti misterij zašto je Laschet u NRW dozvolio i rad trgovina namještajem, ostaje činjenica kako se mogao kupiti ruž za usne, ali ne i novi par čarapa. Što je “osnovna potreba”?

U liberalizaciji se više ne snalaze ni sudovi: Viši upravni sud u Münsteru, dakle upravo sud pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija odlučio je kako je odluka vlade da dopusti rad samo trgovinama do 800 m2 dopustiva, isti takav sud grada-pokrajine Berlina je to proglasio nedozvoljivim kršenjem načela tržišne ravnopravnosti. A sva ta raznolikost nije ništa u usporedbi s time koliko je različitih mišljenja i građana.

Po najnovijem (7.5.) ispitivanju javnog mnijenja koje provodi Deutschlandtrend, zapravo se mišljenje nije mnogo promijenilo od travnja: 20% (-2%) građana je “veoma”, 47% (-3%) je tek “zadovoljno” mjerama vlade kancelarke Merkel u suzbijanju pandemije, a 9% (+1%) “uopće nije” zadovoljno. Ali i dalje 14% (-1%) upitanih misli kako je “veoma velika” opasnost da će im građanske slobode biti trajno ograničene, a 25% (-2) misli da je ta opasnost velika. Drastična je promjena samo u odgovorima na pitanje, strahuju li građani biti zaraženi: toga se “veoma” boji još samo 7% (-10%) upitanih, tek nešto strahuje 18% (-16%) upitanih. Da je ta opasnost još samo “mala” misli gotovo trećina upitanih: 28% (+14%).

Cijelo se društvo sve više i emocionalno polarizira oko pandemije. Slozi ne pomaže ni već otvoreni spor nekih virologa i medicinskih stručnjaka: je li obaveza nositi masku u trgovinama i javnom prometu dobra – ili čak šteti jer ljudima daje lažnu sigurnost? Registriranih  zaraženih je 16. svibnja više od 175.000, a više od 150.000 je ozdravilo. Kolika bi mogla biti “tamna” cifra onih koji su već bili zaraženi a nisu regisrtrirani?   Kumulativna brojka određuje letalitet gdje je onda odlučujući broj nepoznatih bolesnika. Koliki je uzorak potreban kako bi se izvukao ispravan zaključak? Čitava nacija postaje ekspert u statistici.

Bez dvojbe 8000 preminulih dosad (16. svibnja) je užasna vijest. Ali i tu neki medicinari tutnje od srdžbe: sad ne epidemiolozi, nego internisti, onkolozi pa i liječnici opće prakse. Kažu kako već odavno nisu vidjeli tako zapuštene slučajeve infekcija, čak zanemarene slučajeve srčanog udara i moždane kapi. Jer ljudi se boje otići liječniku ili zvati hitnu pomoć od straha da bi mogli biti zaraženi. Pacijenti s karcinomom čekaju kod kuće operaciju jer su ležajevi na odjelu intenzivne njege “rezervirani” za koronu. A njih praktično – nema, gotovo trećina od 30.058 takvih ležajeva u Njemačkoj je prazno, makar je tu i tristotinjak bolesnika iz drugih zemalja EU. Tko će brojati te preminule? Žalosna je istina kako je epidemija bilo i biti će ih opet: u posebno teškoj sezoni gripe 2017./18. od tog “običnog” virusa je u Njemačkoj umrlo oko 25.100 osoba.

Zašto se samo ovaj put dogodio potpuni lockdown i doista neviđene mjere u cijelom nizu zemalja? Socijalne mreže možda počinju korektnim pitanjem, ali završavaju u ponekad bizarnim teorijama zavjere. Nije iznimka ni nedavno pismo bivšeg visokog dužnosnika Vatikana, nadbiskupa Carla Maria Vigana od kojeg se već uplašeno i oštro distancirala i Njemačka biskupska konferencija kad je počeo plesti priču o novoj, tajnoj “svjetskoj vladi” koja želi uništiti i obitelj, osobnost i nauk Krista – sve uz pomoć političara i medija. Jer zabranjene su i službe Božje.

Tajna “svjetska vlada” želi uništiti obitelj, osobnost i nauk Krista, uz pomoć političara i medija: nadbiskup Carlo Maria Vigano

Kolika god bila srdžba građana dok su sjedili po kućama, država im je naložila neka začepe: zabrana okupljanja je značila i zabranu svih prosvjeda – bio razlog opravdan ili sulud, ali to je tako u demokraciji. Tu se opet vraćamo na sudsku vlast koja je morala intervenirati i dopustiti prosvjede, doduše uz pridržavanje nužnih mjera protiv širenja virusa.

No mnogo, čak previše pitanja još nema odgovora: počev od toga kako opet “pokrenuti pogon” ne samo gospodarstva, nego čitavog društva? Tko će i kada će se to netko usuditi odlučiti? Infektolog će reći da je jedino jamstvo i dalje sjediti u dnevnoj sobi, po mogućnosti dezinficiranoj. O tom nesretnom korona virusu se doista još žalosno malo zna, pogotovo zašto ima toliko mnogo žrtava u Italiji ili Španjolskoj, ali ne u Njemačkoj ili Hrvatskoj.

Za umirovljenog pročelnika odjela društvenih znanosti Instituta Max Planck u Kölnu Wolfganga Streecka, jedan element tog odgovora su neprestane mjere štednje i tjeranje članica zemalja zone eura na smanjivanje državnog duga. “Irska ekonomistica Emma Clancy je prebrojala i u posljednjim godinama našla 63 slučaja u kojima je Europska unija članice službeno pozvala smanjiti izdatke za zdravstvo. Slične pozive na štednju i liberalizaciju šalje i za potpore nezaposlenima i za prava zaposlenih. U Španjolskoj i Italiji je udio izdatka za javno zdravstvo u BDP-u danas negdje 6,5%, u Njemačkoj je tri postotka viši. Tri posto BDP-a u Njemačkoj je otprilike dva i pol puta više novca nego u proračunu obrane. Ali i kod nas su se još nedugo prije korone trebale zatvarati bolnice”, podsjeća Streeck u listu Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Je li samo to razlog? Malo koja zemlja je toliko desetkovana mjerama štednje kao Grčka – u kojoj zapravo ima iznenađujuće malo žrtava u odnosu na mnoge druge zemlje (2800 zaraženih, 1.374 ozdravljenih, 162 preminulih).

Ekonomisti tvrde kako država nije dobar poduzetnik. Iskreno, ne čini se da je ni biti liječnikom osobito talentirana. Ali barem su Nijemci  izraziti privrženici Ustava i osjetljivi na građanske slobode (predsjednik Saveznog ustavnog suda Voßkuhle misli da je to iz traumatičnog iskustva nacističkog razdoblja)  pa su i rasprave tako intenzivne. Utoliko ovoj državi možda ipak treba vjerovati kako se barem trudi biti i liječnikom.