Politički kič – laž s pozicije moći, saveznik autoritarnosti.

Posljednji dani zasjedanja Hrvatskog sabora bili su sve samo ne obični. Na krilima jednog glazbeno-scensko-vjersko-političkog spektakla svjedočili smo snažnoj transformaciji političkog govora – nažalost, ne prema racionalnosti i odgovornosti, već prema nečemu puno opasnijem: prema političkom, emocionalnom i mentalnom kiču.

I neka bude jasno: ovdje ne govorim o banalnoj zabavi, o površnom neukusu, o nečemu što bismo mogli zanemariti kao bezazleno. Ne. Ovdje govorim o ideološkoj formi kiča – o sentimentalnoj laži koja se uporno prikazuje kao istina.

Kič je, po definiciji, prijemčiva laž. Njegova snaga ne leži u kvaliteti poruke, nego u sposobnosti da pojednostavi, da falsificira kompleksnu sliku svijeta. Kič-čovjek ili ne razumije stvarnost kao kič ili, još gore, ne želi razumjeti stvarnost. Umjesto toga, svodi je na emocionalne stereotipe i njihove ekstremne, često teatralne manifestacije.

To ga čini opasnim. Jer kič je oružje. Sredstvo za mobilizaciju masa iza čijih se simbola, gesta i parola stvara nova stvarnost – ne ona koja jest, već ona koja je privlačna, koja naoko “dobro izgleda”. U toj stvarnosti istina više nije važna. Važno je koliko je nešto uvjerljivo, koliko izaziva kolektivni zanos, koliko učinkovito maskira ideološke ciljeve.

Tako simboli postaju važniji od sadržaja; pretpostavke važnije od činjenica. Odanost se ne mjeri djelima, nego gestama. Pa je onda, primjerice, držanje ruke na srcu – znak višeg morala, a javno iskazivanje osjećaja, dokaz njihove iskrenosti.

I tako, korak po korak, politički kič prelazi granicu nevine sentimentalnosti. On postaje saveznik autoritarnosti. Tlo na kojem raste totalitarna misao. Jer kada simboli zamijene stvarnost, kad emocija zamijeni razum, a forma sadržaj, tada se istina zamračuje, a mitovi zauzimaju njezino mjesto. To je samo korak do stvaranja kulta ličnosti, opasnog mesijanstva ili negiranja Auschwitza.

Danas, u kolektivnoj deluziji, pozdrav s jasno fašističkim korijenima ponovno se pokušava prikazati kao pozdrav iz Domovinskog rata. Time se manipulira kolektivnim pamćenjem, a pod krinkom pozdrava legitimira se poguban i tragičan projekt relativizacije, potom rehabilitacije i konačno afirmacije jednog zločinačkog i genocidnog državnog poretka.

Tako se vrijeđa tisuće onih koji su Hrvatsku branili čistoćom motiva i poštovanjem prema istinskoj slobodi. I to ne čine samo anonimni komentatori s margina – čine to čak i najviši predstavnici državne vlasti, od kojih mnogi – uzgred budi rečeno – nisu proveli nijedan dan u uniformi, a mogli su. Osim toga, danas o ratu najviše govore uzdanice desnice koji su tada bili premladi za njega – ali zato danas dovoljno glasni da na njemu politički profitiraju.

Kič koji gledamo u našoj politici nije samo laž – on je laž s pozicija moći. I zato je ključno da ga prepoznamo i raskrinkamo. Da prepoznamo njegovu estetiku i njegovu ne-etiku, razotkrijemo njegove simbole i vratimo se temeljima racionalizma, znanja i istine.

Tu promjenu može učiniti samo obrazovanje; obrazovanje koje djecu ne uči pamtiti, nego misliti, koje ne programira, već stvara slobodne ljude. Nažalost, obrazovni sustav umjesto kritičke svijesti, društvene pravde i ljudske slobode već je duže u službi nacionalističko-potrošačkog modela.

Kurikul je redefiniran pod ideološkim pritiskom, nastavnici poniženi, znanje relativizirano. A zapravo je njegova temeljna svrha, da citiram slavnog njemačkog filozofa, da se “Auschwitz nikada više ne ponovi”. (Auschwitz, naravno, možemo čitati Jadovno, Ovčara, Jasenovac, Ahmići ili Srebrenica…)

Ako stvarne promjene ne provedemo u tom segmentu društvenog života – istina će ostati bez glasa, a kič će i dalje oblikovati našu kolektivnu sliku stvarnosti – lažnu, ali uvjerljivu.

I upravo zato – zastrašujuće pogubnu!