Kako je propadalo samoupravljanje: U Alžiru države premalo, u Jugoslaviji – previše

Samoupravna poduzeća u Alžiru bila su bez stručnog kadra, a kada bi i pokušali nekoga zaposliti privatna su poduzeća -  plaćala bolje. Direktori koje je država slala u samoupravna poduzeća bili su niže kvalifikacijske razine od onih koji su išli na javne funkcije ili u državna poduzeća, piše Enis Zebić u prikazu knjige o samoupravnom eksperimentu u Alžiru, za koji se slabo znalo da je uopće postojao jer uglavnom nije bio dio službene politike

• Autor je doktor filozofije, dopisnik Radija Slobodna Europa iz Zagreba

Iako  se to nama  iz rezignirane postjugoslavenske perspektive možda i ne čini tako, samoupravljanje kao način organiziranja i funkcioniranja društva privlačio je, privlači i privlačit će  i dalje lijeve pokrete, aktiviste i teoretičare po  svijetu, pogotovo one antiautoritarne vokacije. Utoliko je dobrodošao svaki kvalitetan doprinos izučavanju teorije  i –   što je  mnogo dragocjenije – prakse  samoupravljanja,  pogotovo kada se radi o manje poznatoj i slabije obrađenoj epizodi poput one u Alžiru šezdesetih godina prošlog stoljeća.   Tu valja svakako uvrstiti  studiju alžirskog sociologa Damiena Heliea  „Počeci samoupravljanja u Alžiru (1962-1965)“ objavljenu početkom godine u Beogradu.

Koliko države – da parafraziramo pitanje iz naslova jedne zanimljive knjige Rastka Močnika – to je vjerojatno središnje pitanje  kada se govori o sudbini epizode radničkog samoupravljanja u alžirskoj industriji  nakon revolucije i osamostaljenja 1962. godine. Ono je bilo  jedan od nekoliko simbola alžirskog oslobođenja, emancipacije radničke klase i alžirskog puta u socijalizam, ali  – nije uspjelo. Dok je trajalo, nije imalo dovoljnu potporu  sustava (države, vladajuće stranke, vođe),  a ugašeno je  kada se Alžir potkraj  te decenije počeo snažnije približavati Sovjetskom savezu i njihovom konceptu državnog upravljanja ekonomijom.  Prve godine alžirskog samoupravnog eksperimenta (1962-65) tema su doktorata  alžirskog sociologa Damiena Helie, obranjenog na Sorboni 1967. godine, tek nekoliko mjeseci pred njegovu tragičnu pogibiju u prometnoj  nesreći, a  čiji se srpski prijevod pojavio prije nekoliko mjeseci u izdanju beogradske nevladine udruge Žene u crnom   i izdavačke kuće Mostart.

Otkud samoupravljanje u Alžiru?  Nakon  proglašenja nezavisnosti srpnja 1962. godine i odlaska 80 posto Francuza iz Alžira,  ekonomski i politički sustav zemlje je pred kolapsom. U kolonijalnom razdoblju Alžirce se smišljenom obrazovnom i kadrovskom politikom francuskih kolonizatora „pripuštalo“ u visoko obrazovanje samo za  obrazovanje liječnika i odvjetnika kako  bi „servisirali“   domaće stanovništvo. Zbog toga,  odlaskom Francuza  nestaje srednjeg i visokog administrativnog kadra, nestaje  humanističke inteligencije, nestaje rukovoditelja, tehnologa   i kvalificiranog administrativnog osoblja u poduzećima.  Otišao je i velik broj vlasnika poduzeća i najveći broj kvalificiranih radnika koji su također bili Francuzi. Da bi se izbjeglo kolaps, radnici se  samoorganiziraju i – tamo gdje nema  vlasnika – preuzimaju upravljanje poduzećima. U početku je to spontani pokret  – pokušaj spašavanja alžirske ekonomije, ali od listopada 1963. godine to je i proklamirani politički izbor novih alžirskih vlasti, koji funkcionira  paralelno sa privatnim sektorom i poduzećima kojima izravno upravlja država. Prema  (očito vrlo arbitrarnim!)  popisima koje su početkom i sredinom  1964. godine sastavile alžirske vlasti,  takvih je poduzeća bilo 9251, odnosno – po drugom popisu – 15.545. Od ukupno 60.000 alžirskih radnika u poduzećima u vlasništvu države, u samoupravno vođenim poduzećima  radilo je  njih oko  25 posto.

Dok je u jugoslavenskom  slučaju samoupravljanje bilo  panično tražena differentia specifica kojom će se Titov režim razlikovati od sovjetskog modela, u Alžiru je to bio spontani pokret „odozdo“ u situaciji kada je velik dio alžirske ekonomije bio obezglavljen

Jugoslavenski model  bio je izvor inspiracije. „Za mene Castro je brat, Nasser je učitelj, ali Tito je primjer,“ kazao je u jednom interviewu  vođa alžirskog  pokreta za oslobođenje i prvi predsjednik nezavisnog Alžira Ahmed Ben Bella. Međutim,  dok je u jugoslavenskom  slučaju samoupravljanje bilo  panično tražena, pa nađena differentia specifica kojom će se Titov disidentski režim nakon raskida s Moskvom 1948. godine razlikovati od sovjetskog modela i – što je najvažnije –  instalirano je „odozgo“, odlukom partijskog i državnog vrha, u Alžiru je to bio spontani pokret „odozdo“  u situaciji kada je velik dio alžirske ekonomije bio obezglavljen.  Jugoslavija je tijekom alžirske borbe za nezavisnost i i kasnije sve do pada Ben Belle  sredinom 1965. godine davala snažnu potporu Alžiru na međunarodnom planu, u ekonomiji, kadrovima i funkcioniranju  državne uprave, ali neka posebna pomoć u organizaciji samoupravnog sektora – osim na deklaratornoj razini  – nije postojala.

Helie, dijete francuskih roditelja ljevičarske orijentacije koji su došli u Alžir kada je on imao 10 godina, kao jedan od mlađih istraživača u Centru za istraživanje mediteranske Afrike  od 1963. do 1965. provodi sociološko istraživanje u  industrijskom samoupravnom sektoru. Proučio je pravni i politički okvir, proučio ekonomski aspekt cijele priče, anketirao samoupravljače  –  obične radnike i članove samoupravnih tijela – i direktore tih poduzeća koje je delegirala država.  Zaključak istraživanja je poučan:  samoupravljanje se kotrljalo alžirskom ekonomijom, ali nije bilo nikoga da mu pomogne da postane poželjni uzor za ostatak alžirske ekonomije, ili bar da postane samodovoljno. Ni država ni vladajuća stranka ni  sindikati nisu se – osim na razini glasnih i praznih parola – bavili  samoupravnim poduzećima. „Trijumfalne deklaracije zvanične ideologije o kraju eksploatacije  čoveka od strane drugog čoveka i uspesima koji su postigli radni ljudi“ sa jedne strane, a sa druge strane „preduzeća koja jedva preživljavaju, a da im niko nije poklonio istinsku pažnju,“  konstatira Helie na str. 86.  Političari i radnici kao da nisu govorili istim jezikom  i kontrast je – kaže autor – bio zapanjujući.  Za ilustraciju on daje komparaciju sa jugoslavenskim iskustvom – u Jugoslaviji je samoupravljanje  uvedeno 1953. godine  (ne navodi se otkud upravo ta godina;  u jugoslavenskoj i postjugoslavenskim znanostima obično se kao početak procesa uvođenja samoupravljanja uzima 1950. godina)  nakon 8 godina administrativnog upravljanja, koje je organiziralo funkcioniranje poduzeća, dok je u Alžiru  ono uvedeno naglo i kao nužda, s brojnim brzopletim improvizacijama i  bez osposobljenih kadrova kakve  je Jugoslavija imala.  Druga je razlika u funkciji  vladajuće stranke – dok je ona u jugoslavenskom  slučaju  bila izuzetno važna  (i previše važna, dodali bismo ), u Alžiru se  – kaže Helie – revolucionarna stranka pretvorila u „neefikasnu paraadministrativnu strukturu“ (str. 91).

Samoupravna poduzeća bila su u najvećem broju bez stručnog administrativnog i tehničkog kadra, a kada bi i pokušali nekoga zaposliti,  obično nisu uspijevali, jer su privatna poduzeća –  plaćala bolje. Članovi samoupravnih tijela bili su  slabo kvalificirani, a direktori koje je država slala  u samoupravna poduzeća bili su  niže kvalifikacijske razine od onih koji su išli na javne funkcije ili u državna i privatna poduzeća.  Izostala je i obećana  i najavljena pomoć države direktorima  „u hodu“ – mentoriranje i stručni seminari, prenosi Helie pritužbe anketiranih direktora.  Banke su nakon proglašenja nezavisnosti  kredite davale skupo i s visokom kamatom, a pogotovo je teško bilo samoupravnim poduzećima, jer se kasnilo sa usklađivanjem njihovog položaja s postojećim  zakonodavnim okvirom. Helie iz svega toga zaključuje da samoupravna poduzeća nisu imala zadovoljavajuću institucionalnu i političku potporu (str. 59 i dalje).  Stvarna nesklonost alžirskih vlasti prema  samoupravljanju  mogla se prepoznati  i po tome što je 1964. godine zaustavljen daljnji proces formiranja samoupravnih poduzeća,  i novi slučajevi su jednostavno bili podržavljeni.

Velika većina anketiranih  radnika u samoupravnim poduzećima  željela je da ta poduzeća budu podržavljena, jer  im je to ulijevalo veću sigurnost za očuvanje radnog mjesta

On konflikte i prosvjede u alžirskim samoupravnim poduzećima,   koji su gotovo redovito ostajali individualni – za razliku od uobičajenog tumačenja kako  je uzrok u nepoznavanju i nepoštivanju zakona od strane samoupravnih organa u poduzećima –   vidi u tome da je nestala tradicionalna organizacija poduzeća, i da je zamijenjena neefikasnim organima upravljanja  u kojima radnici ne sudjeluju i koji nemaju autoritet među  zaposlenima.

Dodatno, Helie je skeptičan oko uspjeha uvođenja samoupravljanja  u alžirsku industriju  zbog  stavova i položaja alžirskih radnika.  Prvo, on upozorava da „samoupravljanje nije pobeda alžirskih radnika, nego je posledica nezavisnosti“. (str. 104) Ankete koje je proveo pokazale su da je razina obrazovanja i kvalificiranosti radnika/ispitanika  upravno proporcionalna  potpori koju konkretni ranik daje samoupravnom eksperimentu.  Slabo obrazovanoj većini radnika  glavni je i jedini motiv  plaća, pa on implicira zaključak da „većina industrijskih radnika, s obzirom na nivo obrazovanja, nije spremna ni na najmanje učešće u upravljanju poduzećima.“ (str. 106). Dapače,  velika većina anketiranih  radnika u samoupravnim poduzećima  željela je da ta poduzeća budu podržavljena (str. 156), jer  im je to ulijevalo veću sigurnost za očuvanje radnog mjesta.  Alžirska radnička klasa u punom smislu te riječi ne postoji, jer je industrija u Alžiru pod francuskom upravom bila „izolovano ostrvo (…) veštački nakalemljeno u neindustrijsku zemlju“  (str. 109). Zato su alžirski radnici  bili „marginalci koji žive na obodu sektora moderne ekonomije, a da u nju nisu stvarno integrisani“ (str. 108), nisu imali snažnu radničku tradiciju i povezanost  sa tvrtkom u kojoj rade, već tradicionalnu povezanost sa obitelji.  Utoliko ga  rezultat anketa među radnicima da im je plaća jedini motiv i ne iznenađuje.

Helie je  bio ljevičarski politički aktivist od najranije mladosti angažiran u borbi za alžirsku nezavisnost,  i nije sretan   zbog neuspjeha  alžirskog  eksperimenta sa  samoupravljanjem u industriji.  On je zagovornik  samoupravljanja,  s nostalgijom i ponosom spominje ogromni entuzijazam u prvim mjesecima  uvođenja samoupravljanja, rad po 14 do 16 sati dnevno i često i po nekoliko mjeseci  bez plaće – sve kako bi se održalo  poduzeće, ali je svjestan  da  nedovoljna  pomoć države kroz cijelo to vrijeme nije bila slučajna, i da  je  sudbina industrijskog samoupravljanja u Alžiru bila zapečaćena nakon puča  1965. godine, kada je Ben Bella svrgnut sa vlasti, a kormilo Alžira preuzeo dotadašnji premijer Houari Boumediene.  Nije  naodmet dodati i da se „ljubav“ između Alžira i Jugoslavije naglo ohladila  nakon Ben Bellinog pada.

Nakon čitanja ove knjige  koja otvara  novu perspektivu za razumijevanje fenomena samoupravljanja,  još je jasnije da je uloga (jednostranačke) države  od velike, pa možda i presudne važnosti za uspjeh nekog samoupravnog projekta.  Nove alžirske vlasti i vladajuća stranka, koji su svoj legitimitet vukli ne samo iz izbora, nego prije svega  iz uspješnog  predvođenja alžirske borbe za nezavisnost,   nisu podržale samoupravljanje jer  im nije izgledalo presudno za  održanje njihove vlasti. A bez snažne potpore  države ono u Alžiru nije moglo uspjeti.

U Jugoslaviji  je  mandat samoupravljanja  bio  oštro ograničen mandatima dvaju  već postojećih vlasti –  države (u poduzeću – direktora) i vladajuće stranke.   Jugoslavenski model samoupravljanja  mogao je jačati samo do granice da ne ugrožava državno/partijski monopol vlasti, dakle  – malo.  U Alžiru je prisutnosti   (jednostranačke) države bilo premalo, u Jugoslaviji je nje bilo – previše.

Marieme Helie Lucas, jedna od  globalno najangažiranijih  aktivistica u borbi protiv religijskog fundamentalizma, posebice onog sa islamskim predznakom

Otkud ova knjiga u srpskom prijevodu? Autorica uvoda  u Helieovu studiju, njegova udovica Marieme Helie Lucas, i sama po obrazovanju sociologinja, jedna je od  globalno najangažiranijih  aktivistica u borbi protiv religijskog fundamentalizma, posebice onog sa islamskim predznakom.  Njezin rad povezao ju je sa  beogradskim Ženama i crnom, koje su feministička, antiratna i sekularistička nevladina  udruga, a kao rezultat  te suradnje u Beogradu i Sarajevu je 2008. godine u izdanju Žena u crnom i sarajevskog  feminističkog NGO-a Žena i društvo izišla njena knjiga „Fundamentalizmi danas –  feministički i demokratski odgovori“.   Ona je ocijenila da bi priča o počecima samoupravljanja u Alžiru  dobro došla mladim generacijama lijevih i sekularnih aktivistica i aktivista  u Alžiru, ali i drugdje,  i objavila ju je na francuskom izvorniku koncem prošle godine. A  Žene u crnom  željele su joj izraziti priznanje i zahvalnost za njen angažman  srpskim prijevodom ove studije – do njezinog rođendana u veljači.  Vremena je bilo malo, pa je knjigu  – svaka po jedno poglavlje – s francuskog prevela  grupa aktivistica i prijateljica Žena u crnom.  Zato  i poneka nezgrapnost u prijevodu, koja u konačnici ne ometa  čitkost ove zanimljive studije.  Uspjele su „uloviti“ rok.