Može biti neoliberalan i antielitistički, antidemokratski i prodemokratski. Spojiv sa svakom ideologijom

Politička je teorija, baš kao i povijest, prilično nepouzdana učiteljica, piše Božo Kovačević u izvanredno informativnom osvrtu na zbornik u kojem se prikazuje rast populizma u nekolicini raznorodnih zemalja. U nekima je populizam oblik otpora izvana nametanim političkim rješenjima, no što ga potiče u razvijenim demokracijama? Jesu li SAD uvijek bile populističke i zašto je Cipras izgubio izbore

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

• Naslovna slika: Madonna u filmu Evita

Već površnim pregledom sadržaja može se konstatirati da je naslov knjige Populizam u svijetu preambiciozan. Ona daje pregled populističkih politika samo u Argentini, Francuskoj, na Filipinima, u Poljskoj, Turskoj i Sjedinjenim Državama. Urednik nije iznio razloge za izbor baš tih zemalja. Tako je nejasno zašto su od južnoameričkih zemalja nespomenuti Venezuela, Bolivija, Ekvador, Kolumbija i Brazil te zašto iz Europe nisu obrađeni Mađarska, Austrija, Italija, Njemačka, Nizozemska, Danska, Slovačka, Češka, Grčka, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Oni koji žele naći globalni pregled populizma morat će posegnuti za doista reprezentativnim priručnikom koji je objavio Oxford University Press (Rovira Kaltwasser, Taggart, Ochoa Espejo, Ostiguy (ed) 2017). U njemu je –  nakon pomne obrade ideacijskog, političko-strategijskog i sociokulturnog pristupa populizmu – prikazano stanje političkog populizma u Africi, u Australiji i na Novom Zelandu, u Središnjoj i Istočnoj Europi, u Zapadnoj Europi, u Aziji, Indiji, Južnoj Americi, u postsovjetskim državama te u SAD-u.

No, nezaustavljivo širenje populizma gotovo svaku knjigu, ma koliko pomno i stručno bila koncipirana, čini barem djelomično zastarjelom već u trenutku pojavljivanja. To, dakako, ne znači da se s vremenom ne akumulira znanje i da se postupno ne oblikuju koncepcije koje omogućuju objašnjavanje uzroka populizma i predviđanje njegove sudbine. Svaka politička promjena na neki način predstavlja test valjanosti dotad artikuliranih teorija, njihovih temeljnih pojmova i aksioma.

U Argentini pojam peronizam je gotovo istoznačan s pojmom populizam. Istina, svi populisti nisu peronisti, ali svi peronisti su populisti. Kako kaže Wolfgang Muno, autor članka o populizmu u Argentini „peronizam protiv antiperonizma tvori najvažniji rascjep u argentinskom društvu“ (12). Nakon inicijalnog Peronova preuzimanja vlasti državnim udarom, peronisti su uvijek pobjeđivali na izborima. Peronistička je vlast iskazivala volju većine, građani su je smatrali svojim predstavništvom i nekom vrstom zaštite od eksploatacije ekonomskih i političkih elita. Antiperonisti su u Argentini vlast preuzimali državnim udarom. Stoga je populizam dosad najsnažniji oblik demokracije u Argentini. Bez razvijenih institucija i bez podjele vlasti na izvršnu, predstavničku i sudsku, uobičajenu u stabilnim demokracijama, u argentinskom društvu presudna je bila uloga predsjednika. Ako su građani smatrali da se predsjednik brine o njima i rješava njihove probleme, onda su mu davali podršku. Stoga nije čudno da populistički predsjednici nisu dolazili iz tradicionalnih, nasljednih elita veleposjednika, kapitalista, političara i intelektualaca. Sam je Peron bio seljačkog porijekla, njegova karizmatična druga žena Evita je živjela na društvenoj margini, a predsjednici Menem i Nestor Kirchner su bili  guverneri u zabačenim provincijama prije nego su osvojili vlast u Buenos Airesu.

Očito je Peron glasačima osigurao ono što im društvene i političke elite, uglavnom potomci nekadašnjih europskih osvajača, nisu bile spremne pružiti. Unaprijedio je sustav socijalnog osiguranja radnika i povećao im plaće. Uveo je plaćene praznike, skratio radno vrijeme i poboljšao zdravstvenu zaštitu: „Više od 70 posto radne snage bilo je 1951. godine uključeno u sustav socijalne sigurnosti.“ (15) Peron je surađivao sa sindikatima u okviru svojevrsnog klijentilističkog partnerstva. Upravo je klijentelizam bio glavna smetnja razvoju demokratskih institucija. Inkluzivnost peronističkog sustava očitovala se u obaveznom članstvu u stranci ili u sindikatu kao legitimaciji za uključivanje u welfare state. Upravljanje putem predsjedničkih dekreta umanjilo je važnost parlamenta, a državni je interes korišten za onemogućavanje autonomije pravosuđa. U pokrajinama i gradovima u kojima su peronisti izborima dolazili na vlast redovito je enormno povećavan upravni aparat zahvaljujući zapošljavanju po kriterijima političke podobnosti. Peron osobno i peornizam u kasnijim inačicama unaprijedili su život radništva i drugih obespravljenih slojeva, ali nisu pridonijeli stvaranju čvrstih institucija koje bi trajno jamčile društvenu i ekonomsku inkluzivnost, pravnu sigurnost i nepristranost pravosuđa i upravnog aparata.

Argentinski predsjednik Menem, peronist koji je provodio neoliberalnu politiku (Wikipedia)

Carlos Menem je u kampanji davao peronistička obećanja, ali je tijekom mandata od 1989. do 1999. provodio neoliberalnu politiku što je bio imperativ vremena i preduvjet za pomoć MMF-a koja je bila nužna za ozdravljenje argentinske ekonomije. Menem je primjer za spojivost populističke politike s bilo kojom ideologijom što sve uvjerljivije argumentira niz suvremenih uvida u prirodu desničarskog populizma (Cornelissen 2019). No, ponovljeni izbor za predsjednika potvrdio je da je ekonomska stabilizacija je bila uspješna. Upravljanje dekretima umanjivalo je važnost parlamenta. Tradicionalno obraćanje masi ne trgu ispred predsjedničke palače Menem je zamijenio čestim vještim nastupima u medijima. Autonomija pravosuđa ni u njegovo vrijeme nije bila poštivana, ali to nije naštetilo njegovom političkom ugledu. Već tradicionalni klijentelistički odnos sa sindikatima samo je učvršćivao njegov politički položaj.

Idući peronistički predsjednik Néstor Kirchner provodio je politiku suprotnu Menemovoj. „Ekspanzionisitčka socijalna politika i povećanje minimalnih plaća doveli su do značajnog socijalnog napretka. Minimalna plaća rasla je od 70 US$ 2003. do gotovo 600 US$ 2013. godine, minimalna penzija sa 150 pezosa 2003. do 2150 pezosa 2013., prosječni godišnji ekonomski rast prelazio je 6% između 2003. i 2013., a stopa siromaštva znatno je pala s više od 50% 2003. na približno 20% na kraju kirhnerizma.“ (17) Klijentilizam je ostao nepromijenjeni model provedbe ekonomskih i socijalnih politika. Osim suprotstavljanjem nametanim modelima, što je rezultiralo podrškom većine protiv ekonomske elite koja je inzistirala na privatizaciji i deregulaciji tržišta rada, Kirchner je simpatije pridobio poništavanjem zakona koji su jamčili amnestiju bivšim pripadnicima vojne hunte. Tako je otvoren put istragama i suđenjima za zločine u vrijeme vojne diktature. Rastuća podrška predsjedniku išla je ukorak sa sve većim zaobilaženjem parlamenta i sve većim intervencijama izvršne vlasti u sustav imenovanja sudaca.

Christina Kirchner, nogomet za sve i meso za sve (Wikipedia)

Njegova supruga i nasljednica na položaju predsjednice, koji je osvojila dvaput za redom, Christina Kirchner nastavila je politiku državne redistribucije. Osobitu popularnost pribavile su joj politike Nogomet za sve i Meso za sve. Prvom je omogućila da se nogometne utakmice emitiraju besplatno na državnim kanalima, a drugom je jamčila državnu potporu za kupnju mesa onima koji si to nisu mogli priuštiti. Ništa manje popularne bile su i njezine politike spolnog prosvjećivanja i slobodnog dostupa kontracepcije te ozakonjenja istospolnih brakova. Pritom je nepromijenjenima ostavila elemente klijentelizma i nadzora nad pravosuđem, naslijeđe njezina prerano preminuloga muža.

Od 74 godine od Peronova uspona na vlast, peronisti su Argentinom vladali 35 godina. U zanimljivom i informativnom poglavlju neka pitanja ostaju neodgovorena. Nedvojben je populistički karakter vlasti peronističkih predsjednika. No, da bi bilo jasno zašto su pobjeđivali na izborima, potrebno je znati kakve su politike provodili neperonistički predsjednici. O zločinačkoj politici vojne hunte manje-više sve je poznato. Ako su Peron i Evita vodili politiku iskorjenjivanja siromaštva, jesu li vlade poslije njih radile na povećanju klasnih razlika i smanjivanju sudjelovanja nižih društvenih slojeva u politici? Ako su Menem i supružnici Kirchner onemogućavali autonomiju pravosuđa, je li ta autonomija funkcionirala u vrijeme neperonističkih vlada? Kakva je bila percepcija pravosudnih institucija u vrijeme neperonističkih vlada? Ako je većina pripadnika nižih slojeva peronističke predsjednike doživljavala kao svoje legitimne predstavnike, kakvu su politiku vodili neperonistički presjednici i elite kojima su pripadali? Djelomičan odgovor daje politika aktualnog konzervativnog argentinskog predsjednika Mauricia Macrija koji je neuspješno pokušao ukinuti liberalne zakone predsjednice Christine Kirchner. Njegova politika proračunske štednje rezultirala je u travnju 2019. godišnjom stopom inflacije pezosa od 55%. No, on je miljenik zapadnih liberalnih medija zbog svog suprotstavljanja populističkoj politici nekih južnoameričkih lidera, ponajprije venezuelanskog predsjednika Madura. Macri će se ponovo kandidirati za predsjednika. Hoće li ga pobijediti neki peronistički kandidat? Što bi za Argentinu bilo bolje, Macrijeva pobjeda ili pobjeda neke nove Christine Kirchner? Odgovore ne nalazimo u ovoj knjizi. No, instruktivan je zaključak o naravi peronizma i južnoameričkog populizma:

„Populizam je bio bitan element argentinske politike i konstitutivni dio južnoameričke politike. Vrlo je vjerojatno da će peronizam zadržati taj status zahvaljujući povijesnim, društvenim, političkim, ekonomskim i institucionalnim postavkama u Argentini i Južnoj Americi i zahvaljujući amorfnom i kameleonskom karakteru populizma.“ (Muno 23)

Osnovna razlika između američkog predsjednika Trumpa i njega je u tome što Duterte ne koristi twitter nego je sklon višesatnim televizijskim nastupima (Youtube)

Adele Webb i Nicole Curato napisale su poglavlje o populizmu na Filipinima. Ondje je populizam redovito bio obilježen kritikom nekadašnje kolonijalne vlasti i ekonomskih elita koje su stvorene u to vrijeme i koje su populistički lideri lako identificirali kao neprijatelje naroda i eksponente stranih sila.

Joseph Estrada, bivši akcijski glumac, pobijedio je na predsjedničkim izborima 1998. naslijedivši karizmatičnu Corazon Aquino, predvodnicu pokreta protiv diktatora Marcosa. No, zbog niza korupcijskih skandala i nemoralnog ponašanja Estradu je parlament smijenio nakon tri godine vlasti. Pokazalo se da su demokratske institucija ipak profunkcionirale i u zemlji s tako oskudnom tradicijom liberalne demokracije.

Dostojan nastavljač politike tog Robina Hooda iz slamova Manile je današnji filipinski predsjednik Duterte. Pritom je današnji sljedbenik Estrade otišao dalje od svog uzora. U višesatnim televizijskim nastupima – što je baštinio od bivšeg kubanskog lidera Castra i bivšeg venezuelanskog populističkog predsjednika Chaveza – Duterte se ne libi ismijavati silovane žene i prijetiti onima koji ga kritiziraju. Predmet njegova ismijavanja su UN i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. No, njegova je razbojnička retorika popraćena jednako razbojničkom političkom praksom koja je rezultirala ubojstvima više tisuća filipinskih građana u okviru bespoštedne borbe protiv narkodilera. Populizam Dutertea u sve većoj mjeri poprima oblike fašističke diktature, a ne nazire se mogućnost ponavljanja scenarija koji je Estradu svojedobno odstranio s vlasti.

Međunarodne okolnosti idu naruku Duterteu. Mnogi analitičari naglašavaju da je osnovna razlika između američkog predsjednika Trumpa i njega u tome što Duterte ne koristi twitter. Sličnost bi možda mogli pronaći u ovoj ocjeni Duterteove politike: „Tvrdimo da je rat protiv droge kristalizacija većeg rata koji hrabri, tvrdi, surovi i agresivni predsjednik vodi – borba da spasi naciju od liberalizma.“ (Webb, Curato 60) No, zašto se boriti protiv liberalizma? Odgovor je da pokušaji uvođenja liberalne demokracije, što je započela Corason Aquino, nisu doveli do rješavanja ključnih problema među kojima je siromaštvo najizrazitiji. Drugi element objašnjenja je prošlost Filipina kojima su kao kolonijom upravljale zemlje koje se deklariraju kao liberalne demokracije.

Autorice poglavlja slijede distinkciju, koju je uspostavio Benjamin De Clee, između nacionalističkog populizma i populističkog nacionalizma. Prvi tip karakterizira inzistiranje na razlici između pravog naroda i onih koji to nisu, ponajprije migranti i pripadnici manjina. Nacionalistički populizam karakterizira europske radikalno desničarske populisitičke stranke. Populistički nacionalizam ne inzistira na isključivanju manjina temeljem restriktivne definicije naroda, nego na nužnosti uspostave snažne nacionalne države kao jamstva samostalnosti u odnosu na vanjske neprijatelje, ponajprije kolonijalne sile. Filipine obilježava ovaj drugi tip populizma. Činjenicu da je na Filipinima praktično nemoguće pobijediti na izborima ako se ne  koriste barem retoričke strategije populističkog nacionalizma lako je objasniti povijesnim iskustvom. Ključna razlika između reformista i populista uglavnom nije u tome da su jedni pripadnici elite, a drugi nisu. I jedni i drugi su elita. Razlika je u tome što reformisti govore o dobrom upravljanju, a populisti o nacionalnom suverenitetu koji oni mogu zajamčiti.

Pokušavajući odrediti političku praksu koja ne bi otvarala mogućnosti fašističke diktature kao u slučaju predsjednika Dutertea, autorice nude tek apel da se ograniči samovolja predsjednika: „Izazov je pronaći prostore gdje populistička politika može promicati vrline demokracije i dostojanstva koje populističkog lidera čine skromnim.“ (62)

Problem koji populizam redovito stvara je težnja za preuređenjem državnih institucija tako da se onemogući dolazak opozicije na vlast. Turski predsjednik Erdoğan (Youtube)

Populizam u Turskoj u znatnoj je mjeri islamistički pokret za oslobođenje od sekularističkih okvira koje je u vrijeme osnivanja moderne Turske nametnuo Ataturk. Činjenicu da je važan dio tog sekularističkog poretka imala vojska kao nadustavni jamac Ustava i da su takvo uređenje podržavale turske saveznice u NATO-u, turski su populisti koristili kao argument za tvrdnju da državom zapravo vladaju vojne, sudske i upravne elite na koje volja naroda ne može utjecati. Ulje na vatru dolio je turski državni odvjetnik koji je 2008. godine pokrenuo sudski postupak za zabranu Erdoğanove stranke AKP koja je prethodno pobijedila na izborima. Poslije tog neuspješnog pokušaja neizabrane elite da s vlasti udalji stranku koja je pobijedila na izborima uslijedio je niz ustavnih i zakonskih reformi kojima je Turska postala predsjednička republika.

Autori poglavlja kao paradoks ističu da je prema anketama većina zadovoljna vladavinom AKP. Prema uobičajenoj predrasudi pristalice populističkih stranaka su ljudi nezadovoljni vlašću. No, ako se pomnije razmisli, nema ničeg paradoksalnog u tome da je većina zadovoljna Erdoğanovom vlašću, odnosno, da je dosad bilo tako. To je, vjerojatno, ona većina koja bi bila nezadovoljna sekularističkom vlašću koja se više oslanjala na vojsku nego na izbore.

Problem koji populizam redovito stvara je težnja za preuređenjem državnih institucija tako da se onemogući dolazak opozicije na vlast. Erdoganova vlast u tom pogledu pruža niz više nego uvjerljivih potvrda, osobito nakon neuspješnog pokušaja državnog udara protiv njega 2015. godine. No, kao reakcija na masovnu represiju protiv političkih protivnika i protiv nezavisnih medija, pojavio se otpor osviještenih političkih snaga koje u jačanju osobne Erdoğanove vlasti vide pokušaj suspenzije demokracije i uspostave diktature. Nedavna pobjeda opozicije na izborima za gradonačelnika Istanbula jasno pokazuje da u turskom društvu postoje snage spremne oduprijeti se izglednoj deformaciji legitimne populističke vlasti u osobnu diktaturu jednog čovjeka.

Populizam jača i u starim demokracijama: ljevičarski politički lider Mélanchon i desničarska zvijezda Le Pen (Youtube)

U poglavlju o populizmu u Francuskoj usporedno su obrađeni ljevičarski politički lider Mélanchon i desničarska zvijezda Marine Le Pen. On je u prvom krugu predsjedničkih izbora 2017. godine osvojio 19,6 posto glasova, a ona 21,3 da bi u drugom krugu dostigla čak 33,9 posto. Sve to ukazuje da je populizam u Francuskoj nezaobilazna politička činjenica i ozbiljna prijetnja liberalnoj demokraciji. Ako je pojavu populizma u izvaneuropskim zemljama moguće objasniti poviješću i činjenicom da se uspostava demokratskih institucija tumači kao ponovni pokušaj podvrgavanja kolonijalnoj vlasti, populizam u jednoj od zemalja ključnih za funkcioniranje EU indikator je postojanja ozbiljnog nezadovoljstva postojećim nacionalnim i europskim političkim okvirima.

Autor poglavlja Ivaldi ukazuje da Nacionalna fronta Marine Le Pen „najveću podršku dobiva od takozvanih gubitnika globalizacije među glasačima nižih društvenih slojeva koji su najviše pogođeni modernizacijom, ekonomskim natjecanjem i osjećajem kulturne nesigurnosti“ (Ivaldi 42). Sljedbenike Mélanchona i njegove stranke Nepokorena Francuska (LFI) čine ponajprije mlađi birači. Njihova razina obrazovanja viša je od razine obrazovanja pristalica Nacionalne fronte. „LFI pretežno podržavaju sekularizirani birači što odražava tradicionalni antagonizam ljevice i katolicizma u Francuskoj. Pripadnici ostalih religija također su skloniji glasati za LFI, što je odraz Mélanchonova poziva biračima imigrantskoga porijekla, ponajprije francuskim muslimanima.“ (42)

Zaključno, Ivaldi naglašava: „Populistički poduzetnici kao što su Le Pen i Mélanchon uspješno su politizirali ekonomsko, kulturno i političko nezadovoljstvo mobilizirajući birače koji se sve više osjećaju odstranjenim od glavnih političkih tokova i koji su obeshrabreni u vezi sa svojom budućnošću.“ (45) Drugim riječima, populisti su reagirali na sve izraženije nezadovoljstvo građana načinima na koji su politiku vodile konzervativne, socijalističke i liberalne političke elite. To je i nezadovoljstvo političkim sustavom Francuske i EU, na najdrastičniji način izraženo pobunom Žutih prsluka. Taj pokret u kojem se miješaju ideološke postavke lijevog i desnog populizma uzdrmao je vlast predsjednika Macrona. U nekoj budućoj knjizi o populizmu u Francuskoj ta tema neće moći biti zaobiđena.

Nacionalno ispred demokratskog: Poljska

Osobito zanimljivim držim poglavlja o populizmu u Poljskoj i u SAD-u. Kako sam već pokazao u jednom članku objavljenom u Idejama, ugledni njemački stručnjak za tu temu von Beyme ni poljsku vladajuću stranku PiS ni američkog predsjednika Trumpa nije tretirao kao populističke fenomene. Ako bude pripremao novo izdanje svoje knjige Rightwing Populism (Beyme 2019), nedvojbeno će se morati referirati i na ono što su Ben Stanley i Mikolaj Czésnik napisali o populizmu u Poljskoj te Metthew Green i John Kenneth White o populizmu u SAD-u.

Kao neprijatelje naroda poljska vladajuća stranka Pravde i pravednosti određuje pripadnike tranzicijskih elita, uglavnom liberale i socijaldemokrate, a svoj izborni oslonac vidi u onima koji nisu dovoljno profitirali članstvom u EU. Za razliku od 2005. godine kad je među njezinim glasačima bilo 34% stanovnika sela, taj se postotak 2015. popeo na 50%. U istom razdoblju jednako se promijenila i dobna struktura glasača PiS-a. Dok je onih koji spadaju u kategoriju od 55 do 64 godine života 2005. bilo 14%, 2015. godine takvih je među glasačima PiS-a bilo 24%.  Starijih od 65 godina 2005. bilo je 15%, a i njih je među glasačima PiS-a 2015. bilo 24%. Tu sliku dopunjava podatak da je među glasačima PiS-a 2015. godine bilo 23% onih sa završenom osnovnom školom dok je takvih u ukupnom broju birača 17%. S druge strane, u ukupnom stanovništvu 30% je onih sa završenim fakultetskim obrazovanjem, dok je među glasačima PiS-a takvih tek 20%. Gotovo svi glasači PiS-a su predani katolički vjernici.

Našoj su javnosti poznati koraci prema smanjivanju autonomije pravosuđa u Poljskoj i restrikcije medijskih prava i sloboda. Sve je to dio politike PiS-a usmjerene ne promjenu elita. U mnogo čemu PiS ima podršku Katoličke crkve, osobito u zakonima o obitelji i pravu na pobačaj. Zbog otvorenog nepoštivanja pravila i vrijednosti u dokumentima koje je Poljska potpisala prilikom pristupanja u EU, Europska je komisija pokrenula odgovarajuće postupke protiv poljskih vlasti. Zbog svega PiS je okarakteriziran kao „slučaj radikalnog populizma: on se preobrazio iz relativno umjerene stranke glavne struje politike poslije Solidarnosti u populistički radikalno desni pokret čiji doseg uvelike izlazi izvan konvencionalnih okvira stranačke politike“ (Stanley, Czésnik 85). U Poljskoj je, kao i u Mađarskoj, odavno započeo postupak radikalnog preuređenja institucija liberalne demokracije s perspektivom onemogućavanja nesmetane političke djelatnosti svima koji bi se mogli smatrati političkom opozicijom PiS-u. Činjenica da takve politike dobivaju sve širu podršku u pojedinim članicama EU i da su njihovi zastupnici u Europskom parlamentu postali brojniji nego što su dosad bili pruža mnogo razloga za zabrinutost u vezi sa sudbinom EU i liberalne demokracije općenito.

Occupy Wall Street nije uspostavio veze s Demokratskom strankom dok je pokret The Tea Party postao važna sastavnica politike Republikanske stranke.

I na koncu SAD. Populizam je sastavni dio američke političke povijesti. No, zanimljivo je da se – za razliku od Europe – američka politička teorija gotovo uopće ne bavi populizmom. Očito, pojam populizma je u Americi tako tijesno povezan s pojmom demokracije da nije postao predmetom posebnog politološkog bavljenja.

Pokušaj farmera nezadovoljnih politikom banaka i velikih monopola da krajem 19. stoljeća etabliraju treću političku stranku kao alternativu demokratima i republikancima opisuje se kao primjer populizma. Recentniji primjeri – oba nastala nakon svjetske financijske krize 2008. godine – su Occupy Wal Street i The Tea Party. U prvom slučaju riječ je o antiglobalističkom, lijevo orijentiranom protestnom pokretu. U drugom slučaju riječ je o ultrakonzervativnom pokretu čije je osnivanje obrazloženo nezadovoljstvom prevelikim poreznim opterećenjem na saveznoj razini, a pomnija istraživanja stavova pripadnika tog pokreta pokazala su da je u velikom broju slučajeva motiv bilo nezadovoljstvo deklasiranih pripadnika bijele rase činjenicom da je predsjednik SAD-a u to vrijeme bio crnac Barak Obama. Pokret Occupy Wall Street nije uspostavio veze s Demokratskom strankom dok je pokret The Tea Party postao važna sastavnica politike Republikanske stranke. Taj pokret je, uz mnoge ultrakonzervativne kršćanske skupine, otvoreno podržao Donalda Trumpa. „Upravo je izbor predsjednika Trumpa za predsjednika dao zemlji možda najeksplicitnije populističkog nacionalnog lidera u povijesti.“ (Green White 114)

Trumpova kampanja opisana je kao paranoidna, kao mahnito pronalaženje krivaca za sve što ne valja među pristalicama drugih kandidata i među etničkim manjinama. Pritom se politika ne razumijeva kao područje zajedničkih napora za pronalaženje rješenja, nego kao nametanje volje jačega. Sve što je Trump radio nakon preuzimanja dužnosti u punoj je mjeri potvrdilo predodžbu o njemu stečenu tijekom kampanje. „Prvi put u više od stotinu godina populizam je preuzeo kontrolu nad velikom političkom strankom u Sjedinjenim Državama.“ (120) Tragediju Republikanske stranke, ali i Sjedinjenih Država, autori vide u činjenici da se Republikanska stranka odrekla rasprava o idejama i ideologijama i dopustila da se cjelokupna stranačka politika vrti oko predsjednika koji u sve većoj mjeri izaziva podjele. Riječ je o svojevrsnom faustovskom ugovoru s vragom koji je u prvom trenutku donio uspjeh, ali dugoročno predstavlja opasnost za zemlju i za stranku.

U zaključnim razmatranjima urednik zbornika urednik Daniel Stockemer konstatira da je u podlozi svakog populizma „zahtjev za uvažavanje dostojanstva/suvereniteta i za rješavanje krize podzastupljenosti“ (124). Konstatirao je da je u svim oblicima populizma obrađenima u knjizi moguće pronaći zajednička obilježja koja se tiču uspostave krizne retorike, izvanparlamentarne mobilizacije i dvojbenog odnosa prema demokratskim institucijama. (134) Radikalno desni populizam odbacuje liberalnu demokraciju, a to potvrđuje i slučaj poljskoga PiS-a i stavovi Trumpovih glasača od kojih njih 67% vjeruje da je slobodna trgovina bila loša za zemlju (137). Dok se izvaneuropski populizam može objasniti nepovjerenjem prema vrijednostima koje dolaze iz bivših kolonijalnih sila, populizam u samom srcu liberalne demokracije jasno ukazuje na postojanje ozbiljnih problema sa stanjem demokracije i kapitalističke ekonomije. Pritom je populizam kao trajna sastavnica američke političke povijesti manje šokantan ondje nego u Europi gdje predstavlja pojavu najčešće povezanu s oživljavanjem krajnje desničarskih ideologija i stranaka koje veličaju fašizam i nacizam. Što se tiče populizma u Istočnoj Europi, očito je izraz nezadovoljstva postignutim u okviru europskih integracija. Sve veći euroskepticizam i nespremnost na prihvaćanje zajedničkih europskih politika govori ne samo o tome da se bivše sovjetske kolonije boje da će postati kolonije zapadnoeuropskih država nego i da deklarativno prihvaćene europske vrijednosti nisu u potpunosti prihvaćene među stanovništvom. Zauzimajući se za obranu predmodernog identiteta svojih naroda populisti dovode u pitanje dostignutu razinu demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona. Na koncu urednik zaključuje: “Neovisno o mehanizmu demokracije, teški odnos između demokracije i populizma općenito završava otvorenim sukobom s problemima kao što su tisak i pravosuđe kulminirajući procesom zamjene elita i institucionalnom reformom.” (138)

I urednici drugog, vrlo aktualnog i vrlo relevantnog zbornika ukazuju na to da dodjeljivanjem populističke etikete nekoj politici ni iz daleka nije riješen problem koji je omogućio da se takva politika pojavi i da postane relevantna. Oni kažu: „Središnje pitanje za društvene znanosti bilo bi razumjeti nije li mnoštvo zbivanja koja su obilježena oznakom populizma unutar političkog nadmetanja u većoj mjeri pokazatelj preobrazbe i krize demokracije čiji društveni, ekonomski i kulturni uzroci još nisu dovoljno rasvijetljeni.“ (Fitzi, Macker, Turner 2018: 7)

Urednik Stockemer skupio je informativne članke koji pojavu populizma u šest zemalja tumače u aspektu specifične političke povijesti tih zemalja i u svjetlu aktualnih spoznaja političke teorije o tom fenomenu. Knjiga će zainteresiranima omogućiti da upotpune spoznaje o populizmu. Da li će, kao i brojne druge jednako ambiciozne ili još ambicioznije knjige, omogućiti lakše snalaženje u bujici populističkih politika i poslužiti kao pouzdan alat za predviđanje budućih političkih zbivanja? Nije moguće dati jednoznačan odgovor na to pitanje.

Meni se čini da je populizam potrebno tretirati kao način izražavanja ne samo nezadovoljstva postojećim institucionalnim aranžmanima unutar liberalno demokratskog sustava, nego i kao zahtjev za uvažavanjem zahtjeva građana. Utoliko su populisti, koji su najčešće vrhunski demagozi, pred političare koji se doista žele suočiti s problemima građana i predložiti načine njihovog rješavanja, ostavili zadaću iznalaženja novih retoričkih strategija, obvezu pažljivog slušanja onoga što građani govore i misle i imperativ neprestanog objašnjavanja vlastitih pozicija i postupaka te razobličavanja obmana kojima se populisti služe. Pritom uspjeh nije zajamčen. Ali u interesu spašavanja pozitivnih zasada parlamentarne demokracije, vladavine zakona i afirmacije ljudskih prava valja se s više volje, sa snažnijim uvjerenjima i s punom iskrenošću upustiti u rasprave s populističkim političarima i građanima koji ih podržavaju. Pritom će se pokazati da ideje i ideologije nisu nevažne i da nije svejedno jesu li na vlasti ljevičari ili desničari.

Kako je izgubio izbore? Cipras

Čitanje ove i njoj srodnih knjiga potaknut će nas na sveobuhvatnije razmišljanje o aktualnim fenomenima. Tako će, primjerice, nedavna pobjeda Nove demokracije, stranke desnoga centra, nad lijevo populističkom Syrizom u Grčkoj potaknuti rasprave o slabljenju populizma u toj zemlji. No, uzme li se u obzir da je upravo Ciprasova vlada, pod pritiskom EU i MMF-a, provela drastične mjere štednje te da je „nezaposlenost znatno smanjena i da se smatra da je zemlja među najbrže rastućima u eurozoni“ (Montgomery 2019), postavlja se pitanje zašto su se glasači okrenuli desnici. Pitanje je to opravdanije jer je suradnja Grčke s SAD-om bolja nego prije i jer je Cipras uspio riješiti dosad nerješivi problem u odnosima sa Sjevernom Makedonijom. Sve to, kao i dvoznamenkasta stopa rasta turizma posljednjih godina, govori da je Ciprasova vlada, nasuprot uobičajenim predrasudama o ekonomskoj neodgovornosti lijevih populista, vodila odgovornu i uspješnu politiku. Kakva će biti politika premijera Micotakisa koji je već, po uzoru na SAD, najavio smanjivanje poreza za bogate i općenito još veće približavanje Americi?

Kako je poznato, administracija predsjednika Trumpa otvoreno potiče desne populističke stranke da razaraju EU. „Richard Grenell, američki veleposlanik u Njemačkoj, počeo je mandat pozivajući Sjedinjene Države da sramote Njemačku zbog troškova za obranu i rekao da želi ojačati trampovske konzervativce u Europi.“ (Wright 2019) Hoće li Micotakisova navodno desno centristička politika zapravo značiti daljnje širenje radikalnog desnog populizma u Europi? Temeljem gorkog iskustva premijerke May s Trumpom, može se pretpostaviti da će dosad uspješna suradnja Grčke s SAD-om biti dovedena u pitanje ako Micotakis ne bude baš u svemu slijedio naloge predsjednika Trumpa.

Woody Johnson, američki ambasador u Ujedinjenom Kraljevstvu, izjavio je da je putovao zemljom i jasno vidio da ljudi očajnički traže novo vodstvo (Wright 2019). Ni tadašnja premijerka ni ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva nisu reagirali na tu uvredljivu javno obznanjenu ocjenu, ali je ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Washingtonu Kim Darroch morao dati ostavku zbog nepovoljnih ocjena rada Trumpove administracije u tajnim bilješkama koje je slao u London. Možemo zamisliti kako će izgledati grčko-američka suradnja ako se Trump zainteresira za tu zemlju. Ukratko, odgovorna politika lijeve populističke vlade mogla bi biti zamijenjena krajnje desničarskom neodgovornom populističkom politikom navodno centrističke stranke koja će se – milom ili silom – povoditi za politikom predsjednika Trumpa.

Možemo zaključiti da akumuliranje informacija o povijesti populizma i njegovim aktualnim oblicima te na tom materijalu zasnovane teorije ipak nisu dostatni za pouzdano predviđanje smjerova daljnjeg političkog razvoja neke zemlje. Upućenost u lokalne prilike i poznavanje preferencija, navika i karaktera ključnih igrača nerijetko će u većoj mjeri biti korisni za razumijevanje i predviđanje događaja nego unaprijed formulirane teorije. Politička je teorija, baš kao i povijest, prilično nepouzdana učiteljica. Ipak, potrebno je oslanjati se i na jednu i na drugu da bismo sebi i drugima mogli objasniti čemu svjedočimo promatrajući zbivanja u suvremenom svijetu.

Korištena literatura

Beyme, Klaus von (2019), Rightwing Populism, Springer International Publishing

Cornelissen, Lars (2019), The ‘new right’ is not a reaction to neoliberalism, but its offspring

Fitzi, Hregor; Mackert, Jürgen; Turner, Bryan S.(ed)(2018), Populism and the Crisis of Democracy, London and New York: Routledge

Montgomery, Molly (2019), The center right ousts leftists in Greece

Mudde, Cas (ed)(2017), The Populist Radical Right, London and New York: Routledge

Mudde, Cas; Kaltwasser, Cristobal Rovira (2017), Populism. A Wery Short Introduction, Oxford University Press

Rovira Kaltwasser, Cristobal; Taggart, Paul; Ochoa Espejo, Paulina; Ostiguy, Pierre (ed)(2017), The Oxford Handbook of Populism, Oxford University Press

Wright, Thomas (2019), Trump brings relations with the United Kingdom to a new low