Treba li Hrvatska doista uvesti euro u što kraćem roku?

U propagandnom naletu simpatizera ubrzanog hrvatskog pristupanja euru druga se mišljenja gotovo i ne čuju, međutim činjenica da eurozona još uvijek ne funkcionira kao optimalno valutno područje, kao i nedavna recesijska iskustva mediteranskih zemalja pozivaju na oprez

Posljednjih tjedana u novinama i Internet portalima prisutno je sve više tekstova koji se bave budućom hrvatskom pozicijom prema zajedničkoj europskoj valuti. Trend je potaknut, između ostalog, i ispunjavanjem uvjeta za izlazak RH iz procedure prekomjernog deficita, kao i najavom Pierrea Moscovicija, europskog povjerenika za gospodarska i financijska pitanja o pripremanju ponude „koja se ne može odbiti“ za članice koje su trenutno izvan eurozone, a u tom trendu zasad dominiraju glasovi u korist što skorijeg uvođenja eura, u čemu prednjači HNB na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem te Ekonomski lab, specijalizirani web blog analitičara Velimira Šonje.

Zagovornici takvog ubrzanog uključivanja Lijepe naše u Ekonomsku i monetarnu uniju (EMU), u kojoj se danas nalazi 19 zemalja članica, kao glavne prednosti navode podizanje ocjena kreditnog rejtinga i s tim povezano smanjivanje troškova budućeg zaduživanja te anuliranje, ili barem osjetno umanjenje tečajnog rizika. Kao dodatni benefit navodi se i sveobuhvatno provođenje potrebnih reformi kako bi Hrvatska ispunila sve propisane kriterije za ulazak u eurozonu. Govori se i kako je Hrvatska već ionako visoko eurizirana država te joj, kao malom i otvorenom gospodarstvu, što brže prihvaćanje eura može donijeti samo koristi.

Druga stana medalje

S druge strane, o nedostacima i potencijalnim opasnostima takvog ubrzanog procesa govori se malo ili gotovo ništa. O gubitku monetarnog suvereniteta raspravlja se tek usput, s pozicije da ga se Hrvatska ionako de facto svojevoljno odrekla, što je stav kojemu je, doduše, teško naći konkretnu zamjerku jer hrvatske monetarne vlasti u zadnjih dvadesetak godina doista nisu koristile instrumente na raspolaganju praktički ni za što drugo osim redovitih korekcija tečaja kune prema euru u trenucima kad bi on prijetio iskakanjem iz unaprijed zacrtanih okvira. Međutim, čak i u takvoj situaciji u kojoj se Hrvatska ustručava kreirati makar malo ambiciozniju monetarnu politiku od trenutne, ubrzani ulazak u eurozonu ne čini se kao osobito promišljen potez. Ne kad znamo da eurozona još uvijek nije optimalno valutno područje (dakle, i fiskalna, a ne samo ekonomska i monetarna unija), a posebice ne kad znamo kakav je katastrofalan efekt nepostojanje vlastite valute i monetarne suverenosti te posljedično prisilno provođenje interne devalvacije u europskim mediteranskim državama, članicama te eurozone, imalo na njihov put oporavka od najveće ekonomske krize koja je pogodila europski kontinent još od Drugog svjetskog rata.

Unatoč apelima brojnih uglednih ekonomskih analitičara kako bi za Grčku najbolje rješenje bilo da ponovno uvede i devalvira drahmu te na taj način prereže gordijski čvor nagomilanih dugova, pritisak europskih političkih elita da se zadrži jedinstvo eurozone i spriječi pad povjerenja u zajedničku valutu te pritom, puno važnije, zaštite interesi zapadnih kreditora bio je jači od brige za sudbinu onih o kojima je najviše trebalo voditi računa, a koji su za nastalu situaciju najmanje krivi – grčkog naroda.

Grčki poučak

Pritom treba krenuti od Grčke, koja u punih sedam godina od implementacije prvog (svibanj 2010.) i svih sukcesivnih bailout aranžmana dogovorenih s Trojkom (MMF, ECB, Europska komisija) nije uspjela vratiti se na put održivog rasta i povrata dugova, unatoč višekratnim paketima teških austerity mjera koje su paralizirale grčko civilno društvo, srozale standard javnih usluga gotovo na predindustrijsku razinu te uništile bilo kakvu socijalnu sigurnost i perspektivu najugroženijih dijelova stanovništva, poput umirovljenika i mladih. Unatoč apelima brojnih uglednih ekonomskih analitičara, poput Paula Krugmana i Josepha Stiglitza, kako bi za Grčku najbolje rješenje bilo da izađe iz EMU-a, ponovno uvede i devalvira drahmu te na taj način prereže gordijski čvor nagomilanih dugova (nešto slično je, primjerice, 2008. uspješno napravio Island, proglasivši bankrot, nacionaliziravši tri najveće banke i devalviravši krunu, da bi se, nakon prvotnog šoka, već za par godina vratio postojanim stopama rasta BDP-a, uz osjetno niži javni dug nego prije krize), pritisak europskih političkih elita da se zadrži jedinstvo eurozone i spriječi pad povjerenja u zajedničku valutu te pritom, puno važnije, zaštite interesi zapadnih kreditora bio je jači od brige za sudbinu onih o kojima je najviše trebalo voditi računa, a koji su za nastalu situaciju najmanje krivi – grčkog naroda. Posebno bode u oči svježe objavljeni podatak kako je Njemačka na bailout kreditima Grčkoj, cijelo vrijeme predstavljanima kao solidarna pomoć prijateljskoj državi članici, zaradila više od 1,3 milijarde eura!

Iako je grčka tragedija ekstremni primjer opasnosti koja vreba izložene članice eurozone, veliki problemi nisu zaobišli ni Španjolsku i Portugal. Njihove su vlade u suradnji s Trojkom tijekom recesije također provodile opsežne austerity reforme s ciljem interne devalvacije, a na račun životnog standarda svojih građana. U Španjolskoj je kao posljedica tih mjera opća nezaposlenost u jednom trenutku dosegla gotovo 25 posto, a u segmentu mladih do 25 godina preko 50 posto. Čak i Portugal, dugo vremena etiketiran kao nepobitni dokaz da mjere štednje imaju pozitivan efekt ako se „kvalitetno“ implementiraju, značajnije stope ekonomskog rasta postiže tek odnedavno, usporedo s dolaskom na vlast lijeve opcije koja je ukinula većinu austerity mjera. Na koncu, ne treba zaboraviti ni Italiju, četvrto po veličini europsko gospodarstvo, koja je svoj austerity paket implementirala za vrijeme tehnokratske vlade Marija Montija (premijera koji je na tu poziciju došao zakulisnim dogovorom političkih elita, a ne izborom glasača u demokratskoj proceduri), a čiji bankarski sustav ni dan danas (netom su javnim novcem sanirane Veneto Banca i Banca Popolare di Vicenza) nije prestao osjećati posljedice dužničke krize.

U Zagrebu je nedavno u organizaciji hrvatskih članova EGSO-a održana nacionalna rasprava o budućnosti EU, temeljena na pet Junckerovih scenarija sadržanih u Bijeloj knjizi. Među zaključcima s rasprave koje su zajednički formirali hrvatski sindikati, poslodavci i udruge civilnog društva ističe se zahtjev da se zajednička valuta učini održivom te da se stvore pretpostavke za fiskalnu uniju i konačno formiranje eurozone kao optimalnog valutnog područja.

Optimalno valutno područje

I dok nije sporno da se Hrvatska već samim ulaskom u EU klub dugoročno opredijelila za euro i za neminovno prepuštanje svog monetarnog suvereniteta radi ostvarivanja drugih ekonomskih benefita, ono što nam bolna iskustva drugih europskih zemalja mogu reći o našoj dilemi jest da u monetarnu uniju nikako ne treba juriti glavom bez obzira, a svakako ne dok ne znamo što će se s njom dešavati u skoroj budućnosti. Na tom tragu, u Zagrebu je nedavno u organizaciji hrvatskih članova Europskog gospodarskog i socijalnog vijeća održana nacionalna rasprava o budućnosti EU, temeljena na pet Junckerovih scenarija sadržanih u Bijeloj knjizi, dokumentu Europske komisije kojim se željelo iznova potaknuti gotovo zamrle integrativne procese te daljnji razvoj i koheziju Unije. Među zaključcima s rasprave koje su zajednički formirali hrvatski sindikati, poslodavci i udruge civilnog društva ističe se zahtjev da se zajednička valuta učini održivom te da se stvore pretpostavke za fiskalnu uniju i konačno formiranje eurozone kao optimalnog valutnog područja.

Što točno podrazumijeva optimalno valutno područje (pojam koji je u ekonomsku teoriju uveo američki ekonomist Robert Mundell) prethodno je detaljno u članku za ideje.hr objasnio prof. dr. sc. Boris Cota, jedan od stručnih analitičara koji su bili dio te rasprave. Korisno je, međutim, povući paralelu s vjerojatno najpoznatijim optimalnim valutnim područjem, Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovni (ne i jedini) razlog zbog kojeg dolar „funkcionira“ kao zajednička valuta svih saveznih država i u uvjetima recesije, a ne samo ekonomskog rasta, jest postojanje jakog saveznog proračuna i transfernih redistributivnih mehanizama prema manje razvijenim ili ugroženim područjima. Drugim riječima, u slučaju dužničke krize izazvane nekom nepogodom jedna Kalifornija ne mora toliko ovisiti o vanjskim kreditorima i na silu provoditi internu devalvaciju (štednju) jer će savezna vlada „uskočiti“ i pružiti potreban financijski stimulus da se državne financije dovedu u red. Monetarna unija u Europi je danas još miljama daleko od takvog modela.

Reforma eurozone i buduće krize

Da hrvatski civilni sektor nije usamljen u takvim pogledima na euro potvrđuje i nedavno gostovanje poznatog ekonomista Jamesa K. Galbraitha koji je održao predavanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Galbraith je na novinarski upit odgovorio da „smatra kako prelazak na euro ne bi donio neke značajne prednosti Hrvatskoj, a svaki potez u tom smjeru treba pričekati korjenitu reformu europskih institucija i ekonomske politike.“ Na kraju krajeva, i jedan od glavnih arhitekata moderne Europske unije, bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors, još je 2011. u intervjuu za Telegraph priznao kako su u implementaciji eura kao zajedničke valute učinjene znatne pogreške. Uzevši u obzir činjenicu da su asimetrični šokovi (krize) u eurozoni trajna ciklička pojava, za Hrvatsku bi doista bilo mudrije da prije konačnog „zbogom“ kuni malo stane na loptu i prvo ustanovi u kojem će smjeru ići buduća reforma eura, kako joj se ne bi desilo da u idućoj ekonomskoj krizi preuzme sadašnju ulogu Grčke.

• Robert Brozd je politolog zaposlen u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja