Europska unija

Volja članica euro-područja za postizanjem fiskalne unije danas ne postoji. Što onda?

Boris Cota / 8. lipnja 2017. / Članci / čita se 6 minuta

Povećanje fleksibilnosti tržišta rada i proizvoda nije pravi način da se u europodručju postigne ekonomska stabilnost. U takvim se okolnostima stabilnost može postići prvenstveno kroz fiskalnu uniju

Početkom lipnja 2015. godine petorica predsjednika: predsjednik Europske komisije Juncker, predsjednik sastanka na vrhu država europodručja Tusk, predsjednik Euroskupine Dijesselbloem, predsjednik Europske središnje banke Draghi, predsjednik Europskog parlamenta Schulz, iznijeli su planove za osnaživanje ekonomske i monetarne unije i to počevši od srpnja 2015. godine i sa završetkom do 2025. godine.

Pet predsjednika, pet scenarija

Na temelju takvog izvješća petorice predsjednika nastala je knjiga Europske komisije koja je poznata kao Bijela knjiga, u kojoj se razmatra pet scenarija o budućnosti EU 27. Prvi scenarij koji je dobio naziv  „Ne odustajemo“,  je zapravo uglavnom današnji prevladavajući koncept razvoja EU. Drugi scenarij zove se „Samo zajedničko tržište“, treći scenarij nosi ime „Oni koji žele više, čine više“, a četvrti scenarij se zove „Činiti manje ali učinkovitije“. Peti, najambiciozniji scenarij dobio je naziv „Zajedno činimo mnogo više“. Dosadašnje iskustvo funkcioniranja Europske unije, a osobito iskustvo monetarne unije, odnosno euro područja, pokazuje kako samo peti scenarij pruža dugoročnu održivost i razvoj EU u smjeru optimalnog valutnog područja.

Naime, EU kao optimalno valutno područje može funkcionirati jedino ukoliko je ono i fiskalna (budžetska unija) unija. Zadnja globalna financijska i ekonomska kriza pokazala je vrlo veliku ranjivost europodručja. Posljedice krize u europodručju vratile su u polemiku pitanje o potrebnoj većoj fleksibilnosti, kako bi mehanizam odgovora na buduće negativne učinke financijskih i ekonomskih kriza bio bolji.

Pod fleksibilnosti se podrazumijeva fleksibilnost tržišta rada i tržišta proizvoda, što u biti znači zahtjev za većom konkurentnosti na tim tržištima. Međutim, po pitanju tržišta rada treba imati na umu kako ona obuhvaća i prihvaćanje manjih plaća zaposlenih i/ili njihovu emigraciju. Danas se uobičajeno kao mjera fleksibilnosti tržišta proizvoda uzima indeks regulacije tržišta proizvoda, a kao mjera fleksibilnosti tržišta rada, indeks zaštite zaposlenja koje objavljuje OECD.

Optimalno valutno područje

Prema teoriji optimalnog valutnog područja, zemlje europodručja moraju provesti strukturalne reforme, koje se odnose prvenstveno na fleksibilizaciju tržišta rada i proizvoda. Takav se stav temelji na činjenici kako su zemlje europodručja podložne asimetričnim šokovima (poremećajima) koji nisu prolaznog, već trajnog karaktera  (poput promjene preferencije potrošača u samo nekim zemljama koje dovode do promjene u kupovini proizvoda prema onim prozvodima koji nisu domaćeg porijekla ili poput promjene produktivnosti u samo nekim zemljama).

Osim Finske, koja je danas tipičan udžbenički slučaj zemlje europodručja koja je pretrpjela negativni šok trajnog karaktera, iskustva ostalih članica europodručja pokazuju kako su šokovi u najvećem broju rezultat kretanja poslovnih ciklusa. To znači kako su takvi šokovi prolazni, a asimetričnost se odnosi samo na veličinu amplituda ciklusa među zemljama. Drugim riječima, ciklusi su relativno dobro sinhronizirani, osim njihovih amplituda, kao što to pokazuju i relevantna recentna istraživanja.

Fiskalna unija

Zato, ukoliko je šok u europodručju prolazan, kao što je onaj koji je uzrokovan poslovnim ciklusom, tada povećanje fleksibilnosti očito nije pravi odgovor kojim se može postići ekonomska stabilnost. U takvim se okolnostima stabilnost može postići prvenstveno kroz fiskalnu (budžetsku uniju). Fiskalna unija (i njeno jačanje) omogućava snažnije osiguranje protiv posljedica šokova poslovnog ciklusa. Na taj način monetarna unija postaje jeftinija, pri čemu zahtjev za većom fleksibilnosti slabi.

Od uvođenja eura 1999.godine, ciklička (privremena) kretanja su dominantna u varijacijama bruto domaćeg proizvoda u zemljama članicama euro-područja. Takav slučaj je osobito izražen u zemljama periferije euro područja. Zato asimetrija koja se javlja među zemljama europodručja nije u nedostatku korelacije u kretanjima poslovnog ciklusa, već u intenzitetu dinamike stope rasta bruto domaćeg proizvoda.

Kako bi se formirala budžetska unija, koja bi djelovala stabilizirajuće ne ekonomiju članica europodručja, neophodna je centralizacija dijela nacionalnih budžeta u zajednički budžet kojim upravlja zajedničko političko tijelo. Destabilizirajući tokovi likvidnosti između zemalja članica bi u takvom slučaju gotovo nestali, a zajednički budžet bi omogućio i djelovanje automatskih stabilizatora koji bi djelovali na izglađivanje poslovnog ciklusa.

Naime, ukoliko nema fiskalne unije, onda u slučaju prolaznih šokova, članice europodručja imaju svoje nacionalne budžete koji bi trebali djelovati stabilizirajuće. Kako njihovi nacionalni budžeti, ne mogu u dovoljnoj mjeri djelovati stabilizirajuće na njihove ekonomije (odnosno ne mogu dovoljno djelovati u pravcu izglađivanja potrošnje), zemlje su prisiljene provodi snažne mjere fiskalne štedljivosti, što u situaciji recesije zemlje gura u još veću recesiju.

Monetarna unija bez fiskalne unije je „nepotpuna“ unija. Zato se postavlja krajnje pitanje, postoji li volja članica euro-područja za ovakvim rješenjem, uvođenjem fiskalne unije.

Drugo “najbolje” rješenje

Danas ta volja ne postoji i neophodno je tražiti drugo „najbolje“ rješenje. Među nekim ekonomistima prevladava stav kako bi u određenoj mjeri nepostojanje fiskalne unije mogla nadomjestiti neka druga praktična rješenja, poput zajedničkog programa osiguranja nezaposlenosti i korištenja Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) kao stabilizatora nacionalnih tržišta državnih obveznica. Tako bi se, na primjer, kroz ESM omogućila kupnja državnih obveznica i izdavanje obveznica ESM-a u vrijeme recesije i obratno u vrijeme prosperiteta.

Prema političkoj uniji

Bijela knjiga, kao i prije nje predočeni plan petorice predsjednika pokazuju kako euro područje mora ići u pravcu formiranja potpune monetarne unije, odnosno prema političkoj uniji. Takvo rješenje je ekonomski sigurno najbolje. Međutim, ekonomska efikasnost je samo jedan od mnogih ciljeva sadašnjih i budućih članica euro područja.