Kome koristi sadašnji hrvatski gospodarski rast (3)

Ni raspodjela profita i plaća, ni teorija konja i vrapca ne signaliziraju da je trenutačni rast inkluzivan

Ivo Bićanić / 27. srpnja 2017. / Članci / čita se 9 minuta

Najavljene strukturne reforme mogu čak i negativno utjecati na jači zamah rasta, jer smanjuju inkluzivnost time što veći dio i to slabije stojećeg stanovništva izlažu većoj neizvjesnosti. Rast ne mogu iznijeti samo članovi HUP-a i HUB-a

U prethodna dva dijela članka prikazani su elementi teorije rasta prema kojima je za dugoročni održivi ekonomski rast potrebno da u njega bude uključeno što više ljudi (inkluzivnost), da od rasta što više ljudi ima koristi i analizirano kako se u te teze uklapa (nedovoljni) aktualni hrvatski gospodarski rast. Članci su pokazali indicije da čak i u rastu plaća koristi imaju samo neki, manji dio zaposlenih. Poveznice na prethodne članke su:

Kome koristi sadašnji hrvatski gospodarski rast (1): Za uspješan gospodarski rast potreban je milijun pobuna

Kome koristi gospodarski rast (2): Rast omjera prosječne i medijalne plaće ukazuje na skoro siguran daljnji rast nejednakosti

U ovom, završnom članku raspravljaju se makroekonomska raspodjela i inkluzivnost.

U podacima o makroekonomskoj raspodjeli bi se možda moglo naći sjeme inkluzivnosti, ako zanemarimo da ‘postoje laži, proklete laži i statistika’ (izreku koju neki pripisuju Marku Twainu a drugi premijeru Williamu Gladstonu).

Inkluzivnost rasta mogla bi se promatrati u makroraspodjeli DBP na profite i plaće. To je teško računati i van je okvira ovog rada. Pokušalo se makroraspodjelu računati za Hrvatsku, ali ne za novije razdoblje pa se o sadašnjoj makroraspodjeli ništa ne zna. Možda samo treba ukazati na rezultat da se zadnjih godina utemeljila stilizirna činjenica prema kojoj raste udio profita u raspodjeli. Vrijedi li za HRvatsku, ne zna se.

U pomanjkanju računa ovdje će se zato napraviti gruba procjena promjene odnosa u makroraspodjeli a ne i o razini. Procjena se temelji na odnosima rasta proizvodnosti i realnih nadnica. Ako je rast proizvodosti veći od rasta realnih plaća provodi se preraspodjela u korist kapitala, učešće profita u DBP raste na račun smanjenja učešća plaća (uz isti rast proizvodnosti i realnih plaća makroraspodjela ostaje nepromijenjena i ako realne plaće rastu brže od proizvodnosti raste učešće plaća).

Iz tablice su vidljiva dva razdoblja. U prvom je proizvodnost rasla brže od realnih nadnica pa je preraspodjela išla u korist profita. U novijem razdoblju, u zadnja dva kvartala, drugačije je i raspodjela ide u korist nadnica. To bi ukazivalo da radnici imaju korist od rasta i da je on inkluzvan na ovoj razini.

Tri su sjene na ovom rezultatu. Prva, promjena nejednakosti možda podrazumijeva velike asimetrije u koristima od rasta pa je možda inkluzija ograničena na stotine tisuća (“pobuna”) a ne na miljun. Druga, se tiče statistike. Moguće je da su neki obrtnici ili privatne firme plaćali profite kao plaće (no to bi onda utjecalo i na raniju raspravu o nejednakosti).  Treća i vjerojatno najvažnija je da je vrlo upitno ima li smisla gledati kvartalne a ne godišnje promjene makroraspodjele. Godina uključuje cijeli ciklus sezonskih sektora (turizam, graditeljstvo, poljoprivreda) pa je donošenje zaključka na temelju kvartala nepouzdano. Ako se gleda cijela 2016 godina onda je u njoj rast proizvodnosti bio veći od rasta realnih plaća pa se vršila preraspodjela u korist profita.

Ta ideja se prvi puta javlja u Americi već krajem 19 stoljeća pod nazivom ‘teorija konja i vrapca’. Prema toj analogiji, ako se konju da dovoljno zobi jedan dio će ostati neprobavljen i na koncu izaći van i nahraniti vrapca. Implikacija trickle down je da manjinu koja prva ima koristi treba pustiti na miru. 

No nastavi li se ovakav trend nije nemoguće da promjene u makroraspodjeli ukazuju na postojanje inkluzivnosti najnovijeg rasta i na mogućnost ‘milijun pobuna’. Što je točno moguće je ustanoviti jedino sa više podataka a to bismo mogli znati kasnije.

Stanje poduzetništva

Ako je rast inkluzivan onda bi dio ‘milijuna pobuna’ trebao biti i vidljiv procvat poduzetničkih pokušaja, novih i rast već utemeljenih.  Nove firme, nove ideje i novi poslovni pothvati bi trebali prštati na sve strane. Je li tako, najbolje je vidjeti iz GEM-istraživanja za 2016 godinu, koje prati poduzetništvo od 2002. godine. U izvještaju za 2016. GEM ne prepoznaje promjene vezane uz tu godinu. Već ranije uspostavljeni trendovi se nastavljaju. Rast poduzetničke aktivnosti ide istim tempom kao i prije, percepcije o prilikama rastu istim tempom kao i ranije, početničko poduzetništvo ostalo je nepromijenjeno, dobna i rodna struktura poduzetnika se i dalje sporo mijenja, ostaje niski dinamizam i prevladava produzetništvo iz nužde nad poduzetništvom iz prilike i ima malo rastućih poduzeća. Iz toga se ne može vidjeti učinak rasta ni ‘milijun pobuna’ ni njegova inkluzivnost.

Ricardijanske sjene 2

Na kraju treba upozoriti na dvije karakteristike koje bacaju daljnju sumnju na inkluzivnost rasta. Prva se odnosi na trickle down a druga na najavljene strukturne reforme.

Ideja da je trickle down dio rasta potječe iz sedamdesetih. Irma Adelman i Cynthia Morris su u vrlo utjecajnoj knjizi (Economic growth and social equity) ukazivali da rast pogoduje manjini ali kasnije se prednosti i dobrobiti rasta počinju širiti na korist svih. Blagostanje kao da ‘curi’ dolje (trickle down) od prvih dobitnika ostalima u društvu. Ta ideja se prvi puta javlja u Americi već krajem 19 stoljeća pod nazivom ‘teorija konja i vrapca’. Prema toj analogiji, ako se konju da dovoljno zobi jedan dio će ostati neprobavljen i na koncu izaći van i nahraniti vrapca. Implikacija trickle down je da manjinu koja prva ima koristi treba pustiti na miru. U kontekstu ubrzanja rasta i potrebne inkluzivnosti za postojani rast i veze sa trickle down dvije stvari treba spomenuti.

Prvo, ti se pojmovi odnose na različite stvari. Kod potrebe za inkluzivnosti u generiranju rasta radi se o ‘milijunu pobuna’, da široki slojevi društva moraju biti uključeni u generiranje rasta, zbog njihovog uključivanja nastane rast  a trickle down se na to ne odnosi nego na ex post koristi siromašnima od rasta. Trickle down bi značio da će visoke plaće prvih nakon izvjesnog vremena dovesti i do visokih plaća ostalih.

Druga, tu su rezultati istraživanja. Trickle down nije potvrđen. Mehanizam širenja prednosti rasta ne odvije se kroz trickle down. Dakle, inkluzivnost se ne može povezati s nekim budućim trickle down.

Strukturne reforme

Sljedeća stvar je jako zabrinjavajuća za potrebnu inkluziju. Najavljene su strukturne reforme. Nedavno je guverner Boris Vujčić vezao nastavak rasta uz strukturne reforme uglavnom vezane uz institucionalne promjene. Najavljene su strukturne promjene u proizvodnji javnih usluga (zdravstvu, obrazovanju, upravi, itd.) i nastavlja se priča o nerješivosti mirovinskog sustava.

Ime je krivo jer su u pitanju institucionalne reforme ili redefiniranje sekundarne raspodjele a to nisu strukturne reforme (ali to je manje važno). To će smanjiti inkluzivnost po dvije osnove. Prvo zbog porasta neizvjesnosti za veliki dio stanovništva. Drugo povećat će isključenost. To nisu dobri temelji za pretvaranje ubrzanja u promjenu sekularnog rasta. Jer članovi HUB & HUP neće riješiti stvar. Kako sada stoji paradigma rasta, to jedino može inkluzivnost ‘milijuna pobuna’.

Dakle, gdje smo?

Inkluzivnost i ‘milijun pobuna’ u Hrvatskoj sredinom 2017. je teško naći. Moguće je to možda naći jedino u podacima o makroraspodjeli u zadnja dva kvartala. Svi ostali podaci koji su na raspolaganju ne prepoznaju inkluzivnost. Vjerojatnije je da je nema nego da ‘je tamo’ ali nije prepoznata. To upućuje da ubrzanja rasta neće biti i da će dalje prevladati šlepanje .

Za nastanak milijun pobuna važna su očekivanja. Zato nije zanemarivo da nitko ‘iz struke’ ne predviđa ubrzanje od sadašnjih 3% a ima ih koji vide usporavanje. To potvrđuju i razne neobjašnjene i neobjavljene projekcije (od MMF-a pa do domaćih stručnjaka i glavnih ekonomista banaka, nitko od njih nikada nije objavio odakle mu brojevi, sve ide na slijepo povjerenje, uz bezobrazluk da se neki pozivaju na neke ‘svoje račune’). Optimizma u tim sredinama koje su važne u oblikovanju očekivanja – nema.

No ovakav rast od 3% u Hrvatskoj nije Moderni ekonomski rast kako ga je sredinom šezdesetih odredio Simon Kuznets (Moderni ekonomski rast su postojano visoke stope rasta kroz dulje razdoblje uz strukturne promjene u društveno prihvatljivom okruženju – svaki dio definicije je važan).

Obzirom da ima mnogo razloga smatrati da je takav rast ostvariv treba se vratiti crtaćoj dasci i izmudrovati kako napraviti ‘milijun pobuna’ i neka ‘sto cvjetova cvjeta’.