EKONOMIJA &TD

Objektivna odgovornost igrača Marića, ministra financija

Željko Ivanković / 1. svibnja 2017. / Članci / čita se 18 minuta

U skladu s tradicijom, Zdravko Marić, kao i drugi hrvatski političari, brani se od subjektivne odgovornosti, dok je pitanje zna li da nešto kao objektivna odgovornost uopće postoji. Klijentelizam sve svodi na izbjegavanje zakona. Plenković je dosad u svemu, pa i u tome, uglavnom čuvao stabilnost - zadržavao status quo

Nitko više ne citira klasike, nitko se na njih ne poziva. A trebalo bi. Johan Huizinga, nizozemski povjesničar, objavio je 1938. knjigu Homo Ludens, koja se – kako joj i samo ime kaže – bavi pojmom igre i svim njezinim aspektima, psihološkim, socijalnim, kulturološkim, odnosno antropološkim. I danas je taj pristup plodniji za razumijevanje društva nego slavna matematička teorija igara koja je formulirana desetljećima kasnije. Za Huizingu igra je način na koji ljudi (i životinje) oblikuju svoj svijet, uspostavljaju pravila i norme, odnose i vrijednosti. Osim u sportu i umjetnosti, koji prvi padaju na pamet, Huizinga elemente nadigravanja ekstrahira u društvenom životu, čak i u sudovanju, u pravu. Ne radi se tu samo o onim pompoznim odorama, perikama i šminki, koji su vanjski aspekti igre, predstavljanja, niti o strogoj proceduri, pravilima, koja su neizostavne sastavnice igre, nego i o sadržajnim elementima – o argumentacijskim obratima i verbalnom umijeću koje izaziva poštovanje iako je upitno vodi li baš do pravde ili samo do pobjede u sudskom procesu. Kratki odjeljak u knjizi Huizinga je posvetio prepoznavanju igre u politici. Najlakše ju je uočiti u nadmetanju u parlamentarnom životu, u bitkama za osvajanje glasova.

Neizvjesnost prave igre

Hrvatske su političke utakmice u tom pogledu uglavnom bile neopisivo dosadne, razočaravajuće, predvidljive. Ishodi glasanja znali su se unaprijed, poričući smisao parlamenta, a osobito argumentacije koja je ondje prezentirana, koja ni na koga nije utjecala, koja je odlazila u prazno. Postoje vrlo blage naznake da će serija glasanja u predstojećim danima biti drukčija, da će ponajprije, ipak, biti koliko-toliko neizvjesna, čime može izmamiti barem neku korist. Osim slijepe poslušnosti, koja se nazivala lojalnošću, u igru napokon ulaze i čestitost, ugled, pa i argumentacija. Zoran je to primjer kako napeto natjecanje izvlači iz nas najviše što imamo i oblikuje svijet u kojem živimo.

Kako sada stvari stoje prvi će se okršaj voditi oko Zdravka Marića, ministra financija, čiju je smjenu zatražio SDP. Priopćenje o tom zahtjevu na internetskoj stranici SDP-a izrazito je šturo, siromašno. U njemu se Mariću zamjeraju tri stvari: 1) da je sudjelovao u donošenju odluke o  imenovanju povjerenika u Agrokoru, čime je prekršio Zakon o sukobu interesa, da se 2) Agrokorovim financijskim izviješćima, za koja je sve izglednije da su skuhana, služio u privlačenju investitora; da je  kao ministar 3) odgodom primjene Zakona o faktoringu odgodio pravodobno otkrivanje krize u Agrokoru[1].

Uloga

Zdravko Marić očigledno je staložena i pristojna osoba. Vodeća ga je hrvatska politologinja Mirjana Kasapović proglasila „običnim poslušnikom“. Unatoč nedostatku političkog iskustva poslušno je – ističe Kasapović – prihvatio kandidaturu za mjesto premijera za koje ga je nominirao tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, u krizi prethodne Oreškovićeve vlade, u kojoj je Marić također bio ministar financija. Kasapović dakle cilja njegove karakterne osobine, koje u intenzivnim utakmicama, kao što uočava Huizinga, izbijaju na vidjelo i odlučuju o ishodu igre. Zaista, unatoč poziciji ministra financija Marić je izbjegavao političke izjave, koje su mu ipak dio posla. Držao se proračunskih pokazatelja, poreza, kamata, tržišta. No, za razliku od Kasapović, utjecajni dio javnosti upravo je tu verbalnu suzdržanost cijenio kod Marića. To je uloga koju se od njega očekivalo da igra.

Odgovornost

Izgleda međutim da to nije dovoljno. U recentnoj  ad hoc anketi čak 57 posto ispitanih smatra  da Marić treba odstupiti s mjesta ministra financija (31 posto misli da treba ostati). Oni očito zaključuju da je u cijeloj stvari nešto više od „struke“, da ta igra više ne prolazi. Ali što, što mu zamjeraju? Iz ankete se to ne može rekonstruirati, može se samo improvizirati. Utoliko je preuzetno tvrditi da od Marića očekuju da preuzme objektivnu odgovornost. Bio bi to sjajan rezultat ove političke drame (Huizinga) čak i prije njezinog finala.

Je li dati Agrokoru kredit HBOR-a bilo pogrešno? Je li to bila objektivna pogreška što se ministar financija i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak izuzeo od odlučivanja o tom kreditu i nije spriječio da bude dodijeljen? Snosi li ministar za to objektivnu odgovornost?

Što se pod time porazumijeva, što je objektivna odgovornost u ovom slučaju, za razliku od subjektivne? Najbolje se to može ustanoviti analizom Marićeve obrane, koju je i prije parlamentarnog nadigravanja iznio u opširnom intervjuu, očito u pokušaju utjecanja na javnost. Slabo uspješnom, kako se zasad čini. Rekao bih, upravo zato što se branio od subjektivne odgovornosti, a da objektivnu ne percipira da uopće postoji.

Po mojem je sudu to najvidljivije u dva primjera. Prvo, u Marićevom isticanju da se „kao predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a izuzeo od donošenja odluka o kreditima tvrtkama iz sustava Agrokora.” Drugi je slučaj odgode primjene Zakona o faktoringu, zahvaljujući čemu je – prema SDP-ovom tumačenju – odgođeno pravodobno prepoznavanje krize u Agrokoru. U ovom slučaju vrijedi navesti malo duži citat:

Kao ministar financija u Vladi Tihomira Oreškovića, koja je imenovana krajem siječnja prošle godine, imao sam fokus početkom mandata na sastavljanje državnog proračuna i Programa konvergencije, koji je srednjoročni okvir fiskalne politike ključan za naš izlazak iz Procedure prekomjernog proračunskog manjka. Stručne službe u Ministarstvu financija su s drugim institucijama napravile analize iz kojih je bilo vidljivo da je od 13 faktoring društava samo njih tri apliciralo za prilagodbu, i stoga je preporuka bila da se produlji rok kako bi se očuvalo njihovo poslovanje, odnosno doslovno kako bi se spasila radna mjesta u tim društvima. Dakle, korištena je ista argumentacija kojom se rukovodila Milanovićeva Vlada donoseći Uredbu sa zakonskom snagom kojom je produljen rok za prilagodbu. Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o faktoringu kojim je produljen rok za prilagodbu prošao je redovnu proceduru i izglasan je golemom većinom glasova saborskih zastupnika, uključujući i zastupnike SDP-a, odnosno opozicije. Nitko nije bio protiv tog prijedloga, a svega je sedam zastupnika bilo suzdržano. Daljnjeg prolongiranja rokova za prilagodbu nije bilo. Trenutno je situacija takva da je sedam društava pribavilo odobrenje za obavljanje poslovanja kod Hanfe, a tri su još u postupku pribavljanja odobrenja. Dakle, to je bio isključiv razlog produljivanja prilagodbe zakona.

Propusti i pogreške

Razlika između objektivne i subjektivne odgovornosti Zdravka Marića vidljiva je već razmatranjem prvog citata. Osim što se „izuzimanje“ vrlo uvjerljivo može tumačiti kao izmotavanje (Huizinga – gluma, i to loša), potpuno se izbjegava pitanje (i odgovor) je li dati Agrokoru kredit HBOR-a bilo pogrešno? Je li to dakle bila objektivna pogreška što se ministar financija i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak izuzeo od odlučivanja o tom kreditu i nije spriječio da bude dodijeljen? Snosi li ministar za to objektivnu odgovornost? Kako se to pitanje i odgovor izbjegavaju potpuno je razumljivo neizrečeno tumačenje da se dužnosnik „izuzeo“ ne bi li kredit ustvari bio dodijeljen?

Neizrečeno priznanje

Kad je riječ o odgodi primjene Zakona o faktoringu Marić zamalo da priznaje propust. Slijedi to iz načena odricanja objektivne odgovornosti. Subjektivnu odgovornost prvo odriče objašnjenjem da je bio prezaposlen (proračun, Program konvergencije itd.,itd). Zatim, „stručnjaci su preporučili odgodu“, to je drugi argument protiv njegove osobne odgovornosti. (Izbjegavanje odgovornosti skrivanjem iza struke i stručnjaka razrađeno je u literaturi iz praktične etike.) Treći način na koji Marić odriče svoju subjektivnu odgovornost je tvrdnja da su i drugi tako radili (SDP-ovi zastupnici i  vlade). Ni jednim od tih opravdanja Marić naravno ne opovrgava objektivnu odgovornost, ali to ne znači da je priznaje. Naprotiv, uopće je ne uzima u obzir.

Personalizacija institucija

Govorimo li o personalizaciji institucija gotovo da je u literaturi teško naći bolji primjer. Sve se svodi na subjektivnu odgovornost, na osobu ministra koji je vještim manevrima ipak uspio izbjeći Zakon o sprečavanju sukoba interesa. Trećim Marićevim opravdanjem vrlo se vehementno poslužio i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić kad je ustanovio da su već od 2012. godine „svi sve znali“. Kao da ga to abolira od objektivne odgovornosti. Viceguverner Damir Odak u Otvorenom je izjavio da bi, u slučaju Agrokora, bio podnio kaznenu prijavu zbog ugrožavanja financijske stabilnosti (sigurnosti) da mu je to zakon omogućavao. Kako je  po funkciji zadužen za održavanje financijske stabilnosti, čak ga ni izostanak zakonske osnove ne abolira od odgovornosti. Odak je doduše uvjeren da je učinio ne samo sve što je mogao, nego i dovoljno, i da će financijska stabilnost ostati sačuvana. Naveden je ovdje kao primjer objektivne odgovornosti. Za avion pilot preuzima odgovornost i kad iznenada uleti u oluju, na to se unaprijed sprema.  Pogotovu Odak koji je bio predsjednik uprave banke prije preuzimanja dužnosti, a Vujčić viceguvrener. Potpredsjednica vlade Martina Dalić u pitanjima subjektivne i objektivne odgovornosti, sukoba interesa i slično, uopće se ne snalazi. Blago rečeno. U žaru nadigravanja (Huizinga) s SDP-om izjavljuje da su „njezini interesi duboko suprotstavljeni interesima Ivice Todorića.“ Kojim njezinim interesima, koji njegovi interesi? Molimo konkretizaciju, objektivizaciju? O čemu se radi?

Politička igra u Hrvatskoj ima agonički karakter, kad prestaje biti igra u onom smislu riječi u kojem oplemenjuje i proizvodi bolje. U tome sa Zdravkom Marićem možemo suosjećati, ali to ga ne oslobađa – objektivne političke odgovornosti! A ona za sobom povlači političke posljedice. Objektivne.

Nema ovdje dovoljno mjesta za raspravu o političkoj (ne)darovitosti potpredsjednice Dalić. Čini se prilično izglednim kandidatom za jedan od sljedećih analitičkih članaka profesorice Kasapović, koja upravo takve političare najviše voli. Svi ovdje pobrojani u prvom redu brane svoju subjektivnu odgovornost, a o odgovornosti funkcije, institucije, uopće ne vode računa. Iz njihovih je primjera prilično jasno da je hrvatska politička kultura cijepljena od prihvaćanja objektivne odgovornosti. Radi ravnoteže, o kojoj će se politički angažirani čitalac zacijelo zapitati, već je u Vladi Ivice Račana Slavko Linić izbjegao prihvaćanje objektivne odgovornosti u nekolicini slučajeva od kojih je višestruka sanacija Viktora Lenca najizrazitiji.

Kultura „svi su sve znali – nisam kriv“ eksplodirala je u vrijeme premijera Ive Sanadera, koji je tim svima u kasnijim raspravama i suđenjima s pravom prebacivao odgovornost. (Na Tuđmanovo doba nerazvijene „demokracije“ suvišno je trošiti riječi.) Sanader je otvoreno pred saborskim odborom izjavljivao da je Ini odgodio naplatu dvije milijarde kuna poreza, da je na to ponosan jer je tako spasio radna mjesta (!), sve bez ikakvog dokumenta, odluke, bilo čega, a da se cijela javnost usredotočila na njegovu retoriku, govor tijela i superiorni performance (Huizinga). Svi su sve znali, kaže Vujčić, i o mjenicama i Agrokorovom riziku, ali ni u jednom izbornom programu nijedne stranke nema ni natruha suočavanja s poslovno-političkom oligarhijom i problemima koje takav sustav stvara, pa si nijedna stranka ne može pripisivati ni objektivne zasluge za to što se sad s time silom prilika koprca.

Prijetnja

Slučaj Sanader ovdje se ne spominje zato što je usporedbom s njime nekoga najlakše otpisati. U njegovoj se priči krije razumljivi razlog zašto se Marić usredotočio na odricanje subjektivne odgovornosti (dok za objektivnu, nema sad vremena). Zaista, da prizna da je u bilo čemu subjektivno pogriješio, da podnese ostavku, ne bi bilo čudno da završi na optuženičkoj klupi. Politička igra u Hrvatskoj ima taj agonički karakter, kad prestaje biti igra u onom smislu riječi u kojem oplemenjuje i proizvodi bolje. U tome sa Zdravkom Marićem možemo suosjećati, možemo vjerovati da nije prekršio zakon (uostalom izuzimao se) ali to ga ne oslobađa – objektivne političke odgovornosti! A ona za sobom povlači političke posljedice. Objektivne.

Ostvari li u tim utakmicama rezultat koji mu omogućava da učvrsti vlast u HDZ-u hoće li Plenković stranku promijeniti od klijentelističke organizacije kakva je dosad bila. Suština je crony kapitalizma da se sve svodi na izbjegavanje zakonske odgovornosti. Stabilnost za koju se Plenković zdušno zauzima svih mjeseci otkad je postao jak politički faktor svaki se put pokaže kao status quo.

Utakmice

U kome će smjeru stvar dalje krenuti? Prva je pozornica Sabor i, kako se sad čini, rasprava o predloženoj smjeni ministra Marića, zatim o smjeni predsjednika Sabora Bože Petrova, o izboru novih ministara … Strane će se natjecati u prikupljanju većine, izlagat će svoje „argumente“, boriti se za „naklonost publike“, predstavljati svoju „čestitost“ i „čast“, iako teško možemo očekivati od ijednog od „igrača“, kakvima smo ih dosad upoznali, da odigra potez za koji će ga publika nagraditi za fair play. Da recimo preuzme objektivnu odgovornost. A ni da se istakne vještinom i argumentacijom. Lokalna je to liga.

SDP izgleda u svakom slučaju gubitnik, ne isprovocira li izbore, ne sruši li vladu, kao i ako u tome uspije: većina promatrača smatra da je slab.

S HDZ-om i Mostom stvari stoje sadržajnije. Plenković može dobiti saborske utakmice, okupljajući principijelne i neprincipijelne saveznike, ali ne ispuni li svoju i politiku svoje stranke objektivnom odgovornošću, bit će to poput Dinamovih šampionskih titula, prilično nalik autoritarnoj Sanaderovoj strukturi. Izgubi li u saborskom nadmetanju, u lokalnim ili mogućim parlamentarnim izborima, Plenković će oslabiti unutar vlastite stranke. Ostvari li u tim utakmicama rezultat koji mu omogućava da učvrsti vlast u HDZ-u hoće li stranku promijeniti od klijentelističke organizacije kakva je dosad bila.  Suština je crony kapitalizma da sve svodi na zakonsku odgovornost, dakle na izbjegavanje zakona. Stabilnost za koju se Plenković zdušno zauzima svih mjeseci otkad je postao jak politički faktor svaki se put pokaže kao status quo.

Predstojeći lokalni izbori Mostovo su konačno iskušenje: ili će na njima potonuti kao što su znale tonuti mnoge kratkotrajne hrvatske političke nade, ili će – kao i u mnogim drugim zemljama – uspjeti u razbucavanju okoštale elite i decentralizirati političku moć na razinu lokalne zajednice, sa svim pozitivnim što to nosi (bliže ljudima), ali i negativnim: teško da se iz provincije mogu rješavati pitanja granica, odnosa sa susjedima itd.

Pobjednik

Tko će pobijediti nije jedini kriterij za ocjenu ishoda ove utakmice. To je važno samo sljedbenicima i onima koji čekaju u prikrajku da pretrče i priklone se pobjedniku. Uvijek netko pobijedi, drugi izgube. To je zajednička čar demokracije i sporta.

Bitno je i kojim će se sadržajima ispuniti hrvatska politika nakon predstojećih okršaja, hoće li se autoritarni i klijentelistički obrasci raspasti ili će osnažiti, na lokalnoj ili na nacionalnoj razini. Odjeljak o politici Huizinga završava zaključkom da „previše prozirne sebičnosti“ u obliku „strančarenja“ „loše pristaje biti prave igre“.

Bilješke

[1] Iako se u linkanom Priopćenju ovi navodi mogu provjeriti, ipak ovdje širim citatima potkrepljujem interpretaciju tih triju točaka.  Prema SDP-u, Marić je:

1) „sudjelovao u donošenju odluke o prijedlogu za imenovanje izvanrednog povjerenika u trgovačkom društvu Agrokor d.d.” iako je, “sukladno odredbama Zakona o spriječavanju sukoba interesa ministar Marić bio dužan izuzeti se iz svih postupaka koji bi mogli izravno ili neizravno utjecati na koncern Agrokor sukladno”, budući da je “prije preuzimanja dužnosti ministra financija u Vladi Republike Hrvatske u razdoblju od 2012. do 2016. u tvrtki Agrokor d.d. bio Izvršni direktor za Strategiju i tržište kapitala”.

2) “Ministar Marić je u vrijeme za koje postoje osnove sumnje da se manipuliralo s Agrokorovim financijskim izvješćima obnašao dužnost koja je obuhvaćala ne samo prezentaciju tih financijskih izvješća trećim osobama već i njihovu aktivnu uporabu radi osiguranja financiranja koncerna.”

3) “Ministar Marić je po preuzimanju ministarske dužnosti odgodio primjenu propisa koji su mogli na vijeme ukazati na postojanje krize u Agrokoru.”