Pad Berlinskog zida, kraj ili – početak povijesti? Tri krize liberalizma

Godinu 1989. možemo vidjeti kao djelomično poništenje rezultata Drugog svjetskog rata, piše Karlo Jurak. Strah konzervativaca krio se u pretpostavljenim suicidalnim sklonostima liberalne demokracije – da ona postupno, kroz zakonske prakse, omogućava ulazak u socijalizam. Mnogi zahtjevi iz Manifesta komunističke partije ostvareni su upravo u liberalno-demokratskim porecima poput ukidanja dječjeg rada, centralizacije kreditnog sistema, progresivnih poreza itd.

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

• Prethodni tekstovi o 30. obljetnici pada Zida:

• Zapadni Nijemci Istočnima: Morate biti takvi kakvi vjerujemo da smo mi sami. Superiorni. Preodgoj nazvan “prilagodba”

• Protestantska etika i duh socijalizma. Fizika i arheologija Zida. Na koga je pao

• Najava godišnjeg Kongresa Hrvatskog politološkog društva: Demokracija nakon 1989.

Uskoro se obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida, pa se valja osvrnuti na sâm taj događaj, njegove posljedice i različitost percepcija tog događaja. Na ovom portalu već sam pisao o tome osvrćući se na „melankoliju ljevice“ Enza Traversa, a zadnjih je dana Žarko Puhovski napisao obiman tekst povodom tridesete godišnjice pada Zida. U ovom ću tekstu pad Berlinskog zida nastojati sagledati iz dvaju konceptualnih rakursa – prvi se odnosi na famozni „historijski revizionizam“; drugi, s njime povezan, na status liberalizma koji je tada proglašen pobjedničkom ideologijom i „najboljim od svih mogućih svjetova“ (doslovno – „kraj povijesti“). Historijski će revizionizam biti sagledan s pozicije odnosa prema dvjema ključnim revolucijama u povijesti – Francuskoj i Oktobarskoj, a liberalizam i liberalna demokracija s pozicije vlastitih rezultata, uspona i padova zadnjih trideset godina. U tom ću smislu nastojati argumentirati sljedeće:

1. padom Berlinskog zida omogućen je izravan obračun s tekovinama Francuske revolucije (sâm pad Berlinskog zida bio je obračun s tekovinama Oktobarske revolucije), pa je trijumfiranje liberalizma te 1989./90. bilo naivno;
2. liberalizam je tako u zadnjih trideset godina upao u čak tri krize, što je trijumf prije trideset godina učinilo još upitnijim – prva se kriza odnosi na 2001. godinu i rušenje „blizanaca“ u New Yorku, druga na veliku ekonomsku krizu 2007./08./09., treća na migrantski val i Brexit.

Francis Fukuyama u svojoj je čuvenoj knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek napisao da smo se približili „kraju povijesti“ s trijumfom liberalne demokracije viđene kao „najbolji od svih mogućih svjetova“. Pojednostavljeno, kombinacija parlamentarne formalne demokracije (političkog liberalizma) i slobodnotržišnog kapitalizma (ekonomskog liberalizma) proglašena je najboljim  mogućim uređenjem nakon čega trebaju prestati svjetski sukobi, a svijet treba biti uspostavljen upravo na tim načelima, nasuprot hladnoratovskoj podjeli svijeta i dominaciji „ekstrema“ (nacizma/fašizma i komunizma).[i] Iako se teze iz Fukuyamina djela danas nerijetko pojednostavljeno prikazuju, činjenica je da je ono predstavljalo jednu optimističku filozofiju povijesti, u vrijeme kada su i razne zapadne fondacije radile na rušenju realsocijalizma i izgradnji sustava liberalne demokracije u zemljama koje u realsocijalizmu nisu imale ni razvijeno civilno društvo.[ii]

Huntington, jedan je od prvih direktnih konfrontacijskih odgovora na Fukuyaminu optimističku liberalnu eshatologiju

Nije trebalo proći puno vremena do dolaska prvih osporavanja Fukuyaminih teza, i to s konzervativne pozicije – Sukob civilizacija Samuela Huntingtona jedan je od prvih direktnih konfrontacijskih odgovora na Fukuyaminu optimističku liberalnu eshatologiju. S vremenom je Huntington (iako i sâm opterećen pojednostavljenjima i idealnim tipovima) postajao sve aktualnijim, a Fukuyama je morao znatno raditi na reviziji svojih stavova, da bi u svojoj zadnjoj knjizi Identity. The Demand for Dignity and the Politics of Resentments progovorio o tome u kojim ideologijama i politikama – lijevim i desnim – vidi glavnu prijetnju liberalizmu. U toj je knjizi Fukuyama evocirao famozne „identitetske politike“ („zahtjeve za priznanjem“), kao glavne izraze nezadovoljstva liberalnim poretkom. S obzirom na njihovo podrijetlo, podosta prekasno.

No, o  Fukuyami kasnije. Uzmimo zasad da je njegovo proglašavanje „kraja povijesti“ bilo, blago rečeno, naivno, ali ne s pozicije „naknadne pameti“, nego uzimajući u obzir upravo stanje prije trideset godina i ono što se moglo vidjeti već tada, a to nije (samo) pad okoštalih realsocijalističkih režima, već i slom svijeta stvorenog 1945. godine nakon vojnog poraza nacifašističke koalicije. Štoviše, nije to samo svijet stvoren nakon 1945. godine, nego i svijet baziran na tekovinama Oktobarske revolucije 1917. godine – ne samo što se tiče poretka na „Istoku“ nego i postojanja socijalne države na „Zapadu“. Slomom nasljeđa Oktobarske revolucije, kakvo god bilo u svojoj ukupnosti, omogućena je direktna reakcionarna konfrontacija s nasljeđem davne Francuske revolucije, upravo ono što nije uspjelo tim istim reakcionarima u „Drugom tridesetogodišnjem ratu“ (1914. – 1945.). Promatrajući stvari iz te perspektive, liberalizam nije imao prevelikog razloga za trijumfalno raspoloženje 1989./90.

Njemački su koncentracijski logori nastali po uzoru na sovjetske gulage; fašizam je antimarksizam, ali po metodama vrlo sličan samom marksizmu, on je kontrarevolucija na tlu revolucije: Ernst Nolte (youtube)

Historijski revizionizam, iako višeznačan, ovdje se koristi onako kako nedavno preminuli talijanski povjesničar Domenico Losurdo razmatra ulogu njemačkog povjesničara Ernsta Noltea s obzirom na razumijevanje nacističke Njemačke, holokausta i nacističkih koncentracijskih logora.[iii] To znači da historijski revizionizam (koji ne treba brkati s negacionizmom) tendira likvidaciji revolucionarne tradicije na potezu od Francuske do Oktobarske revolucije (od 1789. do 1917.). Slijedeći tu liniju kontinuiteta između Francuske i Oktobarske revolucije na optuženičku se klupu tako stavljaju i druge revolucije koje su crpile ideje iz francuskog prosvjetiteljstva te koje su prethodile boljševičkoj revoluciji – poput npr. Haićanske revolucije, talijanskog Risorgimenta, abolicionizma u SAD-u te svih antikolonijalnih borbi nošenih modernističkim i prosvjetiteljskim idejama začetim u Francuskoj revoluciji. Ta linija kontinuiteta između 1789. i 1917. godine bila je vrlo važna za Ernsta Noltea jer je on period od početka Prvog svjetskog rata do kraja Drugog svjetskog rata vidio kao borbu između naleta modernističkih ideja i reakcije na njih („Drugi tridesetogodišnji rat“ ili „Europski građanski rat“). U tom je smislu nacizam samo „pretjerana reakcija na boljševizam“ (annihilation therapy), a njemački su koncentracijski logori nastali po uzoru na sovjetske gulage. Štoviše, fašizam je antimarksizam po svojim metodama vrlo sličan samom marksizmu, on je kontrarevolucija na tlu revolucije.[iv] Tako je Nolte relativizirao ulogu nacističke Njemačke i općenito fašizma u kontekstu „Drugog tridesetogodišnjeg rata“, čime zapravo nije unio neku novinu u teorijsku oblast – on je samo ponovio, u kontekstu Historikerstreita osamdesetih godina u Njemačkoj, ono što se između dvaju svjetskih ratova moglo čuti i od liberalnih teoretičara poput Ludwiga von Misesa (fašizam kao „vatrogasna mjera“) i nekih svjetski poznatih političara, kasnije članova antihitlerovske koalicije poput Winstona Churchilla i Franklina Delana Roosevelta.[v]

Konzervativne i tradicionalističke reakcije izjednačavaju liberalnu demokraciju s – komunizmom, koji su srušili upravo korifeji liberalne demokracije poput Vaclava Havela (na slici, youtube) i Georgea Sorosa

Zašto nam je sve to važno? Ponajviše iz razloga što, uzimajući navedeno u obzir, možemo 1989. godinu vidjeti kao djelomično poništenje rezultata Drugog svjetskog rata (kada tome pridodamo ujedinjenje Njemačke godinu dana poslije stvar je još očiglednija), što je ujedno i poništenje rezultata „Drugog tridesetogodišnjeg rata“ koji je završio negativno po sile reakcije (konzervativne, tradicionalističke, čiji je najreakcionarniji izraz fašizam). Ako pak te reakcije vide kontinuitet dviju revolucija – Francuske i Oktobarske, onda je sasvim jasno da se poništenjem nasljeđa Oktobarske revolucije ostavlja otvoren teren za napad na Francusku revoluciju, što samo po sebi znači da liberalizam i liberalna demokracija nemaju razloga za slavlje, što je ubrzo, još za vrijeme optimističke liberalne faze, već devedesetih godina, potvrđeno. Te reakcije izjednačavaju liberalnu demokraciju s – komunizmom, istim onim komunizmom koji su srušili upravo korifeji liberalne demokracije poput Vaclava Havela, Lecha Walese i Georgea Sorosa (potonji će ubrzo postati glavno strašilo za konzervativce). Tako se može objasniti i, nasuprot liberalnom optimizmu, veliki porast konzervativnih snaga i retradicionalizacija društva u bivšim realsocijalističkim zemljama. To je dodatno ojačano i time što je u većini bivših realsocijalističkih zemalja socijalistička modernizacija značila i usvajanje izvjesnih liberalnih vrijednosti koje se nisu razvile u pretkapitalističkim ili slabo razvijenim kapitalističkim zemljama istočne Europe prije Drugog svjetskog rata.

Iako je igrao konstitutivnu ulogu u rušenju „glavnog“ neprijatelja („komunizma“), Zapad je sad doživljen, na prvi pogled paradoksalno, kao bastion komunizma: „drugi pad Berlinskog zida“ je obaranje nasljeđa Francuske revolucije

Fenomen izjednačavanja liberalne demokracije i „komunizma“ vrlo dobro objašnjava Tihomir Cipek u svom članku „The Spectre of Communism is Haunting Croatia“ objavljen u Političkoj misli, gdje kaže kako kad krajnja desnica napada nešto kao „komunističko“ i „jugoslavensko“ zapravo napada liberalnu demokraciju. Općenito gledajući, na „Istoku“ se to prakticira kao ressentiment spram „zapadnih vrijednosti“ koje se doživljavaju dekadentnima i nemoralnima (uobičajena retorika, primjerice, poljske vladajuće stranke PiS) – štoviše, ostvarenjem „komunizma“ drugim metodama, zamjenom komunizma militantnim liberalizmom koji promiče LGBT prava, abortuse, miješane brakove, multikulturalizam itd. Dakle, iako je igrao konstitutivnu ulogu u rušenju „glavnog“ neprijatelja („komunizma“), Zapad je sad doživljen, na prvi pogled paradoksalno, kao bastion komunizma, a nerijetko se može čuti da Berlinski zid još nije pao ili da treba „pasti drugi put“. To zadnje označava samu suštinu revizionističkog pothvata – „drugi pad Berlinskog zida“ jest obaranje nasljeđa Francuske revolucije. Neki su se poveselili da se to dogodilo upravo s Brexitom i izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a. Za neke je tako pad Berlinskog zida bio „početak“, a ne „kraj povijesti“.

Između dva svjetska rata nijedan liberalnodemokratski režim nije bio ugrožen s ljevice, opasnost je dolazila skoro isključivo s desna. Spengler

Poistovjećivanje liberalne demokracije i socijalizma (ili „komunizma“) nije neka novost – to je bilo uobičajeno u nacističkoj propagandi još prije dolaska Hitlera na vlast, u djelima Oswalda Spenglera (Propast Zapada), u praksama starih konzervativnih vođa, ne nužno fašističkih itd. Povjesničar Eric Hobsbawm tako je ustvrdio da između dvaju svjetskih ratova nijedan liberalno-demokratski režim nije bio ugrožen s ljevice, opasnost je dolazila skoro isključivo zdesna. Veliki strah konzervativaca nakon pada Berlinskog zida krio se zapravo u pretpostavljenim suicidalnim sklonostima liberalne demokracije – u tome da ona postupno, kroz zakonske prakse, omogućava ulazak u socijalizam. To je ojačano tezama da su mnogi zahtjevi iz Manifesta komunističke partije ostvareni upravo u liberalno-demokratskim porecima poput ukidanja dječjeg rada, centralizacije kreditnog sistema, progresivnih poreza itd. Treba, dakle, učiniti još samo jednu stvar – ponovno, odnosno još jednom srušiti Berlinski zid. Je li se to već dogodilo?

Ne samo da je pogođeno srce „slobodnog svijeta“, nego i samo srce vjere da je svijet moguće sagraditi na liberalno-demokratskim osnovama te da su te vrijednosti genuine, univerzalne i neupitne

Teško reći, ali definitivno se mogu detektirati najmanje tri krize liberalizma, tj. liberalne demokracije zadnjih 30 godina – dakle, od početka proklamirano optimističke faze „kraja povijesti“ do danas. Prva ozbiljnija sumnja (u Huntingtonovu smjeru) u liberalni poredak dogodila se na međunarodno-sigurnosnoj razini 2001. godine rušenjem „blizanaca“ u New Yorku. Napadom na Svjetski trgovinski centar od islamističkih terorista Al-Qaide ne samo da je pogođeno srce „slobodnog svijeta“, nego i samo srce vjere da je svijet moguće sagraditi na liberalno-demokratskim osnovama te da su te vrijednosti genuine, univerzalne i neupitne. Nije samo došlo u pitanje mogućnost i zrelost „islamskog svijeta“ za liberalne vrijednosti, nego je „rat protiv terora“ (iznutra i izvana) uveo znatne restrikcije na slobode vlastitih građana, a toliko uzdrmani svjetski međunarodni poredak ponovno se našao pred izazovom „sukoba civilizacija“ i urgentnošću vanjskopolitičkih intervencija, pa se sve češće počelo smatrati da se određene građanske slobode moraju bar privremeno suspendirati radi „borbe protiv terorizma“. Možda je budućnost svijeta ipak u „sukobu civilizacija“ kako je to predvidio Huntington. Optimistički liberalni period koji je potrajao malo više od deset godina ozbiljno je došao u pitanje, a uloga se muslimana počinje preispitivati i u drugim zemljama, naročito tamo gdje ima imigranata već više generacija. Nije samo riječ o statusu muslimana i potencijalnoj sigurnosnoj opasnosti nego i u posljedičnom preispitivanju svih vrijednosti koje možemo označiti kao modernističke, a iz liberalnog je rakursa to ponajviše sloboda.

Barack Obama, proglašen novim licem nade, dobio je kritičare slijeva i zdesna koji su se, ironije li, organizirali na vrlo sličan način: Occupy Wall Street vidio je pohlepu 1% bogataša slizanih s političkom kastom protiv 99% ostalih; Tea Party je vidjela nepravdu prema poreznim obveznicima koji moraju svojim novcem spašavati posrnule banke i druge gubitaše

Druga kriza liberalizma otvorena je izbijanjem velike ekonomske krize 2007. i 2008. godine kada je slom burze doveo do brojnih samoubojstava i likvidacije velikih kompanija te posrnuća banaka. Slučaj stečaja Lehman Brothersa najpoznatiji je primjer. To je značilo da je politika „plutajućih tečajeva“ i nekontroliranih burzovnih rizika na financijskim tržištima pokazala svoju značajnu slabost. S jedne strane ne samo da se počinje preispitivati liberalni kapitalizam, već i kapitalizam kao takav; s druge pak strane kritika zdesna smjerala je izjednačavanju bail-outa posrnulih banaka sa socijalističkim politikama. Za to vrijeme novoizabrani američki predsjednik Barack Obama, proglašen kao novo lice nade, dobio je kritičare slijeva i zdesna koji su se, ironije li, organizirali na vrlo sličan način kritizirajući vrlo slične stvari na različite načine – Occupy Wall Street vidio je pohlepu 1% bogataša na vrhu slizanih s političkom kastom protiv 99% ostalih; Tea Party je vidjela nepravdu prema poreznim obveznicima koji moraju svojim novcem spašavati posrnule banke i druge gubitaše.[vi] Jedni su optuživali Obamu za nastavak iste neokolonijalističke i neoliberalne kapitalističke politike; drugi su ga optuživali za – socijalizam.

Danas deset godina nakon toga imamo političke izdanke i jednih i drugih – skretanje ulijevo Demokratske stranke pod Bernijem Sandersom i Alexandrijom Ocasio-Cortez; Donalda Trumpa kao američkog predsjednika uz potporu najkonzervativnijih elemenata Republikanske stranke. Desnica je samo (opet) uspješnija i profitirala je na tome, kako u SAD-u, tako i Europi, gdje je kratki val jačanja „ljevije ljevice“ (Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, brojni pokreti protiv kapitalizma odozdo) zasjenio ipak desni populizam u vidu jačanja autoritarnih lidera u istočnoj Europi poput Orbána i Kaczyńskog te jačanja krajnje desnih političkih stranaka u zapadnoj Europi poput Nacionalne fronte u Francuskoj, AfD-a u Njemačkoj, Slobodarske stranke u Austriji, Sjeverne lige (danas samo Lige) u Italiji itd. Valja napomenuti da je taj „desni val“ krenuo i prije migrantske krize – primjerice, argumenti AfD-a išli su u smjeru kritike eurozone, ponajviše toga da Nijemci ne trebaju iz svojih džepova plaćati grčke dugove.

Treću krizu liberalizma obilježava velika migrantska kriza iz 2015. godine. Tome bi se mogao pridodati i Brexit 2016. godine, kao i izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Brexitom je došla u pitanje opstojnost Europske unije kao dugo vremena percipirane stabilne, liberalne zajednice država, bazirane na ekonomskoj suradnji i nekim zajedničkim političkim interesima. S time povezana migrantska kriza koja je eskalirala 2015. godine (i još nije gotova) dovela je u pitanje „otvorenost“ europskih (i svjetskih) društava i država, pa i formalno načelo državljanstva i gostoprimstva. Dovođenjem migrantske krize i migranata u fokus političkih rasprava najviše je u pitanje dovedena liberalna politika prema njima i mogućnost njihove integracije u zapadna društva. Sve je to skupa dodatno kataliziralo političku moć krajnje desnice i potaknulo još veće zatvaranje zapadnih društava namjesto politike inkluzivnosti i ljudskih prava. Može se reći da je susretom s onim „drugima“ liberalni univerzalizam konačno došao na svoje zadnje neposredno preispitivanje.

Na početku ovog teksta spomenuti Fukuyama odustao je od svoje ideje „kraja povijesti“ i proglasio identitetske politike, i lijeve i desne, glavnim neprijateljima liberalizma. Zanimljivo je koga je sve strpao u isti koš: Trumpa, Putina, #MeToo pokret, ISIS, LGBT prava, američku kampus ljevicu, antiimigrantske pokrete itd. Moglo bi se reći sve skupa dosta zakašnjelo – lijeve identitetske politike procvale su poslije 1968. godine, desne su cijelo vrijeme tu negdje, jačaju i slabe od prilike do prilike, a nacija te sve više kultura glavna im je identitetska odrednica.[vii] Svojim trima krizama liberalizam je pokazao kako definitivno ne ispunjava eshatološki zahtjev te kako se povijest ne može teleološki tumačiti ni kada je u pitanju znanstveni socijalizam, ni kada je u pitanju liberalizam. Pad Berlinskog zida od čega je prošlo trideset godina sigurno nije bio „kraj povijesti“, ali nije bio ni njezin „početak“. Moglo bi se eventualno reći da je označio početak jedne još veće neizvjesnosti i otvorenosti koja je s vremenom proglasila kraj eshatoloških i teleoloških iluzija koje su desetljećima na svoj način gajili i marksizam i liberalizam. Vrijedi li to za optimizam u pogledu daljnjih povijesnih ishoda, tek predstoji vidjeti.

[i] „Ekstremi“ na ovom mjestu evokacija su dijela naslova poznate studije britanskog povjesničara Erica Hobsbawma Doba ekstrema koji je tom sintagmom nazvao „kratko dvadeseto stoljeće“ (1914. – 1989./90.).

[ii] Naglasak na civilnom društvu bio je vrlo važan element rušenja „totalitarnog komunističkog sistema“, a njegovi korifeji mahom su bili pomognuti financijskim sredstvima zaklada poput Otvorenog društva Georgea Sorosa. Ispada da je ta zaklada sama stvorila svoje grobare.

[iii] O tome je Losurdo pisao u svojoj knjizi Historijski revizionizam. Problemi i mitovi.

[iv] Tim je Nolteovim tezama, iznesenim u jednom članku u konzervativnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung početkom osamdesetih godina, otpočeo Historikerstreit u SR Njemačkoj. Neke je od tih teza već sustavno razradio u svojoj knjizi Fašizam u svojoj epohi napisanoj u šezdesetim godinama.

[v] Primjerice, za Churchilla je fašizam bio lijek protiv „bestijalnih apetita i strasti lenjinizma“, a za Roosevelta Mussolini „fini talijanski gospodin“.

[vi] Interesantan komentar-usporedbu ovih dvaju pokreta dao je Slavoj Žižek u svom tekstu „Neprijateljski blizanci“: https://lemondediplomatique.hr/neprijateljski-blizanci-okupiraj-wall-street-i-tea-party/.

[vii] U vrijeme „optimističkog liberalnog perioda“ (između 1989. i 2001. godine) krajnja se desnica u Europi nazivala desnicom „haiderovsko-lepenovskog“ tipa, aludirajući na austrijskog krajnjeg desničara Jorga Haidera i francuskog mu kolegu Jean-Marie Le Pena. Oba su bila ili pri vlasti ili vrlo blizu vlasti u svoje vrijeme.