Pobjeći, ignorirati nevolju ili ostati s njom i pokušati je riješiti iznutra

Marija Brajdić Vuković ispituje kako su na neka mjerljiva poboljšanja u znanosti i visokom obrazovanju utjecali poticaji izvana, a na koji bi se način institucije u tom području mogle poboljšati iznutra. Uz ostalo, kao mogućnost navodi da institucija sama sebi zada ciljeve i mjere njihova ispunjavanja, a u krajnjem slučaju da sama donese i kriterije napredovanja. Kako stvar stoji s financiranjem?

• Marija Brajdić Vuković docentica je na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Također predaje na doktorskom studiju iz pedagogije, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Primarni interes autorice jest metodologija društvenih istraživanja.

• Naslovna slika: Natječajni rad ureda Njirić+arhitekti za zgradu PMF-a u Zagrebu (zahvaljujemo autorima)

U prethodnom prilogu za Ideje.hr pobrojala sam neke osnovne probleme sustava kao i razloge zašto se sustav ne mijenja ili teško mijenja iznutra, od samih akademskih djelatnika, te zašto pokušaji izvana nametnutih reformi ne rezultiraju poboljšanjem kvalitete sustava, a time i kvalitete rada i zadovoljstva djelatnika. Iz iskustava mladih znanstvenika mogli smo doznati da su prepreke brojne i teško savladive, te da je situacija često toliko toksična da su i mali pomaci, u vidu kvalitetnije organizacijske kulture koja bi podupirala bolji znanstveni i nastavni rad, rijetki. Usporedivši situaciju u organizacijskoj kulturi s lokalnom politikom i voljom za lokalno političko djelovanje (prema Kousmanen i suradnici, 2007), zaključila sam da je aktivno, prošireno i kolektivno institucionalno djelovanje pojedinaca onemogućeno zbog čestog nerazumijevanja/neiskustva povezanog s time što je to dobra institucija i koliko dobra može učiniti za djelatnika. Uz to prisutno je sankcioniranje pokušaja promjene ustaljenih loših organizacijskih i disciplinarnih običaja, dugotrajna dominacija loših i toksičnih pojedinaca u nekim disciplinama, kao i negativni implicitni običaji, pravila i vrijednosti u institucijama specifično, također prisutnih u akademskoj zajednici u cjelini, a koje je nemoguće javno adresirati (v. više u prethodnom članku).

U ovome prilogu pokušat ću predložiti nekoliko mogućnosti koje bi mogle učiniti akademsku zajednicu – pojedince koji rade u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, aktivnijim i zainteresiranijim za sudjelovanje u promjeni na bolje, kako bismo sve skupa možda mogli popraviti. Prvo razmotrimo kako do promjene uopće uobičajeno dolazi.

Pritisak na promjenu može doći iznutra kao rezultat institucijskih poteškoća i/ili prilagodbe na nove izvanjske lokalne ili globalne disciplinarne, profesijske okolnosti ili pak, o čemu se češće razmišlja – izvana, kao organizirana politika. Potvrdu da je tome tako nalazimo u promjenama koje su se već dogodile u hrvatskom znanstvenom i visokoobrazovnom sustavu.

Sve ove promjene povezujemo s disciplinarnim međunarodnim kretanjima gdje su hiperprodukcija i sve veće umrežavanje te veći broj koautorstava zahvatili discipline globalno, što se (kad otpor nije prevelik) neminovno pretače i u lokalnu disciplinu. Rast u broju međunarodnih publikacija i promjene u vidu broja koautorstava u nekim prije praktično monoautorskim disciplinama kao i promjene u brzini doktoriranja te u načinu na koji znanstvenici pristupaju svojoj profesiji, posljedica su sve veće kompetitivnosti i kvantifikacije u vrednovanju znanstvenog rada na globalnoj razini, te promjene načina i svrhe doktorskog studija i doktoriranja.

Također, u znanstvenim i visokoobrazovnim institucijama, iako sporadično, uočljive su promjene pravila i običaja pa ih tako sve više uvodi nagrada za znanstveni rad od međunarodnog značaja i poticaje za odlaske na međunarodne konferencije te poneke institucije uvode i administrativnu podršku za prijavu i provođenje međunarodnih projekata. Postoje institucije, pa čak i sveučilišta, koje su uvele vlastite pravilnike povezane s dodatnim uvjetima za napredovanje i izbor na radna mjesta.

Najvidljivije su promjene u disciplinama koje su najviše međunarodno otvorene i orijentirane kao što je Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Za razliku od drugih zagrebačkih fakulteta, na PMF-u je moguće pronaći poslijedoktorande koji ne dolaze iz Hrvatske, već iz međunarodne akademske zajednice. Osim dodatnih pravilnika o napredovanju, na PMF-u svatko pri zaposlenju u više zvanje predaje projekt svog budućeg znanstvenog djelovanja. U Hrvatskoj ova je ideja na većini fakulteta strana ili nepoznata, prakticiraju je tek poneki znanstveni instituti.

Na PMF-u se danas mogu naći i postdoktoranti iz drugih zemalja (natječajni rad za zgradu PMF-a ureda Njirić+arhitekti)

Što se tiče zakonodavnog pritiska na promjenu, ona je naravno djelom povezana i s globalnim profesijskim i zakonodavnim promjenama. Tako je došlo do značajne promjene te danas imamo sve važniju (i nažalost sve jasniju prekarnost) poslijedoktorske pozicije kao ključnog perioda u razvoju samostalnosti. Istovremeno radi se o kategoriji zaposlenika koja je praktički najvažnija u razvoju i aplikaciji znanstvenih istraživanja. Zahvaljujući zakonodavnim promjenama i u Hrvatskoj danas bilježimo velik broj doktoranada i poslijedoktoranada, iako u posljednje vrijeme zakonodavac izostankom zapošljavanja novih mladih u sustavu ponovno stvara generacijsku rupu koja se pokazala kao ključnim problemom pedagoškog kontinuiteta u istraživačkim grupama (v.v. Brajdić Vuković, 2012).

Spomenutu ‘ centralnost’ međunarodnih publikacija u istraživačkim strategijama donekle su i pratile i na nacionalnoj razini izmjene pravilnika za izbor u znanstvena zvanja, iako mnogi smatraju da ne dovoljno brzo niti na dovoljno odlučnoj razini. Ovaj kroki služio je da pojasnimo kako promjene u međunarodnoj disciplinarnoj kulturi, akademskoj profesiji i zakonodavnim odredbama nedvojbeno kontinuirano utječu na profesijsku strukturu, te istraživačke i objavljivačke prakse i u lokalnim hrvatskim disciplinama. No mnogi posebice naši mlađi sudionici istraživanja, označili bi ove promjene nedovoljnim, te smo mogli primijetiti da se neke discipline vrlo oštro (i vješto) opiru svakoj vrsti međunarodnog utjecaja, posebice humanistika.

Na jednoj konferenciji, u sesiji o problemima izvrsnosti u znanosti, razgovarala sam s kolegama iz Nizozemske o problemima humanistike i zahtjevima da zadrže pravo primarnog objavljivanja na nacionalnom jeziku. Rekli su mi da je i kod njih humanistika izrazito nesklona objavljivanju na stranim jezicima, i pritiscima da se ova praksa broji u kvalitetu dok domaće publikacije trebaju biti samo ‘pomoćne’. Problem je međutim u Hrvatskoj što je otpor u tolikoj mjeri izražen da je postao kontrakultura (ili dominantna kultura možda prije) koja diktira u pojedinim disciplinama autarkičan smjer.

Novi modeli uključivanja zaposlenika i postupne promjene organizacijske kulture

Kako bismo onda mogli pristupiti trajnijoj institucionalnoj promjeni na način da ona dođe iznutra, učini akademske djelatnike zainteresiranim, aktivnim sudionicima u kreiranju institucionalne kulture i politike, te kako bismo ukupno znanstvene i visokoobrazovne institucije u Hrvatskoj učinili kvalitetnijima, i ujedno boljim mjestom za rad.

Prvo, da institucija sama odredi u čemu je dobra, u čemu (još) želi u budućnosti biti dobra i kako će se u tome nastaviti razvijati. A drugo, da svake godine pokaže napredak u tome što je odlučila da će poboljšavati i razvijati.

Sjedeći nedavno u tijelu koje pokušava promisliti način rangiranja hrvatskih visokih učilišta, imala sam priliku biti izložena razmišljanjima međunarodnih eksperata o situaciji povezanoj s kvalitetom na visokim učilištima diljem istočne i jugoistočne Europe. U pokušaju da razmrsimo klupko što je kvaliteta i kako se ona mjeri, dvije su stvari isplivale kao najvažnije, a koje mi se čini važnim i ovdje istaći. Prvo, da institucija sama odredi u čemu je dobra, u čemu (još) želi u budućnosti biti dobra i kako će se u tome nastaviti razvijati. A drugo, da svake godine pokaže napredak u tome što je odlučila da će poboljšavati i razvijati.

Ovo bismo mogli pokušati primijeniti kao model u hrvatskom sustavu, dakako temeljito osmišljen. Trebalo bi zahtijevati da svi u instituciji sudjeluju u prvobitnoj fazi određivanja budućih ciljeva institucije, i indikatora mjerenja, s jednakom težinom mišljenja. Institucije su za ovo sposobne, one su u stanju iz sebe participativnim pristupom (dakle ne osnivanjem povjerenstva, već niza skupina koje se bave različitim pitanjima, pri čemu su doslovno svi iz ustanove u nešto uključeni) iznjedriti zajedničko mišljenje, ako su na to prisiljene okolnim uvjetima. Za to bi se mogao propisati model, nešto slično rađeno je već pri osmišljavanju kurikularne reforme.

Već ovaj proces doveo bi do poboljšanja kvalitete ustanove, jer upućenost na zajedničke probleme i ciljeve funkcionira poput one stare uzrečice iz razdoblja socijalizma: „mi gradimo prugu, pruga gradi nas“. Također svi bi bili aktivno uključeni u promišljanje budućnosti i analiziranje prošlosti ustanove. Ovo itekako vodi boljem razumijevanju situacije, i vlastite u okviru institucije i institucije u širem i nacionalnom i internacionalnom prostoru. Predloženi model također nudi dovoljno demokratičnosti da svaka disciplina može odlučiti o svojim ciljevima u skladu s međunarodnom i domaćom disciplinarnom kulturom. U tom smislu ključan sastojak kvalitete bilo bi sustavno i kontinuirano poboljšanje u ciljevima koje si je institucija sama zadala, mjereno u indikatorima koje je sama odredila.

Pritom bi to jasno trebalo biti u okviru uobičajenog kostura primjerice produktivnosti (znanstvena, nastavna), profesionalnog usavršavanja djelatnika, mobilnosti (domaća, međunarodna), suradnje (domaća, međunarodna) i drugo. Dakle ne može se odrediti da će se raditi na poboljšanju u nečemu što je van ciljeva strategije znanosti i visokog obrazovanja. Kao i što bi trebalo odrediti minimalan i maksimalan broj indikatora u kojima se mora vidjeti poboljšanje. U tom smislu moglo bi se reći, da ako si institucija sama zadaje ciljeve napretka, institucija bi sama mogla određivati i kriterije za izbore u znanstvena, i znanstveno-nastavna zvanja i napredovanja, pri čemu ona dakako također trebaju odražavati cilj sustavnog i kontinuiranog poboljšanja kadra.

Drugo je pitanje vrednovanja i financiranja koje naravno uvijek najosjetljive. Temeljeno na postojećoj literaturi u području, možemo reći da dobro-funkcionirajući sustavi moraju pronaći načine da naprave ravnotežu između vrlo različitih zahtjeva. Prvo, u nekoj mjeri usmjeriti istraživački sustav prema širim političkim ciljevima, a nasuprot tome ipak ostaviti dovoljan stupanj autonomije znanosti i istraživačkim grupama, te drugo, dati dovoljno novaca najboljim znanstvenicima i istraživačkim grupama no istovremeno održati dovoljno raznolikosti u istraživačkom sustavu kako bi omogućilo da akteri i istraživačke ideje izviru i unatoč kumulativnim efektima, ili izvan njih. U tom smislu, osim kriterija koje si institucije same zadaju, koje je Agencija za znanost i visoko obrazovanje zapravo odavno u stanju pratiti i vrednovati uz ponešto finog optimiziranja, vješto bi trebalo izbalansirati programsko financiranje u skladu s prethodnim navedenim ciljevima. Najviše najboljima, no dovoljno za razvoj svima. S obzirom na rezultate u pogledu poboljšanja, institucija bi mogla očekivati novac za temeljna dobra istraživanja, kao i za razvoj.