Prepoznavanje. O promjenama u britanskom društvu koje su dovele do Brexita.

U četvrtak, 12. prosinca održavaju se parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji čiji će ishod značajno utjecati na zbivanja u cijeloj Europi a vjerojatno i u velikom dijelu svijeta. U ovom prvom članku u povodu tih izbora Jeremy Shearmur objašnjava zbivanja u britanskom društvu koja su dovela do Brexita, pitanja koje će najsnažnije utjecati na ishod izbora

• Jeremy Shearmur profesor je emeritus na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca na svijetu. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Naslovna fotografija: Video blog Johna Cleesea The Class Sketch

Rani je prosinac u Britaniji jadno doba godine. Uglavnom je mračno, a kad i ne pada kiša, vlažno. Ali, možemo se radovati Božiću i Novoj godini i pripremati se za njih.  Pažnju nam također  od vremena odvlače božićni ukrasi na ulicama i u prodavaonicama, a televizija i radio se ugode na veseli blagdanski ton. Međutim, ove su godine za 12. prosinca sazvani izbori, što sve čini još sumornijim.

Ključno se pitanje odnosi na Brexit i podijeljena mišljenja o njemu, koja u trenutnim izborima imaju glavnu ulogu. To je složen problem. Da bismo ga razumjeli, treba se vratiti u povijest, a isto tako, vjerujem, sagledati pitanja britanske ekonomije i njihovih društvenih posljedica.

Britaniju je oduvijek brinulo u što se EU pretvorila. Nije bila protiv dublje suradnje s Europom, zagovarala je područje slobodne trgovine, radije nego puno čvršće europske integracije, projekt koji je pobijedio. Britanija se pridružila, ali bilo je značajnih tenzija. Britanski pravni sustav (common law) i kompetitivni pluralizam, umjesto korporatizma u odnosima između poduzeća, sindikata i vlade, doveli su do određenih nezgrapnosti. Entuzijazam za tržišni pristup i privatizaciju u doba Thatcher, Majora, a potom Blaira, ono za što se vjeruje da je Britaniji zajedničko sa Sjedinjenim Državama, izazvali su dodatnu napetost. To je stvorilo probleme u britanskoj Konzervativnoj stranci. Već u ranim 1990-ima, John Major je otkrio – u situaciji u kojoj je imao neznatnu parlamentarnu većinu – da se ne može uvijek osloniti na podršku konzervativnih zastupnika u pitanjima koja se odnose na Europu. S rastom podrške UKIP-u, populističkoj stranci, koju je učinkovito vodio Nigel Farage i zalagao se da Britanija izađe iz EU, to je preraslo u ozbiljniji problem. Napokon je konzervativni premijer David Cameron  došao do toga da raspiše referendum o članstvu Britanije u EU, u nadi da će njime to pitanje okončati. No, kao što je poznato, referendum je neočekivano rezultirao malom većinom za izlazak iz EU. Moram reći malo o tome što smatram da su bile šire promjene u britanskom društvu koje su dovele do podrške za Brexit.

Otkriće nafte u Sjevernom moru izazvalo je ‘nizozemsku bolest’ koja nije riješena osnivanjem državnog fonda (Wikimedia)

Kako je to postalo popularno pitanje, čini mi se da zahtijeva objašnjenje koje ide mnogo dublje od politike te mora biti spekulativno. Smatram da su ključni čimbenici bili slabost upravljanja velikim kompanijama u Britaniji u većem dijelu dvadesetog stoljeća, zajedno s radikalizmom nekih od njezinih trgovinskih sindikata, koji djeluju u pluralističkom/konkurentnom, a ne korporativističkom okruženju. Rezultat toga su mala ulaganja i niska produktivnost te odljev poslova u novoindustrijalizirane zemlje. Otkriće nafte u Sjevernom moru također je stvorilo probleme. Britanija se suočila s „nizozemskom bolešću“ (industrije pogađa  utjecaj nafte na vrijednost valute). Umjesto da se osnuje državni fond (sovereign wealth fund), koji bi se, između ostalog, mogao koristiti za rješavanje tog pitanja (nizozemske bolesti, op.ur), domaće porezne stope zadržane su na relativno niskoj razini.

Čini mi se da je posljedica velika promjena u strukturi zanimanja ljudi u Velikoj Britaniji. Osobito su mnogi gradovi na sjeveru Engleske, koji su se temeljili na različitim oblicima teške industrije, otkrili da su njihove mogućnosti zapošljavanja nestale. Značaj toga je širi od ekonomskog, jer su nestali cjelokupan način života – društvene uloge i neformalne udruge (a ne samo sindikati). Ostali su uglavnom niže plaćeni uslužni poslovi. Čini mi se da je posljedica bila jedna vrsta demoralizacije zajedno s gubitkom strukture, slično  onome što je opisao E. P. Thompson, povjesničar koji pripada ‘novoj ljevici’ (marksist ali ne komunist, op.), u svom klasiku “The Making of the English Working Class” („Stvaranje engleske radničke klase“). Razlika je, dakako, u tome što je Thompson opisao nestanak tradicija i narodnih običaja izazvan selidbom ljudi sa sela u rastuće industrijske gradove te prilagodbom novim uvjetima života i rada u njima. No, te se strukture i ono što su ljudi u Britaniji na njima izgradili, povlače, a da njihovo mjesto ne zauzima ništa što je vrijedno (substantive).

U porastu je polarizacija. Bogati žive u svojim četvrtima, međusobno se žene, siromašni zaostaju

Tri su, čini mi se, posljedice svega toga. Prvo, radi se o posljedicama transfera određenih vrsta industrijskog rada u novoindustrijalizirane zemlje. Drugo, mnogo su poslova oduzele informacijska tehnologija i robotika. Treće, postoji efekt koji je u SAD-u primijetan, a koji je Tyler Cowen napisao u knjizi “Average is Over” (“Prosjek je gotov”; “Srednja klasa je prošlost”). Cowen raspravlja o posljedicama iščezavanja nekadašnjeg, dobro plaćenog industrijskog rada. Iako su se otvarale nove mogućnosti, obično su se otvarale samo onima koji imaju na visokoj razini razvijene matematičke i računalne vještine, onima koji se razvojem u tom području mogu koristiti, te onima koji su tom sektoru pružali složene usluge. Cowenove ideje dobro ilustriraju dvije studije koje dolaze s različitih krajeva političkog spektra u Americi: “Coming Apart” (“Raspadanje”, “Raslojavanje”) Charlesa Murraya i “Our Kids” (“Naša djeca”) Roberta Putnama. Obje raspravljaju o relativno novoj i dramatičnoj polarizaciji u američkom društvu, u kojoj je došlo do pomaka od društva u kakvom je Putnam odrastao, u kojem su u malim gradovima bili izmiješani poslovi i blagostanje. Sada je u porastu polarizacija, u kojoj bogati – čije se bogatstvo obično ne temelji na nasljedstvu, nego na prihodima ljudi visokih vještina i dobrog obrazovanja – žive zajedno u istim četvrtima, međusobno stupaju u brak itd., a siromašni zaostaju.

Bogati ulažu u moralnu dobrobit svoje djece, siromašni nemaju resurse za nositi se s ‘permisivnijim’ socijalnim normama: Robert Putnam (Stand magazine)

Također je upadljivo – pogleda li se Putnamova studija – da bogati izgleda snažno ulažu u obrazovanje svoje djece, ne samo novac,  nego i trud i brigu za njihovu moralnu dobrobit, dok su siromašniji teško pogođeni prelaskom na ‘permisivnije’ socijalne norme: oni su ti koji imaju manje resursa da se s time nose, od podnošenja tereta normalizacije uporabe droga do kidanja dugoročnih odnosa. Ovdje je također vrijedno imati na umu satiričnu (i sociološku) studiju Michaela Younga iz 1958., “Uspon meritokracije”, u kojoj je ukazao na probleme društva stratificiranog na temelju zasluga. U društvu u kojem je mobilnost na temelju talenta razmjerno laka, postoji rizik da oni s talentom jednostavno odmaknu – ostavljajući gomile koje su u nepovoljnom položaju, i među kojima nema ljudi koji mogu biti efikasni vođe i organizatori. Dodao bih u tom kontekstu da sam bio na sastanku u Sjedinjenim Državama na kojem se raspravljalo o djelovanju američkog radikalnog organizatora Saula Alinskog. Netko je spomenuo da je bio impresioniran Alinskijevim pristupom i preselio u siromašno područje u Baltimoreu, američkom gradu u kojem je puno stanovnika u lošem položaju. No, suočio  se s problemom: Alinsky je preporučio da se lociraju postojeće organizacije u zajednici i radi s njima. Međutim, u tom ih području u Baltimoreu jednostavno nije bilo moguće pronaći.

U Londonu i na jugoistoku Engleske snažna je potražnja za radnom snagom, no smještaj je vrlo skup. To mi se čini posljedicom propisa o planiranju i toga što imućni prakticiraju NIMBY – Not In My Back Yard (“ne u mom dvorištu”)

Ovaj gubitak zaposlenja podsjetio me na situaciju s kojom su se suočili neki moji preci, koji su bili ručni tkalci u zapadnoj Engleskoj. Kako se industrijska revolucija razvijala, ručno tkanje je uništeno. Preselili su se u siromašni dio Londona i ondje radili različite poslove sljedećih nekoliko generacije. Ali danas je takva mobilnost teška. U Londonu i na jugoistoku Engleske snažna je potražnja za radnom snagom, no smještaj je vrlo skup. To mi se čini posljedicom propisa o planiranju i toga što razmjerno imućni prakticiraju NIMBY – Not In My Back Yard (“ne u mom dvorištu”) strategije. Zbog toga je na područjima gdje ima poslova izgradnja kuća i nove infrastrukture otežana. Zato su mobilnost i putovanje na velike udaljenosti postali naporni i skupi.

Situaciju u Britaniji treba gledati iz perspektive analiza Cowena, Murraya i Putnama. Uistinu, dobro su prošla područja prije svega u Londonu i na jugoistoku Engleske, te na u okruzima s prestižnim sveučilištima poput Oxforda i Cambridgea. Londonski City je napredovao pružajući niz financijskih usluga na visokoj razini i tamo se pronalaze vrste koncentracije i mreže pružatelja usluga za koje se naširoko smatra da su posebno produktivne. To je otvorilo velike mogućnosti za pružanje mnogih drugih vrsta usluga na visokoj razini, a London je postao vrlo kozmopolitski.

U Britaniju je doselilo mnogo imigranata. To je bilo uočljivo u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, jer je velik broj ljudi dolazio iz Indije i Pakistana, ali i posljednjih godina iz raznih dijelova EU. Iako se može tvrditi da su ukupne posljedice toga bile korisne za britansko gospodarstvo, a imigranti su pokazali da postoji puno mogućnosti  koje druge osobe u Britaniji nisu iskoristile (uključujući migracije u London i na  jugoistok), pojavili su se problemi zbog migracija u područja koja ne cvjetaju. Imigracija je značila da postoji konkurencija za stanovanje i radna mjesta na tržištu koje se nije razvijalo, a siromašniji su ljudi su najviše osjetili konkurenciju za obrazovanje i druge socijalne usluge.

Sve sam ovo iznio jer mi se čini da je to pozadina na kojoj se  Brexit i predstojeći izbori najbolje mogu razumjeti.

U sljedećem članku prof Shearmur daje svoje viđenje političkih okolnosti uoči izbora, moguće ishode te kome je i zašto dao svoj glas