primijenjena etika

Prodavati samoga sebe, organe, dijelove tijela, u čemu je tu problem, što tu ne štima?

Jeremy Shearmur / 9. svibnja 2020. / Rasprave / čita se 21 minutu

Jeremy Shearmur predavao je u Australiji o etičkim i tržišnim aspektima raznih oblika prodaje ljudskog tijela, od prodaje organa do prostitucije, ali i onih oblika koje se ponegdje smatra prihvatljivima. Ovdje razmatra različita rješenja koja se primjenjuju od Irana do Švedske, Sjedinjenih Država, UK, Australije. Napokon, postavlja pitanje, što je uopće odbojno u ideji o potpuno slobodnom tržištu ljudskih organa ili djece

  • Naslovna fotografija: Jodie Foster, kao četrnaestogodišnja prostitutka, i taksist Robert de Niro u filmu Taxi Driver iz 1976. godine (Youtube, screenshot)
  • Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason University.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj. Uskoro će iz tiska izići Hayekova Law, Legislation and Liberty  koju je Shearmur uredio.
  1. Traženje zelene karte

Prije nekoliko godina podnio sam zahtjev za stalno prebivalište u Sjedinjenim Državama – tj. tražio sam ‘zelenu kartu’. Tijekom tog postupka morao sam dati formalnu izjavu pred odvjetnikom da se nemam namjeru izdržavati prostitucijom[i], ako dobijem u Sjedinjenim Državama stalno boravište. To mi nikad nije palo na pamet, a i da je, sumnjam da bih uspio privući ijednu mušteriju! Otvara to, međutim, zanimljiva pitanja o granicama  između samoga sebe i onoga što je umjesno prodavati.

Živimo u društvu koje bi se moglo nazvati komercijalnim. Imamo visoko razvijenu podjelu rada, mehanizaciju, rasprostranjeno korištenje informatičke tehnologije i robotike. U mnogim aktivnostima rukovodimo se cijenama više nego neposrednim dogovaranjem. Kao što je John Locke naveo u Drugoj raspravi o vladi 1690[ii].,  uzmemo li na primjer štrucu kruha, vidjet ćemo da je ona rezultat velikog broja aktivnosti u koje je bilo uključeno, na ovaj ili onaj način, mnogo različitih ljudi. Locke ne uzima u obzir samo rad pekara nego i onih koji su uzgajali žito, i one koji su bili uključeni u izrađivanje svih predmeta korištenih za proizvodnju žita.  Navodi one koji su pripremali volove za oranje polja te ljude koji su izrađivali plug itd. Danas bismo mogli produžiti takve popise kad bismo samo pobrojali, kao što kritičari svjesni ekoloških problema često ističu, sve ono što je potrebno za izradu samo jednog laptopa.

O svemu tome ima mnogo rasprava s argumentima za i protiv. Adam Smith je bio impresioniran ne samo time što je razvoj podjele rada doveo do povećanja bogatstva  i blagostanja[iii] nego i time što je potaknuo značajnu suradnju među ljudima. Nasuprot tome, Jean-Jacques Rousseau u svojoj raspravi O porijeklu nejednakosti jako je kritičan prema posljedicama podjele rada.[iv] G.W.F. Hegel, na primjer, u Filozofiji prava, uočava kako, u društvu koje se razvija, i naše ‘potrebe’ evoluiraju, što on odobrava.[v] Karl Marx kritizira, osobito u ranijem razdoblju, i podjelu rada i  komodifikaciju[vi]. U novije vrijeme komodifikaciju kritizira i Karl Polanyi, utjecajni autor  knjige Velika preobrazba[vii]. Zapravo, još se od 18. stoljeća sve do današnjih dana o tome vodi široka rasprava, s argumentima za i protiv, a proteže se i na probleme povezane s ekologijom.

Sve to otvara niz pitanja, ali ja ću se ovdje baviti samo jednim: Mogućnostima komodifikacije onog što je osobno – i različitim problemima koji iz toga proizlaze.

  1. Koliko vrijediš?

Zamislite da vas je netko opljačkao, da je vaša kuća izgorjela, da vam je ukraden identitet, sve što ste imali u banci i da ste ostali bez ikakvog materijalnog vlasništva. Pretpostavimo da ste, zbog toga što ste opljačkani, izgubili kontrolu nad svim vještinama koje bi vam u normalnoj situaciji mogle pomoći da preživite. Koliko biste tada vrijedili? To bi ovisilo o zemlji u kojoj biste se nalazili (ili u koju biste imali pristup), ali našlo bi se tržišta za vas.

Ako imate njegovanu dugačku kosu i žensko ste, možete dobiti do $1000. Cijene ovise o boji kose i duljini. Doniranje jajnih stanica (Egg Donation Inc.) i Program za doniranje jajnih stanica (Egg Donation Program) u SAD-u vrlo su zainteresirani za odgovarajuće žene koje su im spremne prodati svoje jajne stanice. Komercijalne kompanije uobičajeno ne otkrivaju koliko će platiti, ali mogli biste dobiti između 7000 i 8000 USD (jedna web stranica na kojoj sam nedavno potražio podatke spominje raspon od $6 500 do $30 000.)  Možete dobiti i više ako imate poslijediplomski ili neke druge slične kvalitete (ali trebate imati 20-29 godina, biti zdravi i težiti ispod 72 kg).

Podaci iz 2006. nude sljedeće kategorije po cijenama za svježe zamrznute dijelove, u američkim dolarima: glava 550-900; mozak 500-600; trup 1200-1300; ruka 350-850; ‘razni organi’ 280-500 (svaki); dok je cijelo truplo bilo procijenjeno na 4000-5000.

Što je s jednakošću prilika? Ima prilika i za muškarce, ali kao što je komentirao New York Times[viii], ‘vjerojatnije je da ćete se upisati na Harvard ili Stanford nego da će vas prihvatiti kao donatora u  poznatoj banci sperme’. Trebali biste biti visoki i proći niz tjelesnih, genetičkih i psiholoških testova te smisliti zadovoljavajuće odgovore o vašoj seksualnoj prošlosti, talentima i sl. Prema izviješćima od 2016. onaj tko proizvede dvije zadovoljavajuće donacije sperme tjedno, može dobiti do $1500 mjesečno. Ali vidio sam da se nude i mnogo niže cijene.

No, jednom kad umrete, postoji u SAD-u tržište dijelova tijela koji se koriste za istraživanje i edukaciju. Podaci iz 2006. nude sljedeće kategorije po cijenama za svježe zamrznute dijelove, u američkim dolarima: glava 550-900; mozak 500-600; trup 1200-1300; ruka 350-850; ‘razni organi’ 280-500 (svaki); dok je cijelo truplo bilo procijenjeno na 4000-5000. Izvještaj Reutersa iz 2017. navodi slične cijene.[ix]

  1. Krv, plazma i bubrezi

Danas se u pravilu  u zapadnim zemljama ne može prodavati krv (u Americi se može prodavati krvna plazma; čini se da je trenutačno cijena $30 za svako davanje, a može se donirati dva puta tjedno.) Nekad se u SAD-u mogla prodavati krv, no ta je praksa prekinuta sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća zbog lošeg javnog odjeka tvrdnji da se preko kupljene krvi može prenijeti hepatitis i zato što se obavezno označavalo je li krv dobivena od dobrovoljnih davatelja ili je kupljena.

Danas jako nedostaje bubrega. Ako vam zakažu bubrezi, morate se podvrgnuti dijalizi. Sam postupak dijalize dugo traje, a dugoročno ona nije dobra za opće zdravlje bolesnika. Budući da je skupa, pacijenti uobičajeno moraju proći birokratske procedure kako bi se procijenilo je li njihovo opće zdrastveno stanje dovoljno dobro da mogu ići na dijalizu.  Situacija se značajno pogoršava zbog drastičnog povećanja broja ljudi koji imaju dijabetes 2, koji s vremenom loše djeluje na bubrege.

Sad  je već veliki nesrazmjer između potrebnog broja bubrega i broja doniranih bubrega. Donacije dolaze ili od trupla ili od živog darovatelja. Kod preuzimanja bubrega s trupla pojavljuju se problemi. Za korištenje nečijih organa u pravilu je potreban pristanak obitelji. Uobičajeno je da ljudi dok su živi daju pristanak da se mogu koristiti dijelovi njihova tijela kad umru, iako u većini slučajeva odluku donosi rodbina nakon njihove smrti.[x] Mogući su različiti sustavi – primjerice, u Velikoj Britaniji čovjek mora dati izričiti pristanak da njegove bubrege mogu koristiti drugi dok se u nekim zemljama može dogoditi da se nečiji bubrezi presade, osim ako ta osoba to izričito ne zabrani. Španjolska ima reputaciju najbolje organiziranog sustava donacije bubrega pa se često uzima kao primjer. No čini se da je to djelomice rezultat uzimanja velikog broja bubrega od starijih ljudi (bubrezi starijih ljudi su manje pogodni za transplantaciju); a ni ondje danas ne mogu zadovoljiti potražnju samo doniranim bubrezima.

Peter Fonda i Dennis Hopper u filmu Easy Rider iz 1969. (Youtube, screenshot)

Gledajući sa strane primatelja ili medicinskog osoblja najbolji su bubrezi mladih žrtava prometnih nesreća. Međutim, njih nema dovoljno da zadovolje potrebe pacijenata (također je važno da njihovi bubrezi ne budu oštećeni i da se nesreća ne dogodi predaleko od bolnce). Sjećam se razgovora o tim problemima s kirurgom u Buffalu u državi New York i onoga što je rekao (nadam se u šali!) : ‘Oh, proljeće je, a to je moje najdraže godišnje doba – sada mladići ponovo počinju voziti motore …’!

Što je sa živim darivateljima? Ljudi mogu darivati svoje bubrege i to doista čine. Ali to je obično ograničeno na rodbinu i prijatelje. U nekim se zemljama bubrezi mogu darivati nepoznatima. U Australiji su takve donacije obično zakonski zabranjene. Razlog je to što se smatra da je donacija nepoznatoj osobi zapravo najvjerojatnije prodaja, budući da darivanje bubrega nije jednostavno. Takav se zakon pokazao kontroverznim u slučaju male religijske sekte koja sebe naziva ‘Isusovim Kršćanima’[xi] i čiji članovi smatraju da im je moralna dužnost dati bubreg onima koji ga trebaju, uključujući nepoznate osobe. Ali onda ustanove da su čineći to prekršili zakon.

  1. Zašto ne kupovati bubrege?

Budući da ponuda bubrega nije dovoljna i da će neki ljudi zbog toga umrijeti, čovjek se u prvi mah može zapitati – zašto da ih se ne kupi? Pitanje prodaje priziva u sjećanje mračne priče o ljudima drogiranima u sumnjivim barovima koji se jednostavno u neko doba probude u sobi kakvog jeftinog hotela bez ijednog bubrega. Ali to ne mora biti tako. Ne treba zaboraviti da je održavanje ljudi na dijalizi skupo i da te troškove u mnogim slučajevima plaćaju porezni obveznici. S druge strane, ako se ljudima ne pruži pomoć, oni umiru u mukama. Zar ne bi bilo humano kupiti bubreg?

Jedan od problema je da prodaja ljudskog tijela može izazvati zebnju kod ljudi bliskih preminuloj osobi. No stvar se ne mora postaviti na grubi način. Moglo bi se  na primjer pitati rodbinu pokojnika (pod pretpostavkom da su bubrezi te osobe pogodni za presađivanje), bi li pristali da se dijelovi tijela koriste te im ponuditi plaćanje svih troškova pogreba. A u zemljama u kojima su troškovi studija vrlo visoki te studenti kreću na tržište rada s velikim dugovima, mogla bi se ponuditi olakšica u zamjenu za darivanje bubrega (a na pitanje – što ako mi otkaže bubreg koji mi je ostao? odgovor bi trebao biti  – jamčimo da ćemo vam kupiti drugi bubreg!)

Oštri prigovori takvim idejama potječu od rada britanskog teoretičara socijalne administracije Richarda Titmussa.[xii] Godine 1970. Titmuss je objavio knjigu Darovni odnos [xiii] u kojoj kritizira američki sustav prikupljanja krvi, osobito onaj dio koji se tada oslanjao na kupovanje krvi od siromašnih. To se pokazalo osobito riskantnim za širenje hepatitsa. Titmuss je tvrdio da korištenje davatelja, kao u Ujedinjenom Kraljevstvu i u onim djelovima SAD-a koje opskrbljuje Crveni križ, nije samo bolje u moralnom smislu nego i sigurnije, ekonomičnije a također i jača osjećaj zajedništva. Mnogi su autori kasnije slijedili njegove argumente.

U međuvremenu, ono što je Titmuss pisao bilo je često osporavano. Treba priznati da su davatelji krvi doista ljudi kojima se možemo diviti, a uz to Titmuss je istaknuo i problem  ‘negativne selekcije’ odnosno da ljudi koji su vam najspremniji prodati krv nisu oni od kojih biste je željeli kupiti.[xiv] Međutim,  u kritičkim raspravama koje su uslijedile o njegovu radu Titmussove empirijske tvrdnje oštro su kritizirane [xv]. Pokazalo se u slučajevima HIV-AIDS-a i kravljeg ludila da se od redovitih davatelja ne dobije uvijek najbolju krv. Titmussov se argument odnosio na hepatitis, s kojim je doista bio problem to što su prodavatelji krvi u SAD-u povećali rizik prenošenja te bolesti. No ljudi koji su poptuno altruistični davatelji krvi mogu prenijeti druge bolesti.

The Gift Relationship, Richard Titmuss (Alchetron, Free Social Encyclopedia)
  1. Što bi trebalo učiniti?

Po mojem mišljenju, nema dovoljno snažnog argumenta, kakvom se Titmuss nadao, protiv te vrste trgovine. Ali što je s trgovinom koja se sukobljava s našom idejom o onome što je izrazito ljudsko? Trebaju li postojati slobodna tržišta na svim područjima koje sam spomenuo? Što, primjerice s usvajanjem beba (kao što su ekonomisti Ladnes i Posner predlagali?[xvi]). Bi li trebalo zabraniti prodaju proizvoda ljudskog tijela? Pogledajmo neke mogućnosti.

Jedna je mogućnost posve slobodno tržište. Poznati su nam slični slučajevi iz drugih područja. No, postoje li ovdje posebni problemi? Jedno od pitanja koje izaziva brigu moglo bi biti: kakve bi bile posljedice neograničene komodifikacije za nas? Na primjer, ako bismo se izravno suočili s  informacijama o cijenama dijelova tijela prije navedenima u članku, s reklamnim plakatima i sl.? Kako bi to utjecalo na način na koji vidimo i vrednujemo jedni druge? (A u slučaju posvajanja djeteta kako bi se netko osjećao kad bi otkrio da su ga njegovi biološki roditelji prodali za određenu svotu novca?)

Kao drugo, zabrinutost bi mogao izazvati učinak komercijalizacije gore spomenutih pojava i, posljedično, šteta koju bi njihova normalizacija mogla nanijeti ranjivim skupinama. Sudeći prema znanstvenoj literaturi, čini se da je primjer prostitucije teško uopćavati. Ima ljudi koji su u stanju izaći nakraj s prodajom vlastita tijela a da ne pretrpe štetu (npr. u svojim odnosima). Ali ne može se svatko s time jednako dobro nositi, mnogi koji su uključeni u prostituciju mogu izaći nakraj samo s nekim poteškoćama. Postoji opasnost da bi potpunom komodifikacijom onog što je osobno, neki osjetljivi ljudi jako stradali.

Samim tim što je nešto nezakonito, ne znači da se neće događati (osobito kad je riječ o takozvanom ‘zločinu bez žrtve’ u kojem i kupci i prodavači sudjeluju svojevoljno). Prodaja bubrega rasprostranjena je na velikom crnom tržištu u zemljama poput Indije, Nepala, Bangladeša, Pakistana i Šri Lanke.

Druga je mogućnost nešto poput legalne kvazi-prodaje bubrega u Iranu.[xvii] Pod tim mislim na program prema kojemu iranska vlada daje ljudima određenu svotu novca za bubreg (na način da šerijatski zakon to ne prepoznaje kao prodaju). Bubrege mogu dobiti samo iranski građani. I čini se da je takva kvazi-prodaja imala pozitivan utjecaj na problem nedostatka bubrega. S jedne strane, taj se način pokazao uspješnim i časopis Economist pohvalio je program[xviii]. S druge strane, jedan iranski kritičar tvrdi[xix] da je za sudionike u prodaji taj zakon propast. Kaže, na osnovi iskusta iz regije u kojoj je radio, da je takva ‘prodaja’ žestoko stigmatizirana te da oni koji prodaju bubreg, u pravilu pod pritiskom ljudi kod kojih su se zadužili, teško psihički pate.

Drugi je način zabrana komodifikacije – tako da postane nezakonita. No, samim tim što je nešto nezakonito, ne znači da se neće događati (osobito kad je riječ o takozvanom ‘zločinu bez žrtve’ u kojem i kupci i prodavači sudjeluju svojevoljno). Zapravo, mnogo toga što je zabranjeno prodavati se prodaje. I to može voditi u propast. Oni koji se prostituiraju a bez zakonske zaštite trpe nasilje, zapošlajvaju se maloljetnici, pojavljuju se zdrastveni problemi, sveprisutno je iznuđivanje, a povrh svega policija je korumpirana. Prodaja bubrega rasprostranjena je na velikom crnom tržištu u zemljama poput Indije, Nepala, Bangladeša, Pakistana i Šri Lanke.

Treća je opcija nešto poput puta koji je izabrala Švedska kad je riječ o prodaji seksualnih usluga. Tamo je prostitucija potpuno zakonita. No kao rezultat zakonodavnih intervencija feministica, kupovanje usluga prostitutki nije zakonito. Čini se da je ulična prostitucija time desetkovana. Međutim, na zakon se žale se oni koji su se nastavili baviti prostitucijom – nije riječ samo o zaradi, nego sada moraju raditi na opasnim lokacijama i s ljudima koje bi inače izbjegavali.[xx] Dok je izgleda zakon učinkovit samo u sektoru s niskim cijenama, skupe se djevojke reklamiraju na internetu (kad sam istraživao za ovaj rad, dojmilo me, kao nekog tko poučava filozofiju, kad je jedna mlada žena koja prodaje svoje usluge ponosno navela da je diplomirala humanističke studije na lokalnom sveučilištu! A kažu da studij filozofije nema komercijalnu vrijednost!)

Margaret Jane Radin, nepotpuna komodifikacija, ali čega?

Margaret Jane (Peggy) Radin s Pravnog fakulteta na Michigenskom sveučilištu zagovara pristup koji  se pokazao prilično utjecajnim. Ona se zalaže za nešto što naziva ‘nepotpunom komodifikacijom’.[xxi] Osnovna je ideja da treba dopustiti prodaju samo nekih stvari što bi se onda reguliralo, uvele inspekcije i sl. kako bi se kontrolirale zloupotrebe. To zvuči dobro i može funkcionirati u nekim slučajevima. No postoji nekoliko problema. Prvo, Radin nije ponudila neku generalnu teoriju o tome što bi bilo ozakonjeno, a što se uopće ne bi smjelo prodavati. Drugo, treba ustanoviti kako stoje stvari u stvarnosti –  koliko inspekcija može biti pouzdana; da li se izdavanjem dozvola doista sprečavaju ilegalne aktivnosti i td.

Razmotrit ćemo nekoliko primjera iz Australije gdje sam predavao o tim pitanjima. Canberra, australski glavni grad smještena je državnom području koje se naziva Australian Capital Territory i ima veliku političku autonomiju. Grad je donio vlastite zakone. Povijesno, Canberra je liberalnija od preostalog dijela Australije, primjerice u stvarima kao što je prodaja pornografije. Dok sam tamo radio na snazi su bili zakoni koji su dopuštali prodaju širokog spektra pornografije ali su zabranjivali nasilnu pornografiju i pornografiju koja uključuje djecu. Ako je neka kompanija željela prodavati pornografiju, morala je dobiti prilično skupu Vladinu dozvolu. Pitao sam profesionalnu političku lobisticu industrije seksa (bila je gošća na mojem predavanju) kako to funkcionira: zar ne postoji neko nelegalno tržište zabranjenih materijala? Odgovorila je: ne. Objasnila je da oni koji skupo plate svoje dozvole drže na oku svakoga tko bi mogao prodavati zabranjeni pornografski materijal i ako to pokuša, prijave ga policiji! Nasuprot tome, drugi je gost bio bivši policajac koji je izdavao dozvole prostitutkama. Rekao je da su, dok je on radio, imali velikih problema jer je zakon bio loš. Nije se izričito zahtijevalo da tražiteljica dozvole upiše koliko ima godina. Stoga je policajac stvorio vlastita pravila, rekao je,  koja su bila stroža od zakona. Studenti su ga pitali zašto taj problem nije riješen – bivši je policajac objasnio da su se političari nevoljko upuštali u prekopavanje detalja o primijeni zakona o prostituciji.

Pogledajte samo kako privlačne mlade žene ili muškarci mogu imati koristi od svojeg tjelesnog izgleda pri traženju posla. Ne zaboravite kako se koristi ljudsko tijelo u časopisima, na internetu i na socijalnim mrežama

Što bismo na kraju mogli zaključiti o ovom prilično složenom problemu? Različiti moralni razlozi vuku nas u različitim smjerovima. Komodifikacija ili pretvaranje vlastitog tijela u robu  je opasna. Mogla bi nas navesti da jedni druge procjenjujemo na način koji bismo najradije izbjegli. Ima nešto strašno u tome da muškarac s puno novca gleda na mladu ženu ili muškarca kao na objekt čije se seksualne usluge mogu jednostavno kupiti i da oni kojima je potreban bubreg na isti način vide siromašne. Nekim ljudima možda odgovara prodavati krv, bubreg ili seksualne usluge. No, mnogi to doista ne žele raditi ali se nalaze u situaciji koja ih na to prisiljava (strašno je da su, prema izvještajima o prodaji bubrega u Iranu i Indiji,  žene često prisiljene pod pritiskom obitelji i rođaka prodati svoj bubreg). Treba također primijetiti da iako smo vjerojatno zgroženi prodajom tijela i želimo to zabraniti, druge, veoma slične stvari u pravilu toleriramo. Pogledajte samo kako privlačne mlade žene ili muškarci mogu imati koristi od svojeg tjelesnog izgleda pri traženju posla ili što se zapravo zbiva u odnosima s onima koji nisu tako privlačni ali su bogati, uključujući sklapanje brakova. I ne zaboravite kako se koristi ljudsko tijelo u časopisima, na internetu i na socijalnim mrežama (važno je primijetiti da nije problem samo u ‘muškom zurenju’ – prisjetite se samo do koje mjere novine, časopisi i socijalne mreže čija su publika žene bez prestanka nastoje otkriti bilo kakav znak starenja, debljanja i posebno celulita kod slavnih žena!).

Drugo, ne smijemo zaboraviti da iako nešto smatramo lošim, nije uvijek jednostavno pronaći zakonsko rješenje. Zakon ponekad – kao što je bio slučaj u Canberri – nije dobro napisan a nije ga jednostavno ni poboljšati. Ili, propisi s dobrim ciljevima mogu imati neželjene posljedice, kao u Švedskoj. Usprkos navedenim primjerima, ne znači da je donošenje zakona samo po sebi loše – možda i ne postoji idealan način djelovanja pa štogod učinili neke posljedice mogu biti loše. Iako je, po mom mišljenju, u redu slijediti jaka moralna načela, kao što je sloboda ili zabrinutost zbog eksploatacije siromašnih i žena, trebali bismo biti svjesni da je u igri mnogo različitih faktora i da se problemi neće riješiti pozivanjem na jedan jednostavni moralni princip. Također mi se čini važnim obratiti pozornost na to kako stvari doista funkcioniraju na različim mjestima i u različitm vremenima i biti spreman usklađivati svoja stajališta s činjenicama i problemima koji bi se mogli pojaviti primjenom naših ideja.

Na kraju, kad je riječ o pitanjima krvi, krvne plazme i bubrega, ne smijemo zaboraviti da mnogi ljudi pate i da bismo se i sami mogli naći pred teškim izborom između moralnih ideala i zdravlja ljudi koji su u smrtnoj opasnosti. U tom kontekstu, dojmio me komentar u zabilješkama o usmenom svjedočenju Herberta Perkinsa, medicinskog ravnatelja glavne banke za prikupljanje krvi u San Franciscu, iz doba kad je izbila epidemija HIV/AIDS.[xxii] Kad su Perkinsu postavili pitanje zbog čega nije odbio homoseksualce kao davatelje krvi, objasnio je da je bio svjestan rizika iako tada nisu postojali čvrsti dokazi o povezanosti homoseksualaca s prenošenjem HIVa, ali je znao da pacijente čeka sigurna smrt ako ne pošalje krv bolnicama koje su ovisile o njegovoj banci krvi.

Izvornik Selling yourself

  • Bilješke

[i] Imam osjećaj kako bi vladi SAD-a olakšalo da sam prekršio obećanje, da me izbaci iz zemlje – pomalo kao u slučaju Al Caponea kad su ga uspjeli optužiti za utaju poreza a ne za gangstersko udruživanje.

[ii] Vidi John Locke, Second Treatise of Government  43.

[iii] Smith je zagovarao te promjene u svojoj knjizi Wealth of Nations. Među druge pristalice koji pozitivno pišu o toj temi spadaju Leonard  Read, čiji se tekst ‘I, Pencil’ (https://fee.org/resources/i-pencil/) često koristi za uvodna predavanja u ekonomiju, i Milton Friedman u knjigama Capitalism and Freedom i Free to Choose.

[iv] Vidi, na primjer Rousseauov The Discourse and other early political writings, ed.  Victor Gourevitch (Cmbridge: Cambridge University Press, 1997). Zanimljivi prikaz suprotstavljenih stajališta Smitha i Rousseaua objavljen je u Michael Ignatieffovom tekstu The Market and the Republic, u njegovoj  knjizi The Needs of Strangers (London: Chatto & Windus, 1984).

[v] G.W.F. Hegel, Outlines of the Philosophy of Right, tr.Know, intro. Houlgate (Oxford: Oxford University Press, 2008); vidi  paragraph 190ff

[vi] Vidi, Ali Rattansi, Marx and the Division of Labour (London: Mcmillan, 1982)

Op.prev. komodifikacija dolazi od engleske riječi ‘commodity’ i znači pretvaranje radne snage, ljudskih organa, dijelova tijela i sl. u robu.

[vii] Karl Polanyi, The Great Transformation (Boston: Beacon, 1944). Čini mi se jasnim prema materijalu iz arhiva Karla Polanyia, da je njegova kritika komodifikacije imala korijene u idejama povezanim s njegovim vjerskim uvjerenjima da je pogrešno ljudski rad tretirati kao robu.

[viii] https://www.nytimes.com/2016/11/08/health/sperm-donor-facts.html.

[ix] https://www.reuters.com/investigates/special-report/usa-bodies-brokers/

[x] Nije mi jasno zašto se ovaj problem ne može rješavati prosudbom svakog pojedinačnog slučaja.

[xi] https://en.wikipedia.org/wiki/Jesus_Christians

[xii] Vidi na primjer, J.Koplin, ‘From blood donation to kidney sales: the gift relationship and transplant commercialism”, Monash Bioethics Review 33, 2015, pp. 102-22.

[xiii] Richard Titmuss, The Gift Relationship (London: Allen & Unwin,1970).

[xiv] Odnosno, budući da je prodaja stigmatizirana, smatralo se da ljudi prodaju krv samo kad su očajni pa se pretpostavljalo da očajni ljudi lažu, osobito ako su zaraženi, a još se ne vide znaci bolesti.

[xv] Vidi, na primjer moj tekst ‘Koplin, Titmuss and the social tail that wags the dog’, Monash Bioethical Review, 33, 2015., str. 123-9 i radi šire rasprave moj tekst ‘The Gift Relationship Revisited’, HEC Forum 27, 2015., str. 301-317.

[xvi] Elisabeth M. Landes i Richard A. Posner,  ‘The Economics of the Baby Shortage’  The Journal of Legal Studies 7, No. 2 (June, 1978), str. 323-348

[xvii] Vidi nedavni izvještaj, https://www.latimes.com/world/middleeast/la-fg-iran-kidney-20171015-story.html. Opisane su glavne karakteristike ‘ službenog’ programa, a također i neki drugi s njim povezani problemi.

[xviii] Vidi ‘Psst, wanna buy a kidney’, Leader, The Economist November 16th, 2006; https://www.economist,com/leaders/2006/11/16/psst-wanna-buy-a-kidney

[xix] J.Zarghooshi, ‘Iranian kidney donors: motivations and relationswith recepients’, Journal of Urology 165(2), veljača 2001., str386-392, i njegov ‘Quality of life of Iranian kidneya “donors“’ , Journal of Urology 166(5), 2001, str. 1790-9.   Međutim, neki su osporavali autentičnost slučajeva na koje se poziva.

[xx] Vidi materijal at http://www.bayswan.org/swed/swed_index.html

[xxi] Vidi njezin rad Contested Commodities (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1996)

[xxii] Herbert Perkins,  Oral Histories on the AIDS Epidemic in San Francisco, volume 5: Perkins, Herbert C., M.D. Director, Irwin Memorial Blood Bank: Transfusion AIDS and the Safety of the Nation’s Blood Supply, Bancroft Library, UC Berkley, 1997.