Znanost i pseudoznanost (3)

Pseudoznanost u obliku kulta znanosti

Igor Rončević / 20. svibnja 2017. / Članci / čita se 16 minuta

U trećem, odličnom, članku o pseudoznanosti raspravlja se o predrasudama, interesima, izbjegavnju informacija, internetu, polarizaciji skupina, potrebi za pripadanjem, te napokon o kultu znanosti koji ima svoju ikonografiju, svoje evangeliste, uvjerenje o svemoći, zahtjeve za divljenjem i strahopoštovanjem i potiskivanjem radoznalosti

Prvi dio ovog eseja identificirao je neke od karakteristika znanosti, odnosno pseudoznanosti, a drugi ilustrirao važnost jednakosti kriterija u raspravama. U trećem, posljednjem dijelu pozabavit ćemo se pitanjima racionalnosti i konzumacije informacija. Konkretno, zašto su u vrijeme „globalnog sela“ i „informacija na dlanu“ i dalje prisutne podjele oko mnogih stavova, i ondje gdje postoji ogroman konsenzus stručnjaka? Kako je moguće da u doba u kojem je komunikacija lakša nego ikad (bilo putem raznih aplikacija, društvenih mreža i internetskih foruma) nastaju polarizirane grupe ekstremnih stavova?

Odgovore na ova pitanja možemo potražiti u različitoj interpretaciji istih događaja, izbjegavanju informacija koje se ne slažu s našim uvjerenjima i pojavi polarizacije grupa.

  1. Interpretacija događaja

Zamislimo sljedeću situaciju: negdje na istočnoj obali Japana, dvoje ljudi sjedi na plaži i promatra zoru. „Pogledaj, izlazi Sunce“, kaže djevojka. „Varaš se, ne izlazi Sunce već se horizont Zemlje pomjera tako da Sunce postaje vidljivo“, pedantno joj odgovara dečko. Tko je u pravu? Promatramo li samo opisani događaj, oboje su jednako u pravu – opisali su ono što su doživjeli. Međutim, na različit su način „obradili“ isti podražaj. Naime, svaki podražaj prolazi kroz filter sastavljen on promatračeve  osobnosti, uvjerenja i iskustava te tek nakon takve obrade postaje doživljaj, koji pamtimo i prepričavamo drugima.[i] Vrlo je teško izolirati podražaj iz konteksta u kojem on nastaje.

Kako bi detaljnije ispitali ovu ideju, Babcock et al. u jednom su istraživanju ispitanicima dodijelili uloge „tužitelja“ ili „branitelja“ i pružili im uvid u dokumentaciju jednog sudskog slučaja. Zadatak ispitanika bio je objektivno procijeniti ishod tog slučaja, te pokušati dogovoriti što bolju nagodbu. Kao motivacija za točnu procjenu ishoda, odnosno objektivnu nagodbu, ispitanicima je ponuđena novčana nagrada. Ispostavilo se kako su predložene nagodbe, odnosno procjene jako ovisile o tome je li ispitanicima uloga „tužitelja“, odnosno „branitelja“ dodijeljena prije ili poslije čitanja dokumentacije. Ako su ulogu dobili prije, ispitanici su informacije interpretirali tako da idu u prilog njihovoj ulozi – bili su značajno manje objektivni nego kad su prvo dobili dokumentaciju, a nakon toga ulogu. Dakle, interpretacija informacija u skladu s prethodno nasumično dodijeljenim ulogama ispitanicima je bila važnija od novčane nagrade!

Nije realno očekivati da će nepristrana osoba i netko sa snažnim „preduvjerenjem“ jednako reagirati na iste dokaze – ne samo da će protivnik neke ideje tražiti visoke kriterije (o čemu je bilo riječi u drugom dijelu), nego će i same dokaze doživjeti kao manje važne.

U znanosti, Harre tvrdi kako postoji slična sprega između istraživača, aparature i predmeta istraživanja, te ukupan produkt tog atomističkog (nedjeljivog) sustava naziva dobit (affordance). Prema tome, od velike je važnosti identificirati moguću korist istraživača od jednog ili drugog ishoda istraživanja. Zbog toga, rezultate znanstvenih radova recenziraju drugi stručnjaci u istom području (peer review), a važni zaključci preispituju se nezavisnim provjerama od strane neprofitabilnih ustanova, i meta-analizama. Konačno, rezultati znanstvenih istraživanja utječu na mnoge stručnjake koji ponovo procjenjuju njihovu točnost (konačni suci efikasnosti lijekova su liječnici, a novih nanolitografskih procesa proizvođači elektronike). S druge strane, pseudoznanost se često oslanja na zaključke izoliranih studija u kojima istraživači (koji su često i prodavači proizvoda koje istražuju) imaju direktnu korist od njih![ii]

  1. Izbjegavanje informacija

U jednom, pomalo okrutnom eksperimentu štakori su pritiskanjem ručice mogli doznati što im se sprema (hrana, elektrošok ili nijedno od toga). Ručica nije utjecala ni na frekvenciju ni vrstu događaja, već je samo pružala informaciju. Rezultati su pokazali kako štakori ne žele pritiskati ručicu čim postoji šansa da saznaju dolazi li elektrošok, dok su je u svim ostalim slučajevima sretno pritiskali.[iii]

Slično ponašanje, koje ćemo nazvati izbjegavanjem informacija, pojavljuje se i kod ljudi. Na primjer, dobri studenti rezultate ispita provjeravaju brzo dok se lošijima ne žuri. Ljudi sa zdravim zubima manje se boje zubara, a oni u rizičnim skupinama za spolne i genetske bolesti manje su voljni vaditi krv, iako im ranija dijagnoza samo može pomoći. Investitori slabije gledaju stanje svog portfelja kada stanje na burzi nije idealno, a menadžeri se često drže svojih preliminarnih odluka, čak i kad se pojave nove informacije koje im ne idu u prilog. U nekim slučajevima, izbjegavanje informacija je korisno (na primjer, netko će više uživati u desertu ako nije opterećen znanjem o njegovoj kalorijskoj vrijednosti), no većinom se radi o nesvjesnom, iracionalnom ponašanju. Nezaobilazan doprinos tom fenomenu svakako je dalo i doba Interneta, u kojem je vrlo lako stvoriti novi izvor informacija, bilo u obliku bloga, youtube videa, portala ili objave na društvenim mrežama. Zbog toga broj dostupnih vijesti, mišljenja i stavova raste ovisno o publici, koja većinom odabire konzumaciju onih informacija koje su u skladu s njihovim uvjerenjima (Golman et al., 2017).

Budući da je internetskim sadržajima primaran broj pregleda, istinitost (potkrijepljenost, autentičnost ili provjerenost) informacija postaje sekundarna – najvažnije je ima li za njih publike. Na Internetu se tako može pronaći podrška, odnosno kritika praktički bilo koje popularne teme: Sol i masna hrana jesu/nisu zdrave; Analogna fotografija proživljava renesansu/umire; EU je nužna/katastrofa, itd.

Ogroman porast kvantitete dostupnih izvora, odnosno kontradiktornih informacija nužno rezultira u padu kvalitete prosječnog izvora. Na taj način lako nastaje iluzija kako je svejedno kome ćemo vjerovati, a izbor izvora informacijama postaje stvar ukusa, a ne kritičkog razmišljanja!

Američki predsjednik Trump toliko je lakouman u svojim brojnim izjavama i tweetovima da je u njima vrlo lako pronaći kontradikcije, odnosno očite neistine. Međutim, on ne mora dokazati da govori istinu kako bi mu ljudi vjerovali – dovoljno mu je unijeti malo pomutnje u status quo kako bi stvorio iluziju kako je svejedno kome vjerujete – svi lažu, svi su jednaki! Kada nema jasno definiranih kriterija, sva mišljenja postaju jednako vrijedna.

Slična pojava pojavljuje se i na drugom kraju političkog spektra, gdje se u ime političke korektnosti mišljenja pokušavaju cenzurirati. Aktivisti ekstremne ljevice su tako su prilikom protesta protiv gostovanja desno orijentiranog novinara na sveučilištu u Berkeleyu na kampusu napravili materijalnu štetu od oko sto tisuća dolara i uspješno spriječili predavanje – zbog intervencije policije.[iv] Još bizarniji primjer dogodio se u Sveučilištu Kalifornije (UCLA), gdje je jedan profesor optužen za rasizam jer je u eseju jednog studenta ispravio pravopis i gramatiku.[v]

Pseudoznanost se tako često predstavlja kao „alternativno mišljenje“, što implicitno spušta i znanost na razinu mišljenja. Predsjednik Trump priznaje kako je promjena klime kompliciran problem, ali kaže da nije siguran hoćemo li ikad znati što se zbilja događa:

„(climate is) a very complex subject. I’m not sure anybody is ever going to really know.”

Takav stav zvuči razumno, no ignorira činjenicu da se oko 97% stručnaka slaže kako je promjena klime realna i antropogena.[vi] No, gornji citat je dio motte and bailey doktrine (opisane u prethodnom članku) – Trump je najavio povratak ugljenu i reducirao budžet agencijama za zaštitu okoliša.

  1. Polarizacija grupe

U istraživanju iz 1979. (Lord), ispitanicima s različitim stavovima o smrtnoj kazni prikazane su dvije studije – jedna sa zaključakom kako je smrtna kazna korisna u prevenciji zločina, i druga koja je pokazivala suprotno. Zadatak je bio procijeniti kvalitetu obje studije, a pokazalo se kako ispitanici kvalitetnijom ocjenjuju studiju koja se slaže s njihovim ranijim stavovima. No, istraživanje je dalo još jedan vrlo zanimljiv zaključak – ispitanici su nakon čitanja studija postali čvršći u svojim uvjerenjima, odnosno polariziraniji po pitanju smrtne kazne. Sličan zaključak imala su i istraživanja (npr. Myers, 1975.) u kojem su između sebe diskutirali ispitanici sličnih stavova – nakon rasprave stavovi su im postali ekstremniji i homogeniji!

Ta pojava naziva se polarizacijom grupe i oslanja se na ljudsku potrebu da negdje pripadamo. Za naše pretke, biti izbačen iz grupe (plemena) značilo je gotovo sigurnu smrt, tako da je želja za pripadnosti bila evolucijski korisna. Danas, ljudi koji se osjećaju izoliranima i usamljenima češće obolijevaju od depresije, ali i obične prehlade, lošije spavaju i kraće žive. S druge strane, ljudi koji se opisuju kao članovi neke grupe ili zajednice prosječno su sretniji, zdraviji i dugovječniji.[vii] Potreba za pripadanjem grupi je dakle evolucijska, ali istovremeno i racionalna – donosi jasnu i mjerljivu korist. Strah od izbacivanja iz grupe nam prema tome daje snažnu motivaciju da se dokažemo kako smo vrijedni članovi s „ispravnim“ stavovima.

Polarizacijom grupa u vrijeme Interneta intenzivno se bavi profesor Cass Sunstein (Harvard), koji navodi sljedeće pojave kao uzroke:

  • Grupe se na Internetu najčešće formiraju između ljudi vrlo sličnih stajališta, što je plodno tlo za polarizaciju. U prošlosti, grupe su formirali susjedi ili građani koji su dijelili neke ciljeve, ali ne i stavove, što je toleranciju unutar grupe činilo važnijom.
  • Česta je pojava grupa sa međusobno oprečnim stajalištima, što olakšava konsolidaciju unutar svake od njih i ujedinjuje članove protiv „zajedničkog neprijatelja“. Slična se pojava događa prilikom emocionalno nabijenih (tragičnih) događaja, kao što su teroristički napadi – tada podrška vođama raste i lakše dolazi do donošenja ekstremnijih odluka.
  • Velike grupe se često frakcioniraju te tako nastaju manje grupe uniformnijih stavova. Te manje grupe se onda nastoje diferencirati među sobom, što rezultira u odvođenju stavova u ekstreme, testovima vjernosti i izbacivanju radi malih transgresija.
  • Grupe se često imaju tendenciju izolirati, odnosno proglasiti sigurnim prostorom (safe space), u kojem nema mjesta za propitkivanje, odnosno kritiku.

U takvim grupama pseudoznanost cvjeta, a radikalni stavovi lako se razvijaju. Sličnu klasifikaciju predlaže i aktivist Iyad El‑Baghdadi, koji navodi sljedeće stavove kao karakteristične za različite stupnjeve radikalizacije (radicalization roadmap), odnosno polarizacije:

  1. Separacija: Postojimo mi i oni. Oni su nekako drugačiji od nas.
  2. Kolektivizacija: Svi su oni isti.
  3. Neravnopravnost: Mi smo potlačeni.
  4. Osjećaj superiornosti: Mi smo bolji od njih.
  5. Kolektivna krivnja: Svi su oni (jednako) krivi.
  6. Potreba za obranom i kontranapadom: Mi imamo pravo braniti se od njih.

Kako bi ilustrirali navedene ideje, poslužit ćemo se primjerom „kulta znanosti“ koji u posljednje vrijeme dobiva na popularnosti, osobito među mladima. Sljedbenici tog kulta imaju svoje autoritete koji su negdje u procesu masovne popularizacije znanosti postali sličniji komičarima i tele‑evangelistima nego ozbiljnim diskutantima i borcima protiv pseudoznanosti. Debate Billa Nyea i tweetovi deGrasse Tysona nisu usmjereni prema diskusiji, već ismijavanju suparnika i propovijedanju svojim sljedbenicima o tome koja mišljenja trebaju imati. „Kultisti znanosti“ se separiraju od svojih neistomišljenika, drže se „boljima“, jer je „istina“ na njihovoj strani. Uz to, „kult znanosti“ ima svoju ikonografiju u vidu mikroskopa i laboratorijskih kuta, fotografija galaksija, kanala na društvenim mrežama i TV serija, a poželjne reakcije na Znanost su divljenje i strahopoštovanje, a ne radoznalost. Još jedna česta karakteristika tog kulta je stav da (prirodne) znanosti mogu dati odgovor na sva pitanja (scientizam), redovito popraćen ignoriranjem važnosti filozofije, umjetnosti i mekših društvenih znanosti.

Obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje

Nije sve tako sivo. U nedavnoj studiji,[viii] Cook et al. pokazali su kako ciljano obrazovanje o taktikama širenja dezinformacija i pseudoznanstvenih tvrdnji čini ljude otpornijima na njih. Informiranje o konsenzusu stručnjaka također je efektivno, osobito kada ispitanici nisu imali osobito čvrsta prethodna stajališta.[ix] No, u sprječavanju širenja pseudoznanosti i radikalizacije sveobuhvatno obrazovanje puno je važnije od ovih usputnih mjera. Polarizirane grupe ne mogu se razbiti izvana, no širenje pluralističkih stavova iznutra, kao dio edukacije od strane autoriteta, heterogenizira grupu i legitimizira raspravu unutar nje.

Također, kvalitetno obrazovanje nam daje razumijevanje prirode u mehanističkom smislu i tako demistificira procese i termine kojima se koristi pseudoznanost (kvantna medicina). Osim toga, procesi koji se u prirodi pojavljuju na visokom su nivou slični, bez obzira o konkretnoj znanstvenoj disciplini (Dennet, 1991.). Zajedničke karakteristike takve integrirane znanosti su (Mitchell, 2004.):

  • Potreba za multidisciplinarnošću
  • Matematički jezik
  • Kvalitativne promjene u pravilu dolaze iz kvantitativnih
  • Pojava razina kompleksnosti; emergencija (pojava) novih fenomena koji ne postoje na nižim razinama kompleksnosti (Vančik, 1999.)

Kvalitetno obrazovanje nam daje razumijevanje prirode u mehanističkom smislu i tako demistificira procese i termine kojima se koristi pseudoznanost. Stavimo li različite discipline u koordinatni sustav kojem su osi teoretsko (ili mehanističko) razumijevanje (x) i empirijsko znanje (y), možemo razlikovati tvrđe (daleko od obje osi) od mekših znanosti (u pravilu puno dokaza, a malo mehanizama), dok će se pseudoznanost naći vrlo blizu ishodištu.[x]

To znači da znanje iz nekog područja, ma koliko ono specijalizirano bilo, ima vrijednost i izvan tog područja. Na primjer, stručnjaci se bave organskom kemijom možda neće razumjeti neko dostignuće iz dizajna umjetne inteligencije, ali će (nakon kratkog čitanja ili objašnjenja) imati dobar osjećaj o tome koliko je truda, vremena i znanja bilo potrebno uložiti za to dostignuće. Kvalitetno obrazovanje ima moć pretvoriti znanost iz nečega nedostupnog („Oni se igraju boga“; „Ni sami nisu sigurni što rade“…) u nešto uzbudljivo i razumljivo svima („Vau, efikasnost zelenih fotoosjetljivih materijala raste iz godine u godinu. Možda ćemo ih uskoro montirati na fasade.“). Pseudoznanostvene tvrdnje su privlačne na osobnoj razini baš zato što su kontrastne nerazumljivoj i elitističkoj znanosti – spusti li se ona obrazovanjem na zemlju, pseudoznanost gubi svoje mjesto.

Igor Rončević radi kao poslijedoktorand na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Bilješke

[i] Za detaljnu diskusiju pogledati: L. Bonjour and E. Sosa, Epistemic Justification: Internalism Vs. Externalism, Foundations Vs. Virtues, Oxford, 2003.

[ii] Za primjere, pogledati istraživanja o Risperidonu i teoriju vezanu uz Flašku iz prethodna dva dijela.

[iii] W. D. Pierce and C. D. Cheney, Behavior Analysis and Learning, Psychology Press, New York, 2008.

[iv] http://edition.cnn.com/2017/02/01/us/milo-yiannopoulos-berkeley/

[v] http://thefederalistpapers.org/education-2/this-ucla-professor-called-racist-for-the-horrible-thing-he-did-to-a-black-student

[vi] Brojevi variraju između 95% i 100%, ovisno o istraživanju. Puni tekst članka koji navodi konsenzus od 97% nalazi se na: http://iopscience.iop.org/article/10.1088/1748-9326/10/9/094025/meta

[vii] C. Nathan DeWall, Brad J. Bushman, Current Directions in Psychological Science, 2011, 4, 25-260.

[viii] Puni tekst dostupa na: http://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0175799

[ix] Puni tekst dostupa na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4669673/

[x] Preuzeto iz: Massimo Pigliucci and Maarten Boudry, Philosophy of pseudoscience, The University of Chicago Press, Chicago, 2013.