Rusija i Kina su u transformaciju socijalizma krenule gotovo istodobno, ali različitim putevima. I rezultati su im vrlo različiti

Rusija je slijedila Washingtonski konsenzus i privatizaciju, Kina je stavila naglasak na konkurentnost. Doktorandica Nora Mustać sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta bavi se razlozima zbog kojih je tranzicija Kini donijela uspjeh a Rusiji neuspjeh

Razlika između gospodarskog puta Rusije i Kine, koje su obje imale slične temelje u planskoj ekonomiji i socijalizmu, tema je istraživanja doktorandice Nore Mustać s Katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Mustać je svoj rad predstavila prošlog tjedna na Brown bag seminaru, a na početku je podsjetila na ekonomsku povijest obje države.

Rusija, odnosno tadašnji Sovjetski Savez, zemlja je koja je prva u praksi počela provoditi marksističke ideje.  Tradicionalno agrarna zemlja koja obiluje rudnim i prirodnim bogatstvima nakon Drugog je svjetskog rata krenula u brzu industrijalizaciju. Taj je proces proveden privlačenjem agrarnog stanovništva u gradove, a Rusija od izvoznika postaje uvoznik poljoprivrednih proizvoda.

Iako je sovjetska planska ekonomija u pojedinim razdobljima ostvarivala brže stope rasta nego zapadne zemlje, bogatstvo je i dalje bilo na puno nižim razinama. Planska ekonomija je postepeno dovela do nestašice robe zbog čega su se razvili crno tržište i prikrivena inflacija, podsjetila je Mustać. Industrijski razvoj je pak bio obilježen zastarjelom tehnologijom koja nije mogla konkurirati na zapadnim tržištima, a bilo kakve reforme koje je provodila politika su bile neučinkovite.

Kina je nakon Drugog svjetskog rata krenula sličnim putem kao i Rusija uvodeći u društvo tzv. Staljinov model koji je naglasak stavljao na tešku industriju, jačanje obrane, planiranje iz centra, strogu kontrolu svega pod okriljem komunističke partije. Nakon početnog razdoblja koje je bilo prosperitetno kao i u Rusiji, Kina se pod vodstvom Mao Ce-tunga postepeno odmaknula od Rusije iako su mnoge sličnosti, poput planske privrede, ukidanja privatnog vlasništva, univerzalnog zdravstva i školstva, ostale.

Dva reformska razdoblja u Kini prije tranzicije – tzv. ‘Veliki skok naprijed’ i ‘Kulturna revolucija’ – su umjesto napretka imale pogubne posljedice za stanovništvo i ekonomiju. Tek krajem sedamdesetih pod vodstvom Denga Xiaopinga u Kini dolazi do postupne promjene politike i početka stvaranja socijalističkog tržišnog gospodarstva.

Razlike su kasnije bile vidljive i u tranzicijskim modelima. Rusija je svoju tranziciju modelirala prema tzv. Washingtonskom konsenzusu koji je obilježavala snažna privatizacija, novi institucionalni okvir, liberalizacija cijena koja je izazvala inflaciju i monetarna politika koja je kroz visoke kamatne stope imala negativan utjecaj na investicije.

Kineski model se bazirao na radnoj snazi, postepenoj liberalizaciji tržišta, a monetarna politka je očuvala kontrolu nad tokom kapitala. „Kina spada u grupu novih industrijaliziranih zemalja koje su zapadu nudile točno ono što je zapad tražio. Kad je na zapadu radna snaga postala preskupa, kad je zapad tražio outsourcing industrije, tad je Kina nudila jeftinu radnu snagu, zakonodavstvo koje nije štitilo radnika, niske poreze“, objasnila je Mustać.

Posljedice različitih predtranzicijskih i tranzicijskih politika vidljive su i u kretanju bruto domaćeg proizvoda po stanovniku. Početkom osamdesetih ruski građani su bili višestruko bogatiji od Kineza, no nakon oštrog pada u ruskoj ekonomiji tijekom devedesetih ta je razlika do danas gotovo nestala.

Različiti modeli doveli su i do različitih performansi ruskog i kineskog gospodarstva u post-tranzicijskom razdoblju. U Rusiji se ekonomija bazira na prirodnim resursima, a karakterizira je nerazvijen bankarski sustav u kojem mali poduzetnici ne mogu doći do razvojnih sredstava. Zbog političke nestabilnosti, nedostatka pravne i ekonomske infrastrukture, Rusija je neatraktivna za strana ulaganja, a oligarhija koja vlada ekonomijom prouzročila je i „bijeg kapitala“ iz zemlje.

Udjel deset posto najbogatijih je u Rusiji veći nego u Kini (gornja slika) a također i udjel deset posto najsiromašnijih.  Gini koeficijent nejednakosti je približan (najdoljnja slika)

S druge strane Kina je u svojoj ekonomskoj politici naglasak stavila na konkurentnost, a ne privatizaciju. Jeftina radna snaga i niski porezi donijeli su snažan interes stranih kompanija na čemu je baziran razvoj. Kina se također okrenula jačanju domaćeg tržišta.

Obje države i danas nalikuju u određenim društvenim sferama u kojima se ističu represija prema medijima ili zatvaranje i progon kritičara, ali čisto ekonomski gledano Kina je za razliku od Rusije kroz tranziciju prošla uspješno i zahvaljujući tome u ovom trenutku joj i nastavak razvoja izgleda puno realniji nego u susjednoj Rusiji.