rasprava pravo i etika, izlaganja Puhovskog i Padjena

Sramota, sila, prinuda. Pravna dimenzija profesionalne etike? Zašto je znanost izdvojena?

Karlo Vajdić / 12. lipnja 2019. / Rasprave / čita se 28 minuta

Naslovna slika prikazuje Daniela Defoea, koji je nakon što je anonimno objavio pamflet The Shortest Way with the Dissenters, optužen da je njime uvrijedio Anglikansku crkvu i osuđen na javno sramoćenje u kladama. Čini se primjerenom ilustracijom rasprave o pravu i etici koju su Ideje.hr organizirale su zajedno sa Nezavisnim sindikatom znanosti, a u kojoj su uvodna izlaganja dali profesori Žarko Puhovski i Ivan Padjen. Obojica su uvodno govorili o odnosu prava i moralnih normi, a specifično o situaciji sudaca i odvjetnika s obzirom na moralne norme; potom su analizirali dosege profesionalne etike, to jest uloge etičkih povjerenstava, a na kraju postavili pitanje o specijalnoj etičkoj/moralnoj poziciji znanosti. Podsjećamo da je Puhovski svoje izlaganje najavio tezom: Svako je etičko povjerenstvo kompetentno za prosuđivanje bilo kojega suda, nijedan sud nije ovlašten za suđenje bilo kojem etičkom povjerenstvu. Padjen je u najavi istaknuo: Profesionalna etika – naročito strukovna, znanstvena i sveučilišna – metastazirala je u etizaciju gotovo svih djelatnosti. Ovdje su sinopsisi njihovih izlaganja te na kraju poveznica na snimku cijele rasprave.

Puhovski: Suci se bave povredom ljudskih prava u ime pravednosti

Žarko Puhovski, umirovljeni profesor Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Puhovski je za početak naveo da su pravo i moral dva načina reguliranja onoga što je bitno za svako društvo, a to je sukob. „Društvo živi u sukobu“, kazao je, i to neovisno o dobroj ili lošoj volji individua kako se to često interpretira. Naša riječ ‘su-kob’ to jako dobro pokazuje jer znači dijeliti sudbinu, kob. Sukob je zadan činjenicom da svako društvo prebiva u kontekstu oskudice. Ta oskudica nije vezana nužno, a pogotovo ne isključivo, uz materijalne elemente, tumači Puhovski, nego prije svega onime što zovemo oskudicom prvih mjesta.

Ako netko kaže da je ateist, tko god za njime ponovi tu rečenicu pridružio mu se i time mu dao podršku. S druge strane, ako netko kaže da se kandidira za predsjednika, tko god ponavlja tu rečenicu, ne samo da mu ne daje podršku nego se kandidira protiv njega. „Jer čak i u Hrvatskoj može biti više od jednog ateista, a predsjednik može biti samo jedan“, dodatno je pojasnio Puhovski. I to je ono zbog čega je sukob sastavni dio društvenosti i zbog čega je svaki pokušaj da se sukob dokine, primjerice u tzv. dobronamjernoj mirotvornoj formulaciji koja se svojevremeno zvala conflict resolution, ili razrješenje sukoba, zapravo ima totalitarnu konsekvencu ukidanja društva, tumači on.

Nasuprot tome, danas gotovo svi prihvaćaju formulu conflict transformation, odnosno preobrazbu sukoba, i ono čime se bave moral i pravo jest preobrazba neizbježnih sukoba na razini smanjivanja sadržaja nasilja u postupanju sa sukobima. U tom nastojanju da se smanji razina nasilja postoje tri modela postupanja. Prvi je pristojno ponašanje, drugi je moral, treći je pravo.

Pristojno ponašanje je više-manje „… elementarni pokušaj da se po cijenu iskrenosti ublaži sukob“. Moral i pravo imaju zajedničku nakanu ublažavanja sukoba, umanjivanja razine nasilnosti u sukobima. Oni funkcioniraju preko različito formuliranih i prenošenih normi te su preko tih normi, ma kako one bile objavljivane, u funkciji onoga što je, u jednom drugom kontekstu, veoma pogođeno formulirao von Clausewitz u glasovitoj knjizi o ratu, sintagmom „gramatika djelovanja“, kazao je Puhovski. Radi se o tomu da se uspostavi set pravila po kojima su dopuštena djelovanja u društvu s minimalnim zahtjevom da se ne povređuje egzistencija sudionika u sukobu. To je ono što kao zajedničku osnovu imaju moral i pravo.

Pravo raspolaže čitavim setom sankcija – od financijskih poput globe, preko rada za opće dobro, lišavanja slobode, tjelesnog kažnjavanja, smrtne kazne… iza onog što zovemo pravo uvijek stoji državna sila. Iza moralne norme ne stoji nikakva sila, a kamoli monopol sile. Iza nje stoji eventualno autoritet onih koji tu moralnu normu promoviraju ili realiziraju, i u osnovi jedino što postoji kao moralna sankcija jest sramoćenje

S jedne strane, razlika između morala i prava je u tomu što se na različite načine formuliraju nosive vrijednosti. Primjerice, moguće je da laž, bez posebnih kvalifikacija, ili preljub, u većini zakonodavstava nisu kažnjivi, ali će se to moralno smatrati nedopustivim postupkom. Dakle, postoje razlike u vrijednostima, no te razlike po sebi nisu toliko važne jer je važnije to kako jedan i drugi model dovode do sankcija za postupanje koje je bilo moral bilo pravo ne odobravaju, ne prihvaćaju ili osuđuju.

Tradicijski, pravo raspolaže čitavim setom, čitavom lepezom sankcija – od financijskih poput globe, preko rada za opće dobro, lišavanja slobode, tjelesnog kažnjavanja, smrtne kazne u raznim varijantama – i te su kazne relevantne zato što iza onog što zovemo pravo uvijek stoji državna sila, tj. „legitimni monopol sile“ u već dobro poznatoj formulaciji Maxa Webera.

S druge strane, iza moralne norme ne stoji nikakva sila, a kamoli monopol sile. Iza nje stoji eventualno autoritet onih koji tu moralnu normu promoviraju ili realiziraju, i u osnovi jedino što postoji kao moralna sankcija jest sramoćenje. Ne postoji druga moralna sankcija osim sramoćenja, podsjeća Puhovski. Upravo stoga, moralna prosudba može, u nekim aspektima, biti rigoroznija od pravne presude – npr. za moral ne važi zastara.

U tom se aspektu pojavljuje jedna vrst poveznice prava i morala. Srednjevjekovni su gradovi imali nešto što se zvalo stup srama, poznato i kao pranger. Osoba bi na glavnome trgu u tomu nekoliko sati bila ispostavljena sramoćenju svojih sugrađana koji su je gađali jajima i sličnim da bi se kazna sramoćenja realizirala. „Moje osobno uvjerenje je da bi bilo jako dobro tu vrstu kaznu kažnjavanja vratiti u realnost, jer je … jako jeftina, efikasna i mogla bi biti neka vrst prijelaza prema … drugim kaznama“, smatra Puhovski. „To više što kod nas bez ikakve kontrole medijska prašuma zapravo tu vrstu prangera realizira svaki dan. Dakle, … to već imamo, ali bez ikakve kontrole“, komentirao je on.

No, to je točka do koje je srednjevjekovno pravo dolazilo u blizinu morala. Moralno sramoćenje se ne odvija preko prangera nego naprosto objavljivanjem da je netko povrijedio neku moralnu normu, da je, dakle,  osramoćen. To se može objaviti na nekome komadu papira, na zidu, na internetu i slično. Važno je razumjeti da je ta kazna ili sankcija koju ima moral, neusporedivo blaža i manje opasna, osim u specifičnim situacijama koje su rijetke, u usporedbi s onima kojima raspolaže pravo. Zato je i kontrola nad postupkom kažnjavanja nužno manje stroga.

To je važno jer se … može uspostaviti jednostavna formula: uz silu, koja je na strani prava, stoji obveza procedure ili postupka kojima će se kontrolirati postupanje s tom silom u sankcioniranju. Tamo gdje sile nema procedura je manje važna, dakle, što manje sile to manje procedure.

Drugi dodatak koji je važan, a koji se obično zaboravlja, jest da je sila odlikovani, zapravo: najopćenitiji komunikacijski medij. Udarac u tijelo razumiju „stranac, idiot, malo dijete, slijep, gluh, nijem, životinja, a po nekim istraživanjima čak i neke biljke“, tumači Puhovski. Dakle, nema šireg komunikacijskog modela od sile, ali na svu sreću tim modelom se mogu prenositi samo jako primitivne poruke tako da u uvjetima normalne komunikacije on uvijek treba neko obrazloženje ili komunikacijski dodatak.

U paradigmi sudskih presuda kao sila funkcionira odluka o tomu koliko je netko dobio godina ili mjeseci zatvora, odnosno tisuća ili milijuna kazne, “a onaj moralni aspekt se nalazi u obrazloženju kazne koje se u interpretaciji obično uglavnom zapostavlja“. Obično se samo javlja da je netko dobio toliko vremena u zatvoru ili da je netko oslobođen, bez obrazloženja.

U tom odnosu dva pola, dva modela, klasično se koristila formulacija austro-njemačkoga židovskog pravnika Georga Jellineka koja glasi: „pravo je minimum morala“. Ta formulacija ima u sebi puno logike „jer kad moral ne bi imao više, dublje, ili šire zahtjeve od prava, on naprosto ne bi imao smisla“, kaže Puhovski. Moral koji bi po sadržaju odgovarao zakonodavnom modelu, odnosno zakonskom sustavu, ne bi imao nikakvog smisla da postoji jer bi to već tako i tako bilo zadano ili zatraženo ili naloženo zakonom pa bi bilo potpuno nepotrebno da se dodatno ponavlja isti sadržaj i kao moralno zadan.

To što je pravo minimum morala, što je moral širi od prava, dio je jednoga koncepta koji Jellinek razvija tvrdeći da pravni poredak počiva na tri noge, na tri aspekta, a to su: pravni, sociologijski i etički. Etički je važan utoliko koliko on daje neku vrstu sadržaja koji će se onda, po Jellinekovom sudu, realizirati u pozitivnom pravu. U novijoj literaturi, iz drukčijih i oprečnih pretpostavki, nešto slično se pojavljuje u glasovitoj diskusiji Lona Fullera sa Herbertom Hartom gdje kritizirajući pravni pozitivizam Fuller opet dolazi do onoga što on zove „principles of legality“, dakle načela legalnosti, bez kojih nema izvornog zakona, a to su stanoviti moralni standardi.

Formulatorno – gramatički „to znači da glagol ‘trebati’ nema mjesta u zakonu, a glagol ‘morati’ nema mjesta u moralnoj normi – etičkom kodeksu“, tumači Puhovski. No, odmah daje i primjer da se čak i u Etičkom kodeksu Filozofskog fakulteta Zagreb u čl. 14. nalazi glagol ‘morati’ „iz tko zna kakvih razloga, a u desecima hrvatskih zakona se pojavljuje glagol ‘trebati’ koji u zakonu naprosto ništa ne znači i ne može značiti“. ‘Trebati’ znači internu, inherentnu, autonomnu odluku da se nešto učini, a ‘morati’ znači izvanjsku, eksternu, heteronomnu prisilu koja je tipična i koja odgovara zakonu, obrazlaže on.

U svojevremeno često spominjanom eseju „Reply to Seven Critics“, Ronald Dworkin je prije pedesetak godina naglašavao da je sadržaj prava, dakle pravnog sustava, moguće promijeniti samo tako da se vidi je li moguće konstruirati moralni sustav koji bi bio koherentan i konzistentan, a iz kojega bi slijedio pravni sustav neke države. Država koja može biti u svom pravnom sustavu utemeljena konzistentnom moralnom teorijom ima, kako to kaže Dworkin, prihvatljiv i  razuman pravni sustav. Stav je doveo do rasprave s nekim drugim teoretičarima, ali ono što je posebno radikalno kod Dworkina je bilo to što je on smatrao da bi se suci i sutkinje u dvojbenim situacijama kad postoje konfliktne norme pozitivnog prava trebali obraćati ovoj moralnoj teoriji kao meta-teoriji iz koje bi izvodili svoje zaključke odnosno prosudbe i presude.

„To je nešto što je za naše suce, a i za mnoge druge, vjerojatno pretežak zadatak“, kritičan je Puhovski, „ali samo navodim kao jednu od konzekvencija“, dodaje. Richard Posner je to nazvao „etičkim imperijalizmom“, mada bi „kolega Padjen bio bliži drugoj vrsti imperijalizma, recimo pravnog imperijalizma“, napomenuo je Puhovski, ali je taj etički imperijalizam imao ozbiljnih poteškoća na razini na kojoj ga se namješta u pravni sustav. On s jedne strane ne zadovoljava proceduralnim normama, po logici moralne norme, „a s druge strane se smatra prethodećim ili nad-ležećim pravnoj normi zbog čega … nastaju veoma ozbiljne nejasnoće i poteškoće.“

U … domaćoj sredini postoji jedan specifičan iako, u poredbenoj perspektivi, ne baš jedinstven problem utoliko što je sramoćenje eksplicitno zabranjeno Kaznenim zakonom. Članak 148. zabranjuje sramoćenje „i to navodi u nekim formulacijama koje su uobičajeno nespretne, no stavak 3. je zaista poguban jer kaže da će počinitelj biti oslobođen od optužbe za sramoćenje ako dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje iznosi ili pronosi“. Tu je na djelu jedan zapravo nepojmljivo naivan stav da činjenične tvrdnje, a ne njihova interpretacija, odlučuju o sramoćenju ili nesramoćenju, tumači Puhovski.

“… ako je počinitelj sramoćenje obavio u znanstvenom, stručnom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene dužnosti“ tada se to ne kažnjava

Tvrdnju potkrepljuje primjerom: „da meni netko kaže da nisam patriot ja se ne bih smatrao osramoćenim, no znam tisuće ljudi koji bi se iskreno osjećali osramoćenima da im se to kaže. Pa i pod pretpostavkom da se činjenice ostave po strani“. Dakle, sama činjenica se zakonotvorcima pojavljuje kao mogući izvor sramoćenja baš zato što naprosto nemaju jasan stav o problemu. U svakidašnjoj pravnoj praksi to se vidi nevjerojatno čestim korištenjem sintagme „neistinite činjenice“, od koje bi svaki pošten čovjek morao pasti u nesvijest, kazao je Puhovski i pojasnio da „postoje činjenice koje su, vjerojatno, istinite, i postoje neistine koje nisu činjenice“. Činjenica je ono što je (u)činjeno, što se dogodilo, što jest, tumači on, a „neistinita činjenica“ koja se nalazi u desecima presuda Vrhovnog suda, čak i u nekim presudama Ustavnog suda, pokazuje „neobuzdanu lakoću mnijenja umjesto mišljenja“, zaključuje on.

Uz članak 148. Kaznenog zakona naknadno je 2015. dodan članak 148A koji – „kad su vidjeli da su stvari ipak malo ozbiljnije“ – donosi sljedeće: „ako je počinitelj sramoćenje obavio u znanstvenom, stručnom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju dužnosti propisane zakonom, političke ili druge javne ili društvene dužnosti“ tada se to ne kažnjava. Tu nije spomenuto moralno prosuđivanje, ali bi se djelovanje, recimo, etičkih povjerenstava ili etičkih savjeta možda moglo podvesti pod neku javnu ili društvenu djelatnost. Time je ostavljena neka vrst izlaza da se baš ne bi moralo hapsiti sve članove etičkih povjerenstava ili savjeta, kaže Puhovski, nego će ih se „malo ukoriti što rade stvari koje ne bi trebali raditi“, ali ih se neće, recimo, kažnjavati. „To možda jest malo zlobna interpretacija, ali nije sasvim mimo prakse sudova kad se bave ovakvim stvarima“, napominje on.

Ako sramoćenje već nije zabranjeno, ali je pravno gledano u najmanju ruku sporno ili dvojbeno, onda se doista postavlja pitanje kakvog smisla ima moralna prosudba u institucionaliziranom obliku nekog etičkog kodeksa i postupanje po njemu. To je različito od etičkog imperijalizma (u čemu „kolega Padjen ima pravo“),  u kojem su se etički kodeksi tumačili kao stegovne odredbe pa … čak postoje i firme koje propisuju konzekvencije po radni odnos na osnovi odluke etičkog povjerenstva – „što je naravno nonsens“, drži Puhovski. Normalno etičko suđenje može dovesti samo do toga da se nekoga na oglasnoj ploči ili na internetu oglasi osobom koja je povrijedila moralnu normu x “i točka“. Nikakvih drugih konzekvencija ne smije biti. „Za nekoga je to strašna konzekvencija, a za mnoge ljude, tzv. tvrdog obraza, i nije tako strašno“, kaže Puhovski, „ali to je stvar subjektivne konstitucije.“

Puhovski je kritizirao i ideju da bi se pred etičkim povjerenstvima pojavljivali odvjetnici i odvjetnice kao sastavni dio procesa jer takva praksa u sebi ima dvije dvojbene premise. Prva je ta da se  pretpostavlja da su odvjetnici i odvjetnice po sebi moralno kompetentni „što baš ne odgovara većinskom iskustvu većine ljudi, ne samo u Hrvatskoj“. Druga je da zapravo nema moralnog suđenja gdje se radi opet o jednoj vrsti polupravnog, pretpravnog ili „juniorskog“ pravnog postupka. „I onda imate ono što se u američkoj pa i široj literaturi koja se bavi kriminalističkim pričama, a i u filmovima i serijama, pojavljuje kao lawyer-up.“ Onaj koji je angažirao odvjetnika na taj način je „u tim serijama, filmovima i knjigama u načelu obično sumnjiv, a ovdje je to postalo nešto što se više manje preporučuje“.

Prethodno se  je dogodila još jedna paradoksalna stvar, podsjeća Puhovski. Mimo Zakona o medijima uvriježila se praksa da ljudi koji traže ispravke u medijima to ne čine osobno nego preko odvjetničkih ureda. Opet, „još sumnjivija od moralne kompetencije odvjetnika jest njihova pismenost“. To da se oni pojavljuju kao osobe koje su ovlaštene da sudjeluju u javnom dijalogu u ime bilo koga dovodi do potpuno nevjerojatnih formulacija, kritičan je Puhovski, te iznosi primjer slučaja u kojem su odvjetnici pokušavajući braniti svojeg klijenta rekli: „nije sporno da je sporno stajalište mojeg klijenta“. Međutim, čim je netko rekao da je neko stajalište sporno, bilo tko ta osoba bila, ono je postalo sporno. Nitko više ne može reći da ono nije sporno, tumači Puhovski. „Ali, oni smatraju da tako mogu formulirati stvari jer su izašli iz jednog drugog modela razmišljanja.“

Možemo možda i prihvatiti ovaj tip opravljenja moralnog prosuđivanja – ‘Verrechtlichung’ kako bi rekao Jürgen Habermas – tako da se zapravo izgubi samo moralno prosuđivanje. A njegova vrijednost je zapravo u tome što ljudima „sude“ njihovi peers, ljudi koji su im ravnopravni, suradnici/e, koleg(ic)e, „a ne odozgo“, što ih se ovakvom prosudbom … ne može egzistencijalno uništiti, jer ona počiva na moralnoj vrijednosti koja je nesputana, nekompromitirana silom.

Svako, pa i najbolje pravo, zapravo je  kompromitirano silom bez koje ga jednostavno nema. Najpravednija presuda je kompromitirana policajcima koji odvode ljude jer je to već nasilje nad nekim, kazao je Puhovski. „Prije nekoliko godina sam držao predavanje sutkinjama i sucima o profesionalnoj etici i formulacija koju sam … upotrijebio kod njih je izazvala, naravno, burnu reakciju a glasila je: ‘vi se bavite povredom ljudskih prava u ime pravednosti’“, dodao je on. Sucima se to učinilo strašnim i skandaloznim, međutim, bilo tko tko je osuđen na kaznu gubitka slobode jest, i ako se savršeno funkcionira u ime pravednosti, u svakome slučaju osoba koja je ostala bez jednog od temeljnih ljudskih prava.

Tog obrasca u moralnom prosuđivanju nema i zato će, ako se ono ukine ovakvim opravljenjem, izjednačavanjem s pravnim procesom, doći do toga da će, povratno, sam pravni proces biti osuđen na to da izgubi svoju moralnu podlogu. „A kad pravni proces izgubi svoju moralnu podlogu, ostaje mu samo sila“, zaključio je Puhovski.

Padjen: Sila je samo mali dio prinude koji se primjenjuje – pravo se temelji na prinudi, a ne na prisili.

Ivan Padjen, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Na početku Padjen je iznio metodičku opasku da su svi temeljni pojmovi i sudovi u pravnim, društvenim i humanističkim znanostima, idealtipovi. „To znači obaviješteni su iskustvom, ali ne tako da budu istiniti ili neistiniti nego zato da budu korisni za spoznavanje i rješavanje društvenih problema“, objasnio je. Zbog toga njegovo tumačenje „ne pretendira“ da bude ispravnije već on samo daje drugi set pojmova, „pri čemu to ne znači da se ne može objasniti pojmovima“ koje je koristio Puhovski.

Moral uređuje da ljudi djeluju dobro ili ispravno ili da budu kreposni, tumači Padjen. S jedne strane razlikuje se apsolutni moral koji neki nazivaju prirodnim pravom ili prirodnim zakonom, a to je moral koji vrijedi za sva razumna bića kao razumna bića, te relativni, pozitivni ili konvencionalni moral kojeg stvarno slijede pripadnici određene skupine ljudi.

I apsolutni i relativni moral mogu biti onaj moral koji vrijedi za sve odnose, kao i moral koji vrijedi samo za neke. Među potonjima se razlikuju: osobni moral, međuosobni moral, moral u političkoj zajednici te, ovdje najvažnije, društveni moral skupine koja može biti raspršena ili može biti ustanovljena poput nekog fakulteta.

„Moja definicija prava je slična onoj Georga Jellineka, ali je šira jer je informirana iskustvom koje je bilo jako rašireno u kontinentalnoj Europi posebno u Austro-ugarskoj“, napomenuo je Padjen. Prema tome, pravo se od relativnog morala razlikuje po postupcima i to: „manje propisivanja, a više provedbe pojedinačnim odlukama, naročito sankcioniranjem prekršaja“. Ono konkretizira i određuje prava i obveze, propisuje prinudu za prekršitelje i saamo djeluje kao prinuda, tumači Padjen, i primjećuje da je „već i presuda prinuda“. Sila je samo jedan mali dio prinude koji se primjenjuje – pravo se temelji na prinudi, a ne na prisili.

Najvažnija dioba prava je na: javno, privatno i društveno. Društveno pravo je korisno odrediti kao pravo koje je prestalo biti privatno, ali još nije postalo potpuno javno, to jest suvereno. U ovom smislu suverenost ne treba shvatiti u smislu moći i vlasti iza toga, nego u smislu samostalnosti i sposobnosti da se temeljem toga donose neke odluke, napomenuo je Padjen.

Tipična društvena prava su ona vjerskih zajednica, prava političkih stranaka, udruga, sveučilišta, profesija, trgovačkih društava, samih trgovaca, mjesnih samouprava, itd. Za društvena prava tipična je stegovna odgovornost čija je krajnja sankcija isključenje. Istu funkciju ima i odluka odgovornosti za prekršaj ako je posljedica, primjerice, stavljanje na crnu listu trgovačke komore, odnosno ako je ta posljedica stvarna mada istovremeno to ne mora biti i pravno isključenje.

Primjer može biti funkcioniranje trgovačke komore u Italiji prije pedesetak godina. Sud časti – etičko povjerenstvo – komore je tada u slučaju nehonorirane mjenice samo utvrđivalo postoji li vjerodostojna isprava o dugu, odnosno postoji li činjenični sukob, te postoji li nakon toga i vjerodostojna isprava da je dug namiren u roku. U slučaju da potonje nije postojalo komora bi trgovca stavljala na crnu listu i on bi praktično prestao funkcionirati kao trgovac.

Društveno pravo može biti u nekoliko tipova odnosa s državnim pravom. Na početku, može biti takvo da uređuje odnose koje ne uređuje državno pravo, što je slučaj kada si ne konkuriraju. No, ako društveno i državno pravo uređuju istu vrstu odnosa, njihovo nadmetanje se rješava na jedan ili više načina. Prvo je povezivanje, naročito dioba nadležnosti ili priznanje društvenog prava kao državnog. Drugo je sukob u kojem država ne priznaje društveno pravo, recimo, ne priznaje pravo vjerske zajednice. „I postoji treći način odnosa državnog i društvenog prava, a to je da napravite nogometni klub koji pere novce“, tumači Padjen.

Profesija je udruga ili druga ustanova stručnjaka koji pružaju rijetke usluge, naročito liječenje, odvjetništvo, inženjerstvo, računovodstvo i ponegdje obrazovanje, naročito visoko, rekao je Padjen. Profesija, u pravilu, ima pravni monopol na profesionaliziranu uslugu, a ima i religijski i klerikalni značaj.

U odnosu prava i morala važnu ulogu imaju tokovi odluka, pri čemu se potrebno osvrnuti na kriterij razlikovanja prava i morala koji je iznio Puhovski, a to je da je za moral nosiva sankcija sramoćenje. „Ja ne bih davao takve apodiktičke sudove“, kazao je Padjen. Povijesno gledano, dogodio se jedan veliki preokret nakon reformacije kad se pokušalo naći mogućnost da ljudi različitog morala, različitih religija, žive u istoj državi. Christian Thomasius tada je protumačio da je moralna sankcija savjest.

Do šestog stoljeća u Katoličkoj je crkvi ispovijed bila javna, a kad su krenule ispovijedi “na uho” prihvaćeno je da je moralna sankcija – savjest, kako je to kasnije formulirao Christian Thomasius (na slici)

Padjen daje i primjer slične promjene u slučaju Katoličke crkve gdje se do šestog stoljeća ispovijedanje vršilo javno pred svim vjernicima čime je osoba samu sebe sramotila. U šestom stoljeću irski monasi počinju ispovijedati na uho te se time, implicitno, priznaje da je „savjest ključ svega“. Sličan primjer je i promjena u obredima prije i nakon drugog Drugog vatikanskog koncila. Prije tog koncila dugi su redovi ispred ispovjedaonica nakon čega se ide na pričest, no nakon koncila svi idu na pričest, a nitko ne ide na ispovijed. „I sad se postavlja pitanje da li njima treba sramoćenje“, retoričan je Padjen i dodaje da ne želi reći da je Puhovski u krivu već da „postoje neki povijesni pomaci koji objašnjavaju neke stvari.“ On dodaje i da se u potpunosti slaže s Puhovskim u dvije teze, a to su da je pravo minimum morala, te da ako se pravo ne može utemeljiti moralno onda „niste ništa dobili“.

Za pravo je do prije tridesetak godina bio aktualan proces tzv. Verrechtlichunga (eng. juridification) kojeg karakterizira da pravo ima sve veći i veći opseg i pretvara sve veći broj moralnih i tehničkih mjerila djelovanja u pravna. No, posljednjih desetljeća, „a ja mislim da je to izravno rezultat ove promjene u svjetskom ekonomskom poretku“, je došlo do Entrechtlichunga. Taj proces uključuje jačanje privatnog prava deregulacijom tržišta, slabljenjem i nestankom kolektivnih ugovora o radu. Bivši američki predsjednik Barrack Obama izravno nije želio ispuniti svoje obećanje da obnovi mogućnost kolektivnog pregovaranja, podsjetio je Padjen, i napomenuo da „društveno pravo, etiku i moral je potrebno sagledati u tom jednom širem kontekstu“.

Dolazi i do etizacije javnih djelatnosti. Na Zapadu su posljednjih desetljeća etizirane gotovo sve djelatnosti od interesa za javnost – od poslovnih i medijskih, do znanstvenih i obrazovnih, te političkih i upravnih. Tako je njemačka kancelarka imenovala etičko povjerenstvo za sigurnu opskrbu energijom

Profesija po definiciji ima od države ustanovljeni ili priznati pravni monopol za pružanje određene usluge, tumači on. Stoga pravno nije moguće da je profesionalno pravo neovisno o državnom pravu. Funkcija profesionalnog prava ima i standardizaciju. Jedan od primjera za to su smjernice za liječenje. U slučaju da liječnika netko optuži za nemar, prvo ga se pita je li pri liječenju postupio po smjernicama, a tek se onda rekonstruira cijeli slučaj, objašnjava Padjen.

U tom smislu dolazi i do etizacije javnih djelatnosti. Na Zapadu su, uključujući Europu, posljednjih desetljeća etizirane gotovo sve djelatnosti od interesa za javnost – od poslovnih i medijskih, do znanstvenih i obrazovnih, te političkih i upravnih. Tako je njemačka kancelarka imenovala etičko povjerenstvo za sigurnu opskrbu energijom čija je etička zadaća određena ovako: rad povjerenstva usmjeren je na brz prijelaz u doba obnovljivih energija, a tijelo je nadalje također zaokupljeno tehničkim rezultatima provjere sigurnosti reaktora.

U pitanju etizacije profesija postoje različiti stavovi i praksa. Na primjer, dopustivost odvjetničke etike je sporna. Uprava berlinske odvjetničke komore je na prijedlog da se prihvati etički kodeks bez ikakvog postupka provedbe sramoćenja kazala da ona poima etiku kao sredstvo ne individualnog, nego kolektivnog samoograničenja postojećih prava, objašnjava Padjen. Takvo samoograničenje u bilo kojem obliku treba odbiti, dodaje on. Tipični razlog za profesionalnu etiku u američkoj literaturi je sukob interesa. Primjerice odvjetnika koji zna da je za ubojstvo koje je počinio njegov klijent osuđena nevina osoba. Postavlja se pitanje je li on dužan reći da je njegov klijent pravi krivac.

Korisnost profesionalne etike je sporna, dodaje Padjen i daje primjer etike u inžinjerstvu. Jakim razlogom inžinjerske etike je pobliža odredba javnosti tj. onih koji su različiti od korisnika (potrošača, kupaca), i zaposlenika, a koje također treba sačuvati od opasnosti.

Profesionalna etika nekada se držala dijelom vladajućeg morala kako je to činio kodeks medicinske etike američke liječničke udruge iz 1847. gdje je sasvim jasno da je ta medicinska etika jedan ogranak, odvojak kršćanske etike.

Profesionalna etika nerijetko ima i mjerila suprotna vladajućem moralu, a ipak je s njim sukladna, kaže Padjen. Kao primjer navodi odvjetnika koji je dužan braniti okrivljenoga kao da je nevin iako zna da je kriv. U tom smislu treba istaknuti 1860. godinu kad je u Alabami donesen prvi etički kodeks odvjetništva kojim je jako ograničeno pravo odvjetnika da brani klijenta ako zna da je kriv. Profesionalna etika nastaje tipično etičkim kodeksima, dodaje Padjen.

Nakon toga se osvrnuo i na sadržajne odnose profesionalne etike i prava. Novi profesionalni problemi potiču tehnička razmišljanja o sredstvima i prvo moralna, a tek kasnije pravna, razmišljanja o ciljevima njihova rješavanja. U prvo vrijeme kad se profesionalna etika pojavi u nekoj struci, u nekoj skupini ljudi, ona ne uključuje postupke konkretizacije – postoji samo etički kodeks. „Pravnik će vam uvijek reći – pravo koje nema postupka konkretizacije je također pravo“, kaže Padjen. Kasnije uključuju takve postupke pa time postaju pravna, no još kasnije gube naziv „etički“ iako spominju da imaju etički sadržaj.

To se, recimo, dogodilo s američkom odvjetničkom etikom. Prije četrdeset ili pedeset godina studenti su normalno studirali odvjetničku etiku, tumači Padjen. Oni danas u kodeksima priznaju da imaju moralno-etičko porijeklo, ali to je danas dio normalnog prava što se vidi po tome da licencu za ulazak u profesiju daje država.

Odnos profesionalne etike i prava uzorno je određen u etičkom kodeksu američke liječničke udruge ovako: „djelovanje koje je pravno dopustivo, može biti etički neprihvaljtivo. Obratno – činjenica da je liječnik oslobođen u kaznenom i građanskom postupku ne znači nužno da je liječnik djelovao etično“.

U engleskom jeziku mjerila djelovanja koja se nazivaju professional ethics i professional conduct imaju podjednak sadržaj. Model kodeksa američke odvjetničke komore u svojim odrebama navodi da je to propis profesionalne etike. Kodeks profesionalnog djelovanja za članove Kraljevskog instituta britanskih arhitekata sadrži tri načela, a to su: cjelovitost, sposobnost i poštivanje mjerodavnih prava i interesa drugih, kao primjere navodi Pađen. „Profesionalna etika i državno pravo su odvojeni kad uređuju međuljudska djelovanja koja nisu uređena pravom. Profesija propisuje običajno, izričito na primjer kodeksom svoju etiku, a ta nije provođena upravno ili sudskim postupcima bilo profesije bilo države“, objašnjava on.

Znanstvena se etika u liberalnoj demokraciji razlikuje od preofesionalne: Rembrandt, Sat anatomije

Po pitanju znanstvene etike potrebno je spomenuti da se ona u liberalnoj demokraciji razlikuje od profesionalne. Prvi razlog je taj da su znanstvenici pravno više slobodni u određivanju svojih ciljeva i sredstava od inženjera ili liječnika. A drugi je da znanstvenici za svoje proizvode tj. spoznaje ne mogu ni pravno ni etički odgovarati, a profesionalci za svoje spoznaje tj. usluge mogu. Iako, u praksi je odgovornost za te proizvode ponekad teško razlikovati, napominje Padjen. Treća razlika je ta da je nadležnost znanstvenika određena u skladu s još uvijek prevladavajućim mjerilima nastalim u 19. stoljeću, metodom. A metoda utemeljuje manje tvrdnji od onih koje su znanstenici uslijed svoje slobode skloni iznositi. Nadležnost profesionalaca određena je problemima za koje nude rješenje i za koje etički i pravno odgovaraju iako mnoga nisu utemeljena u znanstvenim metodama.

Kao primjer sveučilišne etike Padjen na početku izdvaja američku sveučilištu etiku za koju je tipičan kodeks etičkog djelovanja Bostonskog sveučilišta koji uređuje uglavnom imovinsko poslovanje i to odredbama koje su pretežno stegovne tj. pravne prirode. Takvo stanje on vidi kao posljedicu nekadašnjeg vrlo uskog fokusa američkih pravnih fakulteta koji su prijenos znanja fokusirali na krivično i građansko pravo. Zbog tog uskog fokusa oni će imati teškoće oko toga da formuliraju bilo kakvu ideju što bi mogla biti nekakva profesionalna etika ili slično. Kao posljedica toga će na Bostonskom sveučilištu reći da je imovinsko poslovanje uređeno etički. Mi bismo rekli „samoupravnim pravom“ koje je unutarnja regulacija, primjećuje Padjen.

Među primjere odnosa prava i profesionalne etike on navodi i neke slučajeve iz Hrvatske poput onoga da Hrvatska liječnička komora svojim statutom propisuje da liječnik disciplinski odgovara, uključujući gubitkom licence ako povrijedi odredbe zakona, statuta i općeg akta komore te kodeksa medicinske etike i deontologije komore koji je time profesionalno pravo.

To se može i drugačije postaviti, napominje Padjen i dodaje da je za razumijevanje odnosa morala i prava mjerodavno, s pravničkog stajališta, prije svega iskustvo građanskog i trgovačkog prava. U trgovačkom i građanskom pravu oduvijek se sve što se radi, sve što se presuđuje, presuđuje u skladu s dobrom vjerom, kaže, zbog čega se može reći da je etički kodeks prirodna dopuna prava. Sudac zapravo nikada ne može suditi bez morala „jer pravo je porozno, ima rupe, i treba ga popunjavati i najnormalnije je da se popunjava nekakvim moralom pogotovo dobrim poslovnim običajima i sličnim“.

Hrvatska odvjetnička komora je preciznija jer razlikuje pravnu i etičku odgovornost s time što odvjetnik može disciplinski odgovarati samo za disciplinske prekršaje i to po disciplinskom postupku propisanom statutom komore, a dužan je djelovati u skladu s etičkim kodeksom komore koji se ne provodi postupkom. Iznimka je jedna vrsta etičkih prekršaja za koje se odgovara disciplinski. „Ono što mi znamo je da se ni taj disciplinski postupak (..) ne provodi baš puno“, dodaje Padjen.

Hrvatska komora arhitekata ima cjelovito profesionalno pravo no svoj kodeks strukovnog djelovanja naziva etičkim kodeksom. Postoje točno određeni prekršaji koji su etički nazvani, odgovara se za njih disciplinski, i ako je netko osuđen, toj osobi se ukida članstvo u komori. „To je klasično društveno pravo pod drugim nazivom“, tumači Padjen. Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije, slično komori arhitekata ima cjelovito profesionalno pravo no svoj kodeks strukovnog djelovanja naziva kodeksom strukovne etike.

Padjen tada postavlja pitanje pod kojim je socijalnim uvjetima došlo do „Entrechtlichunga“? Kao pokušaj tumačenja daje primjer situacije na sveučilištima i podsjeća na stav da se sveučilište iz jedinstva znanosti i nastave transformiralo u jedinstvo uprave s dodacima znanosti i nastave. Sveučilišta su preuzeli menadžeri s ogromnim aparatom što je razumljivo u Americi gdje oni sveučilištu donose novce, no nejasno ostaje „kako smo mi u Hrvatskoj uspjeli dobiti američki tip menadžera koji za ta sveučilišta ne zarađuju nikakve novce, a troše ih?“

U nastavku, cjelovita snimka rasprave. Uvodna izlaganja su završila oko 1:06, nakon čega je uslijedila rasprava