memoari marine abramović

Sve što ste željeli saznati o životu i umjetnosti Marine Abramović, a niste stigli istraživati

Ljiljana Mikulčić / 1. travnja 2018. / Publikacije / čita se 16 minuta

U ožujku ove godine Penguin je online objavio memoare Marine Abramović, u ovom trenutku vjerojatno najslavnije i najutjecajnije konceptualne umjetnice na svijetu. Ljiljana Mikulčić izdvaja najznačajnije radove, kronologiju aktivnosti i ključne poruke umjetnice koja je osobitu pažnju posvetila boli, svetim vratima kroz koja prolazi do drugih stanja svijesti

  • Naslovna fotografija: Marina Abramović, Joseph Beuys i Dunja Blažević, ravnateljica SKC, Beograd 1974. (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)
  • Ljiljana Mikulčić, slobodna umjetnica iz Zagreba, magistrirala je film na San Francisco State University, a radi postdiplomskog istraživanja Pokreta u kineskom tradicionalnom teatru – Pekinškoj Operi, boravila je na Akademiji kineskog tradicionalnog kazališta u Beijingu

WALK THROUGH WALLS: A Memoir (Hod kroz zidove), memoari  Marine Abramović, koje je napisala uz pomoć Jamesa Kaplana, objavljeni su u tvrdo ukoričenom izdanju 25. listopada 2015. godine. Penguin izdanje koje čita autorica ovog teksta, objavljeno je online u ožujku 2018. godine. Još ne postoji prijevod na hrvatski jezik.

Memoare Abramović počinje pričom o strahu i kako nam ga u djetinjstvu naši najbliži  iz raznih razloga utjeruju u kosti. To je svakako dobar početak jer umjetnički radovi Marine Abramović  jesu o prevladavanju strahova i o oslobađanju od straha od boli. U početku smo svi tako nevini i ne znamo, piše.

Marina Abramović proglašena je jednom od najmoćnijih umjetnica svijeta što svakako pridonosi sve većem interesu za njen konceptualni rad koji se fokusira najviše na performance art. Često i u svojim intervjuima objašnjava da njena umjetnost proizlazi iz njenih životnih iskustava i pitanja koja joj ta iskustva postavljaju. Kroz svoja umjetnička djela Abramović se oslobađa životnih strahova procesom suočavanja s publikom koja joj daje energiju i hrabrost i svrhu. Ne smatra da je dobra ona umjetnička ideja koja proizvede u njoj osjećaj ugode. Uvijek razvija onu koja je čini nervoznom i koja je ispunjava  strahom. Nanošenje boli vlastitom tijelu česta je oznaka njenih radova.

Rođena je u Beogradu 30. studenog 1946. godine i danas ima gotovo 72 godine. Živjela dugo u Amsterdamu, a stalnu adresu sad ima u Americi, u New Yorku (iako nigdje ne osjeća svoj dom). Putovala je i radila po cijelom svijetu.

Marinini roditelji Danica i Vojin Abramović, 1945., (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)

Često naglašava da je rođena u komunističkoj obitelji. Njeni roditelji su narodni heroji koji su preživjeli teške bitke Drugog svjetskog rata. Brak njenih roditelja nije ispao dobro. Majka ju je odgajala bez nježnosti s čestim kažnjavanjima iako ju je podupirala u klasičnom, formalnom, obrazovanju koje je Marina upijala. Otac je napustio porodicu kad je Marina imala 17 godina i oženio se drugom ženom. Do svoje 29 godine Marina je živjela s majkom i morala dolaziti kući prije 10 sati navečer što je uvijek i činila, iako se s 25 godina udala za Nešu Paripovića, kasnije jednog od najistaknutijih konceptualnih umjetnika Srbije. On je ostao živjeti sa svojim roditeljima, a ona s majkom.

Njen rad na konceptualnoj umjetnosti počeo je u Beogradu gdje je i studirala na Likovnoj akademiji (neko je vrijeme provela i na zagrebačkoj na poslije-diplomskom studiju u klasi Krsta Hegedušića kojeg je jako cijenila).  Počela je izlagati u beogradskom Studentskom kulturnom centru koji  su studenti dobili od Tita nakon studentskog pokreta 1968. godine.

Odlučila je izložiti kikiriki u ljusci kojeg je na zid pričvrstila pribadačom. Kada je primjetila sasvim slučajnu sjenu koju je kikiriki napravio na zidu znala je kojim tijekom njen budući rad kreće. Rad je nazvala Oblak sa sjenom. Dvodimenzonalnost slikarskog platna više je nije zanimala.

Konceptualna umjetnost doživjela je početkom šezdesetih zamah u Americi, pokretom Fluxus, pokretom Arte Povera u Italiji, performansima Josepha Beuysa, Charlotte Moorman, Nam Jun Paika, slovenskom grupom OHO.

U to vrijeme SKC u Beogradu dobio je, kako se kasnije pokazalo, najbolji mogući izbor direktora sa Dunjom Blažević, koja je već tada bila povjesničarka umjetnosti s dobrim međunarodnim poznavanjem najnovijih umjetničkih kretanja. I predložila je izložbu Drangularije, izložbu malih stvari. Marina je bila jedna od umjetnica koje su izlagale.

U memoarima Marina Abramović objašnjava kako joj je baš ta izložba otvorila posve novu dimenziju pristupa samom umjetničkom stvaralaštvu. Odlučila je izložiti kikiriki u ljusci kojeg je na zid pričvrstila pinom (pribadačom). U trenutku kada je primjetila sasvim slučajnu sjenu koju je kikiriki napravio na zidu znala je kojim tijekom njen budući rad kreće. Rad je nazvala Oblak sa sjenom. Dvodimenzonalnost slikarskog platna više je nije   zanimala.

Godine 1970. izvela je performans koji je nazvala Ritam 10  i to na festivalu u Edinburghu, a kojemu je prisustvovao i Joseph Beuys. Stara igra slavenskih seljaka zabijanja noža između prstiju ruke što brže i sve brže i bez prestanka i bez obzira na ozljede prihvaćena je od publike oduševljeno. Snimala je zvuk prvog kruga performansa i onda ga pustila kad bi počela sljedeći krug te igre nožem, i tako još jednom. Nastojala je odraditi drugi krug istim tempom tako da se zvuk sa magnetofona i zvuk žive izvedbe poklope. Tada, kao i danas, za Marinu Abramović umjetnost je bila i jest stvar života i smrti i stanja svijesti izvan/iznad/ispod svakodnevne. To stanje svijesti dostiže u trenucima kad joj se tijelo odupre boli. Varijacija te igre slavenskih seljaka uključivala je 10 a ne samo jedan nož kako je originalno u igri. Svaki put kad bi se porezala uzela je drugi nož.

Citroen kamion u kojem su Marina i Ulay živjeli 5 godina za vrijeme Art Vital/Detour, 1977., (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)

Rad koji je prikazala 1974. godine nazvala je Ritam 5  i prvi put ga izvela u dvorištu SKC u Beogradu (Joseph Beuys je opet bio prisutan). Broj 5 u naslovu referira na zvijezdu petokraku. Od drva je iskonstruirala i postavila u dvorište SKC zvjezdu petokraku u koju će leći tako su joj ruke i noge i glava uokvireni krakovima zvijezde. Drvo je natopila sa 100 litara benzina. U točno određeno vrijeme zapalila je zvijezdu, odrezala nokte i kosu i bacila ih u vatru i onda i legla unutar tih gorućih krakova zvijezde. Spektakularan prizor svakako i iako impresivan za gledanje imao je za posljedicu da se Marina onesvijesti od nedostatka zraka i performans je morao biti prekinut. Ali postavljeni su svi temelji njenog životnog umjetničkog puta. Sada zasigurno posve beskompromisno.

U Ritmu 2 koji je prikazala u Zagrebu nekoliko mjeseci kasnije uzela je dvije tablete koje se daju psihičkim bolesnicima. Jednu koja stimulira pokrete pacijenata a drugu koja se daje šizofreničarima da se umire. Kad je iščezlo djelovanje jedne tablete nad Marininim tijelom, uzela je drugu.

U Napulju je 1974. godine u studiju Mora izvela Ritam 0. U tom performansu odlučila je biti objektom. Postavila je na stol 72 predmeta koje publika može upotrijebiti na njoj dok ona ostaje potpuno mirna, bez reakcije, i svu odgovornost od mogućih posljedica preuzima na sebe. I publika je malo po malo počela upotrebljavati sve predmete koji su uključivali škare, noževe, pa čak i pištolj s nabijenim metkom. Marina je na kraju performansa, koji je trajao 6 sati, bila sva izrezane odjeće i tijela, mokra i okrvavljena, i sa suzama u očima. Taj performans odigrali su zajedno publika i ona. Publika je spontano na danu joj mogućnost reagirala nasiljem  i pokazala se prilično bezdušnom.

Na poziv Ursule Krinzinger iz Krinzinger galerije u Innsbrucku Marina je izvela 1975. godine  performas Thomas Lips (koji je autorica ovog teksta vidjela 2005. u Gugenheim muzeju u New Yorku). To je izuzetno jako djelo u kojemu Marina najprije pojede 1 kg meda, zatim popije litru crnog vina iz kristalne čase koju potom razbije na svojoj glavi. I onda zareže i tako iscrta na svom trbuhu zvijezdu petokraku i onda žestoko sama sebe bičuje sve dok više ne osjeti bol. Tada legne na veći blok leda. Krv iz zvijezde na njenom trbuhu počinje teći. Tijelo se počinje smrzavati. Na ledu ostane 30 minuta u očekivanju da će publika početi otkidati komade leda ispod nje. To je trajalo sve dok neki drugi umjetnici u publici nisu prišli, podigli je i zaogrnuli.

Marina i Ulay spavaju u svom kamionu, 1977. (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)

U svojoj 29. godini gostovala je s istim performansom u Nizozemskoj u galeriji de Appel. I tu susreće Ulaya (rođenog istog dana kada i ona) s kojim provodi sljedećih životnih i umjetničkih 12 godina.

Godine 1976. na 38. Bijenalu u Veneciji zajedno su izveli performanse Relation in Space  u kojemu se njihova dva gola tijela sudaraju u pokušajima mimoilaženja. Na mjestu gdje je dolazilo do sudaranja postavili su mikrofon pa je zvuk pojačao senzaciju sudaranja. Opet je izazvana bol izvođača, reakcija publike na njihovu bol i nastojanje prevladavanja boli. Ali, kako Marina objašnjava, njih oboje su prihvatili da je bol sveta vrata kroz koja prolaze do drugih stanja svijesti.

Imponderabilia je naziv perfomansa koji su izveli 1977., u Galleria Comunale d’Arte Moderna u Bolonji. Njih dvoje u tom performansu doslovno su stranice toliko uskog ulaza u galeriju da publika, da bi ušla u mora proći između njih. A jer je prolaz bio toliko uzak, publika se morala odlučiti hoće li svoje tijelo i lice okrenuti prema njoj, Marini, ili njemu, Ulayu.

Slijede Expansion in Space i varijacije drugih performansa na tu temu, IncisionRest Energy and The Brink  iz 1979. The Brink su izveli na European Dialogue Biennale of Sidney. Rad je uključio Marininu i Ulayevu šetnju po linijama, on zida, a ona sjene tog istog zida, sve dok sjena ne nestane.

U tom periodu njihovih života odlučili su provesti neko vrijeme s Aboridžinima, narodom koji je izrazito povezan s energijom zemlje i vješt telepatskom komuniciranju.

Marinin i Ulayev lebdeći doručak, središnja australska pustinja 1981. (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)

Po povratku iz australskih pustinja slijedi performans izveden u Art Gallery of New South Wales u Sydneyu nazvan Gold Found by the Artists (1981.) koji je postavio temelj kasnijem The Artist is Present.  Trajao je 16 dana od otvaranja do zatvaranja  galerije, počevši sa 4. srpnjem.  Marina i Ulay sjedili su za stolom nasuprot jedan drugom bez pomaka, potpuno se krećući, gledajući jedan drugome u oči. Postili su svih tih dana. Marina je u svojim zabilješkama koje je vodila nakon svakog radnog dana napisala da su svi oblici samo projekcije i da ona zamišljanjem da je ona sav taj prostor galerije uspijeva ostati nepomična za sve vrijeme performansa. Nakon nekog vremena nije više vidjela oblike već tek svjetlo. Umjesto Ulaya tek plavo svjetlo na njegovom mjestu. I onda je 14. srpnja Ulay prije vremena ustao i otišao. Marina je nastavila bez njega. Ulay je završio u bolnici ali sljedećeg dana nastavili su opet zajedno. Kasnije su taj performans izvodili u mnogim europskim galerijama s izmijenjenim naslovom Nightsea Crossing.

Njihova umjetnička i životna veza završila je akcijom hodanja po Kineskom zidu, po tom zmaju koji izvire iz mora i završava svoj put u pustinji iste zemlje preslikavajući mliječni put i istovremeno izdržavajući borbu između crnog zmaja koji simbolizira željezo i zelenog zmaja koji simbolizira bakar. Taj performans koji je trajao tri mjeseca nazvali su The Lovers i izveli 1988. godine. Marina je počela hod od mora (ženski princip vode) dok je Ulay počeo iz pustinje (muški princip vatre) s namjerom da se nađu u sredini. Oboje su imali pratnju od nekoliko kineskih vojnika. Marina je imala prevoditelja dok je Ulayu dodijeljena prevoditeljica. I sreli su se 27. srpnja, iako ne baš u sredini. Ulay je zastao na mjestu koje mu se sviđalo, Erlang Shen, između jednog konfucijanskog i jednog taoističkog samostana, i to tri dana prije nego što je Marina došla do tog mjesta. Jednostavno ju je pričekao. Tu joj je i rekao da život nastavlja s prevoditeljicom koja ga je pratila.

Umjetnost treba djelovati na promjenu ideologije društva. Samo estetski zahtjevi nisu dostatni. Svi imamo viši cilj u našim životima i moramo te ciljeve ispuniti prije smrti – iako smrt zapravo ne postoji. Ono što postoji je promjena stanja svijesti unutar frekvencije kojom vibrira druga dimenzija od ove u kojoj trenutno postojimo

Tražeći izlaz iz stanja slomljenog srca ali i emotivne i psihičke iscrpljenosti često je odlazila na istok zemaljske kugle gdje se posvećivala meditacijama i radu i s tibetanskim svečenicima. S mnogima od njih je i prijateljevala. Njihova učenja je proučavala i primjenjivala u svojemu radu. U memoarima se često vraća na opis boli kao tajnom ulazu u drugo stanje svijesti. Baš kad pomisli da više ne može izdržati tada s malo duljim zadržavanjem tog stanja neizdržive boli bol odjednom nestane, transformira se u nešto drugo. Transformacija ovisi o stanju svijesti.

Abramović citira Brancusija kada objašnjava da nije važno ono što činiš. Važno je stanje svijesti iz kojeg djeluješ. Umjetnost treba djelovati na promjenu ideologije društva. Samo estetski zahtjevi nisu dostatni. Svi imamo viši cilj u našim životima i moramo te ciljeve ispuniti prije smrti – iako smrt zapravo ne postoji. Ono što postoji je promjena stanja svijesti unutar frekvencije kojom vibrira druga dimenzija od ove u kojoj trenutno postojimo.

Abramović je nastavila rad samostalno bez Ulaya i dalje izuzetno uspješno. Uslijedila je serija Transitory Objects for Human Use u kojima je istraživala željezo i bakar u odnosu na osjetilnost ljudskog tijela. Publika mora intervenirati objektima, nasloniti se na njih, dotaknuti ih, osjetiti ih fizički tako da poprime potrebnu moć funkcije.

Delusional je komad iz 1994. godine koji uključuje snimljene video intervjue njenih roditelja kao dio scenografije a u kojoj je i veliki broj živih štakora uokvirenih/zatvorenih u staklenom sanduku nad kojim Marina leži. U Cleaning the Mirror II  iz 1995. godine leži  s ljudskim kosturom postavljenim na njeno golo tijelo.

Vrhunac tog perioda karijere je Balkan Baroque (1997.) koji je ipak izvela u na Bijenalu u Veneciji nakon što je Vlada Crne Gore obustavila projekt kao neumjetnički za Bijenale.  Na vrhu 2500 kravljih kostiju sjedila je obučena u bijelo i čistila svoje ruke i tijelo od krvi i to sedam dana po četiri sata svaki dan. Plakala je i pjevala jugoslavenske narodne pjesme iz svog djetinjstva. Četiri videa pokazivala su bezvučne intervjue s njenim roditeljima i nju uredno obučenu u uniformu znanstvenice koja iznosi priču o ratu štakora. Uključen je i video njenog seksi kavanskog plesa prikazanog pri kraju performansa. Podrum u Veneciji u kojemu je izvodila performans bio je zagušen smradom ali je ipak privukao publiku. Za taj performans dobila je Zlatnog lava kao najbolja umjetnica Bijenala.

The House with an Ocean View  izvela je 2002. godine u New Yorku u Sean Kelly’s Chelsea Gallery. To je performans koji je Susan Sontag dolazila gledati svaki dan, 12 dana za redom koliko se izvodio. Sastojao se od 3 pregrađena prostora podignuta od tla. Prostori su izgledali kao kutije bez četvrtog zida. U svaki prostor moglo se popeti stepenicama ali prečke stepenica bile su naoštreni noževi. Dakle, ništa od penjanja u prostor umjetnice. A ako da, samim tim noževima postavljeni su uvjeti. U svakom od prostora Marina je radila svakodnevne uobičajene stvari, uključujući odlazak na WC i tuširanje. Ali sve usporeno, ispitujući kako stanje rutine tako i mogućnost izmjene energije između nje i publike.

Portret Marine Abramović, autor Johan Lindberg, 2017 (ljubaznošću arhiva Marine Abramović)

Vrhunac karijere dogodio joj se u 63. godini života s novim performansom i paralelno s izložbom njenih 12 povijesnih performansa koje je izvodila s Ulayem: sada su ih izvodili mladi umjetnici koje je sama Abramović educirala i trenirala.

Artist is Present  u njujorškoj MOMA (Museum of Modern Art), kojim je performace art postao mainstream,  počeo je 14.-tog ožujka 2010. godine i trajao tri mjeseca. Posjetilo ga je 750000 ljudi. Marina je svaki dan tijekom ta tri mjeseca, od otvaranja do zatvaranja muzeja, bez bilo kakve pauze, sjedila na jednom kraju stola, a prazna je stolica čekala bilo koga iz publike da sjedne nasuprot njoj. Publika nije oklijevala sjesti. Dugo gledanje u oči izazivalo je kod publike mnoge osjećaje od kojih je najčešći bio osjećaj emotivne boli. Mnogi su plakali gledajući je. Tri mjeseca Marina je svaki dan gledala u oči sve one koji su sjeli na stolicu nasuprot njoj, bez ograničenja vremena za bilo koga. Zadnji mjesec maknula je stol koji ju je štitio od publike i nastavila direktnije. Cijeli niz poznatih umjetnika sjeo je ispred nje. Dokumentarni film istog naslova Artist is Present  pratio je proces nastanka izložbe i samog performansa i svjesno pridonio popularnosti umjetnice (nagrađivan je i prikazan na mnogim festivalima). Također, popularna Lady Gaga pomogla je pridonijeti Marininoj slavi pišući o njoj na svojim internetskim profilima. Tako je Marina postala i celebrity.

Paralelno s kreiranjem i izvođenjem performansa Marina i predaje performance art mladim studentima na  raznoraznim radionicama (i Lady Gaga je bila je jedna od Marininih poslušnih učenica).

Vježbe koje zadaje izuzetno su zanimljive i uključuju vježbe disanja, odlazak u šumu i vraćanje s povezom oko očiju, sjedenje na stolici i zurenje u papir primarnih boja te nastavljanje gledanja na papir drugih primarnih boja, pravocrtno hodanje kroz pejzaž bez skretanja i povratak istim putem, višesatna hodanja natraške s ogledalom u ruci radi promatranja realnosti u ogledalu, pružanje ruku prema partneru ne dodirujući ga ali kružeći rukama oko njegovog/njenog tijela pri tom osjećajući njegovu/njenu energiju, nastojanje da se zapamti trenutak između jave i padanja u san, grljenje drveća najmanje 15 minuta i pri tom se tužiti istom drvetu na teške trenutke vlastitog života, tijekom cijelog dana raditi sve usporeno. Na popisu je i vježba koja zahtjeva da se tijekom tri sata otvaraju vrata bez da se u njih ulazi ili izlazi.

Funkcija umjetnosti je da poput mosta povezuje različitosti, funkcija umjetnosti je povezivanje duhovnog i materijalnog kao i povezivanje dva ljudska bića,  umjetnost je sredstvo publike kojim može ostvariti iskustvo sebe same dok umjetnik zapravo omogućuje to iskustvo

Prema nekim kritičarima i povjesničarima umjetnosti Marina Abramović je najvažnija svjetska umjetnica druge polovine 20. stoljeća. Slava i priznanje i novac omogućili su joj da osnuje i MAI – Marina Abramović Institut u okolici New Yorka gdje danas i živi s misijom mijenjanja ljudske svijesti kroz produktivnu suradnju obrazovanja, kulture, spiritualnosti, nauke i tehnologije.

U njenom nedavno objavljenom dokumentarnom filmu The Space in Between (koji je komercijalnog karaktera s očitom namjerom podizanja interesa i broja publike za njen novi rad prije objavljivanja samog rada) prati se kamerom kroz istraživanje šamanskih rituala u Brazilu. Tu izjavljuje da je funkcija umjetnosti poput mosta koji povezuje različitosti, da je funkcija umjetnosti povezivanje duhovnog i materijalnog kao i povezivanje dva ljudska bića (nismo li mi sami duhovni i materijalni u isto vrijeme?), da je umjetnost sredstvo publike kojim može ostvariti iskustvo sebe same dok umjetnik zapravo omogućuje to iskustvo (publika kao ogledalo umjetnika i obratno).

Život Marine Abramović još je uvijek predmet promatranja i analiziranja. Doživjela je puno radnih uspjeha na putu posutom trnjem ali i emotivnim sukobima i neuspjesima u njenom privatnom, obiteljskom i ljubavnom životu i njih u memoarima otvoreno opisuje. Ali bez obzira na njene godine još je puno ispred nje. U spomenutom dokumentarnom filmu izjavljuje da je ispred nje kavez koji će istražiti. Tako smo se ona, umjetnica, i mi, publika, stavili u poziciju iščekivanja budućnosti koja je zapravo već negdje ovdje u sadašnjosti.