Vjerovanje u pravedan svijet (1)

Svijet nije pravedan! Zašto u to ipak vjerujete (i još ga pogoršavate)? Razlika Europe i Amerike

Andrijana Mušura Gabor / 12. siječnja 2018. / Članci / čita se 10 minuta

Događaji su u većoj mjeri rezultat slučajnosti, nego što si priznajemo. Zašto ljudi krive žrtve? Bez vjerovanja u pravedan svijet, da su ishodi rezultat zasluženog nastojanja, narušava se osjećaj stabilnosti, predvidljivosti i kontrole. S druge strane, vjerovanje u pravedan svijet potiče mirenje sa situacijom, kao u slučajevima kad tvrdimo da imamo vlast kakvu zaslužujemo, da su si žrtve same krive i sl. Istraživanja otkrivaju psihološki i socijalni, pa i politički aspekt sveprisutne predrasude

  • Dr. sc. Andrijana Mušura Gabor na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa predaje bihevioralnu ekonomiju

“Kako siješ tako ćeš i žeti”, “Sve se vraća, sve se plaća”, “Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada”, “Ko sije vjetar, žanje oluju”. Ljudi imaju snažnu potrebu vjerovati kako je svijet pravedno i dobro  mjesto na kojemu svatko dobije ono što zaslužuje. Kako se uporan trud i zalaganje nagrađuje, te kako lijenost i zlo kažnjava. Ovo je vjerovanje u pravedan svijet (VUPS) sveprisutno u svakodnevnim razgovorima i tumačenju uzročnosti događaja u tuđim životima, brojnim religijskim i new-age učenjima, narodnoj mudrosti, ali i u odnosu prema grupama, narodima, povijesnim događajima, građanskim akcijama i javnoj politici. Kada su suočeni na izbor između pravedne nejednakosti i nepravedne jednakosti, ljudi će preferirati ono prvo. Unatoč kontinuiranom silaznom trendu ekonomske pokretljivosti u SAD-u, stabilna većina Amerikanaca je zadovoljna mogućnostima kretanja prema “gore” koje im omogućava teški rad. Dakle, ne samo da ljudi imaju potrebu vjerovati u  pravedan svijet, ishodi koji slijede ponašanje trebaju biti zasluženi.

Da je svijet nepravedno mjesto u kojemu nedužni stradavaju, oni koji se trude i ustraju ne bivaju nagrađenima te oni koji čine zlo drugima ne bivaju kažnjenima, jasno je kao dan. Gledajući samo ono što je dostupno u medijima, ljudi su sve samo ne pravedni. Unatoč tome što je “učiniti svijet boljim mjestom za život” gotovo svačija maksima, zbog načina na koji naša spoznaja funkcionira, ta maksima je, zapravo, utopija. Osim toga, ljudi si pridaju previše moći u kontroliranju ishoda u svojim životima i globalno. Činjenica je da su događaji koji nas okružuju u većoj mjeri rezultat slučajnih spletova okolnosti, sreće, nepoznatih i nemoguće nabrojivih uzroka, nego što si mi to priznajemo. Sve to narušava osjećaj stabilnosti, predvidljivosti i kontrole. Narušena je i percepcija „zasluživosti“ i pravednosti, što je razlog postojanja adaptivnog mehanizma koji ljudima omogućava vraćanje potrebnih osjećaja. A ravnoteža se, ukoliko nije moguće direktnim utjecajem, vraća mijenjanjem određenih spoznaja.

Lerner je pretpostavljao kako bi uvjerenje da je sve što se čovjeku događa rezultat pukog spleta slučajnih uzroka, koji nemaju veze sa njegovim nastojanjima, ljude doslovno paraliziralo. Kako bi se održala percepcija kontrole i predvidljivost svijeta oko sebe, potrebno je vjerovati kako je prikladnim ponašanjem moguće dobiti što se želi i izbjeći ono što se prezire

No, krenimo od 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su socijalni psiholozi spoznali da “mučenici mogu biti obeščašćeni”, odnosno da ljudi to više odbacuju žrtvu, što je žrtva u većoj mjeri nevina.

Nevine žrtve bez časti

Melvin Lerner je socijalni psiholog koji bio motiviran saznati kako je moguće da se njegovi kolege klinički psiholozi, za koje je znao kako su suosjećajne i dobronamjerne osobe, prema pacijentima ponašaju okrutno i okrivljuju ih za vlastitu patnju. Isto je primjetio i kod svojih studenata, kada bi u raspravama omalovažavali i podcjenjivali siromašne građane, potpuno slijepi na prisutne strukturalne uzroke siromaštva. Bio je motiviran pitanjem kako je moguće da društva koja stvaraju okrutnost i patnju opstaju te kako je moguće da postoje građani istih društava koja to podržavaju prihvaćajući mučiteljske norme i zakone.

Melvin Lerner: Kako je moguće da društva koja stvaraju okrutnost i patnju opstaju te kako je moguće da postoje građani istih društava koja to podržavaju prihvaćajući mučiteljske norme i zakone

Lerner je pretpostavljao kako bi uvjerenje da je sve što se čovjeku događa rezultat pukog spleta slučajnih uzroka koji nemaju veze sa njegovim nastojanjima, ljude doslovno paraliziralo. Kako bi se održala percepcija kontrole i predvidljivost svijeta oko sebe, potrebno je vjerovati kako je prikladnim ponašanjem moguće dobiti što se želi i izbjeći ono što se prezire. Dobra djela bi trebala zaslužiti dobre ishode, i obratno. No, postavilo se pitanje što se događa kada su ljudi svjedoci situacijama kada je osoba koja doživljava patnju nevina, odnosno, svojim ponašanjem nije zaslužila posljedicu koja ju je sustigla (bolni elektrošokovi)? Pri čemu je patnja je kontinuirana i opažač ne može pomoći žrtvi? U oba slučaja, Lerner je pretpostavio kako je narušeno VUPS, što motivira na vraćanje kognitivne ravnoteže u vidu okrivljivanja žrtve. Lerner je sudionike svog seminalnog istraživanja doveo u 6 različitih situacija svjedočenja (fiktivnog) mučenja žrtve elektrošokovima, pri čemu je u svakoj mjerio privlačnost žrtve (ocjenjivanje na skali od 15 pridjeva):

  1. u pauzi između dva mučenja (mučenje se nastavlja, veća prijetnja uvjerenju –> veća potreba za okrivljivanjem žrtve),
  2. na kraju mučenja (žrtva više neće patiti, manja prijetnja uvjerenju –> manja potreba za okrivljivanjem žrtve),
  3. u uvjerenju da gledaju snimku žrtve koja je sada u redu (žrtva više ne pati, manja prijetnja uvjerenju –> manja potreba za okrivljivanjem žrtve)
  4. pri davanju mogućnosti i svjedočenju nagrađivanja žrtve (žrtva više neće patiti, manja prijetnja uvjerenju –> manja potreba za okrivljivanjem žrtve),
  5. pri samom uvjerenju da će žrtva biti nagrađena, bez svjedočenja (žrtva više neće patiti, manja prijetnja uvjerenju –> manja potreba za okrivljivanjem žrtve)
  6. u “mučeničkom” uvjetu, gdje su sudionici dobili informaciju kako je žrtva s oklijevanjem pristala na zadatak kako bi oni mogli zadovoljiti uvjet sudjelovanja u eksperimentu za polaganje kolegija (ekstremno mučeništvo nevine žrtve, uvjerenje snažno izazvano –> veća potreba za okrivljivanjem žrtve)

Rang stupnja okrivljivanja žrtve, od najvećeg prema najmanjem je izgledao ovako:

Kao što je bilo i očekivano, najmanje okrivljivanja žrtve je bilo prisutno u situaciji kada su sudionici mogli prekinuti mučenje elektrošokovima, i tako svjedočiti nagrađivanju žrtve. Što je situacija više onemogućavala sudionike da pomognu, sudionici su u većom mjeri psihološki umanjivali nelagodu – okrivljivali žrtvu. Što su sudionici bili svjesniji da će žrtva biti kompenzirana ili da je mučenje završilo, njihov je VUPS u većoj mjeri ostao sačuvan, a time i privlačnost žrtve pozitivnija. Dakle, neki su mogli doslovno pomoći te tako povratiti pravednost, dok su drugi to učinili psihološki, mijenjajući percepciju žrtve. Vidjevši žrtvu u negativnom kontekstu, vrlo je vjerojatno dovelo do percepcije žrtve kao zaslužne sa svoju lošu sudbinu.

Primarna je funkcija VUPS-a održavanje vlastitog „osobnog ugovora“ sa svijetom, koji se razvija kako djeca uče zatomiti trenutne nagrade zbog boljih, dugoročnih ishoda. Kako bi dijete prevladalo svoje trenutne impulse te budući da je dug put posut i većim brojem neuspjeha, nepravdi i spoticanja, mora vjerovati u pravedan svijet u kojemu ljudi ostvaruju ishode koje zaslužuju

Lerner zaključuje kako pojedinci imaju snažno generalnu potrebu za motivom pravednosti. Čak i u slučaju da pojedinac u samoprocjeni VUPS-a eksplicitno ne pokaže sklonost ovom vjerovanju, on će posjedovati fundamentalnu potrebu vjerovati u pravedan svijet koja će ga motivirati ponašati se kao da vjeruje da je svijet pravedan te kao da želi očuvati to vjerovanje. Iz ove perspektive, primarna je funkcija VUPS-a održavanje vlastitog „osobnog ugovora“ sa svijetom, koji se razvija kako djeca uče zatomiti trenutne nagrade zbog boljih, dugoročnih ishoda. Kako bi dijete prevladalo svoje trenutne impulse te budući da je dug put posut i većim brojem neuspjeha, nepravdi i spoticanja, mora vjerovati u pravedan svijet u kojemu ljudi ostvaruju ishode koje zaslužuju. A u tom pravednom svijetu, nevine žrtve su veća prijetnja nego one manje nevine.

Mirenje sa situacijom: Imamo vlast kakvu zaslužujemo

Do danas, 50 godina poslije, postoje brojne studije koje potvrđuju stabilnost i općeprisutnost fenomena vjerovanja u pravedan svijet. Većina istraživanja u kojima se istraživalo VUPS, odnosila su se na način gledanja na žrtve, najčešće nekih teških bolesti ili napastovanja. U medijima je lako pronaći brojne izjave sudaca kako okrivljuju žrtve silovanja za vlastitu nesreću (“Jesi li čvrsto skupila noge?”, “Nije ni čudo da si silovana, pogledaj kakvo donje rublje nosiš”.) Zbog tendencije okrivljivanja žrtve, žrtve napastovanja ili teških bolesti, ne samo da će doživljavati reviktimizaciju, već će osjećat krivicu zbog vlastite situacije, skrivati ili iskrivljivati informacija o tome što im se događa. VUPS se može čuti i u svakodnevnom govoru, kada se tumače zgode i nezgode običnih ljudi (“Nije mogla bolje niti očekivati s obzirom na to koliko je često išla u solarij”, “Znao je da su ceste skliske, morao je znati da će se tako nešto dogoditi”, “Siromašni su si sami krivi za svoju situaciju, lijeni su i ne da im se raditi”, “Ne brini, stići će ga sudbina, ne može očekivati dobro nakon takvog ponašanja”, ‘šale’ tipa “Ako muž ženu udari, ona zna zašto je to zaslužila” i sl.).

Čak i kada pojedinci očito slučajno dobiju bogate nagrade, opažači reinterpretiraju viđeno, pronalaze imaginarne zasluge i superioran učinak kako bi povratili spoznajnu ravnotežu

U slučaju pozitivnih nagrada u vidu npr. visokih primanja izvršnog menadžmenta, također dolazi do prilagođavanja spoznaje sukladno ishodima (“Oni samo sjede za svojim stolom i ne rade mnogo, zar ne? Ili je to ipak odgovoran posao, možda moraju mnogo pisati ili biti odgovorni da sve bude u redu. Možda su ipak zaslužni.”) Čak i kada pojedinci očito slučajno dobiju bogate nagrade, opažači reinterpretiraju viđeno, pronalaze imaginarne zasluge i superioran učinak kako bi povratili spoznajnu ravnotežu.

VUPS može voditi i prema opravdavanju trenutnih socijalnih ili sustava u društvu. Kako stvari stoje, npr. kakvu vlast imamo, sigurno smo ju zaslužili jer stvari su takve kakvima trebaju biti (“Kakav narod, takva vlast”). Budući da ne postoji jednostavan način provjere ovog vjerovanja i pojedinci percipiraju da ne mogu sami promijeniti situaciju, vjerovanje kako je narod zaslužio vlast kakvu ima uznemirava mnogo manje nego vjerovanje bazirano na “nepravdi”. Ovakav prirodni konzervatizam može otežati mijenjanje stvari u vidu promjene vlasti ili novih politika. Opravdavanje trenutnog sustava je mehanizam koji sprječava promjene.

U jednoj se analizi zaključuje kako “Američki san” vodi većoj motivaciji za radom, većim neto prihodima i većoj stigmatizaciji siromašnih (koji su sami krivi za svoju situaciju), za razliku od “realno pesimistične” Europe, koja je u većoj mjeri socijalno osviještena, manje krivi siromašne za nedostatak truda ili volje za radom te ima niži kumulativni trud i prihode

U slučaju da se promjene dogode, one će opet postati zamrznute ovim mehanizmom. VUPS ovdje daje važne smjernice u promjeni individualnih percepcija i utjecaja na ponašanje glasača. Slično je i sa redistributivnom politikom i atribuiranjem uzroka siromaštva. U jednoj se analizi zaključuje kako u SAD-u Američki san vodi većoj motivaciji za radom, većim neto prihodima i većoj stigmatizaciji siromašnih (koji su sami krivi za svoju situaciju), za razliku od “realno pesimistične” Europe, koja je u većoj mjeri socijalno osviještena, u manjoj mjeri krivi siromašne za nedostatak truda ili volje za radom te ima niži kumulativni trud i prihode.

Istraživanja VUPS-a zaključuju kako su ljudi indiferentni prema socijalnoj nepravdi ne stoga što ih nepravda ne brine, već, upravo suprotno, to što imaju veću potrebu za vjerovanjem u pravedni svijet to će ekstremne situacije nepravde u većoj mjeri narušiti njihovo vjerovanje u pravedan svijet. Vjerovanje će očuvati atribuiranjem ishoda žrtvi. Tada, nepravda nestaje, spoznajna ravnoteža se vraća, a stvarni se uzrok nepravde (ukoliko leži izvan pojedinca) ne utvrđuje.

O etiologiji vjerovanja u pravedan svijet, alternativnim strategijama nošenja sa nepravdom, individualnim razlikama, konceptu vjerovanja u nepravedan svijet, religiji i atribucijskom bjanko čeku te korupciji, više u sljedećim člancima. Do tada, ukoliko ste se pitali jeste li bešćutni pravednik ili pesimistični realist i gdje stojite po pitanju VUPS-a kao individualne karakteristike, pozabavite se ovim upitnicima.