Tiringija, opasno povijesno vraćanje istoga. Izbori koji su uzdrmali Njemačku. Prve političke žrtve

U Tiringiji lijeva je koalicija izgubila vlast, a kad je krajnje desni AfD odustao od svog kandidata i podržao liberala Thomasa Kemmericha, kojega je podupirao i CDU izbio je skandal: prije svega se smatra neprihvatljivim da itko vlada oslanjajući se na AfD, no slučaj neugodno asocira na ulogu Tiringije u izrastanju Hitlerovog pokreta. Već sljedećeg je dana Kemmerich dao ostavku, intervenirala je i kancelarka Angela Merkel, a morala je odstupiti i čelnica CDU-a na saveznoj razini. To međutim ne rješava problem, piše Anđelko Šubić

• Na naslovnoj slici Björn Höcke, vođa AfD-a Tiringije (foto: AfD)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Ishod mukotrpnog izbora predsjednika vlade pokrajine Tiringije u tamošnjem parlamentu kao bomba je odjeknuo Njemačkom: o tome se govorilo u gotovo svakom društvu, održani su spontani prosvjedi građana, mediji su objavljivali naslove poput “Brana je popustila”, oglasila se i kancelarka Angela Merkel ocjenom kako je izbor kandidata Liberala Thomasa Kemmericha nešto “neoprostivo” i kako izbor treba poništiti. Ima već i ozbiljnih političkih žrtava: čelnica CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer odstupila je sa dužnosti, a i šef Liberala Christian Lindner prolazi teške trenutke kad ga pozovu pred kamere.

Baš kao i u prirodi, tako je i potres s epicentrom u Tiringiji posljedica napetosti koje su opasno rasle duboko pod površinom: već nakon izbora za pokrajinski parlament prošlog listopada moglo se znati kako neće biti lako formirati tamošnju vladu. Dosadašnja, razmjerno uspješna i stabilna crveno-crveno-zelena koalicija na čijem je čelu bio političar Ljevice Bodo Ramelow zamalo je izgubila većinu u parlamentu: Ljevica je osvojila 31% glasova, SPD je pao na 8,2%, a Zeleni su osvojili 5,2%.

Ambiciozni pokrajinski čelnik CDU-a Mike Mohring smjesta je objavio kako je lijevo-ekološka koalicija srušena i kako se smatra pozvanim formirati novu vladu. No njegov posao okupiti većinu nije bio lak: CDU je osvojio tek 21,7%, a Liberali su se na jedvite jade provukli preko izbornog praga s 5% glasova. Čak i da je Mohring uspio sa sobom okupiti i Liberale i SPD i Zelene, još ne bi imao većinu u parlamentu Erfurta.

U svakoj su računici nedostajali glasovi druge po veličini frakcije u parlamentu Tiringije: zastupnička mjesta koje je osvojila stranka Alternativa za Njemačku (AfD) nakon što je za nju glasalo 23,4% glasača. Čelnik AfD-a Tiringije, Björn Höcke (na naslovnoj slici) kao kandidata svoje stranke za položaj predsjednika vlade Tiringije poslao  je Christopha Kindervatera, teoretski bez bilo kakve stranačke iskaznice, ali prema izjavama i tekstovima posve jasno ekstremno desnog uvjerenja.

Po svemu sudeći, to nije bio samo ustupak kako bi dobio glasove drugih stranaka. Mogao je znati da ih neće dobiti i nije: u tri izborna kruga u parlamentu u Erfurtu baš nitko drugi osim AfD-a nije glasovao za njega. Razlog je vrlo vjerojatno bio jer je sama Tiringija premala pozornica za Höckeove ambicije.

On je doista posve drugog kalibra od onih koje AfD ističe u prvi plan: makar na njihovim stranačkim mitinzima dominiraju muškarci (ne nedostaju ni oni obrijanih glava i u vojničkim čizmama), na čelu stranke i pred kamerama su za AfD često ili žene, ili još češće; muškarci već u dobi za mirovinu.

Höcke često i rado poseže duboko u škrinju nacističkih termina iz doba Drugog svjetskog rata: emisija postaje ARD Monitor usporedila je nastupe Höckea s nastupima Goebbelsa i utvrdila zabrinjavajuće sličnosti izražavanja

Höcke se baš nikako ne može uvrstiti u stare čangrizavce – kako onda u pravilu izgledaju političari AfD-a na ekranima. Stasit, prosijed 45-godišnjak, upravo halogenski plavih očiju, potpuno je svjestan dojma kojeg ostavlja u toj mjeri da je pred izbore u jednom trenutku odbio uopće komunicirati sa medijima. U posljednjem nastupu na postaji ZDF koji je napustio za vrijeme emisije tek je upozorio kako se “lako može dogoditi da on još postane važna osoba” u Njemačkoj. Jasno je i kad će se to dogoditi: nakon Endsieg (konačna pobjeda) njegove stranke u čitavoj Njemačkoj.

Höcke veoma često i rado poseže duboko u škrinju takvih termina nacista iz doba Drugog svjetskog rata: emisija postaje ARD Monitor usporedila je nastupe Höckea s nastupima Goebbelsa i utvrdila zabrinjavajuće sličnosti izražavanja. Daleko od toga da ne zna što oni znače: prije nego što je zbog političkog djelovanja kao učitelj (time i državni službenik) poslan na neplaćeni odmor, poučavao je povijest i tjelesni odgoj. Kratko je studirao i pravo, tako da odlično zna gdje je granica zakona.

Bivša čelnica AfD-a Frauke Petry pokušala je obuzdati Höckea, ali je na kraju ona izgubila položaj (foto: Facebook)

Ali ne i dobrog ukusa: kod svakog takvog nacističkog termina koji obilato lete na njegovim mitinzima, ne ukoče se samo ljevičari nego je neugodno i nekim njegovim stranačkim kolegama. Bivša čelnica AfD-a Frauke Petry je pokrenula i postupak za njegovo isključivanje iz stranke. Jer AfD se još trudi predstaviti se tek kao politički desni centar, ne samo da bi privukla “obične” Nijemce već i kako bi se izbjegla zabrana AfD-a. Ali na kraju je ona otišla s položaja, a ne Höcke iz stranke.

Zabranu neke političke stranke u Njemačkoj nije lako postići, ali pozivanje na “preokret tumačenja povijesti (Njemačke) za 180 stupnjeva”, kritike spomenika holokaustu u Berlinu i ponavljanje o besmislu propagiranja “neprirodnih” oblika bračnih partnerstva i u državi i u medijima, makar su istospolne zajednice “tek oblik shizofrenije” (sve citati Höckea) na koncu bi i Ustavni sud moglo uvjeriti kako je riječ o neonacističkoj stranci. A zabrana ne bi bila samo politički instrument, nego i financijski: s obzirom na već značajan broj zastupnika AfD-a i u Bundestagu i u pokrajinskim parlamentima, njih slijedi i odgovarajuća novčana potpora.

Höcke i njegovo “krilo” koje se stvorilo u AfD-u vjeruje kako takvo taktiziranje samo slabi stranku i prijeti joj da izgubi profil: stvari treba “nazvati pravim imenom” usprkos naivnim “dobrim ljudima” (Gutmenschen, u Höckeovom rječniku sve prije nego pozitivan izraz) koji dominiraju političkom pozornicom i praktično potpuno nadziru medije. Jer ne samo Njemačka, nego i Europa je suočena sa “afričkim tipom (čovjeka) okrenutim životu i širenju koji se susreće sa samonegirajućim europskim sjedilačkim tipom”: prvom je cilj imati mnogo djece, drugom je optimalno iskoristiti životni prostor koji ima na raspolaganju. Već biološki, europski tip će tako biti pregažen ako se ne podigne čvrsta i nepremostiva brana protiv takvih nomada.

Još dugo bi mogli navoditi takve rasističke, ksenofobne i nacionalističke citate Höckea koje je on na predizbornim kampanjama u Tiringiji znao predstavljati vješto, s ponekom šalom, ali i upozorenjem kako njegova stranka samo želi “spasiti” “nas” od “njih”. Nema malo građana koji su ga došli poslušati tek iz znatiželje i koji su nakon toga, kao jedan građanin za postaju DW, rekli kako “inače ne glasujem za AfD i nisam za njih. Ali što jest, jest: u mnogim stvarima ovaj momak ima pravo.”

Rezultati su očiti i u šarolikom parlamentu Tiringije je zato izabrati vladu bila nemoguća zadaća: tu je i problem već ustaljeno izjednačavanje “i lijevog i desnog ekstremizma” koji se može čuti u CDU-u, gdje se onda i stranka Ljevice stavlja u istu kategoriju kao Höckeov AfD. Utoliko tamošnji CDU nije niti pomišljao stati iza Ramelowa, ali inače ishod nije bio na vidiku.

Odjednom je AfD podržao kandidata Liberala Kemmericha. Ne zna se je li tome prethodio dogovor, no dan poslije je odstupio s dužnosti (foto: Wikipedia)

Sve do trećeg glasovanja na kojem je kandidat trebao dobiti samo većinu prisutnih pokrajinskih zastupnika: Ljevica, SPD i Zeleni su opet glasovali za Ramelowa, CDU i Liberali za Kemmericha – i odjednom više niti jedan zastupnik AfD-a nije glasovao za svog kandidata Kindervatera, nego baš svi za kandidata najmanje stranke u pokrajinskom parlamentu, liberala Kemmericha. Politička računica je bila jasna i zapravo se ne zna, je li možda čak bila i dogovorena: Kemmerich je izabran voljom AfD-a i ti glasovi će mu biti potrebni za baš svaku odluku koju će donositi i u budućnosti.

Šok koji je taj izbor izazvao u Njemačkoj bio je i u tome što se odmah shvatila paralela iz vlastite mračne prošlosti: razmjerno malena pokrajina Tiringija nije tek poznata po svojim kobasicama i okruglicama, sveučilištu u Jeni i Goetheovom Weimaru. Upravo je ta pokrajina bila prva u kojoj je još 1930. u pokrajinsku vladu ušao i predstavnik NDSAP-a: Hitler je likovao i Tiringiju proglasio predvodnicom za čitav Reich.

Utoliko ima dobrih razloga da je nastala uzbuna i kod Liberala i kod CDU-a: čelnica te stranke, Annegret Kramp-Karrenbauer je već bila u Tiringiji i tamošnju frakciju pokušala uvjeriti neka se radije raspišu ponovni izbori. No još jednom se pokazalo kako je AKK zapravo tragična figura njemačke političke pozornice: izabrana kako bi bila nešto kao “Merkel II.” nikad nije uspjela izaći iz sjenke kancelarke. Sve priče kako bi zapravo bilo dobro uvijek odvojiti kancelarsku dužnost od čelništva strankom su se i po riječima same Kramp-Karrenbauer pokazale pogrešnima.

Annegret Kramp-Karrenbauer, izabrana kako bi bila Merkel II nikad nije uspjela izići iz sjene kancelarke

Bez da je isprva bila barem članica vlade, jedva da je imala ikakvih utjecaja, pogotovo u međunarodnim odnosima. A preuzimanje ministarstva obrane, u Njemačkoj je već tradicionalno prepuno skandala i pouzdan put prema kraju političke karijere (ili kao u posljednjem slučaju, na položaj predsjednice Europske komisije – što se obzirom na njemačku domaću politiku svodi na isto). Ostavka Annegret Kramp-Karrenbauer nakon ishoda u Tiringiji se može potpuno razumjeti.

Tek je nešto malo uspješniji bio čelnik Liberala Lindner: jedva dan nakon što je bio izabran, predsjednik vlade Tiringije Kemmerich je odstupio s dužnosti. Tu je “pomogla” i kancelarka njenom izjavom kako se njegov izbor mora poništiti. Sad pak tamošnji AfD podnosi krivičnu prijavu protiv Angele Merkel zbog prinude predsjednika pokrajinske vlade. Naravno da je to predstava, ali optužba je zapravo veoma ozbiljna: u federativnom ustrojstvu Njemačke je pritisak  kancelara  na čelnika neke savezne pokrajine nečuven.

Očito su nužni novi izbori i mnogi strahuju kako će čak u najboljem slučaju ishod biti isto šarenilo. U najgorem – konzervativne stranke će dobiti još manje glasova jer nisu baš pokazale nekakvu političku vjerodostojnost. U studenom prošle godine je tamošnji čelnik CDU kategorički tvrdio kako nikakva suradnja sa AfD nije moguća, jedva dva mjeseca kasnije je u parlamentu kandidat CDU-a i FDP-a izabran uz pomoć AfD-a.

Problem je ostao i čini se kako upravo Nijemci imaju osobitih poteškoća naći pravi odgovor na pojavu desničarskog populizma u političkom životu. Njemačka nije jedina država gdje etablirane stranke ne žele imati nikakvog posla sa populistima desnog spektra i moralno je takav stav naravno opravdan. Ali kako se pokazalo, to više nije osobito učinkovit način kako bi takve stranke eventualno pale u beznačajnost: tu je bila logika da ako se ne surađuje i ne dopusti im se politički utjecaj, neće dolaziti u medije.

Ali baš to se korjenito promijenilo: ne samo što su se promijenili mediji, nego u doba interneta i socijalnih mreža već odavno postoje čak i bolji i uspješniji kanali komunikacije nego javna televizija i tiskani mediji. I što je najgore, gdje neće postojati nekakav odgovoran urednik i gdje nije osobito važno je li nešto istina ili nije.

Utoliko je “brana popustila” već u mnogim državama Europe, ali u Njemačkoj je suradnja sa desnim populistima još skandal i apsolutni tabu među etabliranim strankama – kako se vidjelo i sad u Tiringiji. Isto tako se vidjelo i kako ne pomaže ponašati se prema 23,4% birača te pokrajine tek kao da su u svakom pogledu zaostali rođaci gdje je bolje diskretno prijeći na drugu temu kad oni počnu o politici.

Užasavanje na pomisao o bilo kakvom utjecaju desnih populista dobrim je dijelom i rezultat traumatične povijesti. Naravno da bi bilo čak poželjno da i mnoge druge zemlje imaju barem približno tako jasne i stroge zakone protiv onoga što će se i u Hrvatskoj zvati “tradicionalnim” običajima i pozdravima, ali se čini da se tu ipak odlazi predaleko. I što je još gore, ne pokazuje željenog učinka.

Jer jedva da će se naći neka druga nacija na čitavom svijetu gdje bi se izraz Ich bin stolz Deutscher zu sein (Ponosan sam što sam Nijemac) maltene unisono proglašavao izrazom ekstremno desnih uvjerenja. Vodile su se duge i žestoke rasprave i za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, može li se i treba li dopustiti toliko isticanje njemačke zastave i njenih boja? Je li i to zapravo prikriven nacizam?

S obzirom na užasne zločine počinjene u ime Njemačkog Reicha, može se svakako razumjeti duboko nepovjerenje mnogih Nijemaca koje imaju prema svojim sugrađanima. Zapravo je prilično rašireno vjerovanje kako je tek pitanje kratkog vremena da i naraštaji čiji su tek pradjedovi doživjeli Hitlera, ako ih se ostavi bez budne paske, učine neku ogromnu gadost nad osobama bilo koje druge nacije, vjere ili boje kože.

Nije sporno da se takve gadosti doista događaju: napad na sinagogu u Halleu (opet na istoku Njemačke) samo je jedan zastrašujući primjer, ali i događaj koji je iskreno zaprepastio gotovo sve građane – možda tek s izuzetkom Höckea i takvih. Ali isto tako se čini da baš kao što je građansko poimanje njemačke nacije tek pod Bismarckom ujedinilo Njemačku, da je opet poimanje nacije sada razdvaja.

Na Zapadu postoji duga tradicija preispitivanja što je uopće njemačko. Strancima neće dugo trebati za nabrojati niz stereotipa, od piva i kobasica, birokracije i božićne jelke do Volkswagena. Ali i knjiga germanista Dietera Borchmeyera “Što je njemačko – Potraga jedne nacije za samom sobom” (Rowohlt, 2017.) je opet pravi auto da fé njemačke nacije.

U nizu prikaza razmišljanja njemačkih velikana, od Goethea do Thomasa Manna autor provlači stari paradoks: “deutsch” još u srednjem vijeku kao jezik zapravo nije niti postojao, nego je to bila tek oznaka “narodskog” jezika, bez obzira kojeg dijalekta i bez obzira što se oni međusobno jedva mogu razumjeti. Sa druge strane, tu su stari i neoprostivi grijehovi ove nacije, od antisemitizma pa krivnje što je čitav svijet uvukla u čak dva krvava rata.

Tim “kolektivnim narcizmom” se bavio i Theodor Adorno, a i on ovu naciju u prvom redu definira negacijom. Njegova ključna rečenica bi mogla biti kako “ono pravo i ono bolje u svakom narodu je zapravo mnogo više ono što se ne uklapa u kolektivni subjekt, moguće mu se čak i odupire”. Takav zaključak je dominantan u praktično čitavoj intelektualnoj i kulturnoj sceni poratne Zapadne Njemačke – podsjetimo na primjer samo na Heinricha Bölla. Ali jesu li to misli koje će Höcke govoriti biračima Tiringije na izbornim skupovima?

Theodor Adorno: “ono pravo i ono bolje u svakom narodu je zapravo mnogo više ono što se ne uklapa u kolektivni subjekt, moguće mu se čak i odupire”

Čini se kako je i to jedan element razlike koja se još uvijek osjeća između Istoka i Zapada ne samo Njemačke, nego i Europe: u zemljama socijalizma se donekle podozrivo promatrao “buržujski” pojam nacije koji se smatrao prevladan internacionalnom solidarnošću proletera.

Ali istovremeno su baš svuda vladale prave orgije slavljenja zapravo manifestnog oblika nacije: države. I tamo je nacija zapravo bila emotivni element na koje se moglo računati: čak i u Staljinovom priopćenju o početku rata se on poziva na “majčicu Rusiju” jer odlično zna kako bi jedva tko ustao protiv njemačkih tenkova u obrani proleterske revolucije.

Ne samo Höcke, nego i populisti u drugim zemljama obilato koriste strah od “invazije” današnjeg svijeta: migranti (baš svi), ali i globalizacija (Trump) ili europska integracija (Johnson). Na sreću, danas nema više toliko građana koji imaju potrebu za takav “prenategnuti pojam obitelji” kako o naciji govori Peter Sloterdijk. Ali ipak se ne može tvrditi i kako ona jednostavno ne postoji.