Promjena imena Trga maršala Tita

Totalitarizmom na totalitarizam, ili: razudba jednoga otvorenog partijskog sastanka

Žarko Puhovski / 11. kolovoza 2017. / Članci / čita se 21 minutu

U zanemarivanju dobrih demokratskih običaja, u proceduri, u dociranju u vezi s jezikom, u "argumentima", u svjetonazorskom trijumfalizmu, u implicitnom shvaćanju demokracije (povezivanjem s NDH) ... jasno se očituje totalitarni karakter postupka promjene imena "najljepšeg zagrebačkog trga"

Pokojnik je, kako se čini, uglavnom upokojen. Preimenovanje „najljepšega zagrebačkog trga“ trebalo bi značiti oslobađanje od još jednoga osloboditelja, ujedinjenje protiv još jednoga ujedinitelja, nadvladavanje još jednoga vladara; slične su oznake – indikativno za transgeneracijsko i transideologijsko siromaštvo vladajuće političke mašte – prije Tita podjeljivane, primjerice, i Karađorđevićima, pa i onome čije je ime isti trg također dosta dugo nosio. O sadržajnim elementima ove odluke i, posebice, o njezinim političkim implikacijama bit će još mnogo riječi, no ono što se čini preliminarno veoma važnim (jer konačna odluka još i nije donesena) jest upravo postupak donošenja odluke.

Temeljno je opravdanje „prijelomne odluke“ – barem u recentnoj verziji – u potrebi da se Hrvatska, simbolički ponajprije, oslobodi totalitarnoga (zastupnici ove inicijative nerijetko pišu: totalitarističkog – tko zna zašto) jugoslavenskog nasljeđa i to na „demokratski način“. Sama je pak odluka postala mogućom nakon proljetnih izbora za zagrebačku skupštinu, u situaciji u kojoj je SDP-ov „antifašizam“ (kao i sukladna pozicija „lijevoga bloka“ i kluba Anke Mrak-Taritaš) pao u drugi plan pred animozitetom spram Bandića.

Nakon višegodišnjih promičbenih pripovijesti o „jačanju fašizma“ u Hrvatskoj, o tomu da su nastupili „posljednji trenuci za odlučno suprotstavljanje fašizaciji“ i sl., nikakva pokušaja formiranja „antifašističke fronte“ bilo nije, dapače: antifašizam je, suprotno izvornoj formi, rabljen kao puka ideologijska razdjelnica. Uostalom: doista bi bilo teško dokazivati da je Bandić teže prihvatljiv za lijeve antifašiste od Churchilla nekada (a moralizatorske invektive uvjerljivo su osramoćene kada su javno kompletirane činjenice o stanopopravnim avanturama Mrak-Taritaš).

Riječju, oni koji su neprestance upozoravali na opasnost fašističke najezde u prvoj su se konkretnoj prigodi ponijeli kao da ni sami ne vjeruju u to da „ide vuk“. Te je sklopljena drukčija većinska koalicija – njezin je, za sada, jedini pravi rezultat bio dogovor o preimenovanju Trga maršala Tita. Bio je to politički trijumf, znak za slavlje aktivisti(ca)ma koji/e su godinama nastojali postići „konačni odlazak zločinca Broza u povijesnu ropotarnicu“ (interesantno: praslavenski korijen opet aktualizirane riječi ropotarnica – brbljanje, suzvučuje s korijenom riječi parlament). „Krug za trg“ i slične inicijative okupljali su uglavnom desno, pa i radikalno desno orijentirano građanstvo, njihovi zahtjevi nisu baš uvijek bili formulirani u skladu s dobrim demokratskim tradicijama (ne samo zbog, najčešće porodično prenošenoga, emocionalnog naboja kod mnogih od njih). Ali, sada se je, konačno, učinilo mogućim da „komunistički vampir“ bude u potpunosti eliminiran. I to na demokratski način.

A baš se taj, demokratski naime, način pokazao ozbiljnim problemom. Većina je razmjerno lako skupljena, a javna je atmosfera, svim podjelama unatoč, u osnovi pokazala protutitovsku permisivnost (ma koliko ta riječ bila omražena na desnici). Uspjelo je to, doduše, u trećem pokušaju (čime je, možda, dodatno naglašena povijesna ozbiljnost situacije), te nakon svladavanja problema izazvanih iznenada probuđenom savješću Branka Lustiga (koja se, ipak, nije u potpunosti probudila, tako, naime, da ozbiljno ugrozi planove Milana Bandića, nego samo privremeno – tako da, „prosvjedovno“, omogući zamjenu Lustiga podobnijim izabranikom).

Hasanbegović je, uza sve ostalo, za svoje govorenje potrošio otprilike trećinu vremena trajanja sjednice – gotovo u dobroj Castrovoj maniri: svi će dobiti riječ, „al’ da mi se da da sam glavni ja“

No,  procedura se je, opet jednom, pokazala najozbiljnijom preprekom za (navodno) antitotalitarni marš kroz institucije; čak i unatoč činjenici da je proces vodio samozvani „liberalni demokrat od rođenja“ (formula koja bi Johna Stuarta Milla, recimo, zasigurno dovela do toga da umre od smijeha – ili, barem, da kao ponovno utemeljena vidi svoja uvjerenja kako nekim nacijama, barem privremeno, bolje odgovara povijesno-pedagogizirana despocija nego predstavnička vladavina). Mučno je hrvanje s procedurom pokazalo da je svim frazama nasuprot, na djelu totalitarna politička koncepcija in statu nascendi, da se, za sada barem, radi tek o naznakama, ali – s obzirom na dobro znanu atomarnu strukturu svakoga totalitarnog projekta – i ove su naznake u najmanju ruku indikativne. Ilustracija za to ima, na žalost, doista puno:

  1. Nes(p)retno je spoticanje o (demokratsku) političku kulturu započelo već određivanjem sastava Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine. Nasuprot dobroj demokratskoj praksi i vlastitome Poslovniku („Sastav stalnih radnih tijela, u pravilu, odgovara zastupničkoj strukturi Gradske skupštine“ – čl. 44, st. 3), Gradska je skupština na konstituirajućoj sjednici (kao, zapravo, najvažniju odluku) imenovala sastav rečenoga odbora (Hasanbegović, Jonjić, Nikolić, Ćelić i Borić) u kojemu je vladajuća koalicija zastupljena u osamdesetpostotnoj većini. Nasuprot uobičajenoj praksi demokratskih parlamenata – koji većini (ma kakva bila) u radnim tijelima najčešće daju jedno mjesto više no manjini (kako bi se očuvali temeljni politički odnosi, ali i omogućilo funkcioniranje onoga što je već spomenuti otac liberalne demokracije nazvao „kongresom mnijenja“) – ovdje je manjina svedena na elementarnu razinu u punome smislu riječi, na jedan glas. Činjenica da su i ostali u skupštini, manjina dakle, prihvatili takvu odluku bez većih prosvjeda dodatno naglašava konstitutivni nedostatak svijesti o demokratskome postupku diljem političke scene.
  2. Ne-baš-korektno određivanje odnosa većine i manjine u Odboru koji odlučuje o gradskome nazivlju bijaše, međutim, tek početak proceduralne kalvarije. U skladu s politikom marginaliziranja, dapače: zanemarivanja alternativnih stavova, prvi je, za sve nadasve bitni, sastanak Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova započet – i proveden – kao svojevrsni otvoreni partijski sastanak. Namjesto sjednice „radnoga tijela Gradske skupštine“ javnost je (posredstvom N1 i Z1, dvije televizijske postaje kojima je – iz različitih razloga, čini se – posebice stalo do promicanja ove tematike) svjedočila igrokazu koji je (za starije, naravno) jako sličilo nekadašnjoj partijskoj praksi (usporedi ovdje ). Jer, dok radna tijela služe donošenju (prethodnih) odluka na osnovi političkih i stručnih razmatranja problema iz svojega djelokruga, ovaj je sastanak bio zamišljen kao politički locus za demonstriranje svjetonazorskoga trijumfa, te poučavanja puka o razlozima koji su do njega naprosto morali dovesti .
  3. Opisani se konstitutivni trijumfalizam logički nadovezao na sadržaj o kojemu se odlučivalo, jer se, s jedne strane, naglašavalo kako se treba okrenuti suvremenim problemima, no, s druge strane, prastara je tema – već i odredbom dnevnoga reda svedenoga na promjenu imena jednoga trga – nezaustavljivo nadirala u prvi plan. Obrazlažući prijedlog da se ime Josipa Broza Tita zamijeni drugim nazivom trga, Tomislav je Jonjić (nakon prilično nesuvisle pripovijesti o Napoleonu, Vuku Karadžiću i Dresdenu, koja je izgleda, trebala označiti Tita kao strano, okupatorsko tijelo u hrvatskoj povijesti) obavijestio javnost da bi to bilo protivno demokratskoj definiciji Hrvatske u Ustavu. Pritom je smatrao potrebnim dodati da je riječ o normativnome dijelu Ustava koji treba razlikovati „od Preambule“ nastale „iz političkih pobuda“ pa zato „predstavlja svojevrsni historiografski bastard“. Ne znajući za Jonjićevu ekspertizu, standardni hrvatski udžbenik ove discipline (Smerdel, Sokol, „Ustavno pravo“, Zagreb 2007., str. 32) navodi da se u preambuli ili proslovu „navode, a katkad ustavno političkim rječnikom i tumače temeljna načela koja se zatim institucionalno razrađuju u normativnom dijelu ustava“. Odatle bi slijedilo da Jonjić zbrzano napušta „tlo ustavnosti“ (kako je to davno formulirala već legendarna odluka njemačkoga ustavnog suda o zabrani djelovanja komunističke stranke), jer smatra da su temeljna načela hrvatskoga ustava bastardne naravi. Ipak, prije no što netko odveć ozbiljno shvati ove riječi i eventualno optuži govornika (kako to on voli činiti protivnicima svojim), valja reći da se – gotovo sigurno – radi o tomu da Jonjić nije bio svjestan toga što zapravo govori (jer, pred očima je imao isključivo mrsko spominjanje antifašizma u toj preambuli). Kako bilo, odjednom je na dnevnome redu jednoga odbora lokalne samouprave bila i (re)interpretacija cjeline ustavnoga teksta. A baš to (za sada tek okolišno) upućuje na (atomarnu) strukturu totalitarnoga poretka; sve je sa svime u intimnoj vezi (koju iskazuju ovlašteni javnogovornici).
  4. Naglašavanje ove totalitarne crte (konkretizirane frapantnom sličnošću s partijskim sastankom) egzemplificirano je uvodnom intervencijom predsjedavajućega, Zlatka Hasanbegovića, koji je – odmah nakon kratkih obrazloženja predlagatelja teme (uz Jonjića bila je to i vidno preplašena dogradonačelnica) – održao (gotovo dvadesetominutni) govor s nakanom da pokaže „širi historiografsko faktografski okvir u kojem valja prosuđivati“; i to „prije same rasprave“. Baš to je karakteristično za ne-demokratski procédée, jer u demokratskome ozračju predsjedavajući je moderator rasprave, osoba koja, eventualno naglašeno sudjeluje o formuliranju zaključaka nekoga sastanka/skupa, a inače samo posreduje u njegovu odvijanju. A nije – poput Hasanbegovića, ili nekada Bakarića, Mussolinija, Staljina, Maoa, Castra… – vođa i učitelj u jednoj osobi. U demokratskome sklopu najmoćniji i najpametniji nisu identični (što je, npr., Milanović svojevremeno s velikim teškoćama prihvaćao). Hasanbegoviću, očito, nije bilo dosta to što ima enormnu većinu u odboru, niti to što su dvoje njegovih već obrazlagali isti prijedlog; trebalo mu je svjetonazorsko „zakucavanje“ – i to s pozicije predsjedavajućega. Paradoksalno, sam je tekst izgovorenoga samim time postao irelevantan, jer kada govori predsjedavajući (dakle, onaj tko sjedi na institucionaliziranoj stolici moći) argumenti su svagda drugorazredni. Hasanbegović se je – tipično za ljude s intelektualnim ambicijama – opredijelio za poziciju vladajućega intelektualca, nasuprot Titu ili Francu, koji su bili toliko sigurni u svoju moć da su samo otvarali i zatvarali sjednice vladajućih foruma, uz nekoliko posve općih fraza (Tito bi, na početku sjednice Centralnoga komiteta, obično promrmljao nešto o tomu da će „naše današnje odluke unaprijediti život radničke klase i svih radnih ljudi“ – kasnije je dodavao i „narode i narodnosti“ – a potom bio udijelio riječ „drugovima Kardelju i Bakariću“, da se dalje bakću s ideologijom).
  5. To da su se totalitarne natruhe nekako skladno prelile i na političku interpretaciju jezika samo je nastavilo razvijanje ovakva ugođaja. „Na hrvatskome se tjeralica ne naziva potjernicom“ (započeo je Jonjić polemiku s usamljenom zastupnicom drukčijega mišljenja, Radom Borić). Nastavio je, dakako, Hasanbegović, zlorabeći opet poziciju predsjedavajućega za dijeljenje lekcija, direktivnim iskazom: „hrvatski izraz za potjernicu je tjeralica, za učesnika sudionik“. Nije pritom bitna činjenica da je potjernica korištena kao hrvatski izraz i u Austro-Ugarskoj, i u dvije Jugoslavije, pa djelomice i u NDH. Nije, možda, ni toliko važno to što proskribirajući riječ učesnik, predsjedavajući zagrebačkoga Odbora za imenovanje ulica naselja i trgova izbacuje iz hrvatske komunikacijske zajednice npr. A. G. Matoša, Vladimira Nazora, Gustava Krkleca, Mika Tripala, Brunu Bušića, Marka Veselicu, Miroslava Krležu, Vladana Desnicu, Ranka Marinkovića, Gaju Petrovića, Andriju Mohorovičića, itd. Čak, izgleda, nije ni bitno to što sam Hasanbegović – koji prigovara Rajku Ostojiću „dociranje“ na području kojime se stručno ne bavi, te to naziva hobizmom – istovremeno svojim hobizmom maltretira odbor kojim predsjedava. Dolazi li do toga zato što nema dovoljno socijalne inteligencije, ili, vjerojatnije, autokritičnosti da uvidi kako upada u istu nevolju koju je kod drugoga pripravno zamijetio nije posve jasno, no potpunu nesposobnost kontekstualiziranja vlastite pozicije – jer sebe očito doživljava kao instituciju – patentirano domoljubni Hasanbegović demonstrira sprdajući se s Ostojićevim „učešćem“ u ratu, iako sam u njemu nije sudjelovao. Indikativno je da (samonaglašeno) profesionalni povjesničar Hasanbegović Tita naziva „satrapom“, iako izraz izvorno (i etimologijski) označuje (koljačke) upravitelje antičkih provincija – u strogoj terminologijskoj uporabi (kakva bi se od profesionalca mogla očekivati) Josipa Broza moglo bi se nazvati satrapom otprilike do ljeta 1948., no ne čini se da ga Hasanbegović bitno drukčije vrednuje i nakon toga razdoblja. Nije, možda, bitno ni to što sam Predsjedavajući istovremeno, eklatantno i opetovano, griješi u govoru, pa kaže, npr: „kako bi imali cjelovit uvid“ (umjesto: bismo) „te države nisu iskusili“ (namjesto iskusile)“, „odbor kojega“ (umjesto: odbor koji) i sl. Greške se (posebice u govornome testu) lako događaju, ali onaj tko bi da druge poučava morao bi biti znatno oprezniji. U protivnome, na njega se lako mogu primijeniti baš one riječi koje je (zaštićen privilegijom predsjedavajućega) uputio Ostojiću: „Čudim se Vašoj drskosti da docirate!“ Iz parlamentarne je historije dobro znano da predsjedavajući koji polemizira unaprijed onemogućuje polemiku, jer mu se ne može odgovarati, pa je opet na djelu neka vrst (mikro)totalitarnoga nadomjestka raspravi; svi će dobiti riječ, „al’ da mi se da da sam glavni ja“ (Hasanbegović je, uza sve ostalo, za svoje govorenje potrošio otprilike trećinu vremena trajanja sjednice – gotovo u dobroj Castrovoj maniri).
  6. Formalno otklizavanje u totalitarne predjele (kripto)politike povezano je – već i zbog prethodno spomenute atomarne strukture samoga fenomena – s, gotovo prirodnom, uporabom totalitarnoga jezika. Kako je to već prije gotovo pola stoljeća pokazao Jean Pierre Fay (hrvatski prijevod: „Kritika jezika i njegova ekonomija“, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1973.), ova uporaba jezika živi od institucijskoga nametanja jedino dopustive „pravilnosti u izričaju“, ne samo diskriminirajući, nego, dapače: denuncirajući sve druge. Orwellov obrazac novogovora tako se doista i realizira. „Najvažnija značajka novogovora jest njegova arbitrarnost koja nadmašuje granice odgovarajućeg stila ili sociolekta; propisujući što i kako pisati cenzorski dokumenti tvore svojevrstan metajezik koji uvelike razjašnjava novogovor“ (M. Glowiński, „O diskursie totalitarnym, O zagroženiach i bogactwie polszczyzny“, navedeno prema D. Sesar i Ivana Vidović „Što je novogovor učinio hrvatskomu jeziku“, „Jezik“, god. 47, br.3, Zagreb veljača 2000., str. 87). U lokalnim okolnostima Hasanbegović&comp. opet se igraju razlikovnosti koja dogmatski određuje „naše riječi“, naspram drugih, „njihovih“. Ali, per analogiam – i bitno – „naše“ naspram „njihovih“ ljudi. 
  7. Institucionalizirano zaključivanje rasprave događa se trijumfalnim (a evidentno nedemokratskim) iskazom: „Ne postoji demokratskija procedura od ove procedure“ (Hasanbegović). Staljin je, poredbe radi, u nizu govora varirao temu o „najdemokratskijem sustavu koji čovječanstvo poznaje“ (misleći, naravno, na SSSR). Ta se nad-demokratičnost iskazuje, kako se novoj većini čini, u tomu što će na izjašnjavanje o navodno krucijalnoj promjeni „Odbor pozvati…sva gradska vijeća svih gradskih četvrti kako bi imali cjeloviti uvid u stanovito raspoloženje“. Razlog ovoj demokratskoj poplavi nije, dakako, u želji za proširenim uvidom u ono što građanstvo doista želi, jer u tom bi slučaju referendum bio još „demokratskiji“ (no od njega su Hasanbegović i njegovi već ranije bili odustali, tvrdeći da ni donošenje imena trga nije bilo izvedeno posljetkom referenduma, .te su time implicirali da dijele poimanje demokracije s Josipom Brozom). Doduše, 9. članak  Zakona o naseljima spominje samo vijeća lokalnih zajednica na čijem se području ostvaruje odluka o (pre)imenovanju, ali pluralizam se vijeća gradskih četvrti u ovome slučaju pojavljuje kao rješenje za posve drukčiji problem. Vijeće četvrti na čijem je području sadašnji Trg maršala Tita već je pokazalo negativan stav o promjeni, a totalitarni sindrom ne dopušta da se odluka donosi protiv „naroda“ (jer sebe razumije „najdemokratskijim“), pa ovaj negativni stav treba utopiti u (očekivanu) većinu vijeća koja će podržati promjenu (i to svjetonazorski, jer se promjena ne zbiva na njihovu području).
  8. Poimanje demokracije koje se nalazi u podlozi čitava pothvata ilustrirano je, konačno, indikativnim riječima Predsjedavajućega: „1945. je Gradski narodni odbor, mimo demokratski izražene volje građana, dekretirala tadašnja Komunistička partija Jugoslavije“. Nije, naravno, sporno to da je tadašnji Gradski narodni odbor dekretirala nova vlast (dakle, KPJ), pa ni to da ni govora nije moglo biti o demokratskoj proceduri. Pravo pitanje glasi „mimo“ koje je to „demokratski izražene volje građana“ izvršeno ovo nametanje novih institucija? 11. studenoga 1945. održani su, doduše, parlamentarni izbori (svakako ne u skladu s demokratskim standardima), a, uz to, lokalne su vlasti bile već ranije formirane. Ostaje, na žalost, samo jedan mogući zaključak; Hasanbegović „demokratski izraženom voljom građana“ smatra zapravo samu egzistenciju netom uništene NDH. To je, doista, odveć glupa teza da bi ju netko ozbiljno zastupao (NDH naprosto nije ni pokušavala stvoriti demokratsku legitimaciju svojeg bivanja, ne pripisuju joj to ni najzadrtiji njezini poklonici), preostaje tek – zapravo žalosna – nada da Zlatko Hasanbegović nije zapravo znao što govori. U totalitarnome postavu to, pak, i nije važno, jer se riječi Predsjedavajućega naprosto ne propituju – nego ponavljaju.
  9. Dva detalja s ovoga sastanka nadopunjuju sliku. Ni jedna riječ u osamdesetak minuta trajanja ove pokazne vježbe u totalitarnome ovladavanju javnom scenom nije posvećena načelno važnome pitanju – onome o novom imenu trgu. A baš to je bila prvenstvena zadaća ovoga Odbora. No on ju je, kako se vidi, nešto drukčije interpretirao (barem u ovoj prigodi). I opet, ime je već bilo (na „pravome mjestu“) određeno, pa Odbor nije imao razloga raspravljati o tomu. S druge strane, Jonjić je – polemizirajući s protivnicima (od čega se energetski uzdržava svaka totalitarna retorika) – na posve neobičan način želio obraniti PPP (pokojnog prvog predsjednika) od prigovora da je simpatizirao Josipa Broza, te zato i tolerirao ime trga za vrijeme svoje vlasti. „Argument“ je glasio da se je za promjenu izjasnio i „Miroslav Tuđman, osobni i politički baštinik svoga oca“. Načelo primogeniture osvježeno je u praksi suvremenih totalitarnih (i sličnih) sustava (od Sjeverne Koreje, preko nekoliko poslijesovjetskih država pa – mutatis mutandis – sve do BiH). No, i takvo bi stajalište u konkretnome slučaju bilo uvjerljivije da se Tuđman jr. nije na počecima političkoga pluralizma vehementno suprotstavljao politici svojega oca, a nakon njegove smrti u nekoliko navrata politički djelovao protiv stranke koju je otac bio osnovao. No, i (neosvješteni) totalitarni obrazac dijeli vjeru u zaborav prošlih i snagu sadašnjih riječi – posebice ako dolaze s ovlaštenoga mjesta.

                                   X     X      X     X    X    X

Ostavljajući ono bitno po strani, dakle samo pitanje o opravdanosti promjene imena trga maršala Tita, ovdje je bilo riječi o začuđujućoj provali totalitarnih značajki u postupku te promjene. Dobrim je dijelom do toga došlo, čini se izvjesnim, zbog političkoga neznanja i nesnalaženja onih koji proces vode. Dijelom i zbog uživanja u trenucima svjetonazorskoga trijumfa. No, politička je logika često posve tvrda; baš je zato potrebno propitati ovu nakupinu (s raznih strana skupljenih) totalitarnih natruha u situaciji u kojoj za to (barem izvanjski gledano) nije bilo valjanoga razloga. Ili se, možda ipak, razlog nalazi u samome meritumu – bilo tako što Broz i postumno zrači imanentnim totalitarizmom koji može zaraziti i one koji su protiv njega, ili pak stoga što je sama nakana uklanjanja njegova imena bila otpočetka (konkurentski) totalitarno motivirana, pa je samo došla do izražaja kada je već partijski sastanak morao biti otvoren.