U Hrvatskoj je hrabrost predložiti rješenja iz uspješnih zemalja: Zašto ne osnovati narodni turistički fond

Kako bi moglo izgledati društveno vlasništvo za 21. stoljeće? Ovdje predlažem osnivanje fonda koji bi bio sličan sovereign wealth fondovima koji već postoje u brojnim zemljama. U Hrvatskoj bi se mogao temeljiti na prihodima turističkog sektora. Fond bi u manjem postotku, primjerice 10 ili 20 posto, ušao u vlasničku strukturu većih turističkih kompanija te bi svakom punoljetnom građaninu isplaćivao godišnji prihod. Takva institucija bi mogla imati podršku i lijevih i desnih građana. Ona sama po sebi nije dovoljna da bismo demokraciju proširili na privredu, ali bi mogla vratiti vjeru u javni interes te pomoći da se otvore i druge teme iz područja ekonomske demokracije.

• Naslovna slika: Mapa zemalja u kojima postoji sovereign wealth fondovi, prema Institutu koji se njima bavi (SWFI)

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti

Možemo li zamisliti novi oblik društvenog vlasništva, oblik koji bi bio utemeljen na logici zajedničkih dobara od kojih svi imamo koristi? Da bi se o tome počelo raspravaljati potrebno je izaći iz konzervativnosti u kojoj nas drže političke elite. Sve što HDZ nudi je mantra o stabilnosti. Ali ni SDP nije mnogo bolji. Njihov bivši predsjednik je bio i više nego jasan kada je rekao da je “dosta eksperimenata” . Keynes je dobro opisao taj fenomen kada je govorio o “pesimizmu reakcionara” koji nam sugerira da je ravnoteža našeg ekonomskog i socijalnog sustava tako labava da si ne možemo priuštiti nikakve eksperimente. Upravo nam stabilnost ne treba, upravo nam eksperimenti trebaju. I ne samo to. Treba nam ono što američki marksist Erik Wright naziva “stvarnim utopijama”, prijedlozi za radikalnu, ali izvedivu društvenu promjenu. Trebaju nam vizije društva koje nas nadahnjuju.

U ovom tekstu predlažem da se osnuje fond organiziran slično sovereign wealth fondovima koji postoje u svijetu. Takvi fondovi su često utemeljni na naftnim prihodima, ali ima i zemalja kod kojih to nije slučaj (Kina, Hong Kong, Singapur, Južna Afrika, Južna Koreja, Australija). Kod nas bi mogao biti utemeljen na prihodima turističkog sektora. U Hrvatskoj je turizam slon u prostoriji. Sada kada je počelo ljeto opet ćemo na televiziji brojati noćenja i automobile koji prolaze kroz naplatne kućice. Ali tko zaista profitira od turizma? Postavljanje ovog pitanja nam omogućava da nekadašnje društveno vlasništvo prevedemo u današnje pojmove “zajedničkih dobara” (commons).

Upravo nam stabilnost ne treba, upravo nam eksperimenti trebaju. I ne samo to. Treba nam ono što američki marksist Erik Wright naziva “stvarnim utopijama”, prijedlozi za radikalnu, ali izvedivu društvenu promjenu. Trebaju nam vizije društva koje nas nadahnjuju

Turizam je jednim dijelom djelatnost koja se temelji na rentijerskoj logici. Ljepota hrvatske obale nije zasluga nikoga od nas. Utoliko je nepravedno da samo neki imaju koristi. S porastom turizma u globalnim okvirima potražnja je u Hrvatskoj zagarantirana, osim u slučaju neke nepredviđene katastrofe. Prema tome, turizam nije toliko različit od, primjerice, nafte ili prirodnog plina. Zašto ne bismo njime upravljali na način na koji primjerice Norveška ili Aljaska upravljaju svojim prirodnim bogatstvima?

U jednom prethodnom tekstu sam predložio da se turizam oporezuje i da se tim novcem financira temeljni dohodak svim građanima. Međutim, tom se prijedlogu može prigovoriti da je nepraktičan i intruzivan te da bi uništio motiv da se u turističkom sektoru uvode inovacije i unaprijeđenja. Osim toga, previše bi pogodio male iznajmljivače. Takav porez bi bio previše krut instrument. Treba nam nešto suptilnije. Ovdje zato predlažem da se formira fond sličan sovereign wealth fondovima koje već imaju mnoge zemlje. Recimo da se fond zove FOZZUT (Fond za zajedničko upravljanje turizmom).

FOZZUT bi ušao jednim manjim postotkom (primjerice 10 ili 20 posto) u sve kompanije turističkog sektora koje pređu određeni nivo prihoda ili određeni broj zaposlenih. To znači da bi svaka isplata dividende iz turističkih kompanija tom fondu donosila prihode. Svake godine prihodi FOZZUT-a se raspodjeljuju svim punoljetnim građanima Republike Hrvatske. To znači da bi svaki građanin Hrvatske jednom na godinu dobio određeni iznos na svoj račun. Taj iznos bi varirao s obzirom na uspješnost turističkog sektora u prethodnoj godini. U lošijim godinama bi i iznos bio manji, ali barem bi svi znali da smo u istom čamcu zajedno. Sve turističke kompanije koje narastu do određene razine morale bi se transformirati u dioničko društvo tj. izlistati na burzi, ukoliko to prije nisu bile. To bi značilo i da se sve velike kompanije koje su sada uređene kao d.o.o. moraju transformirati, uz superviziju HANFE li nekog drugog regulatornog tijela. Tada bi i FOZZUT ušao u vlasništvo. Ali ne i u svakodnevno upravljanje. Ništa se u svakodnevnom radu tih kompanija ne bi trebalo mijenjati ulaskom FOZZUT-a.

Ovdje se dakle ne sugerira konvencionalna nacionalizacija. Zašto? Zato jer turizam jest rentijerska aktivnost, ali nije isključivo rentijerska aktivnost. One koji su ulagali u poboljšanje svoje turističke ponude ne treba kažnjavati oduzimanjem vlasništva. Cilj je da se zadrži struktura poticaja koja bi i dalje garantirala da postojeći vlasnici nastave poboljšavati ponudu. U današnjem je svijetu relativno teško razlučiti kada završava poduzetništvo, a počinje rentijerstvo. Primjerice, Pikettyjev napad na rentijere ima mnogo smisla kada se promatra iz perspektive 18. stoljeća. U to je vrijeme svima bilo jasno – od Jane Austen do Davida Ricarda – tko su rentijeri. Danas je to teže odrediti. Upravo zbog toga nije riječ o potpunoj nacionalizaciji. Na tih 10 ili 20 posto se može gledati kao na porez na rentijersku komponentu turističke djelatnosti.

Evo nekoliko natuknica o temeljnim obilježjima FOZZUT-a:

• Da bi se spriječila infiltracija stranačke politike, niti jedan član upravljačkog odbora ne bi smio imati člansku iskaznicu bilo koje političke stranke. Uprava bi se birala javnim natječajem uz plaće koje bi bile konkurentne privatnom sektoru.
• FOZZUT bi djelovao van državne riznice. To znači da ne bi bilo moguće presezanje politike kako bi se, primjerice, krpale proračunske rupe upadom u FOZZUT. Nije toliko riječ o redistribuciji koliko o pred-distribuciji. Redistribucija ima svoje mehanizme koje treba razvijati zasebno.
• Kako bi se izbjegla inflacija, isplata godišnje dividende bi se mogla odvijati nekoliko puta na godinu, primjerice prvi dio abecede na proljeće, a drugi dio abecede na jesen (s obzirom da se inflacija u Hrvatskoj ubrzava ljeti zbog turizma i u prosincu zbog božićne potrošnje).
• Nedostatak kvalitetnog upravljačkog kadra jest problem, ali svaka država, ma kako siromašna, može kreirati “otoke izvrsnosti”, kao što kaže Dani Rodrik. Primjer Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa pokazuje da je to moguće. Također, FOZZUT ne bi trebao mnogo ljudi. Osim toga, FOZZUT bi se u prvo vrijeme mogao osloniti na već postojeće stručnjake u HANFI ili HNB-u.
• FOZZUT bi mogao organizirati i internetske referendume na kojima bi građani (kao de facto vlasnici) demokratski mogli odlučiti da se jedan dio prihoda (npr. manji iznosi od oko 10 posto) odvoji za posebne svrhe. Primjerice, pada mi na pamet potreba da se osnuje barem jedna nova banka u domaćem vlasništvu. Sve najvažnije odluke tog tipa bi se prepustile referendumima.
• FOZZUT bi mogao biti povezan s HNB-om i to tako da svi građani kod HNB-a mogu otvoriti račun. Prijelaz od toga do formiranja nove banke u domaćem vlasništvu bio bi relativno jednostavan.
• Ovakav bi se sistem mogao prirodno preliti u različite oblike heterodoksne ekonomske politike: kvantitativno popuštanje “za narod”, helikopterski novac, univerzalni temeljni dohodak.

Jedno pitanje koje se nameće jest mogući otpor postojećih velikih igrača na našem turističkom tržištu, a pogotovo stranih investitora. Hoće li se oni miriti s ulaskom FOZZUT-a u njihovu vlasničku strukturu? Primjerice, kompanija Valamar ostvaruje godišnju dobit od 285 milijuna kuna i zapošljava oko 2 i pol tisuće ljudi. Takva veličina im daje moć. Vlasnik Valamara je austrijska kompanija EPIC. Bi li Austrijanci pokrenuli tužbe? Tome treba pristupiti pametno. Kako bi se izbjegle tužbe, treba ispitati što trenutno te kompanije trebaju, a ne uspijevaju dobiti od hrvatske politike i javne uprave. Je li to visokokvalificirana radna snaga? Avionske linije? Država bi im tu mogla izaći u susret. Ulazak FOZZUT-a bi mogao biti povezan s HBOR-om, tako da kompanije u kojima FOZZUT sudjeluje u vlasništvu imaju pristup privilegiranim linijima kreditiranja. Ukoliko bi bilo dovoljno takvih pogodnosti, kompanije ne samo da ne bi izbjegavale ulazak FOZZUT-a nego bi ga aktivno pokušavale ostvariti. I na kraju, veća dostupnost turističkih dionica na burzi mogla bi potaknuti kako rast turističkog sektora tako i rast burze. Dakle, moguće je ovaj prijedlog strukturirati tako da (previše) ne antagonizira poslovni sektor.

Mariana Mazzucato predložila je da se u Sjedinjenim Državama osnuje analogan fond u ICT sektoru

Evo još jedan način na koji bi se moglo od samog početka uključiti najveće igrače u turističkom sektoru. ACI Marine su i dalje u državnom vlasništu te se ta kompanija i službeno vodi kao strateška tj, kao kompanija “od posebnog interesa.” Naravno, potpuno je arbitrarno da su marine strateške, a hoteli nisu. To bi se stanje moglo dovesti u ravnotežu tako da se ACI privatizira ulaskom ne samo FOZZUT-a već i ostalih velikih turističkih kompanija, od Valamara na niže. U upravljanju ACI-ja se ne bi trebalo mnogo toga promjeniti jer u posljednjim godinama kompanija ionako postiže dobre rezultate. Ali takva bi privatizacija mogla zadobiti povjerenje ostalih kompanija od kojih bi se onda očekivalo da se otvore ulasku FOZZUT-a u njihovo vlasništvo.

Mnogi će ekonomisti reći da nikakvi zahvati u vlasničku strukturu nisu poželjni ni potrebni jer turizam ionako putem PDV-a puni proračun. Osim toga, moramo održavati “povoljnu poslovnu klimu” i ne smijemo narušiti očekivanja investitora koji traže stabilni zakonodavni okvir. Putem PDV-a, koji ionako najizdašnije puni proračun, svi imamo koristi. Prvi odgovor na to je da turistički investitori jednim dijelom već jesu zarobljeni: upravo zbog rentijerske prirode posla, odnosno unikatnosti geografske pozicije, oni ne mogu replicirati svoj dubrovački hotel negdje u Turskoj.

Jedna poželjna nuspojava kojoj bi se s osnivanjem FOZZUT-a mogli nadati jest povrat vjere građana u javni sektor. Povjerenje kako u stranačku politiku tako u upravni aparat sve je slabije

Drugi odgovor jest da PDV naprosto nije dovoljan. Svi mi koji živimo u ovoj zemlji smo “vlasnici” ovih prirodnih ljepota. Prema tome, imamo i moralno pravo da (u određenoj mjeri) budemo i pravni vlasnici kompanija koje danas ekonomski eksploatiraju te prirodne ljepote. Prijedlog ulaska u vlasništvo čak i nije nešto pretjerano kontroverzan: istu stvar američkoj vladi predlaže Mariana Mazzucato kada je u pitanju sektor informacijskih tehnologija i drugih hi-tech inovacija. Da je oporezivanje putem PDV-a dovoljno ne bi toliko građana selilo u Irsku i Njemačku. Osim toga, PDV je regresivan porez i u budućnosti bi ionako trebalo razmišljati o njegovom smanjivanju.

Jedna poželjna nuspojava kojoj bi se s osnivanjem FOZZUT-a mogli nadati jest povrat vjere građana u javni sektor. Povjerenje kako u stranačku politiku tako u upravni aparat sve je slabije. Političari nemaju poticaja da to mijenjaju jer su im vremenski horizonti suženi četverogodišnjim mandatima i prioritetom reizbora. Osim toga, njima je svejedno osvajaju li vlast odazivom od 70 ili 30 posto. Međutim, s FOZZUT-om bi građani svake godine dobili jedan konkretni razlog da vjeruju u javni sektor. Dobili bi transfer kojeg im je omogućila rekonceptualizacija društvenog vlasništva. Na pitanje “What have you done for me lately?” javni sektor bi imao jasan odgovor. Rehabilitacija javnog interesa od presudne je važnosti. FOZZUT bi trasirao put.

Ideja koja se ovdje izlaže nije isključivo lijeva. Primjerice, ljudi koji žive na Aljasci ne vole kada se njihov fond naziva socijalističkim. Zato bi ova ideja mogla biti zanimljiva i građanima koji su konzervativni. Primjerice, jedan nalaz iz anketa koji je mene osobno iznenadio jest da ljudi koji često idu u crkvu imaju negativne stavove prema privatizaciji, a pozitivne prema nacionalizaciji vlasništva, u usporedbi s drugim građanima. FOZZUT bi se mogao dopasti široj bazi.

Da li je FOZZUT dovoljan da bismo ostvarili društveno vlasništvo 2.0? Ukoliko želimo da demokracija postoji i u svijetu rada (a ne samo na parlamentarnim izborima svake četiri godine) onda je odgovor negativan. Treba paralelno razmišljati i o mnogim drugim aspektima kao što se trenutno događa, primjerice, u Corbynovim laburistima. Ali postojanje FOZZUT-a bi omogućilo i da se te teme lakše otvore.