Industrijska politika (2)

Zašto zemlje u razvoju ne sustižu? Je li uzrok ideološki nametnuta prerana deindustrijalizacija?

Karlo Vujeva / 4. siječnja 2019. / Publikacije Rasprave / čita se 22 minute

Čemu, na kraju, svjedočimo u mnogim zemljama u razvoju: sitno i špekulativno poduzetništvo umjesto stabilnih tvorničkih poslova, povećanje neformalnog sektora i zaposlenja u obiteljskim mikro-poduzećima, smanjenje produktivnosti i nedostatak održivog kapaciteta za akumulaciju štednje i investicija te za daljnju specijalizaciju i diverzifikaciju ekonomije. Ekonomski rast je očekivano vođen stranim (volatilnim) kapitalnim tokovima, te cjenovnim mjehurima s jedne i deflacijskim pritiscima s druge strane. U političkom smislu, posljedice mogu biti nesagledive, pogotovo u kontekstu razvoja demokratskih institucija, piše Karlo Vujeva u drugom članku o industrijskoj politici

  • Naslovna fotografija: Festival Željezara, 2014. Sisak (Marijan Crtalić)
  • Autor je asistent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za financije i student doktorskog studija. Na Sveučilištu Carlos III u Madridu (Universidad Carlos III de Madrid) obranio je tezu na temu “Growth Diagnostics of Croatia” i stekao naslov Master of Economic Development and Growth (MEDEG)

U prvom tekstu prikazan je kontekst i sažeti teorijski okvir industrijske politike, njena važnost u povijesnom razvoju danas razvijenih ekonomija te uloga u konvergenciji azijskih tigrova, odnosno izostanku konvergencije Latinske Amerike u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. U drugom dijelu, nakon kontekstualiziranja tematike, naglasak je na suvremenim trendovima, kako onim empirijskim, tako i teorijskim.

Definirajući industrijsku politiku kao napuštanje neutralnosti ekonomske politike, ambicija je diskutirati novi modalitet industrijske politike u doba globalizacije te posljedice u zemljama u razvoju. Dva su pitanja: mogu li se današnje zemlje u razvoju industrijalizirati uz dominantan globalni institucionalni okvir te postoji li alternativa industrijalizaciji koja bi omogućila konvergenciju siromašnih prema bogatim ekonomijama?

Tisućudevetstosedamdesete su predstavljale su početak strukturne transformacije globalne ekonomije, odnosno bazu novog Kondratijevog ciklusa. Godine 1971. događa se Nixonov šok, kada američki predsjednik proglašava unilateralni prekid direktne međunarodne konvertibilnosti američkog dolara u zlato. Slijede snažne naftne krize, a razvijene ekonomije Zapada suočavaju se s fenomenom stagflacije (istovremene stagnacije i inflacije), prethodno neviđenim u eri kejnzijanskih politika. Strukturna transformacija (ili, uže, deindustrijalizacija) razvijenih zemalja ubrzava i priprema početak nove, globalizacijske ere. Definitivni zaokret podudara se s dolaskom Reagan-Thatcher na vlast u SAD-u i UK-u, i fokus se sada pomiče prema politikama na strani ponude, smanjenju inflacijskih pritisaka (uslijed rasta nadnica) restriktivnom monetarnom politikom i suzbijanju moći sindikata.

Američki predsjednik Nixon potpisuje napuštanje zlatnog standarda

Moglo bi se tvrditi da je pravi zaokret došao s Volckerovim šokom, odnosno agresivnim  (rekordnim) rastom kamatnih stopa FED-a početkom 1980-ih. Imao je dvije bitne posljedice: a) kratkoročnu recesiju u SAD-u (uz ostvarenje svog cilja – dezinflacije) i b) dugoročni utjecaj na mnoge zemlje u razvoju kroz smanjenu vanjsku potražnju i eksploziju njihovih vanjskih dugova, koji su nerijetko bili denominirani u američkim dolarima. Ovakav povijesni rast vanjskog duga imao je dalekosežne posljedice posebno po Latinsku Ameriku i Afriku, determinirajući njihova izgubljena desetljeća ekonomskog razvoja i konvergencije.

U razvijenim zemljama, pogotovo u SAD-u, tehnološki napredak i globalizacijski efekt (u kombinaciji s efektom histereze uslijed recesije, tj. gubitka poslova, zatvaranja poduzeća i visokih kamatnih stopa početkom 80-ih) intenzivirao je egzodus iz prerađivačkog sektora. Prethodne politike okrivljene su za loše ekonomske performanse, što je otvorilo put za novu eru, s novom tržišno-orijentiranom retorikom. Vrlo skoro će prvo Latinska Amerika a onda i tranzicijske ekonomije bivšeg Istočnog bloka poslužiti kao poligon za testiranje novog seta vjerovanja i politika. Era stare industrijske politike nominalno je zamijenjena erom Washingtonskog konsenzusa.

Uz atraktivne slogane o privatizaciji, deregulaciji, liberalizaciji (i fiskalnoj stabilizaciji), globalne poslovne promjene, praćene smanjenjem komunikacijskih troškova, mogu se sumirati u dvije komplementarne odrednice: a) rast značaja FDI-a i b) „globalnu poslovnu revoluciju“, koja je vodila koncentraciji na vrhu vrijednosnog lanca, intenzivirajući koordinaciju na nižim razinama.

Tokovi FDI-a u zemlje u razvoju povećali su se oko 14 puta (s 21 milijarde na preko 300 milijardi dolara od 1989. do 2007.), a FDI kao udio bruto fiksnog kapitala u zemljama u razvoju narastao je s 3.3% u 80-ima na oko 12% nakon druge polovice 90-ih (Chang, 2009). Istovremeno, trgovinski tokovi su ubrzali, ali je rast svjetske ekonomije usporio, a manjak konvergencije je bio posebice značajan u dijelovima Latinske Amerike, Sub-Saharskoj Africi i Istočnoj Europi (Slika 1.)

Slika 1. GDP per capita prosječne stope rasta, 1990-1999

U akademskom smislu, Washingtonski konsenzus je 1980-ih, moglo bi se reći, retorikom predstavljao zagovaranje veće neutralnosti ekonomske politike, baziran na studijama ekonomista kao što su B. Balassa, J. Bhagwati, A. Krueger i I. Little (sam termin je kasnije skovao J. Williamson). Poželjnost neutralnosti ekonomske politike proizlazila je iz teorijskog modeliranja njene neefektivnosti i tada dominantnog viđenja uspjeha azijskih tigrova kao tržišno-orijentiranog modela (naspram intervencionističkog modela Latinske Amerike).

Narativ o meteorskoj konvergenciji Istočne Azije kao posljedice slobodno-tržišnog uspjeha (kroz pripadajuće tzv. FM i SM teorije) iz današnje je perspektive banalan i naprosto pogrešan,  no retorika ‘konsenzusa’ bila je iznimno utjecajna i rezultirala svojevrsnim paradoksom, odnosno značajnim jazom između retorike (neutralnosti) i stvarnosti (napuštanja neutralnosti, samo u suprotnom smjeru).

Na svojoj koži je to najprije iskusila Latinska Amerika. Dotad dominantne ISI politike okrivljene su za diskriminaciju uvoza i manjak domaće konkurencije, koji su sprječavali rast inovacija i ohrabrivali rentijersko ponašanje, rezultirajući makroekonomskim neravnotežama i niskim stopama rasta. Preporuke mnogih akademskih ekonomista i uvjetovanja institucija poput Svjetske banke i MMF-a (kasnije i WTO-a) bili su usmjereni primarno prema liberalizaciji trgovine, uz set mjera koje su za cilj imale preustroj po uzoru na udžbenički model savršene konkurencije s ‘noćobdijskom’ ulogom države, dok je optimizam za zemlje u razvoju baziran na zaključcima i očekivanjima Heckscher-Ohlin (HO) modela međunarodne trgovine.

Istovremeno se dogodila veća liberalizacija i (ustrajno) snažnija intervencija. Industrijska politika se transformirala iz vertikalne/tvrde/tradicionalne u naizgled pasivnu, a ustvari vrlo agresivnu, pro-tržišnu distorziju neutralnosti i međusobno natjecanje država u privlačenju stranog kapitala

Međutim, dok je problem predstavljao značajan redukcionizam udžbeničkog (marginalističkog) modela, koji je (barem) još od L. Walrasa tek parcijalni i ahistorijski (pa i tautološki) prikaz željenog stanja ekonomije temeljen na mikro-transakcijama i nedokazivim a priori pretpostavkama (a ne modelska stilizacija stvarne makroekonomske koordinacije), istovremeno je nastupio obrat: kako su predložene i primijenjene mjere ekonomske politike išle u pro-tržišnom smjeru, tako su međunarodna i razvojna ekonomika bile sve skeptičnije, modelirajući tržišne neuspjehe i zahtijevajući neki vid aktivne državne uloge kao nužan preduvjet za industrijalizaciju zemalja u razvoju.

Stvarnost se samo  na prvu čini kontradiktornom: istovremeno se dogodila veća liberalizacija i (ustrajno) snažnija intervencija. Industrijska politika se transformirala iz vertikalne/tvrde/tradicionalne u naizgled pasivnu, a ustvari vrlo agresivnu, pro-tržišnu distorziju neutralnosti i međusobno natjecanje država u privlačenju stranog kapitala. Što je takva agresivnost (šok terapija) evidentnije rezultirala sub-optimalnim ishodima, prateća je  retorika više forsirala i uvjetovala laissez-faire slogane (pod već izlizanom tezom kako su reforme bile suviše mlake, zgodno sumirane riječima A. Krueger: „Meant Well, Tried Little, Failed Much“ (Krueger, 2004)). To je pak uvjetovalo daljnje odstupanje od laissez-faire principa, budući da je sve složenija i međuzavisna ekonomska stvarnost (logično) izmakla kontroli, predviđanjima, ali nažalost i analizi zainteresiranih strana.

Ovu ‘zavrzlamu’ odlično je sumirao Rodrik:

„Nakon svega, u suvremenim industrijama i onima koje se moderniziraju industrijske su politike odavna trebale biti bačene na smetlište povijesti, skupa s ostalim zastarjelim politikama poput centralnog planiranja i trgovinske protekcije. U stvarnosti, međutim, industrijske su se politike tijekom posljednja dva desetljeća neobuzdano širile – i to najviše u onim gospodarstvima koja su nepokolebljivo usvojila program ortodoksnih reformi. Ako je ta činjenica promaknula promatračima, to je samo zato što su preferencijalne politike o kojima je riječ privilegirale izvoz i inozemna ulaganja – dva fetiša ere Washingtonskog konsensa – i zato jer su ih njihovi zagovornici nazivali ‘strategijama izvozne orijentacije’ i sličnim zvučnim imenima, umjesto industrijskom politikom. Svaki put kada smišljeno daje prednost jednim gospodarskim aktivnostima pred drugima, vlada provodi industrijsku politiku. A sudeći po tom standardu, u nedavnoj se prošlosti provodilo više nego dovoljno industrijske politike.“ (Rodrik, 2012: 135)

Najčešće mjere uključivale su raznorazne načine privlačenja multinacionalnih kompanija i FDI-a kroz (pozitivnu) diskriminaciju izvoza, zakonska izuzeća i privilegije, kao npr. porezne oaze, fleksibilizacije tržišta rada i smanjenja nadnica, kreiranje „izvoznih zona“ oslobođenih kvantitativnih ili regulacijskih limita, smanjenje poreza na kapital, itd. A budući da se novi modalitet industrijske politike pokazao razmjerno neuspješnim, otud i implikacija toksične simbioze države i tržišta u globalizacijskog eri te fundamentalno neslaganje ekonomske ljevice i desnice oko značenja samog pojma neoliberalizma. Otud i možebitno novi ključ tumačenja recentnih trendova poput rasta dohodovne nejednakosti, asimetričnog razvoja svjetske periferije i trenda relativne deflacije na tržištima rada i potrošačkih dobara.

Što se pod neuspjehom uopće podrazumijeva? Prije svega, već spomenuto usporavanje rasta svjetske ekonomije i izostanak konvergencije. A potom, iznenađujuće negativni učinci trgovinske liberalizacije

Značajan dio srednjostrujaške ekonomike razloge neuspjeha pronašao je u zanemarivanju institucija, koje su postale dominantna mantra i objašnjenje skoro svega pod utjecajem serije članaka (prvenstveno) Acemoglua, Johnsona i Robinsona (koji su se, pak, bavili sasvim nečim drugim i dugoročnijim). Pravi razlozi konvergencijskog neuspjeha su složeniji (a svakako zaslužuju u konačnici biti artikuliraniji). Pritom su se predložene mjere, primijenjene mjere i prateća retorika, najjednostavnije rečeno, posvađali.

No, što se pod neuspjehom uopće podrazumijeva? Prije svega, već spomenuto usporavanje rasta svjetske ekonomije i izostanak konvergencije. A potom, iznenađujuće negativni učinci trgovinske liberalizacije. Od početka 1980-ih, više od 100 zemalja provelo je neku vrstu trgovinske liberalizacije, poput smanjena carina i eliminacije kvota. Danas, više od 40% svjetske trgovine događa se u zemljama u razvoju (WTO, 2016). Pritom se njihov udio u svjetskom izvozu od 1985. do 2015. gotovo udvostručio (Pavcnik, 2017). Naravno, trgovinska liberalizacija praćena je i drugim politikama, poput deregulacije tržišta potrošačkih dobara, fleksibilizacije tržišta rada, privatizacije javnih poduzeća i uklanjanja kapitalnih kontrola. Također, brzina liberalizacije je bila mnogo viša u zemljama u razvoju (u maniri šok terapije), dok su razvijene zemlje iskusile tek progresivno smanjenje carinskih stopa kroz duži vremenski period.

Sve spomenuto imalo je svojevrsnu legitimaciju u standardnoj ekonomskoj teoriji i vjerovanju većine ekonomista, pogotovo u kontekstu eliminacije siromaštva putem snažnijeg ekonomskog rasta. Ipak, uvidi većinom ukazuju na usporavanje rasta i iznenađujuće povećanje nejednakosti, odnosno disperziju distribucije plaća i smanjenje udjela rada u funkcionalnoj distribuciji dohotka – ne samo u razvijenim, već i u mnogim zemljama u razvoju – što je u potpunosti suprotno predviđanjima HO modela.

Dok se literatura generalno slaže da se uzroci rasta dohodovne nejednakosti kriju u promjeni strukture potražnje za radom (u korist obrazovanih radnika), što se potom reflektira u rastu povrata na obrazovanje i rastu nezaposlenosti (podzaposlenosti) manje obrazovanih u svim zemljama (Arbache, 2001), što uzrokuje samu strukturnu promjenu – nije tako jasno. Kao jedan od plauzibilnijih prijedloga nametnula se trgovinska liberalizacija, odnosno šire, novi modalitet industrijske politike.

Trgovinska liberalizacija i trgovinska ekspanzija nisu sinonimi. Zemlje koje su provele značajnu trgovinsku liberalizaciju iskusile su niže stope rasta naspram onih koje su iskusile najveću ekspanziju trgovinske aktivnosti

Najzvučnije studije tog vremena bile su Dollar (1992), Sachs i Warner (1995), te kasnije Dollar i Kraay (2001), koje su tvrdile da su zemlje s manjim preprekama (barijerama) trgovini iskusile brži rast preko tzv. indeksa „otvorenosti“, odnosno da su „post-1980-e“ globalizatori konvergirali razvijenim zemljama. No, vrijedno je napomenuti: trgovinska liberalizacija i trgovinska ekspanzija nisu sinonimi (neugodnost koju su mnogi ekonomisti 1990-ih u svojim cross-country analizama zaboravili ili prešutili). Mala, ali vrlo bitna razlika: zemlje koje su provele značajnu trgovinsku liberalizaciju iskusile su niže stope rasta naspram onih koje su iskusile najveću ekspanziju trgovinske aktivnosti (Lee, 2005).

Većina optimističnih akademskih radova tog vremena bazirana je na (prethodnom) čudu Istočne Azije (u kojoj je ekonomski rast došao u kombinaciji sa smanjenjem nejednakosti), pa je tako primjerice Krugman (1995) zbog toga zagovarao novu relevantnost i legitimnost klasičnog HO ishoda. Kad su suvremeni dokazi počeli sustavno upućivati na suprotno, prva reakcija bilo je portretiranje negativnog rasta kroz tzv. J-krivulju, tj. kratkoročne troškove ‘prilagodbe’. Vrlo brzo to već nije bilo dovoljno, budući da su realne plaće padale, a nejednakost rasla. Štoviše, negativni učinci liberalizacije pokazali su se vrlo ustrajnima i geografski koncentrirani, s multiplikativnim učinkom u dugom roku (slika 2a i 2b, primjer Brazila), posebice u kontekstu rastućeg kriminala, lošijeg dječjeg obrazovanja, zdravstvene skrbi te uopće opskrbe lokalnim javnim dobrima (Pavcnik, 2017)

Slika 2a. Efekti liberalizacije uvoza na kreaciju i destrukciju poslova u Brazilu

Slika 2b. Efekti liberalizacije uvoza na formalnu regionalnu zaposlenost u Brazilu

Legitimna dvojba je potom postala sljedeća: je li temeljna razlika u regijama, odnosno trgovinskim režimima (modalitetima industrijske politike), ili pak u razdobljima (1960/1970-e naspram 1980/1990-ih). Prije svega, zbog ulaska polovine svjetske populacije (i više od pola svjetske manje obrazovane radne snage) na globalno tržište rada u vrlo kratkom perodu (1987-1993), otvaranjem Bangladeša, Kine, Indije, Indonezije i Pakistana. Uvoz prerađevina iz nabrojanih zemalja u razvijene zemlje u istom periodu narastao je skoro 4 puta (s 28 na 110 milijardi dolara), dok je uvoz iz srednje-razvijenih zemalja rastao manje od 50% (Wood, 1997).

U tom smislu, Latinska Amerika je (naspram Azije) ostala zarobljena u zamci srednje razine dohotka. Objašnjenja su bila heterogena: od promjene pregovaračke moći rada (naspram kapitala) uslijed povećanja elastičnosti potražnje za radom (Feenstra, 2001), ili uslijed povećane mobilnosti kapitala s identičnim ishodom (Rodrik i van Ypersele, 2001), preko veće uloge outsourcinga, tj. realokacije radno-intenzivne i nisko-produktivne proizvodnje u zemlje u razvoju (Lee, 2005), pa sve do jačanja poticaja da se sve više proizvodi za izvozna tržišta, tj. investira u sofisticiranije strojeve (Feenstra, 2001). Sve ih objedinjuje tehnološki catch-up argument (Zhu i Trefler, 2003), tj. SBTC (Skill Biased Technological Change) hipoteza globalne promjene potražnje za radom u korist obrazovanih, koja onda objašnjava rast nejednakosti i na svjetskom Sjeveru i na svjetskom Jugu.

Međutim, svaliti svu krivnju na liberalizaciju trgovine ne čini se uvjerljivim. Vjerojatno je upravo mješavina makroekonomskih politika (pogotovo politika vezanih uz tržišta rada), trgovinskih politika te eksternih uvjetovanja u konkretnom vremenskom razdoblju odgovorna za spomenute ishode. S druge strane, relevantna je i u međunarodnoj ekonomiji često zaboravljena Kuznetsova krivulja, koja implicira istodobne distribucijske i sektorske promjene ekonomija u razvoju. Pa se tako rastuća nejednakost u mnogim kineskim, indijskim ili brazilskim regijama može objasniti jednostavnim Kuznets modelom (Bourguignon, 2017).

Ipak, postoji još jedan ključni trend koji distancira suvremena iskustva od svih prijašnjih, i potencira prave gubitnike globalizacije: trend prerane deindustrijalizacije (npr. Dasgupta i Singh, 2006; Palma, 2005; Rodrik, 2016). Naime, u mnogim zemljama u razvoju, proces deindustrijalizacije događa se na relativno značajno nižim razinama per capita dohotka naspram razvijenih zemalja. Formalno, deindustrijalizacija se predstavlja dugoročnom inverznom U-krivuljom, tj. odnosom između zaposlenja u prerađivačkom sektoru te dohotka po stanovniku (Palma, 2005). Slika 3 prikazuje padajući udio zaposlenja u industrijskom sektoru za SAD i UK u drugoj polovici 20. stoljeća.

Slika 3. Udio zaposlenih u prerađivačkom sektoru, kao % ukupno zaposlenih (SAD i UK)

Dok je udio zaposlenih u industriji u većini razvijenih zemalja u konstantnom padu, realni industrijski output (u terminima dodane vrijednosti) je više-manje konstantan, kada se kontroliraju promjene u dohotku i stanovništvu (Rodrik, 2016). Ovo se tipično objašnjava različitim stopama tehnološkog progresa (Lawrence i Edwards, 2013), odnosno proizvodnim inovacijama koje smanjuju relativnu cijenu prerađevina i povećavaju produktivnost u industrijskom sektoru (uz uvjet elastičnosti supstitucije naspram ostalih proizvoda manje od jedan).

Vrhunac industrijalizacije Zapadne Europe dostignut je na prosječnim razinama od 12.000 američkih dolara per capita, nakon kojih počinje zaokret prema sektoru usluga. No, zemlje u razvoju poput isti trend započinju već od vrlo niskih 700 dolara per capita

Međutim, dok je pad industrijskog zaposlenja u razvijenim ekonomijama postala stilizirana činjenica (Palma, 2015), ekvivalentan proces se sada događa u mnogo manje razvijenim, pa i vrlo siromašnim zemljama. Uz iznimku nekih azijskih ekonomija, većina zemalja u razvoju prolazi kroz smanjenje i zaposlenja i realnog industrijskog outputa na značajno nižim razinama razvoja. Konkretnije, vrhunac industrijalizacije npr. Zapadne Europe dostignut je na prosječnim razinama od 12.000 američkih dolara per capita, nakon kojih počinje sustavan zaokret prema sektoru usluga (Rowthorn i Ramaswany, 1999). No, zemlje u razvoju poput Indije i velikog dijela afričkih zemalja isti trend započinju već od vrlo niskih 700 dolara per capita.

Slika 4. Zenit industrijske zaposlenosti prema razini dohotka

Preranoj deindustrijalizaciji su pogotovo izložene zemlje Latinske Amerike i Sub-Saharske Afrike, za razliku od (Istočne) Azije koja bilježi sasvim suprotan trend i koja se industrijalizirala (i konvergirala) zapanjujućom brzinom (Tablica 1).

Tablica 1. Dodana vrijednost industrije prema svjetskim regijama (% ukupnog outputa), 1990-2014
Percentage of manufacturing value added
1990 2000 2014
World 100 100 100
Developed economies 82 78 64
Low- and middle-income economies 18 22 36
By region 100 100 100
Africa 9 7 4
Asia and the Pacific 37 54 71
Europe 18 12 9
Latin America 36 28 15
Izvor: izračun autora; UNIDO Industrial Development Report 2014

Slika 5a, primjerice, prikazuje drastično (i prerano) smanjenje industrijskog outputa za Argentinu koje počinje već u 1960-ima, Čile u 1970-ima, te Venezuelu i Meksiko nešto kasnije (moguće je primijetiti značajan kontrast naspram Južne Koreje). Slika 5b prikazuje dodanu vrijednost industrije (kao % BDP-a) sa sličnim trendovima (ponovno, Južna Koreja kao suprotan primjer)

Slika 5a. Zaposlenost u industrijskom sektoru, % ukupne zaposlenosti, odabrane zemlje, 1950-2010

Slika 5b. Dodana vrijednost industrije (kao % BDP-a), u konstantnim nacionalnim cijenama iz 2005.

Izvor: izračun autora; GGDP 10-sector database (Timmer et al, 2015)

Sada se ovaj fenomen ne može više objasniti spomenutom argumentacijom različitog tehnološkog progresa kao za razvijene zemlje (s implikacijom smanjenja relativne cijene prerađevina), budući da su zemlje u razvoju većinom mali ‘igrači’, koji prihvaćaju svjetske cijene. Štoviše, tehnološki napredak i rast produktivnosti uz fiksne domaće industrijske cijene bi trebali voditi većoj industrijalizaciji i zaposlenosti, a ne obrnuto. Očito objašnjenje potom postaje trgovinska liberalizacija, odnosno globalizacija: zemlje u razvoju bez već razvijene i snažne komparativne prednosti u industrijskom sektoru postale su neto uvoznici te su istovremeno izložene pogoršanju relativnih cijena prerađevina, odnosno počele su efektivno „uvoziti“ deindustrijalizaciju iz razvijenih ekonomija (Rodrik, 2016). Nova industrijska politika, usmjerena prema privlačenju vanjskih investicija, proces je značajno ubrzala i pojačala.

Posljedice su možebitno vrlo ozbiljne. U ekonomskom smislu, bez industrijalizacije je jako teško zamisliti moderni ekonomski rast; sektor usluga se ne čini sposobnim apsorbirati ni dovoljno zaposlenih (pokrenuti domaću efektivnu potražnju), ni pridonijeti značajnijem rastu produktivnosti, s obzirom na dominaciju nerazmjenjivih dobara. Primjerice, Indija (koja je vrlo često citiran primjer uspješnosti IT outsourcinga) sa svojim suficitima iz sektora usluga može pokriti tek otprilike šestinu svojih ukupnih trgovinskih deficita. Bez industrijalizacije nema niti tzv. realokacijskog efekta, odnosno migracije radnika iz ruralnih dijelova u urbane centre, pa niti intra-industrijske dinamike koja se potom podrazumijeva i koja u suštini transformira ekonomiju i čini bazu njenog rasta. S druge strane, tradicionalni model izvozno-orijentirane industrijalizacije (koji s neviđenim uspjehom primjenjuje Kina) teško je zamisliti kao održiv za veći broj zemalja u 21. stoljeću, i to upravo zbog – Kine.

Čemu svjedočimo u mnogim zemljama u razvoju: sitno i špekulativno poduzetništvo umjesto stabilnih tvorničkih poslova, povećanje neformalnog sektora i zaposlenja u obiteljskim mikro-poduzećima (do 80% zaposlenih u nisko dohodovnim zemljama), smanjenje produktivnosti i nedostatak održivog kapaciteta za akumulaciju štednje i investicija te za daljnju specijalizaciju i diverzifikaciju ekonomije (Pavcnik, 2017; Rodrik, 2016). Ekonomski rast u takvim uvjetima je očekivano vođen stranim (volatilnim) kapitalnim tokovima te cjenovnim mjehurima s jedne i deflacijskim pritiscima s druge strane. U političkom smislu, posljedice mogu biti nesagledive, pogotovo u kontekstu razvoja demokratskih institucija.

Pritom ne samo da bogate zemlje ekonomijama u razvoju nameću model kojeg same nisu primjenjivale i zabranjuju protekcionističke mjere (koje su same obilato koristile) prije svega vrlo intruzivnim pravilima WTO-a, poput NAMA, TRIPS ili TRIMS sporazuma, već i (više ili manje suptilno, više ili manje licemjerno) i dalje koriste slične mjere dan danas. Pa je stoga vrlo bitno razlikovati protekciju u zemljama u razvoju naspram razvijenih zemalja, odnosno perspektivu tzv. sunrise naspram sunset industrija. Prvospomenute ima ekonomskog smisla štititi; druge predstavljaju tek populizam, oko kakvog se zaoštrava retorika i potencira trgovinski rat.

Što onda preostaje, imajući normativni cilj konvergencije na umu? Dvije su načelne opcije: a) promjena globalnog institucionalnog okvira, i b) kontrolirana opozicija, odnosno kontriranje istom. Prvo je teško zamislivo jer (logično) najmoćniji „igrači sami pišu pravila“ (Stiglitz, 2012), drugo je teško izvedivo budući da podrazumijeva kolektivnu akciju, odnosno koordinaciju i puno rizika, pa i svojevrsnu zatvorenikovu dilemu između zemalja u razvoju.

Teorijskih prijedloga ne manjka; neki od najutjecajnijih dolaze iz heterodoksne škole (npr. Andreoni i Chang), ali i neoklasične (Lin), koji poziva na simbiozu i utjelovljenje tzv. Nove strukturalističke ekonomike kao svojevrsnog trećeg puta. Temeljne prepreke konvergenciji su, pak, u međuvremenu postale veće i kompleksnije; prve koje padaju na um su pitanja ekološke održivosti, izazov automatizacije i vrlo uzak prostor autonomije nacionalnih politika. Nedvosmislenih i univerzalnih recepata očito nema (niti ih treba biti), no ono što brine je značajan jaz između preporuka sve većeg broja ekonomista i sve manjeg odjeka njihovih preporuka u sferi realne politike.

Onaj drugi jaz, između retorike i primjene, također ustraje. Primjerice, retorika liberalizacije zaista je pomogla u liberalizaciji tržišta potrošačkih dobara te kapitalnih tokova; s druge strane, dominacija monopsonskih (oligopsonskih) globalnih lanaca vrijednosti s multinacionalnim kompanijama kao centralnim figurama ističe značajnu asimetriju – kako pregovaračke moći između kapitala i rada u globalnoj funkcionalnoj distribuciji, tako i između najrazvijenijih ekonomija (odakle uglavnom investicije i korporacije dolaze) te zemalja u razvoju (njihovih vlada, radnika i lokalnog kapitala) kojima ne ostaje ništa drugo osim prilagoditi se ‘pravilima igre’, odnosno natjecati se međusobno i potencirati tzv. utrku prema dnu.

Ovoj logici najeksponiranije su upravo najugroženije zemlje svijeta, poznate i kao LDC’s (Least Developed Countries), kojih trenutno ima 47 s ukupnim stanovništvom od preko 950 milijuna ljudi i s prosječnim godišnjim (GNI) dohotkom po stanovniku ne većim od 1025 dolara. Ove ekonomije su većinom snažno ovisne o prirodnim resursima i agresivnom privlačenju vanjskih investicija s ciljem njihove ekstrakcije, a pritom im WTO u tome dopušta značajne iznimke. No, uz istodobno minoran politički kapital (pregovaračku moć), prisutnost internih ograničenja (korupcije, manjka vladavine prava i demokracije, klijentelizma, … ) i činjenice visoke kapitalne intenzivnosti, niske razine lokalnih pozitivnih prelijevanja te značajnih fiksnih troškova (pa i visokog rizika takvih investicija), pitanje distribucije prihoda (i profita) postaje ključno.

Najsiromašnije zemlje se međusobno natječu u privlačenju stranih investicija, efektivno ‘zaključavajući’ svoju inferiornu poziciju u globalnom lancu vrijednosti. Provode industrijsku politiku koja smanjuje buduće proizvodne kapacitete

U takvim asimetričnim uvjetima, umjesto koordinacije i kolektivne akcije, uglavnom dominira zatvorenikova dilema. Odnosno, najsiromašnije zemlje se međusobno natječu u privlačenju stranih investicija, efektivno ‘zaključavajući’ svoju inferiornu poziciju u globalnom lancu vrijednosti, držeći svoju komparativnu prednost u sektoru najizloženijem pesimističnim implikacijama Prebisch-Singer teze i vjerojatnom razvoju nizozemske bolesti. Drugim riječima, provode industrijsku politiku, koja ovaj put – uslijed usmjerene državne inicijative u danim globalnim okolnostima – smanjuje buduće proizvodne kapacitete.

Naposljetku, sve navedeno ne implicira jednostrani vrijednosni sud o industrijskoj politici, niti implicira potrebu zaokreta u autarkiju i veću protekciju. Međutim, ono što je potrebno je više konteksta, više nijansi i manje isključivosti: jer da bi se globalna ekonomija još više povezala i napredovala, uz konvergenciju siromašnih prema bogatima, budući institucionalni okvir trebao bi manje počivati na dominaciji očitih asimetrija, ciljajući inkluzivni i dinamični razvoj koji bi bio i ekološki održiv. Prvi korak prema tome je napuštanje (skrivene i manje skrivene) protekcije u razvijenim zemljama; drugi je imati obraz i dati priliku zemljama u razvoju da se donekle endogeno razviju, upravo kao što su i oni koji ih danas gledaju s visoka. Riječju, potreban je novi model. A usporedo s njim, i novi, ovaj put utemeljeni optimizam.

Reference:

ARBACHE, J.S. (2001), Trade Liberalization and Labor Markets in Developing Countries: Theory and Evidence, Instituto de Pesquisa Economica Aplicada (IPEA), Rio de Janeiro, December.

BOURGUIGNON, F. (2017), World changes in inequality: an overview of facts, causes, consequences and policies, BIS Working Papers No 654

DASGUPTA, S. i SINGH, A. (2007), Manufacturing, Services and Premature Deindustrialization in Developing Countries: A Kaldorian Analysis. Advancing Development, 435–454

DOLLAR, D. (1992), Outward-oriented developing economies really do grow more rapidly: Evidence from 95 LDCs, 1976-85. Economic Development and Cultural Change 40 (3): 523-544

DOLLAR, D. and KRAAY, A. (2001), Trade, Growth, and Poverty. Policy Research Department Working Paper No. 2615, World Bank, Washington, DC

FEENSTRA, R. C. (2001), Introduction. Journal of International Economics 54: 1-3.

KRUEGER, A. O. (2004), “Meant Well, Tried Little, Failed Much: Policy Reforms in Emerging Market Economies”, Roundtable Lecture at the Economic Honors Society, New York University, March

KRUGMAN, P. (1995), “Growing World Trade: Causes and Consequences.” Brookings Papers on Economics Activity, 1(25), 327–77.

LAWRENCE, R. Z. i EDWARDS, L. (2013), US employment deindustrialization: insights from history and the international experience. Policy Brief, 13–27.

LEE, E. (2005), Trade Liberalization and Employment, DESA Working Paper No. 5, October

PALMA, G. (2005), Four Sources of ‘De-Industrialisation’ and a New Concept of the ‘Dutch Disease’. In Ocampo (ed.), Beyond Reforms: Structural Dynamics and Macroeconomic Vulnerability. New York: Stanford University Press and World Bank.

PAVCNIK, N. (2017), The Impact of Trade on Inequality in Developing Countries,

 NBER Working Paper Series, Working Paper 23878, September 2017

RODRIK, D. (2012), Industrijska politika za 21. stoljeće: Globalizacija, institucije i gospodarski rast, HGK biblioteka, Zagreb

RODRIK, D. (2016), Premature deindustrialization. Journal of Economic Growth, 21(1), 1–33.

RODRIK, D. i VAN YPERSELE, T. (2001), Capital mobility, distributive conflict and international tax coordination. Journal of International Economics 54: 57-73.

ROWTHORN, R. i RAMASWAMY, R. (1999), Growth, trade, and deindustrialization. IMF Staff Papers, 46(1), 18–41.

SACHS, J. i WARNER, A. (1995), Economic reform and the process of global integration. Brookings Papers on Economic Activity 1: 1-118.

STIGLITZ, J. E. (2012), The Price of Inequality, W.W. Norton & Company, New York – London

TIMMER, M. P., DE VRIES, G. J. i DE VRIES, K. (2015), Patterns of Structural Change in Developing Countries. In J. Weiss, & M. Tribe (Eds.), Routledge Handbook of Industry and Development, 65 -83. Routledge

WOOD, A. (1997), Openness and Wage Inequality in Developing Countries: The Latin American Challenge to East Asian Conventional Wisdom, The World Bank Economic Review, Volume 11, Issue 1, 1 January 1997, Pages 33–57.

WORLD BANK (2004), Beyond Economic Growth: An Introduction to Sustainable Development, WBI Learning Resources Series, Washington, D. C., 2nd edition

WORLD TRADE ORGANIZATION (2016), World Trade Report. World Trade Organization.

ZHU, S. C. i TREFLER, D. (2003), “Trade and Inequality in developing Countries: A general Equilibrium Analysis”, Canadian Institute of Advanced research. 2003