Žuti prsluci, Macron i kriza demokracije (2)

Žuti prsluci idu na europske izbore. Macron to pozdravlja

Alexandra Knez / 9. veljače 2019. / Članci / čita se 16 minuta

Francuski predsjednik Macron razapet je između zahtjeva svojih građana i ambicije da ostavi pečat u Europskoj uniji, piše Alexandra Knez u članku u kojem podsjeća kako je došao na vlast, koji su mu glavni politički potezi, a osobito koji su najveći gafovi, slučajni ili namjerni, koji su izazvali nepovjerenje Francuza do razine da je odlučio zanemariti europske pritiske

  • Naslovna fotografija: Ingrid Levavasseur, koja je bila prva istaknuta kao voditeljica liste Žutih prsluka no pitanje je hoće li to tako ostati
  • Alexandra Knez, prevoditeljica i fotografkinja, rođena je i odrasla u Parizu, magistrirala je na Sorbonne amerikanistiku i anglistiku. Živi na relaciji Francuska-Hrvatska.

Euforija koja je zahvatila svijet zbog pobjede mladog dinamičnog bivšeg zaposlenika Rothschild Banke i bivšeg ministra ekonomije predsjednika Hollandea nije u istoj mjeri oduševila same Francuze. Glasali su za njega dobrim dijelom da bi izbjegli kandidatkinju ekstremne desnice Marine Le Pen. Poznata je uzrečica da su imali izbor između kolere i kuge.

Emmanuel Macron pobijedio je kandidatkinju Nacionalnog zbora (bivša Nacionalna fronta) sa 66,1% (20,8 milijuna) glasova protiv njenih 33,9% (10,6 milijuna). No, postotak onih koji su odlučili ne ići glasovati popeo se na rekordnih 25,44, što nije viđeno od predsjedničkih izbora 1969. Postotak “bijelih listića” (kojima Francuzi glasaju kad ne žele nijednog kandidata, ali ipak žele sudjelovati na izborima) dosegao je 8,51%. Macrona je izabralo 44% Francuza koji su u mogućnosti glasovati.

Francuzi su bili ogorčeni što su opet imali tek izbor glasati “protiv”. Kad je 2002., u prvom krugu predsjedničkih izbora, socijalistički kandidat (tada prvi ministar kohabitacije) izbačen iz utrke, Francuska je gledala kako u drugi krug ulaze desničar Chirac (tada već predsjednik) i ekstremni desničar Le Pen (otac Marine Le Pen). Zbog velike podjele ljevice, koja je rezultirala novim političkim strankama i podjelom birača i njihovih glasova, Francuzi su pozvani da glasačkim listićem spase republiku. U drugom krugu Chirac je dobio spektakularnih (iako očekivanih) 82,21% glasova. Sličnosti između izbora 2002. i 2017. se mogu naći, no nije bila ista situacija u europskoj i svjetskoj politici i ekonomiji.

Ljevica nije bila toliko podijeljena 2017. koliko 2002. No socijalistička stranka (iz koje Macron potječe prije osnivanja nove stranke Naprijed) u zadnji je čas odlučila da je njen kandidat Benoit Hamon, što je tada popularnom ljevičaru Melenchonu efektivno oduzelo šansu za ulazak u drugi krug. Je li taktika bila namjerna? Mnogi Francuzi smatraju da je Macron htio izbjeći sučeljavanje s Melenchonom, u čemu mu je pomogla njegova bivša stranka (iz koje dolazi i dobra polovica Macronovih ljudi).

Koliko god Francuzi mogu biti glasni i radikalni u političkim diskusijama (oni nisu ljubitelji političke korektnosti) ipak su veliki Europejci, svjesni su važnosti Europe, nisu je nikad odbijali. Kad su pozvani da opet dođu spasiti republiku, a ovaj put i Europu od vala ekstremne desnice, nisu htjeli napraviti grešku koju su napravili drugi narodi Europe, glasati za ekstreme. Ali su pokazali u anketama da znaju kako daju ključeve zastupniku elita i multinacionalnih korporacija, kojeg je željela Europska unija.

Nadali su se da će novi predsjednik shvatiti situaciju većine Francuza i da će nastojati promijeniti smjer same Europske unije. Da će stati na stranu svog naroda, da ga neće zaslijepiti moć.

Prvo im je rekao da je blagajna prazna i da će trebati biti još strpljiviji i još se više žrtvovati. U isto je vrijeme u par mjeseci ukinuo ISF (francuski porez na bogatstvo iznad milijun eura). To je manjak od 5,4 milijarde eura za porez i “praznu” državnu  blagajnu. Također povećava porez umirovljenicima, a smanjuje davanja poduzetnika (koja su išla uredu za nezaposlene i zdravstvu). Odlučio je promijeniti Zakon o radu i smanjiti odštete radnicima u slučaju nepravomoćnog otkaza.

Francuzi negoduju, društvene mreže i mediji potpaljuju situaciju. Macron ne samo što ne čuje i ne vidi, nego šokira sunarodnjake. Jednom nezaposlenom mladiću, koji ga je pitao što misli napraviti za radna mjesta i koji mu se požalio kako mu je teško naći posao u svojoj struci, odgovara: “Ja vam pređem ulicu tu na pješačkom i nađem posla, to je lako. Samo treba imati volje i ne biti previše izbirljiv.” Drugom je prilikom snimljen kako govori asistentima da Francuska troši “luđačke pare” na socijalnu pomoć, a nema pozitivnih rezultata. Kako je objasnio časopis Le Nouvel Observateur (lijevi centar), nikome nije bilo jasno je li snimka namjerna ili slučajna.

Neki su to ocijenili manevrom za mase. Neki pak vide da predsjednik želi da novac bude bolje potrošen, znači da kriteriji za dobivanje pomoći budu stroži. Francuska ne pati (još) od povećanja broja siromašnih kao Njemačka ili Velika Britanija. No ako vlada smatra da će trebati neke stvari promijeniti, znači da se može očekivati njihovo povećanje. Za kraj, dok je bio u službenoj posjeti Danskoj, javno je na jednoj konferenciji svoje građane nazvao “Galima koji su hermetični za moderne promjene” i nasmijao pozvane. Rejting mu je očekivano pao na pišljivih 20 posto, a Francuzi ga počinju mrziti, smatrajući ga arogantnim i potpuno slijepim za probleme prosječnih građana.

Nicolas Hulot, s čijom je ostavkom počelo Macronovo slabljenje

Nakon toga su ga napustila dva ministra. Ministar unutarnjih poslova Gerard Collomb (iskusni političar, socijalist) koji je bio njegova najveća podrška, i ministar ekologije Nicolas Hulot koji je ostavku dao nenajavljeno i uživo na jednoj od najpopularnijih radijskih stanica. Rekao je svim zabezeknutim slušateljima da ne želi više sudjelovati u cirkusu koji ne vodi nigdje, budući da ni jednom nije bio s predsjednikom a da u uredu nisu bili i razni lobisti. Zapitao se tko vodi državu.

Hulot je idol cijele jedne generacije koja je na televiziji, zahvaljujući njegovim emisijama, upoznala svijet i prirodu. Zaslužan je za buđenje ekološke svijesti u Francuza i pretpostavlja se da ga je Macron više izabrao zbog simbolike. Hulot je mislio da će napokon moći nešto promijeniti iznutra. No, dok je držao govor ostavke, nije mu ostajalo ništa nego da zaplače pred kamerama. To je ustvari bio početak slabljenja Macrona.

On, koji je imao tako velike planove za reformu eurozone, za europsku vojsku, za “transnacionalnu solidarnost novog tipa”, on koji je jedva uspio uvjeriti Angelu Merkel da ga u tome prati, on sad mora voditi računa o internim problemima s “razularenom rajom koja nikad nije zadovoljna”

Peta Republika je 2018. proslavila svojih 60. godina. Na njenom je čelu  čovjek koji je opijen moći, koji je isto tako jako sposoban i politički inteligentan. Dobro je procijenio da je sad “njegovo vrijeme” kad su ga nazvali novim liderom “slobodnog svijeta”. Njegova iskrena želja je reforma Europe i, kao Mitterrand koji je obilježio svoje doba, to i Macron želi napraviti zajedno s Njemačkom.

Ali europski su izbori za nekoliko mjeseci, a njegovi građani su ga odlučili razapeti. Časopis Le Point je zabrinut da je predsjednik u Europi izgubio svoju auru. On, koji je imao tako velike planove za reformu eurozone, za europsku vojsku, za “transnacionalnu solidarnost novog tipa”, on koji je jedva uspio uvjeriti Angelu Merkel da ga u tome prati, on sad mora voditi računa o internim problemima s “razularenom rajom koja nikad nije zadovoljna”.

Čitajući takve članke čitatelj pomisli da možda stvarno nacije i ljudi nisu bitni, da postoji viši cilj prema kojem je usmjerena sva pažnja. I da taj viši cilj razumiju samo izabrani koji su moderni, okretni, pozicionirani, spremni. A drugi, hvala Bogu, neka se snađu. Jedna generacija uvijek mora biti žrtvovana.

Prof. Laurent Davezies smatra da su Žuti prsluci anticipirali raspuklinu koja se širi cijelom Europom, ne samo Francuskom

Žuti prsluci imaju dojam da Macron upravo to misli. U istom broju časopisa Le Point, profesor Laurent Davezies, koji inače analizira evolucije socijalnih i teritorijalnih modela, primjećuje, kao i u svojoj knjizi “Kriza koja nam stiže” (2012.) da se otvorila velika raspuklina  između metropola i teritorija koji nemaju nikakve posebne produktivne ni rezidencijalne prednosti. I to ne samo u Francuskoj, nego širom Europe. Ta je raspuklina bila podnošljiva dok su funkcionirali redistributivni mehanizmi i dok centralizacija moći nije bila jaka. S najavljenim smanjenjem državne potrošnje s 57 na 51 posto BDP-a raspuklina će uskoro biti još dublja, ali to najnovije statistike ne pokazuju. Profesor Davezies smatra da su Žuti prsluci ustvari anticipirali nadolazeću dublju raspuklinu ne samo nacionalno, nego europski. To kao da potvrđuje famoznu izreku glavnog Napoleonovog diplomata  Talleyranda: “Nezadovoljni su siromašni koji razmišljaju”.

Ipak, Macron 22. siječnja 2019. potpisuje s Angelom Merkel u prijestolnici Karla Velikog Aix-La-Chapelle ugovor (čija je osnova Elizejski ugovor iz 1963. izmedju De Gaullea i Konrada Adenauera), a kojim postavlja temelje nove njemačko-francuske suradnje u gotovo svakom političkom, ekonomskom, kulturnom i ekološkom području, čime učvršćuje njihovu očitu želju da zajednički vode EU-projekt.

Istina, ne priča se puno o tome u francuskim medijima. “Dijete-kralj” je oslabljen na domaćem teritoriju i treba ga spasiti. Macron se teškom mukom obratio Francuzima u večernjem terminu tv programa (potukao je gledanost finala svjetskog nogometnog prvenstva). Prvo ih je ukorio zbog nereda pa najavio par dobrih namjera (dodatak minimalcu od 100 eura, koji su ustvari uzeti iz socijalnih davanja od plaća, smanjenje novog poreza za penzionere koji su za njega glasali a sad ga ne podnose, defiskalizirani prekovremeni kroz godinu dana). Ništa o fiskalnoj optimizaciji, ništa o poreznoj utaji elite, ništa o povratku ISF-a, ništa o češćoj uporabi referenduma kako bi participativna demokracija napokon zaživjela, ništa o Europi.

Žuti prsluci su odlučili nastaviti, a Macron je francuskoj interventnoj policiji podijelio povišice (ironija je što je francuska policija već godinama na udaru štednje koja negativno utječe na njenu efikasnost). Kako se prosvjedi nižu tako sve više izlazi na vidjelo učestala uporaba nasilja. Naravno, uvijek postoje oni koji su tu samo za stvaranje nereda. No zahvaljujući privatnim snimkama, može se uočiti prekomjerno, često nepotrebno, nasilje policije prema prosvjednicima (koje Vlada negira iako je javno dokazano). Uporaba samo u Francuskoj dozvoljenih takozvanih flashball metaka je u porastu. Mediji govore o 86 prosvjednika teže i lakše ranjenih. Pojedini mediji su pak meta Žutih prsluka koji im sve manje vjeruju, prozivajući ih da su Macronova peta kolona. Prema anketi koju novine La Croix provode svake godine, povjerenje u medije je na najnižoj razini otkad je provedena prva takva anketa 1987.

Što napraviti kad neslaganje i nepovjerenje dosegnu vrhunac? Ono sto Francuzi najviše vole: otvoriti nacionalne debate.

Macron je 14. siječnja poslao svim građanima pismo od 5 stranica. U tom pismu (čije slanje je Vladu koštalo 10 milijuna eura) poručuje da će pokrenuti veliku nacionalnu debatu koja će trajati do 15. ožujka. Debata se vodi o četiri teme (porez i državni troškovi, organizacija države i državnih službi, ekološka tranzicija, demokracija i građanstvo) i nudi 35 pitanja koja bi mogla biti postavljena kao početak raspravama. Ne zaboravlja napomenuti da se “nećemo svi složiti oko svega i da je i to demokracija”, ali da se on neće dati pokolebati u reformskim namjerama, da se ISF neće vratiti, ni da će se predomisliti što se tiče najavljenih privatizacija Nacionalne lutrije (koja odlično posluje i čiji novac ide za zdravstvene svrhe), Pariških aerodroma, i svih francuskih brana.

Mediji postavljaju pitanje: čemu onda debata? Također su primijetili kako su pitanja postavljena pristrano: “Koje državne službe smatrate nepotrebnima i koje bi trebalo smanjiti?”, “Koje poreze smanjiti i kako?” (Iako mediji i Žuti prsuci ne zahtijevaju smanjenje poreza nego ravnomjerniju raspodjelu tereta i efikasniju upotrebu poreznog novca). Medije i građane najviše je iznenadilo pitanje “Jeste li za uvođenje kvota u imigraciji i kako?”, jer imigracijsko pitanje u Francuskoj uopće nije bilo među zahtjevima Žutih prsluka. (Zato je ekstremnoj desnici jako teško izvući korist iz prosvjeda iako pokušava.) Oni su samo imali zahtjeve što se tiče imigracije u Europu. Mnogi analitičari su ocijenili da to pitanje, ako se po njemu kopa, može izazvati još veću krizu. Smatraju da može samo podijeliti Francuze.

Francuzi su zatečeni. Predsjednik ih poziva na debatu, a postavio je sam sve okvire i zabrane. Znači li to da on već zna koji će biti odgovori? Ponižava li ih opet? Nije Macronu pomoglo što je neposredno prije pisma izjavio na jednom domjenku pekara povodom praznika Tri kralja da su “Francuzi zaboravili sto znači truditi se”. Jedan je analitičar isti dan u popularnoj političkoj emisiji na državnoj TV France 5 objasnio, da je puno veći problem to što predsjednik izgleda ne shvaća, ili se pravi da ne shvaća, da su na ulici baš ljudi koji znaju što znači truditi se svaki dan. To je Francuska koja se rano diže, ide raditi, plaća poreze i dugove i kojoj na kraju mjeseca ne ostane baš puno. Srednja klasa jedva drži glavu iznad vode, a niža srednja klasa i radnička klasa jedva dišu. Ta će ga njegova greška u analizi, veli milosrdno analitičar,  najviše koštati ako je ne ispravi.

Predsjednik je 15. siječnja otišao na prvu debatu u gradić pitoreskne pokrajine Normandije. Došli su svi gradonačelnici iz okolice sa svojim “bilježnicama zahtjeva” (cahier de doléances, francuska tradicija od 14. stoljeća, prema kojoj su se prije glasanja pisali želje i zahtjevi; najpoznatije bilježnice zahtjeva su one iz Francuske revolucije 1789.). Postavljali su mu pitanja, Macron je odgovarao. Sve je djelovalo malo namješteno, iako opušteno. Većina gradonačelnika su iz Macronove političke stranke, što su mediji odmah zamjerili. Ukupno je sve trajalo dobrih sedam sati. Za to su vrijeme građani i Žuti prsluci bili na dovoljnoj udaljenosti, okruženi policijom koja im je čak naređivala da skinu prsluke.

Postavilo se pitanje kani li Macron tako ići naokolo i voditi debatu s izabranim predstavnicima vlastite stranke? Tu je grešku ispravio brzo, otišao je u regiju koja mu nije sklona i održao debatu od 3 sata. Čak se nakon jednog radnog sastanka sam pozvao nenajavljeno na skup građana. Iako im je odgovarao na sva pitanja, ponovio je da ne može odustati od reformi, a građani su mu odgovorili da mu i dalje ne vjeruju i da su izgubili povjerenje u institucije i republiku.

Komunikacija je Macronu jača strana, pojedini analitičari tvrde da mu je to i jedino što umije. Sve se češće poziva u kuće gradjana kroz web, tv i na druge izravne načine. No kako onda objasniti njegove ranije ispade i provokacije? Je li znao da će građani tako reagirati, što je htio postići? Jedino što se sa sigurnošću može reći je da je shvatio da veliku debatu može bez puno troška upotrijebiti za europske izbore i okrenuti situaciju u svoju korist.

Za 20.000 stranih firmi u Francuskoj radi 1,8 miliona gradjana. Macronov sumit Choose France (drugo izdanje) nastojao je pokazati prisutnima da je Francuska dobra investicijska prilika i da prosvjedi tu neće ništa promijeniti. No ujedno im je dao do znanja da će GAFA (Google, Amazon, Facebook i Apple) odsad plaćati veći porez u Francuskoj (iako se tome protivi Europska unija) i da će kazne za nepoštovanje zakona biti veće. Naravno, dok god na snazi ostanu sve Macronove reforme, najvažniji akteri ostaju zadovoljni. Kako bi mu pokazali da su shvatili poruku, mnogi projekti su pokrenuti na samom sumitu.

Kad se dogode važne tehnološke i ekonomske transformacije elite gube moralni kompas, potčinjenoj klasi oduzimaju i prijašnja prava. Žuti prsluci su posljedica te neravnoteže i odraz nepovjerenja u elite i državu koji su iznevjerili pakt. Ne vjeruju više strukturama koje predstavljaju narod (političke stranke, sindikati itd) nego se žele suočiti direktno s nositeljima moći, sa samim vrhom piramide.

Le Monde Diplomatique su jedne od najkvalitetnijih francuskih novina, jedne od rijetkih koje su uspjele sačuvati uredničku nezavisnost. U članku koji je objavljen u specijalnom izdanju o krizi Žutih prsluka autor se oslanja na američkog sociologa politike Barringtona Moorea i zaključuje da nije pitanje zašto se ljudi bune nego zašto to ne čine češće. Moore tvrdi pobune nisu česte iako su nejednakosti, ekonomske i rasne,  uvijek bile prisutne. Moore objasnjava kako potčinjene klase prihvaćaju poredak kad dominantna klasa daje nešto zauzvrat. Mora postojati neki reciprocitet, a najvažnija je moralna obaveza, bez koje puca “implicitni društveni ugovor”. Kad se dogode važne tehnološke i ekonomske transformacije elite gube moralni kompas, potčinjenoj klasi oduzimaju i prijašnja prava. Posljedice su urušavanje državnih servisa (zdravstvo, obrazovanje, komunikacije, energija) koji su ublažavali lošiju poziciju potčinjene klase. Žuti prsluci su posljedica te neravnoteže i odraz novog nepovjerenja u elite i samu državu koji su iznevjerili pakt. To je i razlog zbog kojih Žuti prsluci žele direktnu akciju i samoorganizaciju. Ne vjeruju više strukturama koje predstavljaju narod (političke stranke, sindikati itd) nego se žele suočiti direktno s nositeljima moći, sa samim vrhom piramide. Odgovor vrha, elita i većine medija ukazuje na zaslijepljenost dominantnih, pa čak i na prezir.

No, totalna anarhija nije poželjna a mase ne donose dobre političke odluke. Ljudi traže red i ne trpe nasilje, čak kad su u potčinjenoj poziciji. Prosvjedi održavaju pritisak, ali smanjuje se postotak građana koji daju punu podršku pokretu.  Zbog toga jedan dio prosvjednika ipak želi postaviti okvire revoltu, omogućiti mu evoluciju. Osnovali su političku stranku za europske izbore koju bi predvodila mlada nezaposlena medicinska sestra Ingrid Levavasseur. Lista bi trebala okupiti 79 kandidata. No, radikalniji Žuti prsluci negoduju jer to znači početak dijeljenja pokreta.

Mediji tvrde da je Macronova popularnost porasla (od 23 do 27% podrške ovisno o anketama). Zahvaljujući debati uspio je pokazati da može slušati i razgovarati o običnim problemima građana. Pozdravlja listu Žutih prsluka za europske izbore. Je li svjestan da je društvena ravnoteža poljuljana, ne samo u Francuskoj nego i cijeloj Europi?

Financial Times podsjeća da statistike već pokazuju da je francuska elita dobitnik dosadašnjih Macronovih reformi, čak nakon koncesija Žutim prslucima. Europa se pak ne želi složiti s novim francuskim porezom za GAFA-e, a Njemačka gleda Francusku kao slabog partnera. Za njih Macron gubi iz vida svoj europski zadatak, popušta narodu kad je potrebna disciplina. Opraštaju mu pomak od famoznih 3% deficita (što Italiji nisu) no očekuju čvrstu ruku.

Europa je u kriznoj situaciji, moglo bi se reći svojom krivnjom: neslaganje njenog sjevera i juga, njenog istoka i zapada, zatiranje vrlo različitih nacionalnih suvereniteta, neizabrani visoki dužnosnici koji donose odluke u korist elite, ignoriranje da je ekološko pitanje nova klasna podjela (elita zagadjuje ostali plaćaju), urušavanje socijalne ravnoteže kao posljedica svega toga.

Mogu li Žuti prsluci promijeniti politiku koju i u Francuskoj forsiraju sjeverne članice Unije? Može li Macron svoju zemlju koja je uvijek bila na raskrižju sjevera i juga uskladiti s tom politikom protiv njene volje? Može li baš on biti taj koji će pokušati promijeniti kurs europskog projekta? Zasad sve ukazuje na to da francuska revolucionarna tradicija to traži od njega i on je jednostavno ne može ignorirati. A ne bi smjeli ni drugi.