FRANCUSKA

Između ekstremne desnice i republikanaca. Razorena obećanja Macronove vladavine

Jelena Prtorić / 27. lipnja 2024. / Uncategorized / čita se 19 minuta

Francuska se pomakla dobrano udesno, uz imigraciju koja je ponovno glavna tema izbora i sve slobodnijeg rasističkog i diskriminatornog govora u javnosti, piše Jelena Prtorić u pregledu aktualnog političkog stanja u toj državi i kretanja proteklih godina koja su do njega dovela. Predsjednik Macron iznevjerio je svoja obećanja, a njegova naprasna odluka raspisivanja parlamentarnih izbora nakon neuspjeha na europskim mogla bi kao posljedicu imati situaciju u kojoj će ekstremna desnica po prvi put u petoj republici krojiti unutarnju politiku.

  • Naslovna fotografija: Predsjednik Republike Francuske Emmanuel Macron. (Rémi Jouan / CC BY 4.0)
  • Autorica je nagrađivana istraživačka novinarka koja je surađivala s nizom frankofonih, anglofonih i hrvatskih medija. Suradnica je zaklade Arena for journalism in Europe te direktorica Dataharvesta – Europske konferencije istraživačkog novinarstva.

Nema zemlje u kojoj su protekli izbori za zastupnike Europskog parlamenta u lipnju 2024. izazvali takve tektonske političke promjene kao u Francuskoj gdje je stranka krajnje desnice, Nacionalno okupljanje, osvojila 31,37% glasova, više no duplo od Renesanse (14,6%), stranke francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Nakon objave prvih rezultata, Macron je u televizijskom obraćanju iz Elizejske palače objavio da raspušta parlament i da će raspisati prijevremene parlamentarne izbore čiji će se prvi krug održati 30. lipnja. “Primio sam vašu poruku”, poručio je biračima, i kazao da si ne može dopustiti da na nju ne odgovori.

Budući da Macron već nema većinu u parlamentu, te da je desnica jača no ikad, pitanje je je li izabrao dobar odgovor. Ovim potezom riskira da većinu u parlamentu dobije ekstremna desnica vođena 28-godišnjim Jordanom Bardellom, koji bi mogao postati premijer. Nakon objave rezultata, pojedini su se zastupnici Republikanaca, tradicionalno nešto umjerenije desne stranke, odlučili priključiti ekstremnoj desnici. Erica Ciottija, čelnika Republikanaca koji je predložio taj savez, stranačke su kolege isključile iz stranke. Ciotti je svoje isključenje proglasio nevažećim i odbio napustiti ured, nakon čega su neki od njegovih kolega pohrlili u ured stranke kako bi ga vlastoručno otamo izbacili. Radi se o još jednom presedanu, ne (samo) zbog toga što se radi o prvoj (medijski popraćenoj) unutarstranačkoj deložaciji, već zbog toga što je sve dosada Republikanska stranka jednoglasno odbijala sklopiti savez s krajnjom desnicom.

Pregovore o suradnji s Nacionalnim okupljanjem pokrenuli su i članovi su ultrakonzervativne desničarske stranke Erica Zemmoura, Reconquête! Zemmour, bivši novinar i nadasve polemičar, na francusku je političku scenu ušao uoči predsjedničkih izbora 2022. Okosnicu kampanje mu je činio izrazito anti-imigracijski diskurs, a na izborima je dobio 7% glasova, privukavši neke od radikalnijih glasača Nacionalnog okupljanja čiju je tadašnju stranačku predsjednicu, Marine Le Pen, Zemmour prozivao da je premekana u stavovima prema, primjerice, islamu u Francuskoj. Pregovori o koaliciji za parlamentarne izbore brzo su okončani jer je Nacionalno okupljanje zaključio da ne želi nikakvu vezu sa Zemmourom. Nakon toga je Marion Maréchal, nećakinja Marine Le Pen, koja je bila članica stranke svoje tetke prije no li se priključila Zemmourovoj stranci 2022., pozvala Francuze da ipak glasaju za “alijanse desnice” tj. Nacionalnog okupljanja i Erica Ciottija. Maréchal, nositeljica liste za europske izbore, ubrzo je isključena iz stranke Reconquête!. Prema pisanju francuskog istraživačkog tjednika Le Canard enchaîné, Maréchal i njezini suradnici su, prije no što su napustili stranku Reconquête! iz njezine kase izvukli i preko 500.000 eura kojima su (pre)platili konzultantske usluge svojih prijatelja.

­
Tisuće Francuza izašle su na ulice diljem zemlje na prosvjede protiv desnice.

Istovremeno, na ljevici su socijalisti, komunisti, zeleni i Nepokorena Francuska formirali  zajedničku lijevu platformu Novi narodni front. Macron je također pozvao suparničke stranke lijevo i desno od centra da mu se priključe u osnivanju saveza protiv Bardelle. Tisuće su ljudi izašle na prosvjede protiv desnice, a na glasanje protiv Nacionalnog okupljanja pozvale su i mnoge poznate osobe, uključujući i Kyliana Mbappéa, kapetana francuske nogometne reprezentacije čiji su roditelji kamerunskog i alžirskog podrijetla. U obraćanju medijima, Mbappé je rekao da se Francuska nalazi u krucijalnom povijesnom trenutku i pozvao na “glasanje protiv ekstremista koji žele podijeliti zemlju.”

Kampanja za formiranje “republikanskog bloka” kojime bi se spriječio dolazak krajnje desnice na vlast i nije novost u Francuskoj. Kada je 2002. godine Jean-Marie Le Pen, otac Marie Le Pen i tadašnji predsjednik krajnje desnog Nacionalnog fronta, nenadano dospio u drugi krug predsjedničkih izbora, bio je to ogroman šok. Milijuni su ljudi prosvjedovali, a francuske su lijeve stranke, od socijalista, komunista pa do zelenih, pozvale birače da podrže njihovog dotada zakletog neprijatelja, Jacquesa Chiraca. Chirac je naposljetku premoćno pobijedio u izborima na kojima je preko 80% ljudi izašlo na birališta, ali mu je pobjedu zasjenila činjenica da je desničar Le Pen svemu unatoč dobio 5,8 milijuna glasova, više no ikada u francuskoj povijesti.

Od 2002. naovamo, ekstremna je desnica promijenila ime, vodstvo i ublažila svoju retoriku kako bi se prikazala respektabilnom, “mainstream” strankom, pa unatoč formiranju novog lijevog bloka i prosvjedima, posljednje ankete pokazuju da Nacionalno okupljanje i dalje vodi, ispred Narodne fronte te Renesanse i njihovih saveznika. Da bi se shvatilo kako se Francuska politika našla tu gdje jest, treba se prisjetiti niza događaja koji su u posljednjem desetljeću doveli do oslabljenja tradicionalne socijalističke ljevice i centralnije desnice, te naposlijetku do legitimizacije krajnje desnice.

  • Krah tradicionalnih lijevih i desnih stranaka

Dana 6. svibnja 2012. ulice Pariza bile su pune ljudi koji su slavili pobjedu socijalističkog kandidata Françoisa Hollandea na predsjedničkim izborima. Na prepunom trgu Bastille u XI. arondismanu Pariza Hollande je kazao: “Čuo sam vašu želju za promjenom”. Nakon godina odricanja, obećao je oporavak i rast. Kampanju je vodio pod motom “Promjena dolazi sada” čime je aludirao na to da će biti sušta suprotnost bivšem predsjedniku Nicolasu Sarkozyju (iz desničarske stranke UMP, Saveza za narodni pokret, današnjih Republikanaca). Hollande je obećao da će biti “normalan” predsjednik, netko tko će se obračunati s pohlepnim “financijskim sektorom” i urediti porezne politike.

Obećao je veće oporezivanje najbogatijih, bolje zdravstvo, školstvo, te ozakonjenje istospolnih brakova, dok je Sarkozy u kampanji obećavao reformu mirovina, smanjenje broja javnih zaposlenika te, prije svega, pooštrenje migracijskih politika. Inzistiranjem na temi imigracije nadao se pridobiti glasače ekstremne desnice, Nacionalnog fronta Marine Le Pen (Le Front National je preimenovan u Rassemblement national, Nacionalno okupljanje, 2018. godine). Le Pen je, nakon što je naslijedila svog oca na čelu stranke 2011., pokrenula pravu operaciju promjene imidža Nacionalnog fronta kako bi ga učinila prihvatljivijim neradikalnim glasačima, te je u prvom krugu izbora osvojila treće mjesto. Na četvrtom mjestu po broju glasova zasjeo je te godine Jean-Luc Mélenchon, kandidat tadašnjeg Lijevog Fronta (Front de gauche) .

Na kraju Hollandeove petogodišnje vladavine, tek je 12% Francuza imalo pozitivno mišljenje o njemu. (Matthieu Riegler / CC BY 3.0)

Petogodišnja vladavina Hollandea koja je započela obećanjima o promjeni, završila je kao fijasko za socijaliste i njihovog predsjednika koji je brzo ušao u povijest kao najnepopularniji francuski predsjednik ikada. Već je 2013. tek 26% Francuza imalo dobro mišljenje o njemu, a 2016. samo 12%. Iako je tijekom svog predsjedništva izglasao povijesno relevantne zakone poput ozakonjenja istospolnih brakova, često mu se zamjeralo da je “mekušac”, nestalan u svojim politikama i da je iznevjerio obećanja o borbi protiv “financijskog sektora” i o poboljšanju životnog standarda.

Predsjedničke su izbore 2017. godine francuski socijalisti dočekali na koljenima. Hollande, svjestan svoje nepopularnosti, odlučio se ne kandidirati, a njegov je “nasljednik”, kandidat socijalista Benoît Hamon, osvojio tek 6.4% glasova u prvom krugu. No Republikanci se nisu uspjeli domoći vlasti niti 2017., niti pet godina kasnije.

Nicolas Sarkozy se 2017. vratio u politiku, preimenovao svoju stranku UMP u Republikance, pa zatim izgubio na unutarstranačkim izborima od Françoisa Fillona, kojega je 2007. postavio za premijera. Fillonovu je predsjedničku kampanju obilježila afera Penelopegate, nazvana po njegovoj supruzi, Pénélope. Naime, istraživački tjednik Le Canard Enchaîné otkrio je da je Fillonova supruga bila plaćena 500.000 eura bruto za posao parlamentarne asistentice svojega muža, te 100.000 eura za posao književne savjetnice časopisa Revue des Deux Mondes, bez da je postojala ikakva naznaka da je te poslove zaista i obavljala. Protiv supružnika je otvorena istraga, ali je Fillon svejedno dobio 20% glasova u prvom krugu izbora, što mu ipak nije bilo dovoljno za prolazak u drugi krug.  Fillon je 2022. osuđen na četiri godine zatvora, a Pénélope uvjetno na dvije. Na predsjedničkim izborima iste 2022. godine, Fillonova nasljednica Valérie Pecresse nije niti prešla prag s osvojenih 4,8% glasova;  a mogla se tješiti samo time da je kandidatkinja Socijalista, Anne Hidalgo, prošla mnogo gore (tek 1,8% glasova).

  • Elitni outsider Macron

Tradicionalnu je premoć socijalista i desnice 2017. godine razrušio Emmanuel Macron koji je svoju stranku “Naprijed!” (En marche) osnovao tek godinu dana prije izbora, u travnju 2016. Macron je slijedio tradicionalnu putanju većine francuskih političara – sin iz liječničke obitelji više srednje klase, diplomirao na Visokom institutu za političke znanosti i Školi državne administracije, dvjema “tvornicama” francuskih političkih elita. Potom se okušao u privatnom sektoru (bankarstvu) zatim postao savjetnik te ministar gospodarstva u Hollandeovoj vladi. Ipak, u kampanji za izbore 2017., uspio se predstaviti kao outsider, centrist koji je logičan izbor za sve one koji ne žele dati glas političkom establishmentu i kojima su Le Pen i/ili Mélenchon preekstremni. Pobjedom nad Le Pen u drugom krugu izbora 2017. godine, Macron je postao najmlađi francuski predsjednik, kojemu je uz to predsjednička utrka bila prva politička utrka u životu (u Francuskoj bi se očekivalo da predsjednik, prije nego što li postane predsjednik, iza sebe ima makar kakvu karijeru gradonačelnika, lokalnog zastupnika ili slično).

Macron je dobio nadimak Jupiter, zbog svoje želje da bude predsjednik “jupiterskog tipa”, a ne “normalni predsjednik”

I prije no što se nastanio u Elizejskoj palači Macron je dobio nadimak Jupiter, po vrhovnom bogu Rimljana, zbog želje da bude predsjednik “jupiterskog tipa”, a ne “normalni predsjednik” (neskrivena aluzija na Hollandea i njegovu nepopularnost) jer to “destabilizira Francuze.” Bog Jupiter dominantan je i autoritativan, što je s vremenom postala i osobina francuskog predsjednika, nesklonog kompromisima, ali sklonoga (zlo)upotrebi ustava koji mu omogućava da izglasa zakone bez podrške parlamenta (ako parlament nakon toga ne izglasa nepovjerenje Vladi unutar 24 sata).

Macronu se već pet mjeseci nakon izbora popularnost – postotak ljudi koji odobravaju njegovu vladavinu – prepolovila (sa 66% na 32%). Unatoč tome što se i u kampanji prikazao kao kandidat centra, ubrzo je počeo provoditi politike koje su pogodovale bogatijima, i samo njima. Ukidanje poreza na bogatstvo na samom početku mandata trebalo je potaknuti bogataše na ulaganje u  Francusku. Analiza koju je francuski dnevnik Le Monde objavio pet godina kasnije pokazuje da nema dokaza da je ukidanje tog poreza pogodovalo francuskom gospodarstvu. Macronu se od samog početka zamjera i svojevrsna arogancija i prijezir prema “malom čovjeku”, bilo u kontekstu donošenja zakona o radu (po kojemu je u Francuskoj olakšano zapošljavanje i otpuštanje ljudi) čije je protivnike u nekom trenu nazvao “lijenčinama” ili nerazumijevanju problema radničke klase. Emblematičan je primjer ovoga kada je Macron jednom mladom vrtlaru bez posla dobacio da će “ako samo pređe cestu, naći posao”.

Tek godinu dana nakon izbora, Marcon se suočio s jednim od najvećih izazova svog prvog mandata, masovnim prosvjedima “Žutih prsluka” koji su se krenuli buniti zbog povećanja cijena goriva. Prosvjedi su se iz predgrađa i ruralnih sredina prelili u ostatak zemlje i pretvorili u široke prosvjede protiv establišmenta a, između ostalog, pokazali su jaz između “pariških elita” i ostatka zemlje, poglavito radničke klase.

­­
Prosvjedi nisu spriječili Macrona da opet pobijedi na izborima 2022., no uz najnižu izlaznost od 1969.

Prosvjedi i ostale nepopularne mjere nisu spriječile Macrona da opet pobijedi na izborima 2022. godine, no razmjeri snaga između njega i Le Pen su se izmijenili. Dok je 2017. pobijedio Le Pen s 64% glasova, pet godina kasnije je osvojio 59%, a na glasanje za njega u drugome krugu ne treba gledati kao na (samo) potporu njegovoj politici, već kao na glasanje protiv Le Pen. Izlaznost je u drugom krugu izbora 2022. godine bila za Francusku niskih 72%, najniža od 1969. Na parlamentarnim izborima iste godine u lipnju, Macronova stranka nije osvojila apsolutnu većinu.

U drugom predsjedničkom mandatu Macron je svoju stranku preimenovao u Renesansa (Renaissance), naprasito proveo izrazito nepopularnu mirovinsku reformu kojom je dob odlaska u mirovinu podigao sa 62. na 64. godine i izazvala niz burnih prosvjeda diljem zemlje, dok je diskurzom i nekim politikama skliznuo s centra k desnici.

U prosincu 2023., njegova je vlada donijela zakon kojime se ograničava imigracija, a koji kao da je prepisan iz programa ekstremne desnice. Iako je na početku zakon trebao odražavati lijeve i desne politike, Republikanci su u tekst zakona ubrzo dodali mjere restrikcija za dobivanje socijalnih naknada za strance, ukidanje mjera kojima se djeci stranaca koji žive u Francuskoj daje pravo na automatsko dobivanje državljanstva i ukidanje jedinog zdravstvenog osiguranja  dostupnog nedokumentiranim migrantima. Le Pen je zakon podržala, dok je gotovo četvrtina zastupnika glasala suzdržano ili protiv njega. Zakon je također prouzrokovao raskol u Macronovoj vlastitoj stranci, te je nekoliko zastupnika odlučilo izaći iz vlade.

Nakon te je krize, u siječnju 2024., Macron odlučio presložiti vladu. Kazao je da među ministrima želi “revolucionare, a ne menadžere”. Novi je premijer postao 34-godišnji Gabriel Attal, dosad najmlađi premijer Pete republike i prvi premijer koji je otvoreno homoseksualac. Izbor Attala, najpopularnijeg člana prethodne vlade (na poziciji ministra za obrazovanje i mladih te zatim vladinog glasnogovornika), treba gledati kao pokušaj Macrona da se približi mladima i odvrati ih od glasanja za krajnju desnicu.

  • Normalizacija ekstremne desnice

Ekstremna desnica, tj. stranka Nacionalno okupljanje, je mladima postala sve privlačnija otkako se, pod vodstvom Marine Le Pen odmakla od izvorne, radikalne politike stranke Jean-Marie Le Pena, koji je podržavao smrtnu kaznu, bio poznat po izjavi da je Holokaust tek “povijesni detalj” te krivio imigraciju za masovnu nezaposlenost i nasilje. Le Pen je također branio upotrebu mučenja koje su provodile francuske trupe u Alžiru.

Kada je Marine preuzela vodstvo stranke 2011., na nju se gledalo kao na “žensku, dugokosu verziju njezinog oca”, piše novinar Nicholas Vinocur za Politico. No otada je Marine Le Pen “očistila” stranku od kadrova svoga oca, te je 2015. i njega izbacila iz stranke. Ime stranke je 2018. promijenila iz Nacionalnog fronta u Nacionalno okupljanje, pazila da se drži dalje od polemika i ogradi od izjava zbog kojih bi se njezinu stranku moglo nazvati rasističkom, antisemitističkom ili homofobnom. Prelazak u “mainstream” joj je omogućio i ulazak Erica Zemmoura u predsjedničku utrku 2022. Zemmour propagira mnogo radikalnije stavove od Le Pen. U karijeri polemičara postao je poznat po kritikama feminizma (točnije “feminizacije društva”), LGBTQ prava (koje naziva propagandom) i islama (koji smatra nekompatibilnim s Francuskom).

­
Le Pen je predsjedništvo stranke predala u ruke 28-godišnjem Jordanu Bardelli, koji ju je nadmašio po popularnosti.

Le Pen je u međuvremenu predala predsjedništvo stranke 28-godišnjem Jordanu Bardelli koji je u travnju 2024 prema jednoj anketi bio drugi najpopularniji političar u Francuskoj, iza bivšeg ministra Eduarda Philippea i ispred Marine Le Pen. Stranka se 2024. ogradila od suradnje s njemačkom ekstremno desnom strankom, AfD-om, za koju je Le Pen izjavila da je preekstremna. Do razlaza je došlo nakon što je vodeći kandidat AfD-a na europskim izborima, Maximilian Krah kazao da “nisu svi SS-ovci (pripadnici Schutzstaffela, glavne paravojne organizacije Adolfa Hitlera) bili kriminalci.” U Francuskoj, koja se diči svojim pokretom otpora, takva izjava ne sjeda dobro, pa je Le Pen vjerojatno ocijenila da bi mogla izgubiti glasače ako nastavi suradnju s AfD-om na europskoj razini.

Međutim, stranka Marine Le Pen i dalje bazira svoj program na idejama koje se vrte oko protekcionizma, nacionalne preferencije (za izvorne Francuze, nauštrb stranaca) što se tiče dobivanja poslova i pristupa socijalnim beneficijama. Bardellina se kampanja za Europske izbore zasnivala na ograničavanju slobodnog kretanja migranata i uvođenju kontrola na državnim granicama. A među njihovim kandidatima za parlamentarne izbore, mnogi izražavaju mnogo ekstremnije stavove no samo vodstvo stranke, primjerice simpatije prema višijevskoj vladi ili antisemitske stavove, piše Le Monde.

  • Glavna tema – imigracija

Ako je vjerovati anketama, imigracija jest jedna od tema koja je bila i ostala bitna Francuzima. Prema anketi koju je proveo ured za ispitivanje javnog mijenja Ipsos na uzorku od 11 531 osobe, u svibnju 2024., na pitanje koji bi trebali biti glavni prioriteti Europske unije sljedećih godina, većina je ispitanika odgovorila “regulacija imigracija” (42%), zatim “klimatske promjene” (32%) i “borba protiv inflacije” (31%). Prema nekim drugim anketama, glavna je preokupacija Francuza njihova kupovna moć, iako po pitanju plaća Francuzi stoje puno bolje u usporedbi s drugim europskim zemaljama. Tako se kupovna moć (korigirana u odnosu na stopu inflacije) povećala za 5,7% između 2019. i 2023. (u odnosu na povećanje od 1,4% u Njemačkoj), po pisanju ekonomskog dnevnika Les Echos.

Migracijske se politike tako ne promatraju samo kroz prizmu njihovih ekonomskih posljedica za zemlju, već naročito u sklopu kulturno-društvenih implikacija imigracije. Islam i njegovo mjesto u društvu su tako već tradicionalne teme uoči francuskih izbora. Francuska ima jedan od najvećih postotaka muslimanskog stanovništva u Europi i muslimani čine oko 10% francuskog stranovništva. Primjerenost nošenja muslimanskog vela jedna je od učestalih debata u francuskom društvu. U Francuskoj je 2004. zabranjeno je nošenje velova (hidžaba) u javnim školama. Godine 2011. je Francuska postala prva zemlja koja je zabranila nošenje vela koji potpuno prekriva lice (burka), a 2023. je zabranjeno nošenje abaya (širokih, dugih haljina) u državnim školama.

Pitanje nošenja vela je vezano uz sekularizam i zakon iz 1905. godine prema kojemu se jasno propisuje odijeljenost Crkve i Države i prema kojemu se također jamči sloboda religije. Međutim, tumačenje zakona se s vremenom promijenilo, pa se na njega počelo pozivati kako bi se zabranilo isticanje religijskih simbola u javnim, državnim prostorima (primjerice državnim uredima ili školama). I iako bi se u principu to moglo odnositi na bilo koju religiju, pa se recimo u školi ne bi smjeli nositi veliki križevi, mjera uglavnom disproporcionalno brani nošenje vjerskih simbola i odjeće osobama muslimanske vjeroispovijesti.

Nedavno je i francuska nogometna federacija objavila igračima da, dok igraju za nacionalni tim, neće moći prakticirati ramadanski post. Među diskriminiranim skupinama, muslimani su u Francuskoj najčešća i najpostojanija meta napada iako su i antisemitski napadi postali češći u prvom tromjesečju 2024. Između siječnja i ožujka zabilježena su čak 366 antisemitska “napada”, što je povećanje za 300% u odnosu na prošlu godinu.

Prema zakonu iz 1978. godine, u Francuskoj je prikupljanje statističkih podataka o rasi gotovo pa zabranjeno tj. dopušteno je samo u iznimnim slučajevima, uglavnom kada se radi o znanstvenim istraživanjima ili javnom interesu. Ta zabrana otežava prikupljanje statistika o rasistički motiviranim (verbalnim i fizičkim) napadima. Ipak, prema nekim statistikama o nacionalnoj sigurnosti za 2023. godinu, broj napada rasističkog karaktera povećao se čak za 32%.

  • Ideološka kampanja

I u trenutnoj se kampanji imigracija nametnula kao jedna od glavnih tema. Jordan Bardella je tako najavio mjeru kojom bi se spriječilo sve osobe s dvostrukim državljanstvom da se zaposle na “iznimno osjetljivim” pozicijama. Iako i Le Pen i Bardella ističu da bi se radilo o poslovima koji se tiču nacionalne sigurnosti, lista takvih zanimanja bi trebala biti proglašena “dekretom”. Istodobno, desnica kapitalizira i na pitanjima vezanima za ekologiju i klimatske promjene. U kampanji za europske izbore, Bardella je na sastancima s ribarima, vinogradarima i ostalim poljoprivrednicima govorio o “tiraniji nevladinih udruga” i “onih koji pišu zakone, a da ne poznaju stanje na terenu”, kritizirajući politiku Marcona i Europske unije. Također je kazao da bi Francuska trebala raskinuti sporazume o slobodnoj trgovini, i najavio da će dobna granica odlaska u mirovinu za one koji su počeli raditi prije 20. godine života (i imaju 40 godina staža) biti 60 godina. U vanjskoj politici Bardella je istaknuo Rusiju kao prijetnju francuskim interesima, iako se njegovoj stranci godinama prigovara bliska (financijska) veza s putinovskom Rusijom.

Ljevica također svoj program ne temelji samo na blokiranju desnice, već i na nizu socijalnih mjera, kao primjerice na progresivnom oporezivanju koje bi porezni teret prebacilo na one koji zarađuju više od 4000 eura mjesečno. No mnogi se političari lijevog bloka žale da je u ovako kratkoj kampanji teško nametnuti slične teme budući da se radi o izrazito ideološkim izborima. U medijima se posebice kritizira Jean-Luca Mélenchona, vođu stranke Nepokorene Francuske, kojega se predstavlja kao svađalicu burnog temperamenta, i njega i stranku proziva za (navodni) antisemitizam . Mélenchon je nedavno na blogu napisao da je antisemitizam, prilikom javnih okupljanja, tek “povremena, ograničena” pojava; stranka je odbila sudjelovati u maršu protiv antisemitizma 12. studenog 2023., iako su to obrazložiti činjenicom da ne žele sudjelovati u povorci u kojoj će biti i Nacionalno okupljanje, stranka koja je povijesno surađivala s nacistima. Novoj Narodnoj Fronti se posredno zamjera antisemitizam zbog koalicije s Mélenchonom, a ni u samom bloku i stranci nema konsenzusa o tome bi li Mélenchon bio dobar izbor premijera u slučaju pobjede lijevog bloka. Mélenchon je naime na glasu kao nedemokratičan vođa koji često blokira sve koji se ne slažu s njime. Bivši je predsjednik François Hollande, sada regionalni kandidat ljevice u departmanu Corrèze, kazao da bi Mélenchon trebao “zašutjeti ako želi napraviti uslugu lijevom bloku”.

Macron u svojem programu obećaje više suradnje i, opet, centrizam, ne skretanje u “krajnosti”. Mnoge su nedavne izjave, ne samo njega već i njegovih zastupnika, kritika ne samo ekstremne desnice, već i lijevog bloka i izjednačavanje “ekstremizama na ljevici i desnici”. Time se Macron sve više udaljio od ljevice, a ankete upućuju na to da će sam parlamentarnu većinu jako teško formirati.

Prema anketama, najvjerojatnije će Nacionalno okupljanje i saveznici postati najveća skupina u parlamentu, bez osvajanja većine. Bardella bi u tom slučaju, ako održi riječ, odbio biti premijer manjinske vlade; u slučaju da Nacionalno okupljanje i saveznici pobijede i dobiju većinu, doći će do kohabitacije, što bi Macronu znatno otežalo posao. Takav bi scenarij predstavljao i prijelomni trenutak u kojemu ekstremna desnica kroji, prvi puta u Petoj republici, unutarnju politiku Francuske.

Nekoliko nedavnih događaja pokrivenih u medijima (za sada anegdotalno, budući da se ne radi ni o kakvom sistematskom prikupljanju podataka) upućuju na to da je dobar rezultat desnice na prethodnim izborima doveo do “slobodnijeg rasističkog i diskriminatornog govora” u javnosti. Nekoliko je aktivista i političara lijevih stranaka prijavilo da su ih pobornici Nacionalnog okupljanjabili verbalno ili fizički napali tijekom kampanje za parlamentarne izbore. Televizijska emisija Envoyé Special nedavno je napravila prilog o rasističkim ispadima koje je francuska državljanka afričkog porijekla doživjela ispred kuće, od susjeda. Susjedi je, kažu, nazivaju “bonobo”, imitiraju majmunski govor iz susjednog dvorišta, a pred novinarskom su joj kamerom slobodno kazali da “bježi” i da “oni mogu što žele jer su svoji na svome”. Iako je ispad šokirao mnoge, Marine Le Pen je kazala da se ne radi o rasizmu već o prepiranju među susjedima. Koji god da bude rezultat izbora, obitelj Le Pen, Bardella i ostatak ekstremne desnice su već neizbrisivi dio francuske politike, francuskog društva. Teme koje su iz godine u godinu nametali u televizijskim debatama, novinskim intervjuima, na društvenim mrežama i u predsjedničkim kampanjama, pomaknule su Overtonov prozor dobrano udesno.