Prijedlog Zakona o jeziku je mjestimično rubno pismen, a o logici da se i ne govori, ali ima svoju, naoko skrivenu, svrhu

Uz to što smatra da je Zakon o jeziku nepotreban Nikola Petković izdvojio je neka od spornih mjesta Prijedloga: odnos standardnog jezika i idioma, položaj manjina … Zaključuje da je njegov smisao samo u povećanju broja sinekura

• U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nacrt Zakona o jeziku predstavili su početkom kolovoza ministrica Obuljen Koržinek i ministar Fuchs (Davorin Višnjić, Pixsell)

• Nikola Petković, profesor na Sveučilištu u Rijeci i književnik, filozofiju i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a komparativnu je književnost doktorirao na University of Texas at Austin.

• Uvod

Nisam lingvist. Korisnik sam jezika. Nekoliko njih. Materinji mi je čakavski. Po ocu sam štokavac. Iz miješanog sam naprasno prekinutog cuni-linguisma u reproduktivne svrhe. Nakon čega sam pio riblje ulje na limenu žlicu i izrastao u književnika; dakle izuzet sam iz zakona. Ne znam što me sleduje kao člana akademske zajednice, ali, sudeći po šutnji moje kolegijalne kripto-kaste iz resora društvene humanistike, bojim se: sve ili ništa. No, dok se ništarija svega ne dogodi, kao književnik povlašten sam i  jednakiji od jednakih, jer smijem griješiti i na mene se Zakon o jeziku ne odnosi. Ovako gledano, još jedna potvrda da su pisci i pisice u Hrvata dno dna hranidbenog lanca duha. Ni pred zakonom nismo jednaki!

Ipak smatram, kao korisnik i hrvatskog standardnog jezika, da, kada već nešto kritiziram, trebam imati i neku ideju što napraviti s jezikom koji realno jest u problemu.

Po mojemu sudu, donošenje zakona o jeziku nije put da se jezik ‘pripitomi’ ili standardizira, a kamo li obogati ili razvije. To se radi obrazovanjem, gramatikama, pravopisima; radi se unutar a ne izvan jezika.

Problem je tu. Postoji. Treba ga riješiti. Ali nikako bilo kakvim preskriptivizmom, a kamoli zakonom o!!! Iako moje mišljenje ovdje, da citiram premijera, nije tema, jer tu samo kao korisnik jezika djelujem iz dužnosti, a ta je da naglas pomno pročitam dostavljen nam Zakon o jeziku, reći mi je da se gotovo u svemu, ako ne u svemu, slažem sa stavovima Anđela Starčevića, Dubravke Sarić, poglavito Mate Kapovića (jer njegove sam radove nešto pomnije pratio). Njih zainteresirani mogu čitati u knjizi Jeziku je svejedno u izdanju Sandorfa (2019)^[i]. Ako ni zbog čega drugoga, ono zbog toga da si hladno osvijeste da su svi ovakvi preskriptivistički zahvati isključivo političke a tek uzgred, izlike radi, lingvističke, gramatičarske, pravopisne… pravogovorne naravi.

Zakoni poput ovoga dosjetničarsku definiciju jezika prema kojoj je jezik komunikacijski sustav kojega štiti vojska, policija i mornarica, a sve su drugo dijalekti, kontekstualno, čini jedinom stvarnom. O tome i sličnom sam, pišući o čakavskom (i kajkavskom) varijetetu, odnosno jezicima, pisao u knjizi Identitet i granica^[ii] u poglavljima: „Gdje se, kako se i da li se danas odlažu trupla? Koliko su satanske pređe satanske?“ 96-148 i „Udvojeni u prijevodu: jezik, identitet i kolonizacija psihe pojedinca“ (149-196).

Ponavljam, standardizacija je potrebna, ali po starom hrvatskom načelu: bottom up, stratifikacijski od temelja, a ne po ovome bottoms up pa tko nam, prvi što prekršajno što kazneno, svoga na svome, natakne!

Ovo što slijedi konture su mojih stavova i ideja, ali to ovdje, kako bi rekao čovjek kojemu je Zakon uručen na putu ka saborskoj proceduri i to namjerno u ljetno doba kada i bibliomani rone i plivaju prateći sve samo ne vijesti… nije tema. No, to nije razlog da ne čitamo zajedno.

Jeziku je, kako je to, rekli smo, ustanovio trojac SKS (Starčević, Kapović, Sarić) svejedno^[iii]. On je sustav koji sebe generira i regenerira van i mimo zakona, odnosno unutar svojih zakona, a oni nam se, opetovano pokušajno, pod vaspitnom, palicom Matice hrvatske, vraćaju poput sablasti: iz svih smjerova vremena. Iako je Edgarov (Poea) Gavran, u jednom trenu u vremenu literarno obećao nikad više, ni to obećanje ptić taj nije održao, jer se njegov preskriptivni pjev ovaj put oglasio iz budućnosti koja teče i u maticu hrvatske kulture uputio zakonski demokratski imperativ koji se odnosi na jezik, a odaziva se na ime: Zakon o jeziku. Zakon koji, osim što, čini se, kani preskribirati (propisati) i proskribirati (zabraniti) upotrebu riječi u hrvatskom jeziku—onih riječi koje u tom jeziku žive na način da nisu hrvatske. Iako generiran u Matici hrvatskoj, u javnost, nakon što su ga Matičari predali u Sabor, potom najavili javnu raspravu, kao Prijedlog, ovaj nam Zakon dolazi s adrese Ministarstva znanosti.

• O maticama i trutovima, ili koliko košta podstanarstvo u vlastitoj glavi?

Da je mužjak matice trut nikada mi nije bilo jasnije. Jasno mi je da jasnije ne može biti iz ovog razloga: sama premisa čišćenja jezika od riječi koje su u istom tom jeziku žive tako da nisu riječi tog jezika temelji se na paradoksu najprije mentalnog i posljedično lingvističkog podstanarstva. Kako podstanar za stan u kojemu stanuje na način da stan nije njegov, plaća rentu kao njegov korisnik, tako će korisnici jezika koji će u javnome prostoru rabiti riječi-podstanare, za njihovu krivo-tvorbu i izgovor odnosno ispis, plaćati kaznu. I mutavom je u jeziku Marice Hrvatske jasno da se ovakva ideja može roditi samo u primozgu onoga tko je podstanar u vlastitoj glavi.

Nacrt je priredila Matica hrvatska (Neva Žganec, Pixsell)

Zakon o jeziku je nepotreban. Jedan je moj kolega-pisac u svojoj kolumni napisao da nije loš, ali da nije potreban. Veoma lijepo odgojeno od njega, ali nije potrebno baš uvijek biti pristojan. Postoji logika koja kaže: ako nešto nije potrebno tada je nepotrebnost nečega što je nepotrebno početak, sredina i kraj svake rasprave o tome nepotrebnom. Dalje, budući da se rasprava bavi nečim nepotrebnim, sama je rasprava o tomu nepotrebnom, nepotrebna! A nepotrebna je, jer je, prisjetimo se, rasprava o nepotrebnom. Znam da idem pješke, ali mozak koji je sklepao prijedlog Zakona o jeziku gmiže, što je pred-pješačka faza homo Croaticusa Erectusa, tako da se i pješačenje u argumentaciji, subjektu u niskome startu na predstraži takozvanih nacionalnih interesa, može činiti kao sprint. Ostalima, koji zaista koriste mozak kao sredstvo za rad, ispričavam se na meni pravno zasada nepoznatom jeziku.

Prije no što pomno za vas pročitam dijelove ovoga što je preda mnom, osvrnut ću se na jedan od bisera koji se nalazi u samom  uvodu u prijedlog ‘Prekršajnog KZ o jeziku’. U tom je biseru javni red i mir logike žešće  poremećen sljedećom kontradikcijom u nastajanju:

„Hrvatski standardni jezik sustav je uređen normom na svim jezičnim razinama, autonoman je i neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika te je nužno da svi uče njegova pravila tijekom školovanja. Kao takav nadregionalni i nadidiomski sustav, hrvatski standardni jezik omogućuje nesmetano i jasno sporazumijevanje na svim područjima“.

Da bi poslije, u istom dokumentu, Nepoznat Nitko, rekao:

„Hrvatski jezik obuhvaća suvremeni nadregionalni hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika“.

Pod pretpostavkom da je ovaj dokument napisan na meni razumljivom jeziku, pitam se kako se ovaj drugi ulomak slaže s dijelom prvoga u kojemu se tvrdi da:

„Hrvatski standardni jezik sustav je uređen normom na svim jezičnim razinama, autonoman je i neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika?“

Znači li to možda ovo: (a) servilno prema jezičnim manjinama, odnosno dijalektalcima onako nedajbože politikantski: politički, hrvatski standardni jezik obuhvaća sve što je, što je bilo, što će biti, ono moguće, ono stvarno, dakle bremenit je do makaronštine, odnosno bastardluka; zapravo je NeHaJan… dok je lingvistički, isti taj jezik, čist do suza: a čist je jer je NeJaHan (Nezavisni Jezik Hrvatski) a nikim je jahan jer je autonoman  i neovisan od cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatskom narječju (čakavskom, kajkavskom i štokavskom) i njihovim idiomima te idiomima kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu…,

Umovi Marice Hrvatske, odlučite se, jer ovo je postavljeno u binarnoj opoziciji: je li HSJ neovisan o drugim idiomima hrvatskoga jezika  ili su oni utkani u  (u svim svojim funkcionalnim stilovima), jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku, kao i hrvatska narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko) i njihove idiome… To bar ne bi trebalo biti teško; ono, braćo i pokoja sestro s pravom glasa na gumnu: idemo: ili-ili?! Pa da zaokružimo dok nam još ruke nisu prekršajno do kazneno vezane. Kako i čime sastavljači ovog dokumenta mogu i pokušati misliti da ovakva operativna proturječnost može proći nezapažena? Nije valjda da je hrvatski standardni jezik standardan, a hrvatski jezik (koji je tu terminus major) nestandardan?

Ljudi nisu ni približno glupi kakvim ih jezikobrižnici zamišljaju. Ali, nije li sama činjenica da zamišljaju da hrvatski, ili bilo koji drugi narod, treba skrbnike, da jezik treba nekoga da umjesto govornika i korisnika jezika misli… da im propisuje i zabranjuje što i kako govoriti… nekovrsni autogol?

No, iako smo na samome početku, to nije sve, jer ovaj se (a)logični logički kalambur teatra obitelji malog naroda nastavlja tvrdnjom iz uvoda u raščlambu članaka pa kaže:

„Ovim se Zakonom potiče uporaba svih idioma hrvatskoga jezika, svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika i hrvatskih povijesnih pisama u primjerenim prilikama, kao bitnih odrednica nematerijalne kulturne baštine i nasljeđa hrvatskoga naroda, što je osobito važno za njegovo očuvanje, njegovanje i budući razvoj“.

Osim što sintagma „budući razvoj“ pretpostavlja razvojnog joj prethodnika „prošli razvoj“ (naime: budući da razvoj traje u vremenu od (nerazvijene) sadašnjosti koja se razvijati može samo u smjeru k budućem, budući razvoj je pleonazam koji samo rubno pismenom, ali svakako nerazvijenom, umu, može pasti na okrajak ruba pameti…) s razvojem ili ne, i dalje se ne zna jesmo li ili nismo za sve idiome ćo, ke ne… ili za idiome spremni nismo.

I, da: koje su to „primjerene prilike“, koje logično za sobom vuku i „neprimjerene (ne)prilike“, a napose kako se to može razvijati jezik kojega se istovremeno i njeguje, ali i čuva do petrifikacije, kako bi se nesmetano ubuduće razvijao tako da ga se konzervira?! Čak i da ovaj naputak profunkcionira, pitanje je na kojem će ga se novozboru (ubuduće) primjenjivati?

No, kada to Maričari nisu u stanju, uozbiljimo se mi. Za početak, za razliku od njih, budimo bezinteresno istinski zainteresirani za jezik: konkretno za njegov život! Gledajte, ovo s autonomijom nad-standarda koji za sebe ovo da je nad još ne zna, ne da nije točno; to je jednostavno nemoguće, jer idiomi (dijalekti, paralekti, varijeteti…) HSJ su duboko isprepleteni s i utkani u HSJ; standardizacija jezika kao nadstandarda u odnosu na (pod)standarde (idiome, dijalekte, paralekte, varijete…) je primarno politička a posljedično lingvistička i to politikom navođene ‘lingvistike’ koja se prema HSJ odnosi kao prema mrtvome truplu kojega treba ‘standardizirati’ što čišćenjem od takozvanih tuđica što konzerviranjem u perceptivne i perceptološke (prirodne?) granice jezičnog teritorija.

Jezik je neutralan i, kao svaki sustav igra igru ektropije i entropije: te su dinamike imanentne, a sama fraza: Zakon o jeziku, itekako ukazuje da se ne radi o jezičnom, jezičkom… zakonu a još manje o imanentnom zakonu jezika već o izvana nametnutom, preskritpivnom i preskribirajućem/proskribirajućem zakonu o jeziku kojega sam prijedlog ‘o‘ ostavlja izvan i iznad predmeta-jezika, te time prijedlog Zakona o jeziku, upravo naslovni prijedlog o upućuje na to da je zakon o jeziku, jeziku izvanjski zakon.

Ovo je opasna preskriptivna forenzika gdje identitarno zagubljeni kidnaperi kolektivnog tijela hrvatstva, okupljeni u matično-medijevalnoj interesnoj skupini, bdiju nad njima idealnim, ali, ovako tretiranim, umrtvljenim tijelom jezika. Ali, bdiju bespotrebno, jer osim što nas stalno tjeraju da učimo da trebamo učiti pravilno govoriti i pisati, sve vrijeme nas neka devetnaestostoljetna ‘mrtva’ tijela na napuhavanje, podučavaju pravilima. Jezik je živ. Mi smo živi. Zbog čega dopuštamo licenciranim živim mrtvacima da nam trajno nastoje zombificirati jezik?

• SRZ: Ficleki za čas kratiti

Slijedi nekoliko ficleka za čas kratiti: na jednome od ne-mjesta u dokumentu piše:

„predlaže se, radi zaštite, poticanja razvoja i osiguranja slobode uporabe hrvatskoga jezika da se Zakonom o hrvatskom jeziku uredi službena i javna uporaba hrvatskoga standardnog jezika te u Hrvatskoj osigura sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku“.

Najprije:

(a) zanimljivo bi bilo razmisliti o uzajamnosti SRZ kategorija: sloboda, razvoj, zaštita? Ako se bilo tko, bilo što pa tako i jezik, slobodno razvija, razvija se u slobodi, a sloboda može biti sloboda samo ako je slobodna, a ako je sloboda slobodna od koga i čega je (slobodnu) treba štititi? I tko su to zaštitari slobode? Matica/Marica Hrvatska? I, (b) Jeziku kao sustavu komunikacije treba nečija „stručna skrb“? Kakvu to hijerarhiju pretpostavlja? Tko su to stručni skrbnici? Ili, skrbnici struke? Znači li to da netko tko će hrvatskije od mene i vas govoriti hrvatski paziti da ja/mi govorim/o pravilan hrvatski?

U međuvremenu, na putu ka budućem razvoju jezika pod paskom, idemo dalje i čitamo da je:

„Svaki nacionalni jezik nematerijalno dobro te obilježje identiteta i pripadnosti njegovu narodu, ali i nezamjenjivo zajedničko komunikacijsko sredstvo za izražavanje i sporazumijevanje o kojem je potrebno skrbiti na odgovarajući način“.

Nakon što se sjetimo valjda anacionalnih jezika i nabrojimo ih, obogaćeni za kolekciju nacionalno izmještenih nacionalnih jezika u nacijama bez nacionalnog im jezika: (švicarske/skog, brazila/skog, argentine/skog, meksika/čkog, kanade/skog… valjda) zapitajmo se: Kako se može o nečemu skrbiti na neodgovarajući način? Dobro, ne može se, ali neka nam netko kaže što je točno ovdje „odgovarajući način“ i kako se to na odgovarajući način o nečemu skrbi? Je li naš jezik toliko infantilan da treba skrbnike? Je li on jezik s posebnim potrebama da o njemu treba danonoćno skrbiti? A sada,

„Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) skrbi o zaštiti i osiguranju slobode uporabe hrvatskoga jezika, što uključuje osiguranje pravnih temelja za njegovu uporabu i razvoj te promicanje kulture hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi.“

Osim nepotrebnog trojnog ponavljanja riječi: uporaba, u samo tri reda teksta, što ukazuje na potrebu za budućim razvojem stila u sastavljača i ovo vapi za pitanjem: nije li hrvatski standardni jezik, kao uostalom i država mu, međunarodno i nacionalno pravno priznat (on kao jezik)? Koji to pravni temelji trebaju pravno priznatom jeziku jedne međunarodno pravno priznate neovisne države? Ostaju jedino parapravni, što drugo, i to oni oni utemeljeni na, štajaznam, ne valjda ‘parainstituciji’ koja je zapela na prelasku iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće.

Ili se, da ne kompliciramo, kada se radi o formiranju Vijeća za jezik, radi o još jednoj oazi za uhljebe koji će fehtati eure i od mojega poreza, sjediti u nekome od tijela, skrbiti o jeziku tako da nama frigaju jaja; pritom raditi zapravo ništa, jer su im ovlasti nikakve… jer u samome dokumentu stoji da:

„Za provedbu Zakona o hrvatskom jeziku nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva. Ona su osigurana u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2023. godinu i projekcijama za 2024. i 2025. godinu…“^[iv]

Dakle, ima se, može se. A ima se i od mog i vašeg, drugim riječima, našeg, poreza! A i to da su novci u pričuvi govori da se ovaj dokument dinsta godinama, desetljećima zapravo, koliko je meni poznato. Da matičini trutovi rovare po jeziku preko deset godina jasno je i iz moje kolumne starije od deset godina kada je ekipa pokušala provući ovakav nekakav zakon i nije u tome uspjela…^[v]

Pa nije valjda da je, poput onog Poeovog ukradenog pisma (Purloined Letter) gdje nam je rečeno da se do istine najteže dolazi kada nam je najprije ukradena a onda servirana pred nosom? Nije li i u ovom Prijedlogu ono prvo i najočitije ujedno i jedino važno? Nije valjda da su  jezikobrižnici kako bi mi u primorju rekli za torbare, brižni, da jezikoskrbnicima treba hljeba preko uhljeba?

• Budućnost budućeg neumjerenog razvoja u granicama zakona

Nastavimo u ime oca (i) jezika koji će, u svojem budućem razvoju, baš kao i budućnost sama, s nama ili bez nas, naći načina kako da se pobrine sam o sebi. A odgovor na pitanje, hoće li zakon umjeti da pjeva kao što je prijedlog pjevao o njem, pokušajmo potražiti u nastavku niske eMHa bisera. Gdje kaže:

„Zakonska regulacija službene i javne uporabe hrvatskoga jezika u pravnom je sustavu komplementarna sa Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina“.

Čemu, osim političkom poentiranju, treba ova stavka? No, da vidimo: ukoliko jezična, ili bilo koja druga manjina, u svojim pravima, obvezama, djelovanjima… jest komplementarna s bilo kojom jezičnom ili bilo kojom drugom manjinom, tada ne može biti riječi o većinama i manjinama nego o komplementarnim zajednicama. Ili, u hijerarhiziranom sustavu postojanje kojega detektiranje manjina, bez obzira na ishod, na tretman… implicira, riječ može biti ili samo o većinama ili samo o manjinama i to po načelu (uzajamne) komplementarnosti.

Sama ova rečenica o deklarativnoj dobrohotnosti zakonske regulacije jezika volontira slabosti cijele jezične finalne solucije u nastajanju, jer svoju nepotrebnost pokušava legitimirati pozivajući se na opravdano zaštitarski (onaj koji manjinu štiti od većine) odnos kojega svaka normirana i time jedina normalna kultura ima prema manjinama, odnosno, ovako gledano anomalijama. A ima jer manjinu treba štititi od većine. A zašto bi istom „zakonskom regulacijom“ kojom se jamče prava manjina, osiguravala prava većine? U ovakvom su suodnosu ‘manjina’ i ‘većina’ izjednačene. I od koga se to, pozivajući se na, ovdje i na nju primjenjiva, manjinska prava, jedina istinska manjina koja sebe vidi kao neprikosnovenu većinu (jednoznamenkast broj nikad u javnosti jasno imenovanih sastavljača ovog, kao, prijedloga) štiti? Nije valjda da se istih par njih (manjina) opravdava što po ne znam koji put grozničavo nastoji (svima, dakle većini) normirati jezik, a još manje je valjda da ovo radi, barem u primozgu svjesna da radi nešto supstancijalno minorno, nešto bespotrebno i beskorisno—nešto što, poznajući većinske navike što većine što manjine, neće zaživjeti nikad. Najprije neće jer je suvišno, a onda neće iz navike. I, ne znam u čijoj se dobrohotnoj i za jezik, koji je supstrat bića,  zaista ‘zabrinutoj’ glavi može roditi ideja da njih, recimo 5, nama kojih je više od 5, nameću okvir života u jeziku i života jezika? Jedino nekome kome je ‘kuća bitka’ pretijesna, a zanima ga okućnica dobitka!

Priča se nastavlja:

„U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj“.

Iako ne znam koja je razlika između ukupnosti i cjelovitosti ičega, a nekmoli jezika (jer cjelovitost je u ukupnosti sebe uglavnom sveukupno cijela) pitam se onako pučki: ako je hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture i ako se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj, smijem li ja isti taj jezik upotrebljavati i u privatnom životu ili sam nedvosmisleno upućen na ča ili kaj varijantu? Treba li mi dopusnica izdana od Vijeća za uporabu HSJ iza zaključanih vrata moje kuhinje? Ili spavaće sobe u kojoj spol nije jedan, jer:

„Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje, koriste se neutralno i odnose se jednako na muški i ženski spol.“

Sad,  uključuje li ovo spol i rod ili je rod iz spola izuzet? Je li spolno preskočen? Poistovjećuje li ga se sa spolom? I posljedično i ni po čemu važno: Je li Matica hrvatska ženskog roda ili spola? Da znam prije nego ispustim: O jeziku spole da ti pojem.

Bez obzira na rod spola, mi idemo international. Jer,

„kada nastupaju u međunarodnom okružju, u službenim i protokolarnim situacijama u kojima je osigurano prevođenje ili tumačenje, javnopravna tijela Hrvatske i njihovi zastupnici služe se, u pravilu hrvatskim jezikom.“

Ovakve ideje i prijedlozi posebno jasnom čine nepotrebnost ovakvog dokumenta; jer, ako je osigurano prevođenje ili tumačenje s hrvatskog tek tada bi logično bilo da govornici hrvatskog jezika koji se nađu „u međunarodnom okružju, u službenim i protokolarnim situacijama“ govore isključivo, a ne „u pravilu“ hrvatskim jezikom (jer će ih se prevoditi) ili je i kamarila stranački pripuštenih prevoditelja s Hrvatskog Do Zakona, još jedna ekipa nepotrebnih sinekuraca koji prate naše političare, u što ne vjerujem, jer ako su naši političari u stanju reći „D dej after jestrdej“ (J. Kosor) ili „piplmasttrastas, tenkju (Ingrid Antičević) čijeg se engleskog možete nauživati na snimci:

Ili ako, nedajbože govore kao ovaj dasa

Njima ne da treba prevoditelj; nasušno im je potrebna gorska služba delfskih gnjuraca … ali, ako već imaju prevoditelje, neka ne govore u pravilu hrvatski… neka govore hrvatski da ih cijeli svijet (u pr(ije)evodu) razumije! U suprotnom, fraza: u pravilu x… otvara vrata za izlazak iz pravila… ali tome, kao što smo se već u nekoliko navrata, čitajući ovaj dokument uvjerili, ne treba nikakav pravni temelj. Treba samo opravdanje da se mrčio papir da bi se oslobodila unaprijed oslobođena sredstva kojima bi se financiralo još jedno u nizu nepotrebnih i jalovih tijela naše ionako disfunkcionalne i time upitno potrebne (barem u ovom sastavu) administracije.

A sada o lektorima i lektorskim uslugama rode da ti spolno poju: I to u članku deset: „Tijela iz članka 8. stavka 2. ovoga Zakona dužna su na hrvatskom jeziku osigurati jezično uređenje normativnih akata, akata strateškoga planiranja, službenih publikacija i njihovih priloga te izvješća i drugih dokumenata iz svoje nadležnosti.“ Pitanje koje se ovdje postavlja je: ako je ikome jasno što točno znači: „i njihovih priloga te izvješća i drugih dokumenata iz svoje nadležnosti“,  nije li dosad već bilo tako? Što je ovdje, osim da ništa nije jasno, točno novo? I što je opasno: jer, tko određuje koji su to točno drugi dokumenti?, i koji je sadržaj, opseg i doseg „svoje/njihove nadležnosti“??? Osim po živote opasnog brisanog prostora arbitrarnosti što se dokumenata i nadležnosti  tiče, u ovoj jadnoj rečenici ništa (i) nije nešto novo, a upravo to ništa otvara još jedno esencijalno pitanje: po čemu je ovaj prijedlog (osim dokumenata i nadležnosti) različit od postojeće prakse, i je li uopće ikome, osim njegovim sastavljačima kao i svima koji se na našoj grbači (što također nije nikakva novost) kane uhljebiti u vijeće, ovaj prijedlog zakona potreban?

Kako bi rekla Ingrid Antičević, dbestizjettukam: hiritiz in (točka 3:

„Kako bi se u službenoj uporabi osigurala terminološka ujednačenost i standardizacija hrvatskoga jezika, lektori se u svome radu trebaju voditi odredbama ovoga Zakona, kao i odredbama drugih zakona o uporabi hrvatskoga jezika ako one nisu protivne odredbama ovoga Zakona“.

Točka 3 konačno ulazi u sferu preko ruba pameti: jer, što točno znači da se: lektori u svome radu trebaju voditi odredbama ovoga Zakona, kao i odredbama drugih zakona o uporabi hrvatskoga jezika ako one nisu protivne odredbama ovoga Zakona? Da li je ovaj zakon nad-zakon zakonima o jeziku koji već postoje (ako jesu, gdje su?) i koji bi to zakoni o jeziku bili zakoni koji se zakonski protive ovom zakonu o jeziku – zakonu koji još nije ni prošao javnu raspravu a već je uručen vrhuški? I to ravno iz Matice hrvatske? Ili, ako postoje zakoni koji su u potpunosti u skladu sa ovim zakonom kojega Matičari predlažu, čemu onda ovaj zakon? Da kaže da su drugi zakoni o uporabi hrvatskoga jezika koji nisu protivni odredbama ovoga Zakona u skladu sa ovim zakonom?

Ima toga još:

(4) „Kako bi se osigurala terminološka ujednačenost hrvatskoga jezika u službenim dokumentima na nacionalnoj i europskoj razini, lektori u tijelima državne vlasti i državne uprave sustavno izvješćuju Institut za hrvatski jezik i Vijeće za hrvatski jezik iz članka 17. ovoga Zakona o terminološkim nedoumicama ili leksičkim prazninama u hrvatskom jeziku koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga“.

Znači li to da nam je pored svih lektora potrebna i institucija Nadlektora? Ured Velikog Inkvizitora Jezika? Ili ne, možda pucam previsoko, možda je ovo samo mjesto na kojemu je ono Vijeće koje će se našim parama osnovati ipak našlo načina kako opravdati lukrativni honorar?! Zamišljam scenarij u kojemu će do Velikog Vijeća mjesečno doći jedna do tri riječi. Nestori će zaprimiti termin. Mućkati će glavama otečenima od težine misli… i naplatiti od nas, poreznih obveznika, prema njihovom zaštitarskom uvjerenju, svoje nasušno potrebne usluge.

• SRZII (Sat Razrednih Zajebnica)

Terenska nastava

Da ne razočaram temeljne zahtjeve Bolonjske reforme, posvetit ću se terenskoj nastavi:

„Javne obavijesti i promidžbene poruke u govorenom, pisanom (tiskanom ili rukopisnom) ili elektroničkom obliku donose se na hrvatskom jeziku“.

Ovdje ste matično u pravu, jer to da se javne obavijesti pišu isključivo na hrvatskom jeziku godinama je slučaj posvuda, čak i u nerazminiranim potencijalnim poljima smrti ili opetovano (ne)razminiranim područjima RH gdje, bez obzira na priljev govornika drugih jezika, pogotovo za turističke sezone, na ulazu u neobrađena minska polja isključivo na hrvatskom piše: OPREZ MINE? Što bi Englez ili Amer, kad vide da je to tamo MINE, s pravom čitali da je MOJE!!! A ako je nešto tvoje, ti slobodno ideš po to. I tako u ime jezične čistoće, duboko uvjeren da si svoj na svome, ugaziš u polje i odletiš u zrak. Jezik-Život 1:0. Krv-Tlo 1:1.

Razredna nastava: Most na rijeci Kaj

S terenske sad idemo na razrednu nastavu: „Nastavni predmet Hrvatski jezik u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju ostvaruje se tako da je u svakom razredu (svake školske godine) barem polovina njegova sadržaja izravno usmjerena na jezične teme, primjerice: usmenom i pismenom izražavanju, slušanju i govorenju, čitanju i pisanju, uključujući pravopis i pravogovor na hrvatskom standardnom jeziku, njegovim stilovima, gramatici, njegovoj književnoj i prevoditeljskoj uporabi, rječniku, povijesti i hrvatskim narječnim idiomima“.

Ali, kada se već Marica Hrvatska brine za stilove i hrvatske narječne idiome, možda je na vidiku i kazna. Ne Velikom Vijeću daleko milija, financijska, već u vidu prisilnog-dobrotvornog rada – da se svakoga tko se narječno (na rijeci valjda) krivogovorom ogriješi o pravogovor  osudi na dobrovoljni (dragovoljni) rad u kojemu bi pod paskom Vijećnika gradili narječni Most na rijeci Kaj na kojemu bi, kada ga sagrade, zabranili bilo kakav saobraćaj odnosno prometovanje. Za vrijeme gradnje logoraše neka čuva:

„Vijeće za hrvatski jezik koje je savjetodavno tijelo koje osniva Vlada i čiji je rad usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika.“

Hm, dok sam još na slobodi, slobodno se smijem pitati je li ovdje riječ o jeziku, ili o, ne znam, Velebitskoj degeniji, Sredozemnoj medvjedici (Morskom čoviku) ili pak mladici veprine da ju/ih netko za to certificiran mora štititi, njegovati, razvijati…  A ako to čini kolektivno tijelo koje je (samo) savjetodavno, legitimno je pitati koje su konzekvence, odnosno koji su sadržajni, pragmatični, utilitarni, pravni… dosezi savjeta i, što je puno bliže istini ove nakane: koliki je honorar za savjet koji je (savjet) nepatvoreni, primordijalni, iskonski krik poštenog/e Hrvata/ice koji/a radi na očuvanju hrv. jezika i identiteta? Pošto, dakle, savjet?  Jer, osim savjetodavnu, koju drugu svrhu, cilj, nadležnost… ovlaštenje ima Vijećnik/ca za hrvatski jezik? Dobro to na rijeci Kaj, ali inače?

Da Veliki Vijećnik neće biti sam jamči ovo:

„Sjedište Vijeća je u Institutu za hrvatski jezik koji za Vijeće obavlja administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove.“

Osim što Vijećniku radi društvo da ne prolupa od samoće, pitam se, ako Institut za Vijeće obavlja administrativne, stručne, tehničke i pravne poslove  što radi Vijeće? Joj, oprostite, sjetio sam se: daje savjete.  Dakle, ipak ima smisla: ljudi zaposleni u Institutu za jezik za istu će plaću raditi više da bi Vijećnici ubirali honorare izmišljajući savjete?

Sat prvorazredne zajebnice

I naposljetku (hrv. sada) slijedi ultimativni dokaz da je Matica Hrvatska paradigmatska institucija za razvoj i očuvanje misli na prijelazu s dvadesetog na devetnaesto stoljeće. Ovo su institucije iz kojih se, po načelu izvrsnosti i neprikosnovenog baratanja čistim hrvatskim jezikom, biraju sinekurci:  Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za filološke znanosti; Matica hrvatska; Leksikografski zavod Miroslav Krleža; Institut za hrvatski jezik; Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu; javna sveučilišta u Hrvatskoj (Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilište u Splitu te Sveučilište Juraj Dobrila u Puli); Hrvatsko filološko društvo; Društvo hrvatskih književnih prevodilaca; Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja; ministarstvo nadležno za vanjske i europske poslove

Šalu nastranu, ovo je alarmantno. Dakle, svi drugi, ne-članovi, su izuzeti od svjesne i osviještene uporabe hrvatskog jezika.  Ovo je jednostavno nerazvijena misao kojoj je ideja prelaska s dvadesetog na devetnaesto stoljeće nesmotreno upućeni kompliment; no, obzirom na to od koga dolazi, drugo nije ni za očekivati. Iako se ne slažem s ovim pred-preporodnim bedastoćama, kad su već tu prevoditelji, zašto nema nikoga iz Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnika?  Gdje su novinari… udruge i institucije koje se bave umjetnošću, medijima… gdje su medijske kuće… jesu li kolegice i kolege iz sveučilišnih knjižnica u gradovima van Zagreba prekomjerno glupe/i ili središnjici provincijalno ružne/i da bi ih se uvrstilo u Veliku četrnaestorku…

Ili, što je po meni još važnije, ako smo svi koji smo građani i građanke Republike Hrvatske govornici i govornice hrvatskog jezika; ako na njemu komuniciramo, bez obzira na tip obrazovanja, struku, ceh… gdje su predstavnici električara, vodoinstalatera, trgovaca, policije, ribara, informatičara, influensera (za ovo bolje da nema hrvatske riječi makar ona bila i javnomijenjari/kinje)… Zaista pred-preporodno, ali kad se pročita, vidi se da smo se, ako nam se ovako misao zaglavila, zaludu preporađali.

Praksa samoupravne sinekurije

Kada smo obavili terensku i razrednu nastavu, idemo na praksu:

Djelokrug Vijeća, kao savjetodavnoga tijela Vlade, obuhvaća:“ skrb o hrvatskom jeziku“.

Što sve potpada pod skrb? Dojenje? Mijenjanje pelena? Poj o rodu kao spolna uspavanka? Džeparac? Ili kolonizacija živog entiteta kao što je to jezik, jer jedna od ključnih riječi koju su kolonizatori rabili ne bi li opravdali kolonijalnu intervenciju nad koloniziranima bila je baš skrb.  … Francuzi su tako skrbili o divljim Alžircima, Leopold II o Kongoancima… Britanci o Indijcima, Cortez o Astecima… no, ne moramo ići transatlantski, može samo Varšavski: Sovjetski okupatori koji su za vrijeme Hladnog rata, tenkovima ulazili u istočnoeuropske i srednjeeuropske zemlje bili su uvjereni da skrbe o Mađarima, Česima, Poljacima!!!

Ali bit će da ovdje ipak nije riječ o ovakvom tipu skrbi, jer odmah nakon skrbi i promicanja ide zaštita koja se ponaša na način vlastita pitanja — „pitanja zaštite bogatstva hrvatskoga jezika, raznolikosti narječnih idioma te njihova specifična funkcionalna uporaba“.  Zaštita je dobra jer nas štiti, ali u ovom slučaju legitimno je pitati:  Kako se to (i tko je točno pozvan da) štiti ne jezik nego, kaže: bogatstvo jezika??? Čini li se to tako da ga se normira i petrificira i obnavlja novotvorbama koje ne trebaju biti nužno u skladu s vremenom, jer bitno je da su nepatvoreno hrvatske. I kako se to bogatstvo (jezika) štiti? Tako da, kad se jezik obogati da je dovoljno bogat, da ga se zaključa da se bogatstvo ne bi rasipalo? Što sa fazom bogaćenja? Kako se nešto može (o)bogatiti pod paskom? Ne misle valjda blagajnici jezika iz ropotarnice povijesti ekshumirati plansku privredu kao kontrolirani način ‘bogaćenja’ i jezik bogatiti uravnilovkom? Pa kad zaškripi, stabilizacija? A dijalekte tada podijeliti na parne i neparne i ‘voziti’ ih utorkom i četvrtkom.

Aha, jezik se štiti bit će tako da se predlaže: „donošenje mjera za zaštitu i osiguranje slobode uporabe i poticanje razvoja hrvatskoga jezika“. Neću pitati kako se to, osim čitanjem, pisanjem i pričanjem, učenjem pače, potiče razvoj ikojeg jezika, jer je ovo jednostavno glupa formulacija, ali još je jednom zaštita (petrificiranje?) u proturječju sa slobodom koja ne može biti slobodna ako nije slobodna, a nije slobodna dokle god je pod zaštitom, jer dok je pod zaštitom sloboda se pretvara u ‘slobodu’ koja je takva u najboljem slučaju sloboda-od… a od čega to? Od govora i jezika kao živih…? I, koje su to točno mjere zaštite jednog slobodnog jezika: Globe? Stajanje u kutu? Robija? Društveno koristan rad? Dobro, znam, ne morate me podsjećati… onaj Most na rijeci Kaj, ali…  ako kao slobodan korisnik slobodnog jezika (ne kao pisac) u slobodi u javnosti slobodno kažem oćali ili cvikeri što će mi se dogoditi? I kako su mjere zaštite u skladu s „osiguravanjem slobode uporabe i poticanjem razvoja“… jezika po zaštitnim mjerama?

Ne znam pa se prebacujem na nešto što sebe naziva: Uz članak 7. Gdje o sebi kaže:

„Ovim se člankom definira odgovornost Vlade za zaštitu hrvatskoga jezika, njegov razvoj i slobodu uporabe.“

I ovo nas vraća na sukus priče, ili kako bi Tom Waits rekao pretučenoj prijateljici noći, uzgred korisnici engleskog jezika: There is nothing wrong with you that hunderd bucks won’t fix. Jer, osim što ovo sugerira da Vijeće koje je, nalik na eterizirane oposume, okačeno o kolektivnu sisu niza poreznih obveznika, nije ni za šta odgovorno, sugerira da će raditi  po načelu Ostapa Bendera i ekipe iz Grupe TNT: „Novac vaš, ideje naše!!!“ Odgovornost je na Vladi. Nepotrebni smo, dakle jesmo!

• Zaključak

Ovaj je Prijedlog, desetljeće stariji od Matičinih prijedloga iz povijesnog mandata Igora Zidića, sastavljan i sastavljen u teatralnome mandatu Mire Gavrana, jedan u nizu dokaza pastoralne epopeje bezgaća povijesne zbiljnosti: dokaz je da su, za razliku od sretnijih zemalja u kojima su prošlo i sadašnje vrijeme glagolska vremena, ta vremena kod nas apriorno stanište bivanja (unutar hrvatskog bića). Da su ta vremena, u stvari, egzistencijalne kategorije. Jer samo kultura koja živi trajni prezent na putu u futur prošli u stanju je šutke prihvatiti ovakav desant na misao, na razum, na radost, na životnost i na slobodu!

• Bilješke

[i] Jeziku je svejedno, zbornik radova, Zagreb: Sandrof, 2019. (A. Sarčević, M. Kapović, D. Sarić, ur.)

[ii] Nikola Petković. Identitet i granica: Hibridnost i jezik, kultura i građanstvo 21. stoljeća. Zagreb: Jesenski i Turk, 2010.

[iii] Kao teaser (napalilicu) i nagovor na čitanje, predlažem dva kraća dijela „Kontrola javnog diskursa i manipulacija“ (71-73) i „Kritika preskriptivizma“ (206-211). Iako, svakome tko istinski bezinetersno brine za jezik, po mojemu sudu, ova bi knjiga trebala biti ob(a)vezno štivo.

[iv] (Narodne novine, br. 145/2022) u okviru Razdjela 080 Ministarstvo znanosti i obrazovanja, glava 08008 Javni instituti u Republici Hrvatskoj, aktivnost A622137 PROGRAMSKO FINANCIRANJE JAVNIH ZNANSTVENIH INSTITUTA.

[v] Za „otkad je to meni poznato“ vidi moju kolumnu: MARICA HRVATSKA: ili o nacrtu prijedloga Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika (Pogled, Novi list, studeni, 2013.)