20 prijedloga za obranu liberalne demokracije od populizma. Ukidanje Ustavnog suda. Temeljni dohodak. Manje plaće zastupnika.

U prikazu još jedne knjige o liberalnoj demokraciji i populizmu Božo Kovačević upustio se u puno slojevitiju raspravu

• Naslovna ilustracija Inter-American Development Bank, Odjel za istraživanje

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Nepreglednoj recentnoj literaturi  o populizmu dodana je i knjiga nizozemskog stručnjaka za sigurnost, Rusiju, Istočnu Europu i postsovjetske države Marcela H. van Herpena The end of populism. Twenty proposals to defend liberal democracy (Manchester University Press 2021). U njegovu opusu – koji je dosad obuhvaćao dvije knjige o marksizmu i tri o Putinu i putinizmu – ova posljednja knjiga tematska je novost. Napisana je zbog zabrinutosti za sudbinu liberalne demokracije koja je ugrožena poplavom populizma. Pritom, Herpen je svjestan da uzroke pojave populizma treba tražiti u stvarnim društvenim problemima koje liberalne demokracije ne rješavaju pravovremeno i učinkovito. Populistički političari detektiraju te probleme, obećavaju brza rješenja i dobivaju povjerenje građana. Ali ti političari – bili oni lijevi ili desni populisti – uglavnom probleme ne rješavaju nego stvaraju nove, misli Herpen. Tu on vidi zadaću za tradicionalne političke stranke:

„Zbog toga demokratske mainstream stranke imaju dvostruku misiju: da zaustave napredak populističkih stranaka i da provedu nužne političke i ekonomske reforme za spas naše liberalne demokracije. Da bi se to dogodilo, trebamo ne samo dijagnosticiranje problema, nego i političku volju za njihovo rješavanje.” (4)

Kao većina proučavatelja populizma i Herpen uzroke njegova pojavljivanja vidi u stanovitim nedostatcima u načinu funkcioniranja institucija liberalne demokracije. Beyme je tu krizu lapidarno opisao ocjenom da je u predstavničkoj demokraciji „output odluka postao važniji od inputa sudjelovanja“ (Beyme 2018:2). Nadia Urbinati, referirajući se na isti problem, kaže da: “sužavanje demokratskog momenta samo na glasanje i na izbore preokreće izvaninstitucionalnu domenu u prirodno područje populizma”. (Urbinati 2019:15) Herpen problem vidi u tome što je u 20. stoljeću stvarna moć prešla s parlamenta na vladu, sa zakonodavne na izvršnu vlast. „Dok su u 19. stoljeću parlamenti dominirali nad izvršnom vlašću, u 20. stoljeću moć se u znatnoj mjeri premjestila prema egzekutivi. Premda kritika parlamenata i parlamentaraca nije nestala, vlade su postale glavne mete narodnog nezadovoljstva. (…) Sve više kritički stav prema vladama može se shvatiti kao logična posljedica dominantne pozicije koju vlade zauzimaju u modernim državama i mnogih novih zadaća koje su one preuzele s uvođenjem države blagostanja.” (23) Sve složenije zadaće koje vlade moraju rješavati usmjeravaju ih na savjete stručnjaka, a politički inputi zastupnika sve su manje važni. U europskim parlamentarnim demokracijama vlade kontroliraju parlamentarnu većinu, a ta većina i parlament u cjelini – kao izraz volje naroda – sve manje utječu na odluke izvršne vlasti. To kod mnogih izaziva osjećaj da je demokracija ukradena narodu, a populisti obećavaju da će mu je vratiti.

Kriza liberalne demokracije poslije Prvog svjetskog rata otvorila je prostor za fašističke i nacističke političke lidere. Nedvojbena sličnost između okolnosti koje su pogodovale dolasku nacista na vlast u Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća i stanja u kojem se posljednjih desetljeća nalaze zapadna društva – financijska kriza, osiromašenje srednjega sloja, široko rasprostranjen osjećaj bespomoćnosti i izgubljenosti – kao i pojava populističkih političara koji su tada kao i danas raspirivali ionako uzavrele strasti, mnoge je navela na razmišljanje o suvremenom populizmu kao najavi novog fašizma ili nacizma.

Autor i knjiga (Amazon)

Inzistiranje populista na vođi kao inkarnaciji svih pozitivnih očekivanja frustriranih građana različitih socijalnih statusa i ideoloških opredjeljenja okupljenih u masi, koji prosvjeduju protiv otuđenih elita pripisujući im odgovornost baš za sve čime je itko od njih nezadovoljan, uočljiva je i nimalo slučajna sličnost današnjih desnih populističkih stranaka i pokreta s fašističkim i nacističkim pokretom 20. stoljeća. Baš kao i fašizam i nacizam, današnji (osobito desni) populizam odbacuje tekovine prosvjetiteljstva, racionalizma, scijentizma i individualističkog liberalizma i priklanja se religijskim i kvazireligijskim autoritetima, poput pokreta QAnon, i teži obnovi izmišljenog idiličnog zajedništva cijelog naroda u borbi protiv svih koji se po bilo čemu razlikuju.

Neki inzistiraju na toj poveznici između fašizma i populizma: “Populizam je i genetički i povijesno povezan s fašizmom. Može se tvrditi da je on nasljednik fašizma – postfašizam za demokratska vremena koji kombinira suženu predanost demokraciji s autoritarnim, antidemokratskim impulsima.” (Finchelstein 2017:169) Nadahnut tradicijom Frankfurtske škole i njihovim istraživanjem autoritarne ličnosti u Americi, Jeremiah Morelock konstatira da je “jedna od najpoznatijih poruka iz Instituta za društvena istraživanja da liberalno demokratska društva teže kretati se prema fašizmu. S novijim udarom krajnje desnog populizma na Zapadu to upozorenje Frankfurtske škole pokazuje se kao točno predviđanje.” (Morelock u Morelock 2018:xiii) Iz iste frankfurtske teorijske perspektive Vladimir Safatle konstatira da je neoliberalizam izvorno povezan s fašizmom, a da je „pojava ili povratak fašizma zasnovan na stvarnom nezadovoljstvu neispunjenim obećanjima liberalne demokracije.” (Safatle u Gandesha 2020:183) I Jürgen Mackert je uvjeren da “naposljetku mi moramo biti svjesni da desni populizam lako može zapasti u fašizam – ako razlikovanje jednog od drugog nije samo pitanje stupnja”. ( Mackert u Fitzi, Mackert Turner 2019: 9 ) I neki drugi, poput Nadie Urbinati, ukazuju na to da populizam može dovesti do fašizma. Upozorivši da je populizam „krajnja granica ustavne demokracije“, ona dolazi do zaključka da “od trenutka kad vlada počne koristiti (neustavno) nasilje protiv svojih vlastitih građana, od trenutka kad počne ugnjetavati političke neistomišljenike i onemogućavati slobodu udruživanja i govora, ta takozvana populistička vlada postala je fašistički režim.” (Urbinati 2019:26) Zanimljivo je da Urbinati ne raspravlja o situaciji u kojoj deklarativno nepopulistička vlada, koja uspješno kontrolira makar i neznatnu parlamentarnu većinu, svjesno krši Ustav i nedovoljno obrazloženo ograničava neka prava građana.

Daljnju sličnost između fašizma i populizma možemo uočiti u nepostojanju zaokružene, cjelovite ideologije. Neki opisi fašističke retoričke prakse kao da opisuju suvremene populističke fenomene: „Fašistička retorička platforma ne počiva na koherentnoj političkoj filozofiji. Ona više odbacuje kompromise i gaji prezir prema etabliranom društvu i intelektualnoj eliti.“ (Bergmann 2020: 34) Herpen, pridružujući se time mišljenju koje prevladava u studijama o populizmu, uočava tu ideološku neuhvatljivost populizma: “Unutrašnje proturječnosti populističke ideologije ne samo da ne zamračuju ideologiju populizma, nego su, prema tome, upravo njezin izraz.” (66)

Premda Herpen smatra da su lijevi i desni populizam jednako opasni za opstanak liberalne demokracije, ipak uočava važne razlike između njih. Iskorištavajući psihičku destabiliziranost mnogih birača zbog osjećaja straha, nemoći i izgleda za propast uobičajenog načina života i postojanja opasnosti za vlastitu egzistenciju, desni populistički demagozi naprosto podjaruju negativne emocije prema onima koje proglašavaju krivcima za takvo stanje. Osim otuđenih financijskih i političkih elita u kategoriju krivaca spadaju oni rasno, rodno i ideološki različiti prema kojima populistički vođe osjećaju gađenje i taj osjećaj pobuđuju kod svojih sljedbenika. “Osjećaj gađenja je jasno jedan od elemenata populističkog idealnog tipa. Znači li to da svi populisti – vođe i sljedbenici – dijele tu karakteristiku? Ne nužno. Ona će biti prisutnija u desnom populizmu fokusiranom na pitanja identiteta i migracija, nego u lijevom populizmu koji je više usredotočen na ekonomska pitanja i društveno-ekonomsku nejednakost.” (56)

Takvim pristupom Herpen se približio stajalištima pripadnika tradicije Frankfurtske škole, koja se, zapravo, svode na shvaćanje da je desni populizam u Americi – prema kojem sklonost pokazuju ljudi s autoritarnom strukturom ličnosti – istoznačan fašizmu. Činjenicom da uvažava razlike između lijevog i desnog populizma Herpen se približio i von Beymeovom shvaćanju da desni populizam predstavlja veću opasnost za liberalnu demokraciju nego lijevi. Imajući u vidu ponajviše iskustvo s Ciprasovom lijevo populističkom vladom u Grčkoj, Beyme je zaključio da su „lijevi ekstremistički populisti općenito prihvatili više demokratskih vrijednosti te stoga mogu biti uvedeni u normalnu demokratsku proceduru znatno lakše nego desni ekstremisti“ (Beyme 2018:68).

Ako postoji zajednička programska odrednica svih populističkih pokreta i stranaka, onda je to ponuda odgovora na zahtjev ljudi da ih država zaštiti od onoga čime se osjećaju ugroženima, misli Herpen. Redovito je riječ o rješenjima koja su kratkoročno učinkovita ili se takvima čine, s dugoročno više negativnih nego pozitivnih efekata. Zabranom prihvata migranata navodno se čuvaju radna mjesta i razina nadnica, ali se uskoro pokazuje da ekonomije razvijenih zemalja ne mogu bez uvezene radne snage. Uvođenjem carina navodno se štite radna mjesta, ali je povećanje cijena na domaćem tržištu i pad životnog standarda dugoročna posljedica takve politike. Trumpov najrazvikaniji projekt na području zaštite njegovih birača bila je gradnja zida na granici s Meksikom, ali time nije smanjena ovisnost ekonomija pograničnih država o radnoj snazi iz Meksika. Takvu politiku Herpen naziva politikom pokretnog mosta. “Politike pokretnog mosta su druga strana i reakcija protiv vala neoliberalne globalizacije koja je započela devedesetih. Politike pokretnog mosta su u središtu gotovo svih populističkih političkih programa.” (65)

Lucidna analiza fašizma/populizma. Bertolt Brecht

Populističkim kritičarima tradicionalnih političkih stranaka zajedničko je i to da ukazuju kako programe tih stranaka nije kreirao narod nego stranačka vodstva. Ali, upozorava Herpen, „populističke stranke s karizmatskim vođama su čak u većoj mjeri elitističke nego tradicionalne stranke jer je karizmatski vođa sposoban da sam određuje dnevni red.” (82) Dosljedan u tom načinu razmišljanja on konstatira i to da su „ironično, populističke stranke krajnji primjer politike odozgo prema dolje jer ne traže suglasje u mnoštvu interesa, nego nameću svoja stajališta kao gledanje ´naroda´.” (84) Populističke stranke su instrumenti za provedbu zamisli karizmatskog vođe. Bertolt Brecht, svjedok uspona njemačkog nacizma i Hitlerovih nastupa na masovnim mitinzima, lucidno je analizirao te nastupe kao vrhunski režirane spektakle sračunate na to da publika bude opčinjena i da prihvati da govornik, odnosno akter „posjeduje jedno teatralno sredstvo kojim svoju publiku može dovesti dotle da ga slijepo slijedi. Njime on svakoga navodi da napusti svoje stanovište kako bi zauzeo njegovo stanovište, stanovište aktera, da zaboravi na svoje interese kako bi slijedio njegove interese, interese aktera. On svoje gledaoce udubljuje u sebe, upleće ih u svoje pokrete, dopušta im da ´sudjeluju´ u njegovim brigama i trijumfima, i omražava im svaku kritiku, pa i svaki pogled na okolinu s njihovog vlastitog stanovišta.“ (Brecht 1966:92)

U pogledu definiranja teorijskog okvira za razumijevanje uzroka nastanka i načina artikuliranja populističkih politika Herpen uglavnom slijedi prevladavajući pristup među politolozima, a to znači da kao uzroke populizma detektira neke propuste u načinu funkcioniranja institucija liberalne demokracije dok populističke politike smatra opasnošću za opstanak liberalne demokracije. Zanimljivi su njegovi prijedlozi za njezin spas. Njih je čak dvadeset.

Prvi njegov savjet glasi – zabraniti populističko oružje; potrebno je ne više nego manje izravne demokracije. Herpen se, dakle, zauzima za što je moguće manje referendumskog odlučivanja jer su referendumi glavno sredstvo putem kojih populističkom agitacijom stvorena većina može izglasati promjene usmjerene na ograničavanje prava pojedinaca i manjina i dovesti u pitanje mogućnost demokratske smjene vlasti. Njegov je argument da “referendum treba biti rezerviran za odluke na ´makro razini´ i na ´mikro razini´, a ne korišten za odluke na ´srednjoj razini´. Odluke na makro razini su one koje uključuju velike, povijesne odluke kao što je prihvaćanje novog ustava koji ima dalekosežne posljedice za budućnost zemlje. Odluke na mikro razini su odluke na mjesnoj i regionalnoj razini koje se tiču sustava prometa, prostornog planiranja i slično. Odluke na srednjoj razini tiču se normalnog zakonodavnog procesa i moraju uobičajeno biti rezervirane za izabrane nacionalne parlamente.” (74)

Mislim da već samo zagovaranje takvog rješenja može povećati populističku mobilizaciju protiv političkih elita koje bi, eto, željele dodatno umanjiti prava naroda. Eventualno donošenje zakona koji bi isključili ili bitno ograničili mogućnost održavanja referenduma potaknuli bi populiste na održavanje sve žešćih protesta i, vjerojatno, radikalizirali njihove zahtjeve za razvlaštenje elita. Herpen zanemaruje da populisti naglašavaju kako su se moderne liberalne demokracije svele samo na glasanje na izborima, dok narod nema utjecaja na sadržaj odluka koje dalekosežno utječu na sudbinu svakog građanina. Mnogi građani žele odlučivati ne samo o tome tko će ih predstavljati, nego i o sadržaju odluka koje donose oni koji ih predstavljaju. Tu treba vidjeti povode za populističko inzistiranje ne samo na referendumima, nego i na imperativnom mandatu političkih predstavnika. Pravi odgovor bi, kako ja vidim, bio u zakonskoj obvezi pokretača referendumske inicijative da organizira i financira održavanje javnih rasprava uz obavezno sudjelovanje ne samo zagovornika, nego i protivnika te inicijative, kako bi se građanima omogućilo da sagledaju moguće pozitivne i negativne posljedice prihvaćanja određene odluke.

Herpen zanemaruje da populisti naglašavaju kako su se moderne liberalne demokracije svele samo na glasanje na izborima. Mnogi građani žele odlučivati ne samo o tome tko će ih predstavljati, nego i o sadržaju odluka onih koji ih predstavljaju

Drugim savjetom Herpen se zauzima za obranu nezavisnih agencija zadržavajući se pritom ponajprije na problemu američkog Vrhovnog suda. Njegov se prijedlog svodi na to da bi trebalo ograničiti mandat sudaca, da jedan predsjednik ne bi trebao imati pravo imenovanja više od dvojice sudaca i da bi Senat predsjednikov prijedlog trebao potvrđivati dvotrećinskom većinom. Razumljivo je da on ukazuje na važnosti checks and balancies kad inzistira na nužnoj dvotrećinskoj većini, ali ne nudi rješenje za slučaj da tijekom jednog predsjedničkog mandata bude upražnjeno više od dva sudačka mjesta. No, sve to ipak, držim, nije ključno za osnaživanje demokratskih institucija radi njihova što je moguće uspješnijeg suprotstavljanja populizmu.

Kad već spominjemo sudstvo, a znajući koliko je nizak rejting pravosudne vlasti u Hrvatskoj, mislim da bi kod nas ponajprije trebalo razmisliti o ukidanju Ustavnog suda. Ono što sad radi Ustavni sud mogao bi raditi Odjel za ustavnopravna pitanja Vrhovnog suda. Svaki sudac ionako mora poznavati Ustav i zakone relevantne za područje kojim se bavi. Zadaća Ustavnog suda trebala bi biti utvrđivanje usklađenosti pojedinih zakona i podzakonskih akata s Ustavom, a ne bavljenje sadržajem optužnica i presuda, što je prečesto bila praksa Ustavnog suda u vrijeme kad mu je na čelu bila Jasna Omejec. Time je Ustavni sud izravno djelovao protiv ostvarivanja obveze Vrhovnog suda da uspostavi ujednačenu sudsku praksu. Za disciplinske postupke protiv sudaca, koje vodi Državno sudbeno vijeće, trebalo bi zakonom propisati njihovo najdulje moguće trajanje. Isto bi trebalo vrijediti i za državne odvjetnike. Odluke tih tijela trebale bi biti dostupne javnosti. Isto tako, trebalo bi jasno razdvojiti upravnu dimenziju rada pravosuđa od pravosudne, od autonomije sudaca u donošenju presuda. Drugim riječima, uredno i pravodobno obavljanje posla – osobito poslova koji se lako mogu normirati – ne bi smjelo biti relativizirano pozivanjem na autonomiju sudstva koja se, nerijetko, tumači kao pravo sudaca da rade ili ne rade.

Ustavni se sud ne bi trebao baviti optužnicama i presudama što je bila vrlo česta praksa kad mu je na čelu bila Jasna Omejec (Foto:RTL)

Treći Herpenov prijedlog je da se zabrani održavanje prethodnih stranačkih izjašnjavanja o mogućim kandidatima, primaries. To je američka praksa koja se postupno počela širiti u Europi. Umjesto da ističu kandidate koje stranačka tijela smatraju najsposobnijim za provedbu stranačkog političkog programa, stranke su pristale da im se prethodnim izjašnjavanjem – što je svojevrsno ispitivanje javnoga mnijenja – nameću najpopularniji kandidati. Moje je mišljenje da se zakonskom zabranom takvog načina određivanja kandidata ne bi postigao veliki napredak, a populisti bi dobili dodatni argument za svoje antielitističke akcije. Strankama treba prepustiti da same određuju način utvrđivanja kandidata za najvažnije državne dužnosti.

Četvrti je prijedlog da se populističke stranke drže izvan vlasti, da tradicionalne centrističke stranke ne ulaze u koalicije s populističkim strankama. Herpen predlaže antipopulistički sanitarni kordon. Pritom se poziva na neugoda iskustva s populistima u vladajućim koalicijama u Italiji (Lega) i Austriji (Slobodarska stranka). Mogao je tu navesti i primjer sudjelovanja Mosta u koalicijskoj vladi s HDZ-m. U tom pogledu, Herpenov se pristup razlikuje od Beymeovog. Beyme predlaže nešto upravo suprotno onome što zagovara Herpen. Beyme je uvjeren da centrističke konzervativne stranke mogu pripitomiti desne populiste integrirajući ih u strukture vlasti i time prevenirati skretanje desnih populista prema desnom ekstremizmu. U Herpenov prijedlog trebalo bi uvrstiti riječi – kad je to moguće. U nekim okolnostima interes mainstream stranaka nije da međusobno koaliraju. S druge strane, apriornim isključivanjem svake mogućnosti da tradicionalne centrističke stranke prihvaćaju populiste kao partnere u vlasti pred populističke stranke se postavlja imperativ pobjede na izborima. U Italiji se to dogodilo dvaput, u vrijeme Berlusconia te lijevo-desne populističke koalicije Lege i Pet zvijezda, to je na djelu u Poljskoj, Mađarskoj i Turskoj. Je li bolje da populisti vladaju samostalno ili u koaliciji s nekom od ‘normalnih’ stranaka? O tome na koncu ipak trebaju odlučivati političke stranke kojima na izborima presuđuju građani.

Peta Herpenova preporuka tiče se borbe protiv korupcije. Sve veći broj građana u liberalnim demokracijama političare smatra korumpiranima. “Ako stanovništvo počne vjerovati da korupcija nije problem nekolicine pojedinačnih političara, nego političara kao klase, može se očekivati populistički uzvrat. Ipak, umjesto da rješava problem, u većini slučajeva populizam će ga samo uvećati i pogoršati.” (158-159) Herpen ukazuje na stanoviti paradoks u populističkom pristupu korupciji: populisti su protiv nezavisnih agencija koje – ako rade u skladu sa zakonom – predstavljaju jamstvo borbe protiv korupcije. Bez neovisnih nadzornih institucija veća je vjerojatnost da će i populistički lider i njegova vlast biti korumpirani. Stvar je u tome što populisti ne vjeruju ni institucijama parlamentarne demokracije ni u to da su nominalno neovisne agencije doista neovisne. Pravi je problem to što su oni nerijetko u pravu.

Trenutno aktualni primjer koji to potvrđuje u Hrvatskoj je slučaj direktora Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU, koji je u pritvoru. Vrlo je vjerojatna upletenost dužnosnika DORH-a i USKOK-a u pokušaj zataškavanja korupcijske afere bivše ministrice Gabrijele Žalac. Da ne bismo bili nepravedni prema našim mainstream političarima, valja podsjetiti na korupcijske afere u stabilnim europskim demokracijama poput slučaja legendarnog njemačkog kancelara Kohla, bivšeg francuskog predsjednika Sarkozyja ili bivšeg francuskog premijera Fillona. Donedavni konzervativni austrijski kancelar Kurtz morao je napustiti sve političke dužnosti jer se nad njim nadvija mogućnost sudskog progona zbog korupcije.

Herpen navodi da su populistički lideri često bili uhvaćeni u koruptivnim poslovima dok su obnašali vlast. Berlusconijevu vladu obilježilo je napuštanje načela nulte stope tolerancije prema korupciji, u mutne poslove bio je upleten prvi predsjednik austrijske Slobodarske stranke Heider, a i kasniji stranački vođa i bivši potpredsjednik prve Kurtzove vlade Heinz-Christian Strache, koji je nedavno osuđen zbog primanja mita od 12 000 eura. Ipak, nipošto se ne bi moglo reći da su populisti korumpiraniji od političara iz tradicionalnih stranaka pa Herpenov pokušaj relativizacije odgovornosti za raširenost problema korupcije kao jednog od motiva za populističko nezadovoljstvo nije uvjerljiv. Sjetimo se impresivnog niza hrvatskih mainstream političara upetljanih u korupcijske afere: general Zagorec, državna tajnica Rimac, ministri Čobanković i Žalac, potpredsjednik Vlade Polančec i premijer Sanader. Svi ti primjeri kao da kazuju da je korupcije to više što je jača institucionalna borba protiv nje. Zapravo, mnoge poznate i, vjerojatno, znatno brojnije još nepoznate afere govore da se liberalne demokracije s tim problemom ne nose pretjerano uspješno. No, boriti se protiv korupcije zadaća je ne samo državnih tijela nego i medija i odgovornih građana neovisno o tome tko ima vlast.

Svojom šestom preporukom Herpen predlaže promjenu načina financiranja političkih stranaka. Ukidanjem ograničenja visine donacija, američki politički sustav doveden je do toga da se na izborima ostvaruje ne suverenitet građana, nego moć novca. Pritom Herpen neopravdano ističe samo Trumpa kao primjer milijardera kojemu je njegov novac pomogao da dođe na vlast. Trump je za svoje kampanje potrošio manje vlastitog nego donatorskog novca. A njegovi protukandidati – prvo Hillary Clinton a zatim Joe Biden – potrošili su ništa manje novca brojnih bogatih donatora i korporacija. Teško je ne složiti se s ovom Herpenovom konstatacijom: “Jasno je da američki sustav financiranja stranka nije održiv ako se ne žele ugroziti demokratske osnove njezinih institucija.” (164)

Na tragu borbe protiv korupcije je sedmi Herpenov prijedlog da se političari obvežu potpisati moralnu povelju, nešto što bi odgovaralo našim imovinskim karticama, kao i osmi prijedlog da se neovisnim nadzornicima etike dade veća moć. No, on ipak mora konstatirati da se uvođenju tih mjera u parlamentima mnogih demokratskih zemalja suprotstavljaju pripadnici etabliranih političkih stranaka: „Vlade i parlamenti općenito oklijevaju uspostavljati etičke nadzornike koji kontroliraju njihovo ponašanje. Te nezavisne agencije ili povjerenstva često se uspostavljaju poslije flagrantnih korupcijskih skandala koji dovode do političkih prosvjeda.” (173)

Zanimljivo je da Herpen svojim devetim prijedlogom predlaže da se, radi smanjivanja izgleda za stvaranje odijeljene političke kaste, ograniči mogući broj mandata za parlamentarne zastupnike. U desetom govori o potrebi izbjegavanja gomilanja političkih dužnosti što je, primjerice, bio slučaj u Francuskoj gdje su ministri i zastupnici redovito istodobno bili i gradonačelnici. Na istom tragu je i jedanaesti prijedlog da se parlamentarnim zastupnicima zabrani da na mjesta svojih pomoćnika zapošljavaju članove obitelji.

Njegov dvanaesti prijedlog odnosi se na političare koji su bili u izvršnoj vlasti. Herpen predlaže da im se onemogući zapošljavanje nakon prestanka mandata u tvrtkama kojima su pogodovali dok su bili na dužnosti. Gerhard Schröder dobio je posao u Sjevernom toku II nakon što je prestao biti njemački kancelar. Bivši predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso zaposlio se u banci Goldman Sachs. I dvojica bivših britanskih premijera sklopili su unosne aranžmane s bankama nakon što su otišli s dužnosti: John Major radi u Crédit Suisse, a Tony Blair u banci JP Morgan. Meni se čini da je i to povezano s korupcijom. Ako su pogodovanja velikim kompanijama bila nezakonita, to bi trebao biti posao za nezavisno sudstvo. Ako su ta pogodovanja bila zakonita, možda bi trebalo promijeniti zakone uvažavajući i poneku opravdanu primjedbu iz populističkog tabora.

Jedan u nizu onih koji su se mandatom izborili za lukrativne poslovne pozicije. Barroso

Trinaesti Herpenov prijedlog odnosi se na potrebu izbjegavanja političkih kasti, što je varijacija na temu istaknutu u nekim prethodnim točkama.

Gledano iz hrvatske perspektive, osobito mi se zanimljivim čini četrnaesti Herpenov prijedlog o uvođenju demokratskog obrazovanja u kurikulume srednjih škola. Budući da se u tom pogledu u potpunosti slažem s njim, ovdje donosim dva opsežnija citata iz njegove knjige:

“Riječ ´liberalna´ u pojmu ´liberalna demokracija´ je ono što daje smjer demokraciji. Naglašavanjem nepovredivosti pojedinca i braneći prava pojedinca, on ograničava djelovanje demokratske većine i štiti prava manjina. On definira ´zajedničko dobro´ koje uključuje sve građane, a ne samo one koji pripadaju trenutnoj većini.” (200)

“Dok neograničeni ekonomski liberalizam vodi do rasta nejednakosti, što podriva temelje političkog liberalnog poretka, neograničena demokracija, ona koju zagovaraju populisti, vodi do autoritarne države koja uvodi prepreke slobodi pojedinca. Mlade generacije trebaju biti svjesne da je postojanje liberalne demokracije novija povijesna pojava i da, prema tome, nije samorazumljiva niti treba biti uzeta zdravo za gotovo.” (200)

Petnaestom Herpenovom preporukom predlaže se snižavanje dobne granice za ostvarivanje prava glasa sa 18 na 16 godina. Njegov ključni argument za to je taj da je u skupini onih koji su na dan izjašnjavanja o Brexitu imali između 16 i 18 godina većina bila za ostanak u EU. Da su i oni imali pravo glasa, Brexit se ne bi dogodio. Mislim da je to prijedlog vrijedan razmišljanja i da to treba biti jedna od tema u raspravama ne samo o populizmu i ne samo s obzirom na Brexit. Da su ljudi iz te dobne kategorije u većini bili skloni Brexitu, bi li to bio argument protiv snižavanja dobne granice za pravo glasa?

Pod snažnim dojmom Trumpove prakse priklanjanja alternativnim činjenicama i načina na koji je u Britaniji vođena kampanja za Brexit, Herpen je iznio svoj šesnaesti prijedlog o obrani istine u svijetu post-istine. To je, rekao bih, zadaća za sve odgovorne i poštene ljude. Mislim da je Herpen u pravu kad kaže: „Jasno je da post u terminu post-istina ne ukazuje na vremenski slijed, kao u  terminu post-dvadeseto stoljeće, nego više ukazuje da je istina kao takva postala irelevantna. Populisti teže ne prihvatiti i, osobito, oni ne žele prihvatiti priče stručnjaka i političara čak i ako su one zasnovane na utvrđenim činjenicama.” (213) To je, zapravo, poziv na obranu tekovina prosvjetiteljstva, znanosti, razuma, sekularizma i liberalne demokracije protiv praznovjerja, političkih interesa crkvenih hijerarhija, zlonamjernih manipulacija i svjesnog izazivanja masovne histerije radi ostvarivanja nezdravih političkih ambicija potencijalnih totalitarnih vođa.

Svojim sedamnaestim prijedlogom Herpen je pokazao da je on stručnjak za sigurnost starog, hladnoratovskog tipa. On, naime, predlaže da se osvijesti da populisti djeluju kao agenti neprijateljskih stranih sila. Neki, možda i većina desnih populista u Europi, doista dobivaju novac ne samo od američkih desničarskih organizacija koje snažno podržavaju Trumpa, nego i od ruskih vlasti, na čemu inzistira Herpen. On o ulozi Rusije u poticanju antiliberalnih populističkih pokreta kaže sljedeće: “Okupivši i krajnje desne i krajnje lijeve populističke stranke pod svojim krilima, Kremlj je zauzeo svoju staru strategiju ´čizama na tlu´ zapadnih zemalja. Prije nestanka Sovjetskog Saveza te ´čizme na tlu´ bile su komunističke stranke. Danas su to populističke stranke. Novost je to što je Kremlj uspio privući i krajnju desnicu i krajnju ljevicu.” (219) Ako je doista zagovornik iznošenja provjerenih tvrdnji u medijskom prostoru i pristalica poštivanja prava i nezavisnog sudstva, Herpen bi takve tvrdnje trebao iznositi samo o onim strankama i pokretima kojima je dokazano da se bave neprijateljskom djelatnošću, odnosno da su angažirani na ostvarivanju ciljeva stranih sila. Ovakva formulacija, kojom se svi populisti paušalno proglašavaju ruskim agentima, nedostojna je pravog demokrata, poštovatelja vladavine prava i zagovornika borbe protiv post-istine. Isticanje paušalne ocjene da su populističke stranke plaćenice stranih sila može se shvatiti kao pokušaj ušutkavanja populista i kao način za izbjegavanje rasprave o problemima na koje populisti opravdano ukazuju. Zapravo, formulacije koje je Herpen iznio o populistima Putinovi bi propagandisti mogli upotrijebiti u obračunu s tamošnjim nevladinim organizacijama i opozicijskim skupinama.

Osamnaestim prijedlogom Herpen poziva na borbu protiv ekonomskih nejednakosti i pledira za uvođenje univerzalnog temeljnog dohotka. Neoliberalna globalna ekonomija, koju su posljednjih tridesetak godina unisono zagovarali gotovo svi predstavnici etabliranih centrističkih političkih stranaka u zapadnim demokracijama, dovodi mnoge građane do ekonomske nesigurnosti i psihološkog stresa zbog gubitka stalnih radnih mjesta i neprestanog povećanja razlike u prihodima između malog broja najbogatijih i sve brojnijih deklasiranih bivših pripadnika srednjeg sloja, koji danas u sve većoj mjeri postaju prekarijat. Herpen zagovara novi New Deal. Kao da zanemaruje da je moguće postaviti pitanje: zašto bismo onima čije su politike dovele do ovakvog stanja vjerovali da će nas uspješno izvesti iz njega? Herpenovi pak argumenti za uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka su sljedeći:

• Budući da je univerzalan, nema žigosanja (što je jedan od razloga zašto neki koji bi imali pravo na to ne traže povlastice).
• Birokracija zauzeta nadziranjem onih koji rade, postaje suvišna i time se štedi novac.
• Nema zamke siromaštva. Nezaposleni nemaju rizik financijskog pogoršanja ako prihvate posao, što je čest slučaj u postojećem sustavu.
• Osnovni dohodak isplaćen bogatima vratit će se putem poreznog sustava.
• Povećat će slobodu onih slabo stojećih pojedinaca koji će biti sigurni da svaki mjesec dobivaju određen iznos novca.
• Osposobit će građane u vrijeme ekonomske transformacije obilježeno robotizacijom, uvođenja umjetne inteligencije, nezaposlenosti i stagnacije plaća da zasluže za pristojan život nadopunjujući zaradu osnovnim prihodom.
• Nema radnog pritiska: građani su slobodni da prihvate plaćeni posao, da pokrenu vlastiti posao, da se bave stvaralaštvom i da rade kao volonteri ili čak da ne rade ništa. (232)

Argumenti mi se čine uvjerljivima. No, zamislimo da se takvo što uvede na razini Europske unije. Kakav bi pritisak imigranata, legalnih i nelegalnih, nastao u težnji da se domognu oaze u kojoj se plaća pravo na nerad? Identitetski desni populizam bi se vjerojatno razmahao još više nego danas, kako bi se spriječilo da stranci drukčijih identiteta, nacija, religija i rasa uništavaju naš lagodni način života koji je takvim postao uglavnom zbog teškog rada prijašnjih naraštaja imigranata. Predvidljivi rast migracija prema područjima na kojima bi bio uveden osnovni dohodak za sve mogao bi se izbjeći jedino ako ta mjera ne bi bila primijenjena samo u jednoj državi ili jednoj regiji, nego na globalnoj razini. Ako bi to pravo imali svi ljudi neovisno o tome gdje žive, onda ne bi imali potrebu da migriraju u one krajeve svijeta gdje se taj dohodak isplaćuje. Rasprava o tome je li takvo što moguće ili nije zapravo ne spada u knjigu o populizmu, nego u knjigu o demontaži dosadašnjih oblika kapitalizma.

Devetnaesti prijedlog tiče se uvođenja industrijske demokracije, što podrazumijeva da predstavnici zaposlenika u upravama poduzeća odlučuju, primjerice, ne samo o imenovanju menadžera, nego i o njihovim plaćama. Zapravo, Herpen kao jedno od sredstava spašavanja liberalne demokracije predlaže ono što je u Jugoslaviji bilo poznato kao radničko samoupravljanje.

Predstavnici zaposlenika u upravama odlučivali bi ne samo o imenovanju menadžera nego i o njihovim plaćama.

Njegov dvadeseti prijedlog predlaže liberalnim demokracijama da se okrenu humanoj i održivoj imigracijskoj politici. Populistički pristup koji podrazumijeva zatvaranje granica Herpen, naravno, odbacuje. Misli da ni asimilacionistički pristup koji podrazumijeva prisiljavanje emigranata na odbacivanje svoje tradicije i prihvaćanje nove nije prihvatljiv. Multikulturalizam, koji je dopustio formiranje svojevrsnih geta u kojima mnogi doseljenici žive bez pravog dodira s društvenim životom i državnim institucijama, pokazao se neuspješnim. Herpen zagovara aktivnu, plansku imigracijsku politiku, koja definira godišnje kvote imigranata, a koji se za dolazak u novu domovinu pripremaju ponajprije upoznavanjem s ustavnopravnim poretkom zemlje u koju dolaze, odnosno s načelima liberalno demokratske političke zajednice. To, primjerice, podrazumijeva da će u slučaju kolizije pravnih propisa države i vjerskih običaja došljaka prednost imati država i njezin poredak. Oni koji se ne budu mogli prilagoditi načelu jednake primjene zakona na sve građane, bit će zamoljeni da pokušaju živjeti drugdje. Taj pristup Herpen naziva konstitucionalističkim. Njegov mi se prijedlog čini prihvatljivim.

Na kraju recimo da Herpen populizam smatra nerazdvojnim od liberalne demokracije, smatra je njezinom sjenom, kako je opisuje i Jan-Werner Müller. „Kao sjena koja slijedi osobu koja šeće po suncu, populizam slijedi liberalnu demokraciju kamo god da ona ide – u jednom trenutku kradomice da nitko ne primijeti, u drugim trenucima njezina prisutnost je nadmoćna, mračna, prijeteća. Razlog za to je u tome što se populizam hrani ugrađenim suprotnostima liberalne demokracije: na jednoj strani ona proglašava da je ´narod´ krajnji suveren; na drugoj strani ona brani prava i slobode pojedinca i manjina od odluka većine ograničavajući moć vlade.” (260) Time kao da je rekao da liberalnu demokraciju treba spasiti od nje same.

…

U ovoj zanimljivoj knjizi, koju je autor napisao zbog neskrivene brige za sudbinu liberalne demokracije, o populizmu nalazimo stajališta i ocjene kakve možemo naći u velikoj većini politoloških studija o toj temi. Vidljiv je napor uložen u artikulaciju prijedloga za obranu liberalne demokracije od populizma i za njezin daljnji napredak. Unatoč brojnim prijedlozima, od kojih je većina doista vrijedna daljnje rasprave, čini mi se da je Herpen previdio neka moguća rješenja. Kad govori o potrebi da se izbjegne stvaranje zasebne političke kaste, on nedovoljno pomno proučava ono što političare čini zasebnom kastom.

Nije, primjerice, razmotrio mogućnost ukidanja profesionalnog statusa parlamentarnih zastupnika. Zastupnički posao ne zahtijeva puno radno vrijeme. Velika većina njih, zapravo, veći dio vremena ne radi ništa što ima veze s poslom u parlamentu. Ako bi se ukinule zastupničke plaće, odnosno radna mjesta zastupnika, zastupnici bi se politikom bavili u slobodno vrijeme. U slučaju potrebe za tim, angažirali bi stručne službe da im pomognu u razumijevanju teksta zakona. Ako bi netko želio biti profesionalni zastupnik, njegova ili njezina plaća trebala bi biti prosječna plaća u zemlji u kojoj živi. Nikakvi beneficirani uvjeti za mirovinu ne bi se primjenjivali na zastupnike jer bi većina njih, pretpostavljam, ionako izabrala da se politikom bave uz svoj redoviti posao.

S mjesečnim prihodom petnaestak puta većim od prosječne plaće u svojim zemljama, zastupnici iz tih zemalja doista ne dijele sudbinu naroda koji predstavljaju. To vrijedi i za zastupnike iz razvijenih europskih zemalja

Pitanje zastupničkih plaća osobito je aktualno na razini Europske unije. Mjesečni prihod zastupnika u Europskom parlamentu je oko 15000 eura. To je na razini godišnjeg GDP-a per capita, ili više od toga, za pet zemalja članica EU: Poljsku, Mađarsku, Rumunjsku, Hrvatsku i Bugarsku. S mjesečnim prihodom petnaestak puta većim od prosječne plaće u svojim zemljama, zastupnici iz tih zemalja doista ne dijele sudbinu naroda koji predstavljaju. To vrijedi i za zastupnike iz razvijenih europskih zemalja, iako je ondje razlika između zastupničkih i prosječnih plaća nešto manja. Za svakih pet godina rada u Europskom parlamentu zastupnici stječu pravo na penziju od oko 1200 eura, sve dok ne dostignu razinu od 70% mjesečne plaće parlamentarca što je iznos od oko 5000 eura mjesečno. O takvim mirovinama ne mogu ni sanjati ne samo građani najsiromašnijih članica EU, nego ni oni u razvijenim zemljama. Ne vidim zašto bi zastupnici u Europskom parlamentu – koji ionako nema ni sve ovlasti koje imaju nacionalni parlamenti – morali biti profesionalci. Posao koji oni obavljaju može se uspješno obavljati uz drugi rad koji bi im trebao biti izvor prihoda za život.

Drugi način da se smanji razlika između političara i običnih građana je ukidanje zastupničkog imuniteta. Ne vidim zašto je u liberalno demokratskoj zemlji, u kojoj je svima zajamčeno pravo govora i sloboda političkog organiziranja – pa, prema tome, ne može biti politički motiviranog kaznenog progona – potrebno utvrđivati zastupnički imunitet od kaznenog progona. Zastupnike bi se, kao i druge građane, moglo kazneno goniti u slučaju postojanja dokaza ili ozbiljne sumnje u počinjenje kaznenog djela.

Mislim da bi se usvajanjem ovih mojih prijedloga učinilo više na uklanjanju izgleda za formiranje političke kaste u budućnosti i na smanjivanju razlika između sadašnjih pripadnika te kaste i običnih građana, negoli prihvaćanjem svih Herpenovih prijedloga. To, dakako, ne znači da su svi njegovi prijedlozi loši. Jednostavno, mislim da nije uočio ni obradio ono što mi se u kontekstu pokušaja suzbijanja motivacije za populizam čini osobito važnim.

• Ostala korištena literatura

Bergmann, Eikur (2020), Neo-Nationalism. The Rise of Nativist Populism, New York: Palgrave Macmillan

Beyme, Klaus von (2019), Rightwing Populism, Springer International Publishing

Brecht, Bertolt (1966), Dijalektika u teatru, Beograd: Nolit

Finchelstein, Federico (2017), From Fascism to Populism in History, Oakland: University of California Press

Fitzi, Gregor; Mackert, Jürgen; Turner, Bryan S. (ed)(2019), Populism and the Crisis of Democracy I,II,III, London and New York: Routledge

Gandesha, Samir (ed)(2020), Spectres of Fascism, London: Pluto Press

Morelock, Jeremiah (ed)(2018), Critical Theory and Authoritarian Populism, London: University of Westminster Press

Müller, Jan-Werner (2016), What is Populism?, University of Pennsylvania Press

Urbinati, Nadia (2019), Me the People: How Populism Transforms Democracy, Harvard University Press