A pobjednik će biti: Pet zvjezdica, osamdesetogodišnji tinejdžer, ili Gentiloni 2.0?!

Talijanska politika je zanimljiva strancima, ajme, iz pogrešnog razloga, piše Aleksandra Šućur. Obiluje teatralnim zapletima, obratima i raspletima, stalno joj neka vlada pada. Ali politički se glumci nikad stvarno ne povrijede: i inozemna, pogotovo europska, publika zna da će talijanski političar kojeg je u prvom činu vidjela s “nožem u leđima”, kad-tad uskrsnuti. Taj se "teatar" užurbao već sad, u uranjenoj kampanji za izbore, 4. ožujka

• Naslovna slika: Italija u minijaturi, u parku kod Riminia

Ovaj long read si je postavio za cilj ilustraciju aktualne talijanske društveno-političke stvarnosti i “odgonetanje” pobjednika na parlamentarnim izborima u ožujku 2018: da li će to biti Pet zvjezdica (M5S) koja najviše privlači mlade i nezadovoljne? Ili će to biti centar-desna koalicija koju je mogao sastaviti (po tko zna koji već put dosad) samo jedan bogati osamdesetgodišnjak, svjetski poznat po tinejdžerskom ponašanju, alive & kicking unatoč sudskoj zabrani obnašanja javnih dužnosti? Ili ćemo ipak gledati film “Vlada Gentiloni 2.0”?

Talijanska politika je zanimljiva strancima, ajme, iz pogrešnog razloga. U njoj raspoznaju elemente drame: obiluje teatralnim zapletima, obratima i raspletima, stalno joj neka vlada pada ili se povlači (postoji i “kreativni pad” pored “taktičkog”!), a politički raspleti imaju i trend-setterske učinke i izvan njenih granica. Politički se glumci ovdje nikad stvarno ne povrijede, već samo kobajagi: i inozemna, pogotovo europska, publika zna da će talijanski političar kojeg je u prvom činu vidjela s “nožem u leđima”, kad-tad uskrsnuti iz mrtvih s tko zna kakvim novim demiurškim moćima.

Gledana iznutra, međutim, talijanska politika uopće nije zabavna. Upravo zbog pune svijesti o njenim fiction elementima, talijanski birači su pronicljiviji u razlikovanju između političkog privida i činjenične stvarnosti. Riječi finta i fingiranje ne potječu bez razloga iz talijanskog jezika… Ali su iz istog razloga, Talijani i nezadovoljniji. Realna slika “iznutra” stoga izgleda otprilike ovako.

I. Sindrom krize

“Kriza je precizno sadržana u činjenici da staro umire a novo ne može da se rodi: u tom se interregnumu događaju najrazličitije bolesne pojave.” Antonio Gramsci, Zatvorske bilježnice, 1935. g.

Riječ „kriza“ već godinama – preciznije, od izbijanja financijske krize 2008-9. – dominira talijanskim političkim vokabularom. Kad bi u Italiju sletio vanzemaljac i čuo tu riječ, mislio bi da se radi o sablasti prepoznatljivoj samo po stravičnim materijalnim tragovima koje ostavlja dok pohodi i inače pomalo paranoidnu naciju sklonu beskonačnim raščlambama, analizama i perfekcionizmu… Ima nečeg istinitog u onom stereotipu da Italija „naginje od jednog problema napraviti deset“. Što ne mora nužno biti loše: lakše je postupno rješavati više malih problema nego jedan veliki. Ali takav pristup traje duže i puno više iscrpljuje.

Dario di Vico: Terminom Kriza služe se ekonomisti i sociolozi kako bi izbjegli dublju analizu, jer kompleksnost društvenih i ekonomskih pojava nadilazi a često je i kontradiktorna njihovim simplificiranim modelima i predviđanjima

Godina 2017. je za Italiju bila dosta čudna. Izgleda da je zemlja najzad izišla iz krize:  nakon devet godina u kojima je BDP nacije izgubio 15 postotnih bodova u odnosu na predkrizni period, u ovoj se godini povratio blagi ali rasprostranjeni osjećaj da se ekonomija polako vraća uzlaznoj putanji. BDP je porastao neočekivanih 1,5 % (predviđanja su bila 1,1 – 1,2%), povećao se broj radnih mjesta, trgovinska bilanca je u značajnom plusu zahvaljujući industrijama koje su uspjele obraniti ili ponovo pronaći svoju kompetitivnost na inozemnim tržištima, porasla je i potrošnja, ponovo su se počeli kupovati i auti i nekretnine… Ali kriza se nije povukla iz dnevnopolitičkog narativa, skače se na svaki šušanj i sumnju da bi ponovo mogla izmigoljiti iz nekog prašnjavog ugla (ima takvih mjesta, primjerice, po manjim, tzv. „teritorijalnim“ bankama), a kako svaka neman mijenja svoj pojavni aspekt, tako je i kriza dobila i neke druge atribute: „migrantska kriza“, „sigurnosna kriza“, „kriza europskih vrijednosti“ itd.

II. Uzroci nezadovoljstva

U nedavno objavljenom eseju U zemlji nejednakih (Nel Paese dei disuguali, Egea, 2017), Dario di Vico tvrdi da je Kriza (autor ironizira da riječ treba pisati velikim slovom) zapravo postala poštapalica, čarobna formula koja bi trebala (samo)objasniti vrlo složene pojave. Po njemu, terminom se služe ekonomisti i sociolozi kako bi izbjegli dublju analizu, jer kompleksnost društvenih i ekonomskih pojava nadilazi a često je i kontradiktorna njihovim simplificiranim modelima i predviđanjima, posebice kad se radi o porastu nejednakosti, koji se u općem javnom diskursu smatra glavnim okidačem nezadovoljstva politikom. Talijanski Gini index sadrži drukčije uzroke, ima drukčiji sastav i posljedice u odnosu na npr. američki. U Italiji, nejednakost najviše pogađa mlade ljude i južne regije, dok je temeljni uzrok pada BDP-a u prevelikoj sličnosti talijanske industrije s kineskom. Također, korektno ističe da je porast nejednakosti, porast razlika u prihodima, zabilježen još prije „krize“, tj. već devedesetih godina, pa kriza 2008-9., nikako ne može biti uzrokom ni nejednakosti ni nezadovoljstva.

Liberalna politika devedesetih donijela je i puno dobra. Imala je utopističku ideju (a bez „utopije“ politika nema nikakvu plemenitu svrhu). S fokusom na pravima i slobodama, uvjerila je tada i značajni dio ljevice. Liberalna kultura može prisiliti kapitalizam da se suoči i s temom jednakosti, odnosno socijalnih prava i sloboda. Iako ispravna, bila je i – samoobmana

Izdvajam ovog autora ne samo jer se bavi čestom temom portala Ideje.hr, već zato što temi pristupa vrlo ozbiljno i detaljno, analizirajući nejednakost iz različitih uglova: ekonomije, psihologije mase, kulture… i toplo ga preporučujem svim italofonima. Za razliku od brojnih drugih, u Italiji i svijetu, svojim snažnim odbijanjem pojednostavljivanja, ne nalazi krivca u „trećeputaškoj“ politici devedesetih, barem ne… isključivog krivca. On smatra da je liberalna politika devedesetih donijela i puno dobra, pogotovo na planu opće političke kulture. Imala je svoju „utopiju“, svoju utopističku ideju (a bez „utopije“, ne vidi ikakvu plemenitu svrhu politike, samo negativnu: golo političko preživljavanje i jalovo nadmetanje) – da liberalna kultura, sa svojim fokusom na pravima i slobodama, koja je tad uvjerila i značajni dio ljevice, može prisiliti kapitalizam da se suoči i s temom jednakosti, odnosno socijalnih prava i sloboda. Iako ispravna, bila je to i po njemu, samoobmana: globalizacija ima drukčiju logiku i njeni su učinci polomili i vjeru u tu ideju i političku igračku. Pored što je izazvala fobiju u ljudima da mogu pasti još i niže.

Luigi Di Maio, bivši studentski lider, premijerski kandidat Pet zvjezdica, stranke s najvećim političkim rejtingom (27 posto), posebno zahvaljujući potpori mladih birača, koja je osvojila Rim i Torino i obećava univerzalni dohodak

III. Politički efekti

Najveći katalizator nezadovoljstva je M5S, a da je di Vico centrirao srž stvari, dovoljno je baciti oko na detaljnija istraživanja intencije glasa, koja na nacionalnoj razini iznosi 27%, što je ujedno i najveći pojedinačni rejting neke stranke. Na prošlim su parlamentarnim izborima (2013.) dobili 25,56 %. Uživaju puno viši konsenzus kod mladih birača (nezaposlenost mladih je u Italiji stravično visoka) i na područjima sa slabim perspektivama budućnosti.  U nekim gradovima, međutim – a prisjetimo se da su na lokalnim izborima 2016. osvojili i Rim i Torino – bilježe pad u usporedbi s lokalnim izborima. U Milanu, kozmopolitskoj metropoli koja je talijanski „motor“ inovacije, financija, znanstvenih i tehnoloških polova, osvajaju tek 10%, koliko su dobili i na lokalnim izborima. Odličan rejting (30%) imaju i u dijaspori, koju čini i masa mladih ljudi koji su zadnjeg desetljeća emigrirali „trbuhom za kruhom“. Izborno obećanje o univerzalnom dohotku perspektiva je tim ljudima i da se vrate.

Uz Njemačku, koja je uz veliku muku opet prisiljena praviti “široku” koalicijsku vladu, te Francusku, u kojoj je na vlast došao Macronov Le Marche zahvaljujući prvenstveno izbornom sustavu koji je pokretu od 27-8% konsenzusa dao gotovo 70% parlamentarnih mjesta, Italija također spada u core zemlje kreiranja europske politike. Od svih EU građana, Talijani su nedvojbeno najeuropskiji: za EU je oko 78% (po nekim statistikama čak i više, protiv EU bi bilo samo 4%), ali nisu svi za isti udruženi oblik Europe, nisu svi federalisti. Najveće kritike se odnose na zajednički monetarni sustav i euro. A i budućnost nekih velikih europskih projekata, ovisi o kontinuitetu s dosadašnjim političkim dogovorima planovima ove tri “velika igrača”: npr. intenzivne suradnje u brodogradnji, pogotovo vojnoj (Fincantieri – Naval Group – ThyssenKrupp Marine System), te općenitom razvoju vojne tehnologije, pri čemu je novost da se agregacija vrši između državnih tvrtki u neki multidržavni oblik, tu je također europski porto franco u Trstu, podmorski plinovod TAP koji dovodi azerbejdžanski plin u Brindisi itd.

I dok u dijaspori izaziva odobravanje, kod stranih komentatora M5S izaziva podozrivost. Čak i iskusni Michael Braun, dopisnik berlinskog Tageszeitunga koji više od dva desetljeća predano približava talijansku politiku njemačkim čitateljima (i njemačku politiku talijanskim: autor je zanimljive knjige „Mutti. Angela Merkel objašnjena Talijanima“), djeluje zaražen talijanskim „sindromom krize“. Premda hvali ovogodišnji ekonomski oporavak, smatra da je  „2017. bila godina talijanskog političkog sumraka, godina u kojoj je umrla Druga republika, rođena iz pepela Prve republike u godinama Tangentopoli-procesuiranja korupcije“. Ne misli da će itko plakati za lijevo-desnim bipolarizmom Druge republike, ali  „između sumraka i uskrsnuća“ (pod uskrsnućem misli prvenstveno na Berlusconijev povratak) ne vidi „izlaz, nužno potrebnu Treću republiku koja će građanima zajamčiti efikasnije, stabilnije i poštenije vlade“. Kao objektivnom komentatoru, ne smetaju mu toliko neiskustvo i gafovi jednog od lidera M5S, Luigija di Maia (među kojima ističem legendarno smještanje Pinochetovog režima u Venecuelu, umjesto u Čile), koliko da je narativ „mi nismo ni lijevo ni desno, ne koaliramo ni s kim“ par sati nakon što je predsjednik Mattarella raspustio parlament izmjenio u „mogli bismo dogovoriti podršku našoj vladi s Legom“, dakle, s partijom koja je, uz Fratelli d’Italia, najdesnija politička snaga u zemlji.

IV. Elementi koji pridonose utisku „sumraka“

Ima puno istine u njegovim riječima, ali je očito da je i on kontaminiran općom talijanskom klimom malodušnosti koju sam nastojala dočarati iznad. Iako me njegovo razmišljanje neodoljivo podsjetilo na Gramscijevu definiciju krize kao nemogućnosti da se izrodi nešto novo, nimalo ne dijelim njegov zaključak da se talijanska politika nalazi u nekoj sumrak-zoni, a što se tiče postizbornih koalicija, stabilnosti vlade… i u Njemačkoj imaju problema, što je za Ideje.hr sjajno opisao Anđelko Šubić. Također, bipolarizam je „umro“ već na izborima 2013., kad je M5S odnio jednu četvrtinu glasova.

Točno je međutim da se Partito democratico (PD) pod vodstvom Mattea Renzija, u manje od četiri godine iz zvijezde koja visoko uzlazi na političkom nebu pretvorio u zvijezdu padalicu. Da se prisjetimo: nakon nemogućnosti formacije vlade u postizbornoj koaliciji s M5S, Pierluigi Bersani, korektni i kompetentni talijanski političar, daje ostavku na mjesto Generalnog tajnika zajedno s čitavim tajništvom, te u prosincu 2013. Konvencija stranke izabire mladog Renzija (kojeg je na ranijoj konvenciji Bersani pobijedio) a kojem su komunikacijske vještine jača strana. Iako je PD, uz posredovanje predsjednika republike Napolitana, ipak uspio sastaviti vladu u koaliciji s Berlusconijevom Forza Italia i postaviti Bersanijevog suradnika Enrica Lettu za premijera, Renzi u veljači 2014. izvodi coup de théâtre, preuzimajući premijersku palicu u prvom licu. Tri mjeseca kasnije, na izborima za europski parlament, PD samostalno osvaja fantastičnih 41%. Paralelno, iz Forza Italia se izdvaja Nuovo centro-destra (NDC, pod vodstvom ministra Alfana) čiji su zastupnici i senatori dovoljni da osiguraju većinu u oba doma parlamenta, pa se Renzi više nije morao pravdati da čini ustupke ljevici-nepodnošljivom Berlusconiju kojemu je kaznena presuda u slučaju Ruby tad postala pravomoćna.

Laura Boldrini, predsjednica Doma zastupnika iz stranke Sinistra, Ecologia, Libertà, koja je pristupila koaliciji koja slabi Renzija

Ali, krajem 2016., Renzi trpi dva ozbiljna udarca: odbacivanje izbornog zakona (tzv. Italicuma) od strane Ustavnog suda, te gubitak referenduma o ustavnim izmjenama. Za oba neuspjeha kriv je on sam i ekipa njegovih suradnika. Italicum je izglasan u bespotrebnoj žurbi, pod ucjenom (postavio je pitanje povjerenja vlastitoj vladi, što se ne radi kod izglasavanja izbornih zakona), a premda je zadivio detaljnim poznavanjem zakona i ustava u tv duelu u kojem je parirao velikom ustavnom stručnjaku Gustavu Zagrebelsky-om, čak ni mene nije uspio motivirati da iziđem i zaokružim izmjenu, jer je pitanje bilo koncipirano na način da je sadržavalo 5 pitanja, među kojima su bila i dva s kojima se nisam slagala.

U biti, taj se referendum nikad nije ni trebao dogoditi, radilo se o vrlo tehničkim stvarima koje je trebalo usaglasiti u parlamentu, ali su ga njegova frenetična narav, mladalačko neiskustvo i samouvjerenost natjerali da od građana zapravo traži povjerenje za reformu ustava, baš kao što je ranije od parlamenta tražio povjerenje za izborni zakon (kojeg je poslije srušio Ustavni sud). Građani su ispravno percipirali da je pravi razlog zakazivanja referenduma pitanje: “jeste li uz mene?” i žestoko ga kaznili. Ta je greška jako podsjećala na Cameronov epic fail s referendumom o Brexitu.

Mateo Renzi: Građani su ispravno uočili da je referendume o ustavu i izbornom zakonu sazivao samo da ih pita – jeste li uz mene? – i kaznili ga!

Nakon tog neuspjeha, Renzi je podnio ostavku na mjesto premijera i generalnog tajnika PD-a, vladu je preuzeo daleko sabraniji i diplomatskiji Paolo Gentiloni, a obzirom da se Renzi ponovo kandidirao i pobijedio na izvanrednoj konvenciji PD-a (rekandidacijski motiv je bio da je na referendumu ipak dobio 41%), nastavio je voditi stranku. Isfrustriran gubitkom toliko željenog većinskog izbornog sustava, posvetio se i izradi novog izbornog zakona zajedno s odanim zastupnikom Rosatom (po kojem zakon nosi ime Rosatellum), a za koji je dobio i prethodno mišljenje Ustavnog suda. U parlamentu je zakon prošao glatko, uz pomoć Berlusconijeve Forza Italie i Lege te uz žestoki otpor M5S. Radi se o mješovitom izbornom sustavu (37% zastupnika i senatora se bira po većinskom first past the post načelu u uninominalnim jedinicama i 61% po proporcionalnom mehanizmu s blokiranom listom, te 2% u četiri izborne jedinice u inozemstvu koji se biraju po čistom proporcionalnom principu). Zakon sadrži “koalicijsku premiju” za koaliciju koja osvoji 40% (dakle, na štetu M5S koji ne koalira ni s kim).

Sve vrijeme, tj. više od godinu dana mrcvarenja izbornim zakonom – Renzi se nastavio svađati s “internom opozijom”, sukob koji je rezultirao izlaskom Bersanija, D’Aleme, bivšeg predsjednika kluba zastupnika Roberta Speranze, a nedavno i predsjednika Senata Grassa, uz još neke značajnije političare, iz stranke.

Kao da trusna seizmika tla apeninskog poluotoka utječe i na politiku. Težište svađe na ljevici je bio prvenstveno izborni zakon. Pored  M5S, i “odmetnuta ljevica” je bila protiv. Nije teško zamisliti koliko su te svađe daleke od svakodnevnih problema građana i koliko su zbog njih dodatno omrznuli političare. Ali, nesumnjivi profiteri izbornim zakonom su Berlusconijeve trupe

Uvjeren da ono što je izgubio na “ljevici” može dobiti na centru, izgledao je sretnim što ih se “riješio”, ali je sreća kratko trajala. Iako su se protekla dva mjeseca pokušaji raznih koalicijskih platformi (neke na ljevici predviđale su i široku koaliciju s PD-om) raspadali na tjednoj bazi, prva su istraživanja javnog mnijenja pokazala da PD može računati na samo 25% konsenzusa (Bersanijev PD – kojeg je toliko kritizirao – osvojio je 2013. g. 25,4% u koaliciji koja je iznosila 29,55% u Domu zastupnika i 31,63% u Senatu). Formiranje pakta Liberi e Uguali pod vodstvom Pietra Grassa kojem je pristupio i lijevi SEL (iz te je stranke, Sinistra, Ecologia, Libertà, predsjednica Doma zastupnika, Laura Boldrini), razlogom su Renzijeve uranjene kampanje i zahtjeva za prvi mogući termin za izbore (4.3.2018.), jer, za razliku od PD-a, koji pada, Liberi e Uguali postupno raste (momentalno su na 8%). Ishod ove konkurencije na ljevici determinirat će i sastav listi, naročito u plurinominalnim jedinicima. Ovakva koalicijska pomicanja nisu neuobičajena za talijansku politiku: kao da trusna seizmika tla apeninskog poluotoka utječe i na politiku. Npr., na zadnji dan 2017., međunarodno poznata radikal-liberalna aktivistkinja, Emma Bonino i njen “Više Europe” se povukla iz koalicije s Renzijem (premda je rekla da njeni radikali idu sami, uopće ne treba isključiti pakt s Grassom), a do prezentacije listi, mogući su ovakvi assessment-i i unutar Liberi e Uguali.

V. Berlusconi – apsolutni profiter novog izbornog zakona

Dok se dvojica svađaju, treći profitira, kaže stara poslovica. Kako vidimo, težište svađe na ljevici je bio prvenstveno izborni zakon. Pored  M5S, i “odmetnuta ljevica” je bila protiv. Nije teško zamisliti koliko su te svađe daleke od svakodnevnih problema građana i koliko su zbog njih dodatno omrznuli političare. Ali, nesumnjivi profiteri izbornim zakonom su Berlusconijeve trupe: izborni zakon je kao saliven za njihovu mjeru i ukus.

Logoreična Giorgia Meloni sa svojih šest posto čvrsto drži posziciju desnog populizma

Michael Braun to ovako “prevodi na njemački”: “ali onaj tko će 2017. pamtiti kao fantastičnu godinu, je Berlusconi. Ako je Giulio Andreotti bio lisica talijanske politike, Berlusconi je mačka sa sedam života. Prisiljen na premijersku ostavku u studenom 2011., na vrhuncu euro-krize, na izlazak s [političke] scene nakon presude za poresku prevaru zbog koje je morao napustiti i Senat i dobio zabranu biti izabranim na idućim izborima – u bilo kojoj zemlji Zapadne Europe bi bio van bilo kakvih političkih igara i to zauvijek! Ali, ne u Italiji. Ovdje se vratio u žižu interesa, pazite, kao “brana protiv populista”, kao branitelj europskog jedinstva, sve to u savezništvu s Legom Mattea Salvinija, partijom koja je u međuvremenu postala suverenistička, a da je istodobno u istom kameratističkom košu s populističkom francuskom lidericom Marine Le Pen i s Fratelli d’Italia Giorgia-e Meloni! Taj pol je jedini koji se može nadati dostizanju 40% i većine u budućem parlamentu. A čime bi se Italija opet vratila na početak.”

S punim suosjećanjem za njemačke komentatore koji Italiji žele dobro kao Braun, i kojima sigurno nit je lako nit shvatljivo ovakvo konfuzno rasplitanje političkih čvorova, ipak mislim da gube iz vida teatralne karakteristike talijanske politike. Ono što je kobajagi, što je finta i privid – valja razdvojiti od činjenica koje jesu i koje će biti. Neće biti nikakve katastrofe niti kaosa. Berlusconi se vratio u politički život jer samo on posjeduje fiction instrumentarij koji može ujediniti desnicu, ali to ne znači da je politički glup ili klaun, kako ga je svojedobno doživio SPD-ov kancelarski kandidat Peer Steinbrück (zbog uvrede “klauni” upućenu Berlusconiju i Grillu, tadašnji talijanski predsjednik Napolitano je odbio večeru u SPDu koja je bila predviđena u sklopu izborne kampanje, a koju je SPD izgubio, između ostalog, i zahvaljujući manjku takta kancelarskog kandidata).

Ne treba gubiti iz vida teatralne karakteristike talijanske politike. Italija je zemlja “politike kao umijeća mogućeg”, a riječi su samo “parole, parole, parole…” Lako je Trumpu zavesti simpletonske američke birače u bipartitnom sustavu, u Machiavellijevov zemlji, u multipartijskim i “multipolarnim” okolnostima, bi “dogurao” maksimalno do običnog zastupničkog mjesta. Berlusconi ima kvalitete glumca-protagoniste, redatelja i producenta

Griješi i Joseph Stiglitz koji je, gostujući na nedavnom svjetskom Ekonomskom forumu održanom u Italiji, tužno komentirao: “eto, rugali smo se vama u Italiji zbog Berlusconija, a sad smo mi u Americi dobili Trumpa, koji je isto kao i vaš Berlusconi”. Premda je u nekim ekonomskim aspektima sljedbenik reaganomics-a, Berlusconi je ideološki – i liberal i demokrat (uvjereni), a ne konzervativac ili protekcionist, što on i sam za sebe kaže (u jednom od rijetkih napadaja iskrenosti). Njegov je politički oportunizam drukčiji od Trumpovog: Italija je zemlja “politike kao umijeća mogućeg”, a riječi su samo “parole, parole, parole…”. Sličnost s Trumpom je što u političkom teatru, Berlusconi ima kvalitete glumca-protagoniste, redatelja i producenta. Ali, to je “privid-politika”, Berlusconi je puno svjesniji da je politika i skup vrijednosti. Lako je Trumpu zavesti simpletonske američke birače u bipartitnom sustavu, u Machiavellijevov zemlji, u multipartijskim i “multipolarnim” okolnostima, Trump bi politički “dogurao” samo do maksimuma kojeg je prije Berlusconija postavio nepoletanac Achille Lauro: običnog zastupničkog mjesta.

Dok bi u bilo kojoj zapadnoeuropskoj zemlji, nakon svega, trajno nestao iz politike, u Italiji se vratio kao – “brana protiv populista”!

Heterogena koalicija koju je Berlusconi okupio, a svi se slažu da ju nitko drugi nije mogao okupiti, doista ima šansi dobiti izbore (trenutno je na 37%). Međutim, ta koalicija nema programa, a politički lideri desnih stranaka se ne slažu ama baš ni po jednom jedinom pitanju: od eura, poreza, migracije… I koliko ga god Salvini pritiskao da požure s formulacijom politika, Berlusconiju se ne žuri: njegov je cilj da Forza Italia oduzme što je moguće više glasova i samoj Legi. Što se vidi i na istraživanjima javnosti: u dva mjeseca praćenja, odnos 16%:13% u korist Lege se točno obrnuo i sad 16% ima Forza Italia a 13% Lega. Ne pomaže tu ni Salvinijev pokušaj da Legu pretvori u nacionalnu, suverenističku stranku, jer desni populizam te vrste na nacionalnoj razini čvrsto drži ljepuškasta i logoreična Giorgia Meloni sa svojih 6%. Niti je realno očekivati da će stari “mačak sa sedam života”, kako ga je nazvao Braun, zbog vlastite neelektivnosti, popustiti Salvinijevom inzistiranju da ga imenuje premijerskim kandidatom. To bi i matematički bila ludost, naročito nakon što je Alfano napustio svoje centrističke alfanijance iz NCD-a najavom da se potpuno povlači iz politike, a iz NCD-a se jedan dio prišlepao staroj ljubavi (Forza Italia), dok je drugi u koaliciji s Renzijem, jer želi “nastaviti pozitivno koalicijsko iskustvo u vladi Letta, Renzi i Gentiloni”. Salvini se čak ne može obratiti ni nekom voodoo stručnjaku da Silviju smjesti kakav urok, jer bez Berlusconija, značajno bi se smanjio broj mjesta koje samo koalicijskom premijom i Lega može dobiti u parlamentu.

Realpolitik je dakle takva da – čak i da “Berlusconijeve trupe” osvoje 40%, ta je koalicija u startu doomed da se raspadne nakon izbora.

Radeći protiv vlastitih koalicijskih partnera Berlusconi vladu ostavlja u rukama Gentilonia i kaže da protiv toga “nema ništa protiv”

V. Tko će onda vladati Italijom?

I tako, nakon što sam čitatelja izmrcvarila ovim dugim tekstom, a koji je zapravo krajnja sinteza samo najvažnijih detalja, svatko si postavlja ovo ključno pitanje. Ne znamo jel zbog ostavljanja “dobrog dojma pred europskom publikom” ili doista tako misli, Berlusconi je rekao da ništa ne isključuje. Ako desna koalicija ne dobije 40%, talijanski Ustav predviđa nastavak postojeće vlade, vlade Gentiloni. Sve dok joj se ne izglasa nepovjerenje. Rekao je čak da mu Gentiloni ne bi bio mrzak ni kao premijer u nekoj postizbornoj koalicijskoj vladi, koju bi bilo vanjski bilo interno podržala Forza Italia. I koliko ja mogu vidjeti, on se trudi da Forza Italia dobije što je moguće više glasova, oduzimajući ih prvenstveno koalicijskim partnerima, ali ne i da čitava desna koalicija dobije 40%.

Paolo Gentiloni potječe iz plemićke obitelji, njegov je izravni predak, Vincenzo Ottorino Gentiloni, zaslužan za osnivanje prve legalne katoličke partije nakon ujedinjenja Italije. Kao student napustio je i obitelj i studije i postao ultra-lijevi revolucionar: pokret Movimento Lavoratori per il Socialismo u kojem je bio aktivan, imao je inspiraciju u maoizmu. Najveći dio svog radnog života je bio novinar i urednik, i to prilično dobar

Trenutni talijanski premijer je, odmah nakon predsjednika Mattarelle, najomiljeniji političar u Italiji. Što nije mala stvar za osobu koja obnaša glavnu izvršnu dužnost u jednoj zapadnoj demokratskoj zemlji. Taj pozitivni rejting ne treba gledati kroz hrvatske naočale. Izvorni grijeh Italije je možda njena gerontokracija, ali je ona bolja od mediokracije (kako je vladavinu mediokriteta definirao kanadski politolog A. Denault). Paolo Gentiloni potječe iz plemićke obitelji, njegov je izravni predak, Vincenzo Ottorino Gentiloni, zaslužan za osnivanje Katoličke akcije, prve legalne katoličke partije nakon ujedinjenja Italije (Kraljevina Italija je nastala i tako što je uništila Papinsku državu, zato katolici nisu mogli sudjelovati u bipartitizmu između tzv. Povijesne Desnice i Povijesne Ljevice). Kao mladi student, Paolo je napustio i obitelj i studije i postao ultra-lijevi revolucionar: pokret Movimento Lavoratori per il Socialismo u kojem je bio aktivan, imao je inspiraciju u maoizmu. Najveći dio svog radnog života je bio novinar i urednik, i to prilično dobar.  Šira javnost je za njega čula tek kad je bio PD-ov kandidat za kandidata gradonačelnika na nekim lokalnim rimskim predizborima, koje je izgubio. Mirna, refleksivna i taktična narav premijera doprinose dobrim rezultatima i efikasnosti njegove vlade, pogotovo na europskom i međunarodnom planu. Izborni mehanizam je “naštiman” da se nastavi upravo iskustvo njegove vlade, a da li će profunkcionirati, ovist će ponajviše o kvaliteti kandidata u uninominalnim jedinicama.