A sada nešto sasvim drukčije! Kina i Azija, kakav je to kapitalizam ustvari? Štrajkovi

Reforme s vrha od dvijetisućitih mijenjaju strukturu kineskog tržišta u korist radnika, piše Josip Lučev u petom članku o tipovima kapitalizma posvećenom kratkom pregledu azijskih gospodarstava i posebno Kini. Fokus cijelog serijala tekstova je na institucijama rada kao presudnog političkog i ekonomskog aspekta tržišta

• Naslovna ilustracija: Štrajkovi u Kini u posljednjih šest mjeseci kako ih je zabilježio China Labour Bulletin

• Dr.sc. Josip Lučev je asistent – predavač na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

• Prethodni članci: Kapitalizam ne postoji bez pravila. Kako nastaje korupcija i kako se održava. Vanjski šok; Tipovi kapitalizma. Drastične razlike u upravljanju i odnosu prema obrazovanju radnika; Tko je prošao bolje? Tržišta rada u pandemijskoj krizi i Velikoj recesiji u razvijenim koordiniranim i liberalnim ekonomijama; Koliko je hrvatski kapitalizam postsocijalistički a koliko mediteranski? Posebni slučajevi

U dva desetljeća od kad su Tipovi kapitalizma (Varieties of Capitalism – VofC) formulirani, kineski rast i razvoj su bili sve vrijeme zapanjujuće brzi. BDP Narodne Republike Kine, mjeren prema paritetu kupovne moći, pretekao je BDP SAD-a 2016., a 2020. godine, s izlaskom UK iz našeg zajedničkog zbroja gospodarske veličine, kineski je BDP pretekao i EU (Lučev, 2022). Samim time, ozbiljne tipologije sve teže mogu ignorirati kinesko gospodarstvo. Tipologija koja pokriva isključivo razvijene zemlje sve je manje važna za objašnjenje elemenata svjetskog gospodarstva[i].

Loše uklapanje mnogih gospodarstava u dominantne sheme opetovano je zamijećeno. Azija je kontinent na kojem mnoga gospodarstva uspijevaju na načine koji su teško usporedivi s tipovima razvijenima za opisivanje razvijenog Zapada. Time se bavila studija Witt i Redding (2013) koja je uspoređujući azijske sustave kroz klastersku analizu ustanovila da se Tipovi kapitalizma zapravo u Aziji ne mogu upotrijebiti, s iznimkom Japana. Osim Japanskog poslovnog sustava identificirali su još i (post)socijalistički (Kina, Vijetnam, Indija, Laos – planiranje i državna kontrola nad gospodarstvom), napredni grad (advanced city) (Singapur, Hong Kong), jugoistočnoazijski u nastajanju (emerging) (Indonezija, Malezija, Filipini, Tajland) i napredni sjeveroistočno azijski (Tajvan, Južna Koreja). Pet godina kasnije ta je studija proširena na 61 svjetsko gospodarstvo (Witt et al, 2018). Singapur i Hong Kong su i dalje izdvojeni u zaseban klaster, kao i Tajvan i Južna Koreja (uz identificirane sličnosti ta dva tržišta s Čileom, Turskom, Izraelom), ali većina ostalih gospodarstava nije zadržala izvorne grupacije. Pojavila se mnogo šira grupa tržišta u nastajanju koja je obuhvatila 21 primjer, uključujući vrlo različita gospodarstva od Kine do Maroka. Pojednostavljenje na ključne elemente odvlači od empirijske egzaktnosti, ali može pružati odskočnu dasku za promatranje promjena. Klasterske analize su mnogo ranjivije na izbor slučajeva i varijabli i svakako se čini da se i najbolje mogu lako raspasti prema nekoherentnosti rezultata.

• Novi koncept SME – State permeated economy

Za potrebe analize gospodarstva Kine, zanimljiva nova kategorija je State permeated market economy (tržišna ekonomija prožeta državom – SME). Radi se o pristupu koji je (u skladu s osnovama VofC sheme) kroz niz članaka i knjiga razvio Andreas Nölke sa suradnicima (Nölke et al, 2015; 2020; Schedelik et al, 2021; May, Nölke i ten Brink, 2019; Nölke, 2015; 2018). U prošlom tekstu ovog serijala opisao sam njegovu kategoriju DME (Dependent market economy – tržišta u razvoju) za opis nekih postsocijalističkih malih otvorenih gospodarstava središnje i istočne Europe. Radi se o onim gospodarstvima koja su svoju nišu na globalnom tržištu našla kroz ovisnost o inozemnom kapitalu. Slično je Schneider pisao i za latinskoamerička gospodarstva (kao HME, hijerarhizirane tržišne ekonomije). SME je oznaka koja opisuje velika gospodarstva Kine, Indije i Brazila koja si mogu priuštiti drukčiju orijentaciju – onu na vlastito tržište.

SME su zaseban tip kapitalizma: manje zavisan od DME, manje liberalan od LME (Liberal market economy – slobodno-tržišno orijentirana gospodarstva) i manje koordiniran od CME (Coordinated market economy – gospodarstva koja obilježava strateški orijentirana koordinacija). Odlikuje ih izrazita uloga neformalnih i osobnih odnosa kao mehanizama koordinacije. Tu je i režim niskih nadnica za radnike s državno-potpomognutim naporima za usmjereno obrazovanje (što daje međunarodnu konkurentnost). S druge se strane radi o transferu inovacija, zaštiti korporativnog upravljanja za domaći kapital i zatvorenom financijskom sustavu (Nölke et al., 2020: 184-200).

• Kina

Kinesko tržište rada uživa formalno visok stupanj zaštite. EPL (employment protection legislation), indeks zaštite ugovora na neodređeno vrijeme (3,0) jedan je od najsnažnijih do sada spomenutih (više smo indekse spomenuli u inače vrlo različitim gospodarstvima Nizozemske, Latvije i Venezuele). No, EPL indeks za ugovore na određeno vrijeme (1,9) je zato, uvjetno, na liberalnijem kraju globalnog spektra (ispod mediteranskih i većine postsocijalističkih razina, iznad LME i u skladu s CME tendencijama – identičan indeks ima primjerice Njemačka; OECD, 2020).

Relevantni zakon u Kini je prvi put donesen tek 1995. godine (kao uostalom i kod nas). Tada je konfuzna mješavina raznovrsnih zakona, propisa i odluka nadomještena modernim Zakonom o radu, i to s izvrsnim stupnjem zaštite radnika. Iako je na papiru imala jedno od najrigidnijih odnosno najbolje zaštićenih tržišta rada, Kina je svojevremeno bila poznata po tome da vrlo manjkavo provodi svoje zakone o tržištu rada. Stvorio se izraziti enforcement gap u regulaciji rada (Estlund, 2017). To je značajno pogodilo insidere socijalističkog sustava koji su mogli računati s doživotnim zaposlenjem, a i sa svim socijalnim blagodatima koja su poduzeća pružala (od vrtića preko stanova do zdravstva). Taj se sustav zove danwei (prema nazivu za radno mjesto) ili sustav željezne posudice za rižu (nesalomljive), a poduzeća su bila koncentrirana na sjeveroistoku zemlje u staroj industriji. Njihovi radnici su zapravo bili partijska radnička elita, dok je većina populacije ipak živjela u drukčijim uvjetima. Od 1990-ih se Kina rapidno razvija dobrim dijelom zahvaljujući dotoku jeftinih radnika iz podrazvijene unutrašnjosti prema novim centrima proizvodnje, prvenstveno koncentriranima na jugoistoku zemlje.

Ti su radnici u značajno goroj poziciji. Različitosti između političkih interesa privilegiranih radnika kineskog ‘rustbelta’ i napregnutih radnika kineskog ‘sunbelta’ je vrlo utjecajno obradio Lee (2007). I donošenje Zakona o radu i uopće zakonsko reguliranje ugovora o radu prihvaćeno je na različite načine. Stare radničke elite su ugovor često shvaćale kao izravni napad na njihovu poziciju, a više iskorištavani radnici naprednijih industrija su tu mogućnost prihvatili s olakšanjem. No, u tim se uvjetima moglo i vrlo selektivno pristupati provođenju regulacije. Tek 13 godina kasnije, 2008. godine donesen je paket zakona s namjerom sustavnijeg provođenja regulacije rada (za više o regulaciji tržišta rada u Kini vidjeti Lučev, 2021: 228-234).

U toj je provedbi ključna i vrlo specifična uloga sindikata. Formalno je sindikalna gustoća poprilično visoka na 42,6% (prema najrecentnijim podatcima u ICTWSS bazi koju sam koristio i u dosadašnjim tekstovima; Visser, 2019) – a to je više od svih LME gospodarstava (liberalnotržišnih), postsocijalističkih i mediteranskih EU članica, i latinoameričkih gospodarstava koje smo promatrali. Više je i od prosjeka CME (koordiniranotržišnih gospodarstava), ali niže od Norveške, Finske, Danske, Švedske i Belgije. No, sindikati nisu nezavisni, što je i logično u jednopartijskom sustavu. Monopol na sindikalnu aktivnost ima partijska federacija sindikata (uobičajenim akronimom na engleskom jeziku ACFTU – All China Federation of Trade Unions). A to znači da Komunistička partija Kine želi i treba organizaciju rada u svojim rukama. Zanimljiv je u tom kontekstu i zakonski položaj štrajka kao konačnog oruđa organiziranog rada. Ustavom je zajamčen bio tek između 1975. i 1982. godine, a danas nije eksplicitno nezakonit (a neki zakoni i spominju ili impliciraju mogućnost štrajka). No, zakonit je i otkaz u slučaju nepoštovanja pravila poduzeća. Tako da su radnici efektivno često otpušteni zbog štrajka – dok se god štrajk protivi pravilima poduzeća. Sindikati štrajkove naravno ne provode, već se radi o wildcat štrajkovima – onima koji spontano i izravno organiziraju radnici na licu mjesta. Kina je u zadnjih desetak godina doživjela dva velika vala spontanih štrajkova, oba s početcima u provinciji Guangdong. Prvi je krenuo 2010. godine u Hondinim pogonima, a drugi 2014. u pogonima za proizvodnju cipela poduzeća Yue Yuen. Teško je procijeniti stvarne razmjere štrajkova i broj sudionika, ali graf 1 pokazuje jedan takav pokušaj.

Graf 1 – štrajkovi u Kini

Izvor podataka: CLB, 2021

Iako ne postoje službeni podatci o štrajkovima u Kini, upotrebljiv pokušaj agregiranja podataka se nalazi u China Labor Bulletin, koji prati medije. Metoda nije savršena jer može odražavati otvorenost i zainteresiranost medija više nego stanje štrajkova. Također, ne razlikuje nužno velike (poput dva upravo spomenuta) od malih događaja. No, prema onakvim podatcima kakve nudi, mogli bismo zaključiti da je do 2015/16 incidencija štrajkova rasla, a nakon te dvije burne godine počela opadati.

Konačno, i sam proces kolektivnog pregovaranja je netipičan iz europske perspektive, s obzirom na to da najčešće pregovaraju partijski insideri (predstavnici sindikata) s partijskim insiderima (predstavnici poslodavaca) uz medijaciju partijskih insidera (predstavnika države). Usprkos sporadičnim i blagim pokušajima unaprjeđenja kolektivnog pregovaranja, ne bi nas trebalo čuditi da je kolektivno pregovaranje birokratizirani top-down proces na razini poduzeća (Estlund 2017: 136)[ii]. Pokrivenost kolektivnim ugovorima je zapravo niža od sindikalnog članstva i iznosi 39,3% (Visser, 2019), a to je niže od svih CME gospodarstava, Italije, Španjolske, Portugala, Francuske, Hrvatske i Slovenije, Brazila, Australije i Argentine. Zapravo Kina predstavlja vrlo neobičnu kombinaciju razmjerno visokog sindikalnog članstva koje za sobom ne povlači znatno višu razinu pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Ključ te kombinacije je upravo specifična politička uloga sindikata, koja nije prisutna ni u jednom slučaju koje su obrađivali dosadašnji tekstovi ovog serijala. Radi se o tipu koordinacije industrijskih odnosa koji uvelike prkosi tipologijama izvorno formuliranima za razvijene zapadne demokracije. Za njeno uključenje su potrebne upravo nove odrednice poput spomenute SME, odnosno državno prožetog gospodarstva (Nölke et al, 2020).

China Labour Bulletin prati štrajkove, nezgode i radnički aktivizam

Ipak, Kina je u posljednjih petnaest godina temeljito mijenja svoj razvojni model, a to utječe i na tržište rada. Kina djeluje u korist radnika, ali bez izravnog utjecaja radnika. Jedan od značajnijih pomaka je već spomenut – a to je paket zakona 2008. godine. Postoji značajna paralela u Njemačkoj povijesti, i to upravo ona koja opisuje tipični oblik kontinentalno-europske socijalne države. Devetnaesto je stoljeće bilo stoljeće rapidne industrijalizacije. Do njegova kraja bilo je jasno da gospodarstvo sve više strukturno zavisi od industrije, sve više populacije se koncentrira u gradovima kako bi radom hranilo novi tip proizvodnje, a sve veći su i vojni ulozi (industrijalizacija samog ratovanja će uskoro doživjeti svoju tragičnu i žestoku kulminaciju u 1. svjetskom ratu). U tom kontekstu je i sve veća mogućnost klasnog konflikta. Radnici su s industrijalizacijom mogli sve glasnije i učinkovitije zahtijevati svoja prava, jer je mogućnost štrajka sve opasnije visila nad glavama europskih vlada. Otto von Bismarck je u tom kontekstu odlučio radikalnim manevrom preduhitriti moguću političku pobjedu SPD-a: prvi od anti-socijalističkih zakona (poznati i kao Sozialistengesetze) u Njemačkoj donesen je 1878., a u 1880-ima su u ime kršćanske solidarnosti stvoreni zametci današnje europske socijalne države. Namjerno dakle odvojeno od radničkih organizacija ali u njihovu korist. Rezultat tako usprkos svemu može biti izrazito na strani radnika. Kina je u posljednjih 15 godina značajno promijenila vlastiti model razvoja, sa značajnim koristima za vlastito društvo u cjelini. Graf 2 pokazuje osnovne podatke o siromaštvu i potrošnji.

Graf 2: siromaštvo i strukturna uloga potrošnje kućanstava u Kini

Izvor podataka: World Bank, 2021

U prikazanom je periodu Kina raznim programima i sve socijalnijim usmjerenjem svog razvoja izvukla iz siromaštva preko 200 milijuna ljudi samo između 2005. i 2016. godine (prema međunarodnoj granici od $1,9 dnevno i podatcima u World Bank, 2021). Oko dvije trećine populacije bilo je 1990. ispod međunarodne granice apsolutnog siromaštva, 2008. se to odnosilo na 14,9% populacije, a 2016. (zadnja godina u seriji) samo na 0,5% (ibid.). Rapidno raste i udio potrošnje kućanstava u ionako brzo rastućem BDP-u – sa 34,3% 2010. godine na 39,2% BDP 2019. godine. No, osmišljavanje i provođenje tih promjena mora ostati u rukama države odnosno Partije, a ne nešto na čemu bi mogao politički kapitalizirati neki novi centar moći.

Ključne promjene u Kini se ne tiču samo strane potražnje (dakle tko koliko troši?), nego i strane ponude (otkud input za proizvodnju?). Vrijedi podsjetiti na Lewisov model razvoja kao alat s kojim su se često interpretirala događanja u Kini u periodu posljednjih petnaestak godina. Lewisov model opisuje generičan razvoj u kojem je ključna dinamika između dva sektora. Sektor A je tradicionalan i ruralan, sektor B je industrijalizirajuća urbana sredina koja započinje svoj razvoj. Po definiciji, granična produktivnost rada u sektoru A (a time i očekivani dohodak) je daleko niži od granične produktivnosti u sektoru B. Rezultat te asimetrije je tok jeftinog rada od sela prema gradu (odnosno industrijalizacija i urbanizacija gospodarstva). Taj tok jeftinog inputa osmišljava temeljnu razvojnu tendenciju koja se može vrlo široko primijeniti na gospodarstva u tim fazama razvoja. Trebala bi biti vidljiva u rapidnom rastu u godinama rapidne industrijalizacije. Ona traje sve dok se ne izjednače granične produktivnosti (a time i očekivani dohodak) sektora A i B, odnosno sela i grada. To je Lewisova točka, odnosno točka u kojoj rapidan razvoj usporava jer je rijeka jeftinog rada migranata iz manje razvijenih područja presušila. Nadnice industrijskog rada se dodatno dižu a profiti padaju.

Kina je, kao i u mnogim drugim stvarima, uspjela upravljati i tim procesom. Lewisova točka je odgođena kroz sustav koji uvelike usporava trajne migracije. Hukou sustav je sustav registracije prema kojem stanovnik ostaje formalno registriran u svom selu, iako možda desetljećima radi u nekom velikom gradu. To je značajno jer takva registracija određuje položaj u izrazito asimetričnim sustavima zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite. Kroz rigidni hukou, radnici se na kraju vraćaju u svoja sela, a iduće generacije mogu ponovno nuditi relativno jeftiniji migrantski rad u ekspanziji proizvodnje obalnih gradova. Tako su izmijenjene sudbine stotina milijuna radnika i Lewisova točka je pomaknuta. No, i to se mijenja – 2014. je proglašen cilj dodjele urbanog hukou za 100 milijuna migranata, a gradovi s populacijama manjima od 1 milijuna bi trebali automatski dodjeljivati urbanu hukou registraciju. Isti je sustav 2020. pokrenut za gradove s populacijom manjom od 3 milijuna. Tako se migrante usmjerava u manje gradove kako bi se izbjeglo gušenje najvećih sredina (The Economist, 2020). Postepeno se u korist građana, radnika i domaćeg tržišta (strana potražnje) opuštaju ograničenja koja su smanjivala troškove rada (strana ponude). Za više o promjenama u razvojnoj strategiji Kine vidjeti Lučev (2021: 250-265).

• Dodatne kontroverze

Prema rezultatu pregovora između NR Kine i Ujedinjenog Kraljevstva i Sino-British Joint Declaration, NR Kina je preuzela upravu nad Hong Kongom 1. srpnja 1997. te je zajamčila 50-godišnji period od tog datuma u kojem neće mijenjati političko i ekonomsko ustrojstvo. Kina se tom logikom postavlja kao „jedna zemlja, dva sustava“, u kojem komunistička priroda većine Kine (mainland China) ne dolazi u sraz s demokratskom i više tržišnom orijentacijom Hong Konga, a od 1999. i Macaoa. Ovo je uključivalo i slobodno djelovanje stranaka i sindikata u Hong Kongu. No, nakon manje od dva desetljeća, 2014. spriječeno je britansko diplomatsko prisustvo u sklopu misija koje su trebale nadzirati provođenje zajedničke deklaracije. Trenutna pozicija NR Kine je da deklaracija više nije primjenjiva:  2014. su obavijestili UK da je deklaracija void, te da je zapravo pokrivala samo period od 1984. do 1997. godine (Lee i Cheung, 2014). Iz kineske perspektive, svaka zapadna reakcija na reforme, proteste građana ili policijske reakcije na proteste može tako predstavljati samo neokolonijalno petljanje u njihove unutrašnje stvari. Nakon niza kontroverznih političkih promjena, ove su godine pritisak mogli osjetiti i sindikati. Iako njihova sudbina nije jasna, moglo bi se desiti da će u budućnosti organizacija rada u Hong Kongu nalikovati na opisana rješenja u ostatku Kine.

Vrijedi zamijetiti da se strukturna važnost Hong Konga za kinesko gospodarstvo dramatično smanjila zbog mnogo bržeg rasta ostatka Kine. Graf pokazuje omjere BDP-a prema PPP (paritet kupovne moći) Hong Konga i mainland Kine. U vrijeme kad su započeli pregovori oko zajedničke deklaracije (1982.), gospodarstvo Hong Konga je vrijedilo 11,7% gospodarstva Kine, u godini u kojoj je deklaracija potpisana 9,5%, a u godini u kojoj je NR Kina preuzela upravu nad Hong Kongom, ta se vrijednost već se spustila na 6,3%. Danas je ta vrijednost na tek 1,8%. Tako je jasno da je mogućnost integracije pred 30 godina značila uključenje ogromnog gospodarskog motora u Kinu, da je takva uloga značajno smanjena već u trenutku preuzimanja petnaestak godina kasnije, a da je danas strukturna uloga Hong Konga skoro pa zanemariva.

Graf 3: Veličina gospodarstva Hong Konga naspram ostatka NR Kine

Izvor: vlastiti izračun prema podatcima u IMF (2021) – podatci za 2021. godinu su procjene

Slično bi se moglo ustvrditi i za značaj Hong Konga u financijskom sektoru Kine. Tržišna kapitalizacija burze u Hong Kongu je pred dva desetljeća bila daleko veća od tržišne kapitalizacije burzi u ostatku Kine. Tako 2005. godine njihov omjer iznosi čak 262,5%, ali značajno pada u godinama koje su uslijedile i 2020. godine iznosi 50,2% (vlastiti izračun prema World Bank, 2021). Iako je vidljiv ogroman relativni pad, ne radi se o beznačajnom omjeru. Radi se zapravo o tome da su danas tri velika financijska centra u Kini (Hong Kong, Shenzhen, Shanghai) ugrubo izjednačeni veličinama burzi. Točnije, danas je Shanghai najveći, Hong Kong nedaleko na drugom mjestu a Shenzhen na još bližem trećem. Sve je ovo važno kao element procjene stanja Hong Konga. U vrijeme kada je bilo važno održati Hong Kong kao otok demokracije i zapadnjačkog tipa kapitalizma, grad je predstavljao značajan ekonomski motor za Kinu, uz značajnu veličinu i jedinu burzu svjetske klase kojom su raspolagali. No, danas je Hong Kong jedan od mnogih kineskih motora. Supostojanje mnogih režima je poprilično tipično za Kinu, a eksperimentalno testiranje različitih uvjeta na različitim lokacijama može utvrditi najbolja rješenja. Lako je moguće da se ovaj eksperiment jednostavno bliži kraju.

• Zaključak

Ovaj se tekst suočio sa zanimljivom tipološkom zagonetkom Kine – učinkovitim divom na kojeg se VofC agenda ne može primijeniti izravno. Kina je politički kapitalizam (Milanovic, 2019) koji odlikuje autoritarna legalnost (Gallagher, 2017) i velika prisutnost države na tržištu. Od VofC kategorija se razlikuje po osnovnom značenju sindikata, pa i zakona – koji nemaju isto značenje i primjenu kao u Zapadnim gospodarstvima. No, top-down reforme mijenjaju strukturu kineskog tržišta i to uključuje zaokret u korist radnika od kraja 2000-ih. Tako ni rezultat ne odgovara onome što bi od polazišta očekivali iz perspektive razvijenih gospodarstava. Kao što sam nastojao pokazati, prave paralele treba tražiti u našoj manje demokratskoj povijesti. Fokus ovog serijala tekstova je na institucijama rada kao presudnog političkog i ekonomskog aspekta tržišta. Idući tekst će se usmjeriti na one dijelove svijeta koji su još manje zastupljeni u institucionalnoj literaturi od Kine. To su gospodarstva Afrike i većine Azije, još više opterećena neformalnim tržištima rada i još manje jasna u tipološkoj perspektivi.

• Bilješke

[i] Ovaj je serijal započeo uvodom u institucije, iz uvodnih su kategorija uslijedili Tipovi kapitalizma, zatim su prikazane pravilnosti u kretanju nezaposlenosti u krizi u zemljama koje je taj pristup identificirao kao učinkovite, a na kraju su kategorije primijenjene na latinoameričke, postsocijalističke i mediteranske zemlje. Zapravo je, nakon uvoda, taj niz išao od onih zemalja koje su najelegantnije zahvaćene Tipovima kapitalizma (drugi i treći tekst), a preko zemalja na koje se taj pristup pokušao proširiti relativno uspješno (četvrti tekst) dolazimo do tipološki zagonetnih slučajeva (ovaj i idući tekst).

[ii] Za više o štrajkovima i kolektivnom pregovaranju vidjeti Lučev (2021: 232-236)

• Literatura:

CLB (2021). Strike map. https://maps.clb.org.hk/

Estlund, C. (2018). A New Deal for China’s Workers?. Harvard University Press.

Gallagher, M. E. (2017). Authoritarian legality in China: Law, workers, and the state. Cambridge University Press.

IMF (2021). World Economic Outlook Database, April 2021, available at https://www.imf.org/en/Publications/WEO/weo-database/2021/April

Lee, C. K. (2007). Against the Law: Labor Protests in China’s Rustbelt and Sunbelt. University of California Press.

Lee, D. i Cheung, G. (2014). Beijing tells Britain it has no ‘moral responsibility’ for Hong Kong.https://www.scmp.com/news/hong-kong/article/1654603/china-says-british-complaints-over-hong-kong-visit-ban-useless

Lučev, J. (2021). Systemic Cycle and Institutional Change: Labor Markets in the USA, Germany and China. Palgrave Macmillan.

Lučev, J. (2022).The COVID-19 pandemics and the incoming hegemonic shift.Advances in Social Science, Education and Humanities Research, Proceedings of the Universitas Lampung International Conference on Social Sciences (ULICoSS 2021) – u pripremi.

Milanovic, B. (2019). Capitalism, Alone. Harvard University Press.

Nölke, A. (2015). International financial regulation and domestic coalitions in state-permeated capitalism: China and global banking rules. International Politics, 52(6), 743-759.

Nölke, A., ten Brink, T., Claar, S. i May, C. (2015). Domestic structures, foreign economic policies and global economic order: Implications from the rise of large emerging economies. European journal of international relations, 21(3), 538-567.

Nölke, A. (2018). Dependent versus state-permeated capitalism: two basic options for emerging markets. International Journal of Management and Economics, 54(4), 269-282.

May, C., Nölke, A. i ten Brink, T. (2019). Public-private coordination in large emerging economies: the case of Brazil, India and China. Contemporary politics, 25(3), 276-291.

Nölke, A., ten Brink, T., May, C. i Claar, S. (2020). State-permeated capitalism in large emerging economies. Routledge.

OECD (2020). OECD Indicators of Employment Protection. http://www.oecd.org/employment/emp/oecdindicatorsofemploymentprotection.htm

Schedelik, M., Nölke, A., Mertens, D. i May, C. (2021). Comparative capitalism, growth models and emerging markets: the development of the field. New political economy, 26(4), 514-526.

The Economist (2020, August 22). Changes to China’s hukou system are creating new divides. https://www.economist.com/china/2020/08/19/changes-to-chinas-hukou-system-are-creating-new-divides

Visser, J. (2019). ICTWSS. https://www.ictwss.org/

Witt, M. A. i Redding, G. (2013). Asian business systems: Institutional comparison, clusters and implications for Varieties of Capitalism and business systems theory. Socio-Economic Review, 11(2), 265-300.

Witt, M. A., De Castro, L. R. K., Amaeshi, K., Mahroum, S., Bohle, D. i Saez, L. (2018). Mapping the business systems of 61 major economies: A taxonomy and implications for varieties of capitalism and business systems research. Socio-Economic Review, 16(1), 5-38.

World Bank (2021). World Bank Open Data. Available at https://data.worldbank.org/