institucionalizam (4)

Koliko je hrvatski kapitalizam postsocijalistički a koliko mediteranski? Posebni slučajevi

Josip Lučev / 24. srpnja 2021. / Članci / čita se 21 minutu

U četvrtom članku o institucionalnim obilježjima kapitalizma Josip Lučev analizira mediteranske, postsocijalističke i latinskoameričke zemlje. Neki zaključci su neočekivani, npr. o baltičkim zemljama koje često slove kao 'neoliberalne', no puno je važnije da tradicionalna dihotomija kapitalizam-socijalizam, koja u domaćem ne samo popularnom nego i akademskom diskursu još muti vodu, ni izbliza ne opisuje karakteristike suvremenih gospodarstava, čak ni kad se promatraju bazični pokazatelji kao što su sindikalna gustoća i pokrivenost zaposlenih kolektivnim ugovorima

Prvi prilog u ovom malom serijalu predstavljao je uvod u institucije i institucionalizam, drugi je uveo komparaciju razvijenih gospodarstava (napose po pitanju tržišta rada) a treći je njihovu dominantnu tipologiju testirao na kriznim trenutcima 2009. i 2020. godine. Ovaj će se članak baviti mogućnošću širenja analize utemeljene u Tipovima kapitalizma (Varieties of Capitalism – VofC). Naime, ako spomenuti opisi, mehanizmi i kategorije vrijede za razvijena i učinkovita gospodarstva, vrijede li barem donekle i za ostala? Literatura se često osvrće na mediteranske zemlje, postsocijalistička gospodarstva Europe i Latinsku Ameriku. I ovaj će se članak fokusirati na te tri grupe zemalja, pa će se na kraju moći usporediti s već dobivenim rezultatima za dominantne grupe: CME (koordinirala tržišna gospodarstva) i LME (liberalna tržišna gospodarstva). Kao i do sada, fokus će biti na tržištu rada, sindikatima, kolektivnim ugovorima i stupnju zakonske zaštite.

  • Mediteranski kapitalizam

Izvorno su Hall i Soskice (2001:21) upozorili da grupiranje (tadašnjih) velikih OECD gospodarstava na CME i LME polove ostavlja šest gospodarstava u nedorečenom položaju. Francuska, Španjolska, Italija, Portugal, Grčka i Turska navodno imaju određene zajedničke značajke koje bi se mogle nazvati mediteranskim kapitalizmom: veliki agrarni sektor, kapacitet za netržišnu koordinaciju u korporativnom financiranju i liberalnije aranžmane na tržištu rada (ibid.). S vremenom će se početi koristiti i kratica MME (Mediterranean Market Economy ili Mixed Market Economy). Obuhvat država će se mijenjati od autora do autora, ali često će se pojavljivati ideja nekakvog posebnog mediteranskog modela kapitalizma. U objašnjenju njegovih specifičnosti, neki će se autori fokusirati na veću ulogu države (Schmidt, 2003) i/ili rigidnije tržište rada (Molina i Rhodes, 2008), pa čak i model rasta zavisan od potražnje, a tradicionalno i inflacije zbog snažnijih sindikata (Hall, 2018). Jedan od čestih motiva je ranjivost gospodarstva praćena visokim stopama nezaposlenosti čak i u dobrim godinama. Redovito su na vrhu popisa EU gospodarstava po stopama nezaposlenosti upravo Grčka, Španjolska i Italija (uglavnom su u neposrednoj blizini i Cipar i Hrvatska). Specifične ranjivosti južnoeuropskih gospodarstava unijele su i ozbiljnu neravnotežu u eurozonu (u uglednim medijima su se ta gospodarstva obuhvaćala podrugljivim akronimom PIGS – a kad se htjelo pridodati i Irsku onda PIIGS ili GIPSI). Novi mehanizmi stabilizacije u sklopu prošle krize (prvo privremeni EFSF+EFSM a zatim trajni European Stability Mechanism) osmišljeni su i primijenjeni prvenstveno na ovim zemljama. Europski bailout su tako dobili samo Irska, Portugal, Španjolska, Grčka, i Cipar. Prije toga su sličnim ali manjim programima (koji se koriste izvan eurozone) spašavane i Mađarska, Latvija i Rumunjska. U svakom su slučaju, kako dobro argumentira Hall (2018) specifične karakteristike južnoeuropskih zemalja dio institucionalne podloge njihovog kapitalizma. Feature a ne bug. No, prema preostalim navedenim institucionalnim značajkama mogli bismo zaključiti da su mediteranska tržišta rada kronično zbunjena. Kako mogu aranžmani na tržištu rada biti liberalniji, ali uz snažnije sindikate i rigidnije tržite rada? Pogledajmo osnovne pokazatelje institucija tržišta rada u nadi da se taj problem ipak može odgonetnuti.

Tablica 1: sindikati i kolektivni ugovori mediteranskog kapitalizma
Sindikalna gustoća Pokrivenost kolektivnim ugovorima
Francuska 7,9 98,5
Španjolska 14,8 83,6
Portugal 15,3 73,9
Italija 34,3 80
Grčka 20,2 25,5
Turska 8,2 7
Prosjek MME 16,78 61,42
Prosjek CME 38,96 73,58
Prosjek LME 20,1 28,92
Visser, 2019 – Najrecentniji podatci dostupni u ICTWSS bazi podataka, svi su za 2016, osim za pokrivenost kolektivnim ugovorima u Francuskoj (2014) i sindikalnu gustoću u Italiji (2017). Zbog usporedbe su prikazani i prosjeci za CME i LME iz drugog teksta u ovom serijalu

Ovih šest zemalja dramatično se razlikuje u ulozi sindikata i kolektivnog pregovaranja. Turska se čini umjetno dodana ovoj grupi – s iznimno niskim članstvom u sindikatima (8,2%), ali još nižom pokrivenosti kolektivnim ugovorima (7%), koji ne pokrivaju ni sve članove sindikata. Francuska ima čak i niže članstvo u sindikatima, ali u ogromnom kontrastu s time je najviša razina pokrivenosti kolektivnim ugovorima u razvijenom svijetu. Sa čak 98,5%, Francuska je u društvu s Austrijom (98%) i Belgijom (96%), čak značajno iznad i nordijskih razina. Portugal i Španjolska slijede taj francuski raskorak – s jedne strane imaju vrlo slične razine sindikalne gustoće s petnaestak posto a s druge zamjetno više razine pokrivenosti – sa 73,9% za Portugal i 83,6% za Španjolsku. U taj zajednički trend se donekle uklapa i Italija, iako bi se njena, ipak znatno viša sindikalna gustoća lakše našla u CME grupi (34,4%). Konačno, Grčka ovakav obrazac ne pokazuje. Kao što je slučaj s Turskom, većeg raskoraka između ove dvije vrijednosti nema. Iako je grčko članstvo u sindikatima značajno veće od turskog (20,2%), pokrivenost kolektivnim ugovorima je tek nekoliko postotnih podova viša od članstva (25,5%). Iz ove tabele je razvidno da zaseban obrazac prate Francuska, Španjolska i Portugal, uz uvjetno uključenje Italije (koja bi se isto tako mogla smjestiti i uz CME zemlje), ali ne i Grčka i Turska. Tablica 2 uspoređuje i regulaciju tržišta rada.  Drugi tekst serijala je napravio istu tablicu za CME i LME zemlje (u tablici su i prosjeci ove dvije grupe). Vjerojatno nije naodmet podsjetiti da OECD-ov EPL indeks (Employment Protection Legislation – zakonodavstvo zaštite zaposlenika) mjeri stupanj zakonske zaštite radnika (0 kao potpuno nezaštićen/fleksibilan, a 6 kao najzaštićeniji/najrigidniji indeks).

Tablica 2: EPL indeksi (zakonodavstvo zaštite zaposlenika)
Gospodarstvo EPL – ugovori na neodređeno vrijeme EPL – ugovori na određeno vrijeme
Francuska 2,7 3,1
Španjolska 2,3 3,1
Portugal 2,8 2,5
Italija 2,7 3,6
Grčka 2,6 2,9
Turska 2,9 4,5
Prosjek MME 2,67 3,28
Prosjek CME 2,47 1,92
Prosjek LME 1,45 0,7
Izvor: OECD, 2020 – EPRC v2 za EPL ugovori na neodređeno vrijeme, EPT v3 za EPL – ugovori na određeno vrijeme, svi podatci su za 2019. godinu

Turska odskače kao iznimno zaštićeno tržište rada, ali to bismo mogli shvatiti i kao kasneće reforme. Portugal je primjerice do 2007. godine bio u sličnom položaju. Prosjek EPL indeksa MME zemalja u ugovorima na određeno vrijeme bi bez Turske bio 3,04, a sa Turskom 3,28. Bez Turske bi se nalazili i na znatno umjerenijem intervalu (2,5-3,6). U ugovorima na neodređeno vrijeme Turska također ima viši stupanj zaštite od južnoeuropskih zemalja ali odskače znatno manje. U svim verzijama je prosjek EPL indeksa MME zemalja znatno iznad CME i LME prosjeka.

Sveukupno sada možemo odgovoriti na zagonetku. Članstvo u sindikatima je relativno nisko, pa se to nekim autorima možda čini pokazateljem liberalnijih rješenja na tržištu rada. No, kao što je to slučaj i s mnogim CME zemljama, malobrojni sindikati se itekako snažno mogu odraziti u visokom stupnju pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Samim time, može ih se smatrati i snažnima. Konačno, regulacija tržišta rada je mjerena EPL indeksima uistinu relativno rigidna.

  • Postsocijalistička Europa

Postsocijalistička Europa je kreirala zanimljivo igralište za ekonomske ideje. Još duboko u socijalizmu se moglo raspravljati o specifičnim tržišnim reformama (napose u Jugoslaviji i Mađarskoj) i divergenciji socijalističkih ekonomskih sustava. U tranzicijskom periodu pozornost je plijenila prije svega brzina reformi, među ostalim i kroz debatu o neoliberalnoj šok-terapiji ili sporijem, gradualističkom pristupu reformama. Naravno, pretpostavka je takvog pristupa da je konačno odredište svih reformi poznato – razlika je samo u brzini putovanja. Institucionalna agenda je drukčija i pokazuje da i atraktivna odredišta mogu biti različita. No, trebalo je nešto vremena da dozore i postsocijalistička gospodarstva i sama institucionalna teorija koja ih želi obuhvatiti.

Jednu od zanimljivih ranih tipologija o samoj tranziciji iz socijalizma u kapitalizam postavili su King i Szelényi (2005). Kažu da su neke zemlje prošle kroz prijelaz na kapitalizam odozdo. Nova kapitalistička klasa formira privatni sektor, u sjeni starog socijalističkog gospodarstva. Druge su zemlje formirale kapitalizam odozgo, pa su stare elite transformirale socijalističko redistributivno gospodarstvo i time postale kapitalističke elite. Konačno, postoje zemlje koje su stvorile kapitalizam izvana, prvenstveno uz multinacionalne kompanije (ibid:206). Prva kategorija stvara hibridne sustave (gdje riječ vode ipak relativno mala domaća poduzeća u suradnji s državom). Druga kategorija stvara patrimonijalne sustave koji lako skliznu u klijentelizam. Treća kategorija je stvorila liberalni kapitalizam, skrojen prema interesima stranih vlasnika kapitala (ibid:207).

Takvo je viđenje u fokus stavilo uvjete početnih reformi i moć aktera u njima. No, institucionalna agenda će gurati stvari u plićem i širem smjeru, naglašavajući komparativnu shemu i ideal-tipove. Nakon petnaestak godina kapitalizma, neposredno nakon Big Bang širenja EU, mnogi su u malim, učinkovitim gospodarstvima Estonije i Slovenije vidjeli prave pobjednike tranzicije. Feldmann (2006) i Buchen (2007) su bili prvi koji su zamijetili zanimljivu asimetriju između Slovenije i Estonije. Slovenija se, prvenstveno zahvaljujući industrijskim odnosima pridružuje CME polu, a Estonija kao zagovornica liberalizacije pak tendira LME polu. Obje uspješne, ali na dva divergentna načina, što ih je dakako učinilo idealnim pokaznim primjerim iz perspektive VofC teorije. Takvo svrstavanje u postojeće ideal tipove je jedna moguća istraživačka strategija. Kao što je slučaj s mediteranskim kapitalizmom, takva strategija ostavlja prostor nedoumicama za ona gospodarstva koja se ne mogu svrstati u postojeće tipove – a potraga za zajedničkim značajkama i formuliranjem novog tipa je očito i često rješenje.

Bohle i Greskovits su tu temu za postsocijalistička gospodarstva razvijali među prvima. Osim što vide Sloveniju kao neokorporativističko gospodarstvo, a baltičke zemlje kao neoliberalna gospodarstva, nude i odrednicu ukorijenjeni neoliberalizam za četiri Višegradska gospodarstva (2007). Kasnije će argumentirati kako su se Rumunjska i Bugarska približili neoliberalnom taboru a Hrvatska preuzima neke značajke ukorijenjenog neoliberalizma (Bohle i Greskovits, 2012). Nölke i Vliegenthart (2009) su to isto pitanje otvorili na način mnogo više naslonjen na VofC i za Višegradske zemlje (dakle, Poljsku, Mađarsku, Slovačku i Češku) razvili i posebnu tipološku odrednicu DME (Dependent Market Economy – ovisno tržišno gospodarstvo). Ključna odrednica DME je zavisnost od investicijskih odluka multinacionalnih kompanija koje ta gospodarstva nastoje privući (slično su argumentirali i Bohle i Greskovits s odrednicom ukorijenjenog neoliberalizma). Tako je ključni moment koordinacije u DME gospodarstvu zapravo hijerarhijski odnos unutar multinacionalne kompanije.

Alternativa je razmišljati manje o tipovima a više o intervalima. Neki su autori zamišljali zemlje na jednodimenzionalnom intervalu od tržišno do strateški koordiniranih. Knell i Srholec (2007) tako nude spektar jedinstvenog indeksa socijalne kohezije – i prema njemu su Slovenija, Češka, Bjelorusija, Hrvatska i BIH (tim slijedom) najkoordiniranije postsocijalističke zemlje, a Gruzija, Rusija, Estonija, Srbija i Crna Gora (tada još u zajedničkoj državi) te Armenija najliberalnije (ibid.:46).

Dakako, mogući su hibridni izbori strategije. U Lučev i Babić (2013) iscrtali smo odabrane postsocijalističke zemlje u dvije dimenzije i zastupali tezu da su Slovenija i Hrvatska zajedno blizu CME pokazateljima, iako je jasno da je u slučaju Hrvatske prisutno i mnogo institucionaliziranih kočnica rasta, a prikazali smo i Estoniju i Litvu (donekle i Latviju) kao svojevrsni antipod. Slična strategija je i upotreba klastera. U jednom neobjavljenom konferencijskom izlaganju (Lučev, 2015) sam temeljem općih značajki i reakcija na krizu 2008/09 kroz hijerarhijsku klaster analizu ponudio verziju institucionalnih grupa zemalja – i među ostalim se mogla potvrditi blizina Slovenije i Hrvatske.

Pogledajmo sad tu grupu zemalja u skladu s pokazateljima u dosadašnjoj analizi.

Gospodarstvo Sindikalna gustoća pokrivenost kolektivnim ugovorima
Bugarska 13,9 22,9
Rumunjska 19,2 23
Poljska 12,3 17,2
Mađarska 8,5 22,8
Češka 11,7 30,4
Slovačka 10,7 25
Estonija 4,3 18,6
Litva 7,7 7,1
Latvija 12,3 13,8
Slovenija 20,4 70,9
Hrvatska 23,9 46,5
Prosjek CME 38,96 73,58
Prosjek LME 20,1 28,92
Visser, 2019 – Najrecentniji su podatci dostupni u ICTWSS bazi podataka, svi su za 2016, osim za pokrivenost kolektivnim ugovorima u Mađarskoj (2014), Poljskoj, Estoniji i Litvi (2015) i sindikalnu gustoću u Češkoj i Estoniji (2017). Zbog lakše usporedbe su prikazani i prosjeci za CME i LME iz drugog teksta u ovom serijalu

Razlike među post-socijalističkim EU članicama su značajne. Članstvo u sindikatima je svugdje relativno nisko – ali svejedno u solidnom rasponu od 4,3% do 23,9%. U pokrivenosti kolektivnim ugovorima se pak vide stvarne razlike – od mizernih 7,1% do poprilično izdašnih 70,9%. Hrvatska uz Sloveniju zauzima najkoordiniraniji pol. Članstvo u sindikatima je među svim postocijalističkim EU članicama najviše u Hrvatskoj (23,9%), a drugo najviše u Sloveniji (20,4%)[1], dok je pokrivenost kolektivnim ugovorima najviša u Sloveniji (70,9%) a druga najviša u Hrvatskoj (46,5%).

Po članstvu u sindikatima, ove bi se dvije zemlje mogle naći među manje koordiniranim CME zemljama (primjerice, nešto niže od austrijskih ili nešto više od njemačkih rezultata) ili među najkoordiniranijim LME zemljama (Irska ili UK). Prema pokrivenosti kolektivnim ugovorima Hrvatska bi imala niži postotak od svih CME zemalja (s iznimkom neobičnog Japana) ali viši postotak od svih LME zemalja (s iznimkom neobične Australije). Slovenija je ona koja je u ovom pokazatelju uistinu specifična – usporediva je primjerice s visokom norveškom razinom. Pokrivenost kolektivnim ugovorima je do 2006. bila i značajno viša pa je iznosila čak 100% (Visser, 2019). To je jedan od razloga koji su Bohle i Greskovits potaknuli na priču o slovenskom neokorporativizmu.

S druge se strane nalaze mnogo liberaliziranije baltičke i višegradske zemlje. Tri baltička gospodarstva se nalaze na intervalima 4,3-12,3% za sindikalnu gustoću i 7,1-18,6% za pokrivenost kolektivnim ugovorima. Četiri višegradska gospodarstva (ili DME gospodarstva) su na usporedivom intervalu od 8,5-12,3% za sindikalnu gustoću i nešto višem 17,2-30,4% za pokrivenost kolektivnim ugovorima. Konačno, Bugarska se nalazi vrlo blizu višegradskim razinama, a Rumunjska članstvo u sindikatima usporedivo sa slovenskim, ali s relativno niskom pokrivenosti kolektivnim ugovorima.

Tablica 4: EPL indeks (indeks zaštite zaposlenih) i postsocijalistička EU
Gospodarstvo EPL – ugovori na neodređeno vrijeme EPL – ugovori na određeno vrijeme
Poljska 2,5 2,2
Mađarska 2,2 2,0
Češka 2,9 2,1
Slovačka 2,8 2,8
Estonija 2,1 3,0
Litva 2,3 1,9
Latvija 3,2 1,8
Slovenija 2,5 2,1
Hrvatska 2,4 (2015) 2,9
Prosjek postsocijalističkih gospodarstava 2,54 2,31
Prosjek CME 2,47 1,92
Prosjek LME 1,45 0,7
Izvor podataka: OECD (2020). EPRC v2 za EPL ugovori na neodređeno vrijeme, EPT v3 za EPL – ugovori na određeno vrijeme. Podatci su za 2019, osim ako je drukčije navedeno, Bugarska i Rumunjska se ne nalaze u bazi podataka.

Prosjek EPL indeksa (zaštite zaposlenih) za ugovore na neodređeno vrijeme vrlo je sličan prosjeku CME zemalja (koordiniranih tržišnih ekonomija.

Interval je 2,1-3,2, s time da najviši rezultat (najzaštićeniji) postiže Latvija a najniži (najliberalniji) Estonija. Taj je raspon također ugrubo u skladu s rasponom CME zemalja (1,9-3,5). U svakom slučaju, sva postsocijalistička gospodarstva prikazana u tabeli su iznad razina svih LME gospodarstava (kod kojih je najviši indeks bio 2). EPL ugovora na određeno vrijeme pokazuje da su ti segmenti tržišta rada postsocijalističkih EU članica još više zaštićeni od CME gospodarstava. Viši su i prosjek EPL indeksa (2,31 u odnosu na 1,92) i raspon u kojem se vrijednosti nalaze (1,8-3 u odnosu na 1,4-2,2). U regulaciji, Slovenija i Hrvatska ne odskaču dramatično od ostalih gospodarstava. Dapače, u obje ove kategorije je najzaštićenije tržište rada jedne od baltičkih (u teoriji najliberalnijih) gospodarstava – Estonija u EPL-u za ugovore na određeno vrijeme, a Latvija za one na neodređeno.

  • Latinska Amerika

Schneider (2013, Schneider i Soskice, 2009, uz izvrstan prikaz u Feldmann, 2019) razvio je objašnjenje latinoameričkog kapitalizma kao hijerarhijske tržišne ekonomije (HME – Hierarchical Market Economy). Na tržištu rada se zapravo radi o kombinacija neugodnih strukturnih značajki (low-skill trap, iznimno segmentirano tržište rada) i industrijskih odnosima nalik na LME zemlje (pr. niska prisutnost sindikata, nespecifični setovi vještina) te hijerarhijom kao presudnim organizacijskim načelom. No, Schneider napominje i to da u Latinskoj Americi postoje divergentne tendencije nakon 2000. – uz lijevi populizam Bolivije i Venezuele, nacionalno usmjerenje Brazila i Argentine i slobodnotržišno intenziviranje u Čileu i Meksiku. Pogledajmo recentne podatke.

Tablica 5: sindikati i kolektivni ugovori u Latinskoj Americi
Gospodarstvo Sindikalna gustoća Pokrivenost kolektivnim ugovorima
Argentina 31,9 63,4
Čile 17,8 19,6
Brazil 21,3 43,6
Meksiko 12,7 12,2
Kostarika 15,5 9,3
Kolumbija 6,5 1,4
Prosjek CME 38,96 73,58
Prosjek LME 20,1 28,92
Visser, 2019 – Najrecentniji podatci dostupni u ICTWSS bazi podataka i za sva Latinoamerička gospodarstva za koja se podatci nalaze u bazi podataka, svi podatci su za 2016, osim za pokrivenost kolektivnim ugovorima u Meksiku (2012), Argentini i Brazilu (2013) te Kostariki (2015) i sindikalnu gustoću u Argentini (2014), Kostariki (2015) i Kolumbiji (2017). Zbog lakše usporedbe su prikazani i prosjeci za CME i LME iz drugog teksta u ovom serijalu

Tablica prikazuje šest latinoameričkih gospodarstava koja pokriva baza ICTWSS. Radi se o najvećih pet gospodarstava Latinske Amerike (slijedom koji je isti u nominalnoj i PPP varijanti – Brazil, Meksiko, Agentina, Kolumbija, Čile) plus Kostarika. Argentina je jedina od prikazanih po ovim podatcima bila usporediva s CME zemljama – s pokrivenosti kolektivnim ugovorima koja je niža od većine (ali primjerice, između razina Švicarske i Norveške) i sindikalnom gustoćom koja je znatno niža od Nordijskih zemalja i nešto malo viša od ostalih CME zemalja. Brazil ima kombinaciju ove dvije varijable koja podsjeća na Hrvatsku, a Meksiko, Čile i Kostarika bi se pak mogli udobno smjestiti uz LME pokazatelje. Kolumbija je pak apsurdno nisko pokrivena i članstvom u sindikatima i kolektivnim ugovorima – ovi su pokazatelji zapravo daleko niži nego kod svih LME gospodarstava.

Tablica 6: EPL indeksi u Latinskoj Americi
Gospodarstvo EPL – ugovori na neodređeno vrijeme                EPL – ugovori na određeno vrijeme
Argentina 2,4 (2014) 3 (2014)
Čile 1,9 2,4
Brazil 1,5 (2012) 4,1 (2012)
Meksiko 2,8 2,3
Kostarika 1 (2014) 3 (2014)
Kolumbija 2,2 2,3
Bolivija 1,2 (2014) 3,3 (2014)
Ekvador 1,5 (2014) 4 (2014)
Dominikanska Republika 1,4 (2014) 2,1 (2014)
Salvador 1,2 (2014) 2,3 (2014)
Gvatemala 1,1 (2014) 2,3 (2014)
Honduras 2,6 (2014) 2,4 (2014)
Nikaragva 1,4 (2014) 1 (2014)
Panama 1,7 (2014) 4,3 (2014)
Paragvaj 1,8 (2014) 1,7 (2014)
Peru 2,3 (2014) 2,9 (2014)
Urugvaj 1,8 (2014) 4,5 (2014)
Venezuela 3,5 (2014) 5,2 (2014)
Prosjek HME 1,85 (1,75 bez Venezuele) 2,95 (2,82 bez Venezuele)
Prosjek CME 2,47 1,92
Prosjek LME 1,45 0,7
Izvor: OECD, 2020 – EPRC v2 za EPL ugovori na neodređeno vrijeme, EPT v3 za EPL – ugovori na određeno vrijeme. Podatci su za 2019, osim ako je drukčije navedeno

Venezuela svakako odskače sa visokim indikatorima zaštite – 3,5 za ugovore na neodređeno vrijeme i 5,2 za ugovore na određeno vrijeme. Prosjek zakonske zaštite ugovora na neodređeno vrijeme je između prosjeka LME i CME (na intervalu je od 1 za Kostariku do 3,5 za Venezuelu, ili ignorirajući Venezuelu do 2,8 za Meksiko). Prosjek zaštite ugovora na određeno vrijeme je značajno viši od onih u CME i LME zemljama (od 1 za Nikaragvu do 4,5 za Urugvaj i 5,2 za Venezuelu). Pogledajmo kako ovi pokazatelji izgledaju u sustavnoj usporedbi.

Graf usporedno pokazuje sve do sada navedene podatke o sindikalnoj gustoći i pokrivenosti kolektivnim ugovorima kao koordinatama. Dvije se važne činjenice ponovno nameću. Kao prvo, mnoga gospodarstva koja se u literaturi nalaze u danoj ideal-tipskoj grupi zapravo odskaču od tih očekivanja – a zorno je i raslojavanje unutar CME grupe. Kao drugo, nekakve se pravilnosti i strukturirane razlike između svih ovih gospodarstava ipak naziru. Mogli bismo tendencije u ove dvije varijable sažeti u ovakav stilizirani prikaz:

Iduća dva grafa usporedno prikazuju EPL indekse kroz ‘box-and-whisker’ sheme u kojima okvir (box) pokriva srednja dva kvartila vrijednosti svakog skupa a crta/poveznica (whisker) pokazuje najviše i najniže vrijednosti u skupu – dakle pokriva cijeli raspon.

Nekoliko zaključaka logički slijedi iz promatranja prvog grafa. Kao prvo, HME (Latinska Amerika) se nalazi u tolikom rasponu da je jasno da u ovom okviru ne predstavlja koherentnu kategoriju. Kao drugo, s iznimkom Latinske Amerike, čini se da je vrlo jasna podjela na LME zemlje (s iznimno fleksibilnim tržištem rada) i na sve ostale. Kao treće, i mediteranska (MME) i postsocijalistička EU gospodarstva bi se po ovim indeksima mogla lako svrstati u CME kao nad-grupu. Dakle, može se uočiti opća europska tendencija (konkretno je to ovdje interval 1,9-3,5). Sljedeći graf radi istu usporedbu za ugovore na određeno vrijeme.

Ponovno vidimo da je LME grupa daleko fleksibilnija od ostalih (u ugovorima na određeno vrijeme čak i bez isključenja HME). Također ponovno vidimo da HME se proteže na nekoherentno velikom rasponu. Ponovno bi i grupa postsocijalističkih EU gospodarstava mogla biti pod-set CME grupe. No, u slučaju EPL indeksa ugovora na određeno vrijeme, mediteranske se zemlje ipak izdvajaju od ostatka Europe s tendencijom veće rigidnosti odnosno bolje zaštite.

  • Zaključci

Ovaj je tekst pokazao obrazce širenja Tipova kapitalizma po ostatku svijeta. U dva desetljeća nakon izvornog zbornika formulirano je niz novih tipova kako bi se zahvatilo razna dodatna gospodarstva: HME za Latinsku Ameriku, DME za Višegradske zemlje, MME za Mediteran (ali i primjerice IDME za zemlje u razvoju i SME za BRICS). Europa, Australija, Kanada i SAD su nakon tog procesa solidno pokrivene, nešto slabije Latinska Amerika i Azija a Afrika krajnje manjkavo.

Članak se pozabavio s jasnijim dijelom ovog pitanja. No, za idući tekst ostaju Afrika i većina Azije, a ključ razumijevanja je u Kini. Kina nije važna samo zbog svoje veličine, već i zato što je uspjela riješiti mnogobrojna razvojna pitanja uz snažno odudaranje od zapadnih recepata. Logično, i institucionalna forma se ne može najbolje objasniti kategorijama osmišljenim za objašnjenje učinkovitih zapadnih gospodarstava. Snažan rast u odsustvu institucionalnih rješenja koja su iz zapadne perspektive potrebna za osiguranje rasta – mnogima su djelovala neodrživo. No, usprkos tome Kina predstavlja izuzetan i dugoročan ekonomski uspjeh. Stoga kategorijalni aparat Tipova kapitalizma može biti polazište za analizu Kine, ali joj se mora priznati i posebnost. To je zagonetka s kojom se bavi idući članak.

Hrvatska također predstavlja složeno pitanje, a iz naše perspektive je to pitanje naravno i najvažnije. Jasno je da postoje neka obilježja mediteranskog i višegradskog kapitalizma, kao i CME tipa. Prema pokrivenosti kolektivnim ugovorima i sindikalnoj gustoći, Hrvatska se čvrsto nalazi na koordiniranijem dijelu postsocijalističkog spektra. Sa znatno višom pokrivenosti od samog članstva pokazuje i tendenciju prema ne-nordijskim CME i MME obrazcima. No, ukupno to nije dovoljno da se Hrvatska jednoznačno tipski odredi.

Problem je inverzan u odnosu na kineski, radi se prvenstveno o preslabom rastu u kontekstu disfunkcionalnosti naših gospodarskih institucija. Naime, VofC paradigma u svojoj srži predstavlja pojednostavljenu poveznicu između visokih stopa rasta i određenog oblika institucionalne komplementarnosti. Objašnjenje ne djeluje toliko dobro ako izostaju visoke stope rasta. Komplementarnost koja bi trebala biti u pozadini gospodarske uspješnosti po definiciji izostaje. Tako nam preostaje izučavanje specifičnih modaliteta disfunkcije (pr. klijentelizam, rentijerstvo, korupcija), ali komplementarnost u tom slučaju nije tako lako prepoznati. Stoga ću se na pitanje Hrvatske u Tipovima kapitalizma vratiti tek na samom kraju ovog serijala. Tek u usporedbi institucionalnog nacrta i turobne stvarnosti se mogu vidjeti konkretna ograničenja našeg rasta.

  • Literatura

Bohle, D. i Greskovits, B. (2007). Neoliberalism, embedded neoliberalism and neocorporatism: Towards transnational capitalism in Central-Eastern Europe. West European Politics30(3), 443-466.

Bohle, D. i Greskovits, B. (2012). Capitalist diversity on Europe’s periphery. Cornell University Press.

Buchen, C. (2007). Estonia and Slovenia as antipodes. U D. Lane i M. Myant (Ur.) Varieties of capitalism in post-communist countries (65-89). Palgrave Macmillan.

Feldmann, M. (2006). Emerging varieties of capitalism in transition countries: industrial relations and wage bargaining in Estonia and Slovenia. Comparative political studies39(7), 829-854.

Feldmann, M. (2019). Global varieties of capitalism. World politics71(1), 162-196.

Hall, P. i Soskice, D. (Ur.). (2001). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford University Press.

Hall, P. A. (2018). Varieties of capitalism in light of the euro crisis. Journal of European Public Policy25(1), 7-30.

King, L. P. i Szelenyi, I. (2005). Post-Communist Economic Systems u J.N. Smelser, R. Swedberg (Ur.). The Handbook of Economic Sociology (205-229). Princeton University Press.

Knell, M. i Srholec, M. (2007). Diverging pathways in central and eastern Europe. U D. Lane i M. Myant (Ur.) Varieties of capitalism in post-communist countries (40-62). Palgrave Macmillan.

Lučev, J. (2015). Croatian Europeripheral Variety of Capitalism: A Crisis Management Limbo. The Role of State in Varieties of Capitalism, 26.-27.11.2015., Budimpešta, Mađarska.

Lučev, J. i Babić, Z. (2013). Tipovi kapitalizma, ekspanzija neoliberalizma i socijalni učinci u baltičkim zemljama, Sloveniji i Hrvatskoj: komparativni pristup. Revija za socijalnu politiku20(1), 1-20.

Molina, O. i Rhodes, M. (2008). The reform of social protection systems in mixed market economies. Pôle Sud, (1), 9-33.

Nölke, A. i Vliegenthart, A. (2009). Enlarging the varieties of capitalism: The emergence of dependent market economies in East Central Europe. World politics61(4), 670-702.

OECD (2020). OECD Indicators of Employment Protection. http://www.oecd.org/employment/emp/oecdindicatorsofemploymentprotection.htm

Schmidt, V. (2003). French capitalism transformed, yet still a third variety of capitalism. Economy and society32(4), 526-554.

Schneider, B. R. (2012). Hierarchical capitalism: business, labor, and the challenges for equitable development in Latin America. Cambrisge University Press.

Schneider, B. R. i Soskice, D. (2009). Inequality in developed countries and Latin America: coordinated, liberal and hierarchical systems. Economy and Society38(1), 17-52.

Visser, J. (2019). ICTWSS. https://www.ictwss.org/

[1] Vrijedi napomenuti da je taj raspon i dalje očekivan u sljednicama bivše SFRJ – pa je tako na razini 26,1% u Srbiji ili 24,4% u BIH.