Acemoglu i Johnson rade istu grešku kao i Engels i Marx. Industrijska revolucija, plaće i broj stanovnika

Današnji kritičari prve faze industrijske revolucije, kao što su nobelovci Acemoglu i Johnson, imaju isti problem koji su imali njezini klasični kritičari poput Engelsa i Marxa – teško uklapaju činjenicu o tadašnjem velikom porastu broja stanovnika u svoje negativno viđenje kapitalizma, piše Darko Oračić. Riječ je o ponavljanju pogrešne kritike. Djelovanje kapitalističke industrijalizacije na položaj radnika bilo je pozitivno, ali je poništeno posljedicama rasta stanovništva. 

• Naslovna fotografija: Tkalački stanovi pogonjeni parnim strojevima. (Beatrice Laurent / CC BY-NC-ND 4.0)

• Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje

U okviru šire akademske rasprave o odnosu između tehnologije i društva, u SAD-u se ponovno razmatra prva faza industrijske revolucije u Engleskoj. U središtu su interesa brojne negativne ekonomske, socijalne, ekološke i zdravstvene pojave koje su obilježile razdoblje rane industrijalizacije i urbanizacije.

• Navodne posljedice industrijalizacije

U članku koji je objavljen u svibnju 2024. godine, ekonomisti Daron Acemoglu i Simon Johnson, dobitnici (zajedno s Jamesom Robinsonom) ovogodišnje Nobelove nagrade za ekonomiju, opisuju posljedice uvođenja strojeva za proizvodnju pamučne tkanine na položaj ručnih tkalaca u Engleskoj tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća. Autori navode statističke podatke i svjedočenja koji pokazuju da je tada došlo do oštrog pada prosječne zarade ručnih tkalaca te naposljetku i pada njihova broja.[1]

Acemoglu i Johnson pišu kako su se uvjeti rada pogoršali, životi skratili, smrtnost povećala. (Simon Johnson / MIT)

Šireći razmatranje na položaj radnika u cjelini, Acemoglu i Johnson ističu da se prosječna realna plaća nije bitno mijenjala u najvećem dijelu promatranog razdoblja. Riječ je, dakle, o dugotrajnoj stagnaciji realnih plaća. U knjizi Moć i napredak, koja je izašla 2023. godine, autori ovako opisuju položaj radnika:

„Potrošačka moć nekvalificiranog radnika  sredinom 1800-tih bila je otprilike ista kao što je bila pedeset ili sto godina ranije. Također nije bilo puno poboljšanja u prehrani za većinu britanskih radnika tijekom prvog stoljeća industrijalizacije.“ Autori dodaju da je industrijalizacija, nasuprot tome, „učinila neke ljude veoma bogatima“.[2]

Acemoglu i Johnson pišu da su se uvjeti rada pogoršali, posebno u pogledu duljine radnog dana, nesamostalnosti u radu, monotonije, psihičkog napora i rizika od ozljeda, te buke, zagušljivosti i vrućine na radnom mjestu. Nadalje, smanjila se sigurnost zaposlenja odnosno povećao se rizik od nezaposlenosti, proširio se rad žena i djece izvan kućanstava, porasla je podzaposlenost u vidu prosjačenja i kriminala. Što se tiče životnih uvjeta, došlo je do prostorne koncentracije tvornica i radnika u gradovima bez dovoljno stambenih zgrada i infrastrukture. Urbana prenapučenost dovela je do života velikog broja ljudi u vrlo skučenu prostoru, veoma zagađenu okolišu i krajnje nehigijenskim uvjetima s brojnim i teškim zdravstvenim posljedicama.

Acemoglu i Johnson ovako zaključuju svoju kritiku kapitalističke industrijalizacije:

„Radnici … su završili radeći duže sate u težim uvjetima nego što su bili navikli prije doba tvornica. Zagađenje i zarazne bolesti u gusto naseljenim gradovima s nedovoljnom infrastrukturom skratili su živote i povećali smrtnost.“[3]

­

• Podaci o mortalitetu i rastu stanovništva

Suprotno navedenoj tvrdnji Acemoglua i Johnsona, smrtnost stanovništva Engleske i Walesa smanjila se tijekom spomenutog razdoblja. Stopa mortaliteta pala je s prosječnih 30 promila u godinama od 1751. do 1755. na prosječnih 22,7 promila u godinama od 1851. do 1855.[4] Izgleda, dakle, da točna slika stvarnosti nije bila toliko tamna.

Promatrano je razdoblje obilježio izvanredno velik porast engleskog stanovništva. Prema procjeni Ureda za nacionalnu statistiku, sredinom je 18. stoljeća ukupan broj stanovnika bio oko 5.740.000. Povećao se na 16.738.495 u 1851. godini, što je precizan podatak dobiven popisom stanovništva.[5] Riječ je o impresivnom povećanju stanovništva za gotovo 11 milijuna osoba odnosno blizu 192 posto.

Acemoglu i Johnson na jednom mjestu u knjizi zapažaju da se stanovništvo od 1700. do 1841. godine „ugrubo utrostručilo“ te tvrde da je taj porast dijelom bio posljedica „rastućih dohodaka i bolje prehrane“.[6] Ta je tvrdnja u proturječju s njihovom prethodno navedenom tvrdnjom da su realne plaće stagnirale i da „nije bilo puno poboljšanja u prehrani za većinu britanskih radnika“.

Od pitanja je li ipak došlo do malog povećanja realnih plaća i poboljšanja prehrane, za tumačenje brojčanih podataka o velikom porastu stanovništva znatno su važnija sljedeća pitanja: Što je omogućilo da se toliki dodatni stanovnici zaposle, prime plaću i prežive? Što je održavalo realne plaće na približno istoj razini premda se ponuda rada stalno i brzo povećavala? Nije li to bila kapitalistička industrijalizacija?

Brojčani podaci o velikom porastu stanovništva očigledno su problem za kritičare industrijske revolucije. Razmjer tog problema, međutim, moguće je prikriti prešućivanjem takvih podataka.

• Prešućivanje podataka o stanovništvu – danas i u prošlosti

U spomenutom članku, koji je objavljen nakon knjige, Acemoglu i Johnson više ne navode brojčane podatke o porastu stanovništva u Engleskoj. U jednoj bilješci oni govore o „rastu stanovništva bez presedana“,[7] ali u glavnom tekstu prikazuju samo povećanje broja stanovnika u nekim gradovima. Acemoglu i Johnson u takvom intelektualno nepoštenom pristupu imaju istaknute povijesne prethodnike.

Kao jedan od glavnih izvora informacija o promatranom razdoblju, Acemoglu i Johnson koriste knjigu Položaj radničke klase u Engleskoj, mladog (24 g.) kritičara kapitalizma Friedricha Engelsa, koja je objavljena u Njemačkoj 1845. godine.[8] Engels u knjizi prikazuje podatke o kretanju broja stanovnika u pojedinim gradovima i geografskim područjima, ali ne i u Engleskoj kao cjelini.

Engelsov Položaj radničke klase u Engleskoj jedan je od glavnih izvora informacija o promatranom razdoblju za Acemoglua i Johnsona.

Engels na jednom mjestu iznosi opisnu informaciju o kretanju stanovništva: „Broj stanovnika uvećavao se vrtoglavom brzinom i gotovo sav porast stanovništva svodio se na porast proleterske klase.“[9] Osim toga, na nekim mjestima, o kojima će više riječi biti kasnije, Engels govori, ne samoinicijativno, već citirajući oponente, o „milijunima“, ali to nije precizan podatak.

Engelsovo djelo u velikoj mjeri slijedi Karl Marx u Kapitalu, čiji je prvi tom objavljen 1867. godine također u Njemačkoj. To se odnosi na ključne teze i metodu, pa tako i na prikazivanje statističkih podataka o rastu stanovništva u Engleskoj.

Marx na jednom mjestu najprije daje ovu općenitu informaciju: „Iako je apsolutni porast engleskog stanovništva bio veoma velik za posljednjih 50 godina, ipak je relativni porast ili stopa priraštaja stalno opadala.“ Nakon toga slijedi tablični prikaz prosječnoga godišnjeg postotnog priraštaja stanovništva u Engleskoj i Walesu po desetljećima, izraženog u brojevima s tri decimalna mjesta. Iz tablice je vidljivo da se prosječna godišnja stopa rasta stanovništva smanjila s 1,533 posto u razdoblju od 1811. do 1821. godine na 1,141 posto u razdoblju od 1851. do 1861. godine.[10] Marx ne komentira prikazane tablične podatke, što je krajnje neobično, pa značenje koje im pridaje nije jasno.

Tema je, dakle, „apsolvirana“ na takav način da čitatelj nije saznao ni koliki je bio „apsolutni porast“ ni koliki je bio „relativni porast“ stanovništva „za posljednjih 50 godina“. Čitatelj je mogao, uz velik napor, izračunati približan ukupan relativni porast iz podataka o prosječnim godišnjim stopama rasta, ali vjerojatno nijedan čitatelj to nije učinio.

Marx na drugom mjestu navodi broj stanovnika Engleske i Walesa u 1861. godini prema popisu stanovništva. Nigdje u tekstu nema, međutim, broja stanovnika koji je dobiven prvim popisom stanovništva u 1801. godini. Čitatelj tako ne može samostalno izračunati da se stanovništvo tijekom navedenog razdoblja povećalo za 11.164.768 osoba odnosno 125,8 posto.[11]

Zanimljivo je da Marx u tekstu prikazuje podatke o stanovništvu Irske u 1801. i 1861. godini te u svim popisnim godinama između njih. Izgleda kako mu podaci o kretanju irskog stanovništva nisu zadavali problem.

• Akumulacija kapitala i rast stanovništva

Premda su izbjegavali navesti brojčane podatke o velikom porastu stanovništva, ni Engels ni Marx nisu mogli izbjeći zaključak da je upravo akumulacija fizičkog kapitala, primarno strojeva i opreme, dovela do povećanja potražnje za radom te tako omogućila porast stanovništva.

Engels je u tom pogledu posebno jasan u polemici s „buržoaskim“ intelektualcima. Suočen s njihovim pitanjem: „Gdje bi bez mašinerije našli sebi posao mnogi milijuni za koje se umnožio broj stanovnika u Engleskoj?“, Engels odgovara: „Glupost, kao da buržoazija i sama ne zna da se bez strojeva i njima stvorenog poleta industrije ti ´milijuni´ ne bi ni rodili ni odrasli kao takvi.“[12]

Engels na drugom mjestu konkretno objašnjava kako povećana potražnja za radnicima dovodi do porasta stanovništva: „Ako je radnika malo, tada se … najamnina … penje, tada oni žive bolje, sklapa se veći broj brakova, rađa se više djece i više ih odrasta … .“[13]

U svojem razvučenom i nepovezanom izlaganju, Marx na apstraktan način ponavlja elemente Engelsova objašnjenja koji se mogu ovako povezati: „Kada potrebe akumulacije počinju premašivati običnu ponudu rada, kada se … najamnina počne penjati“ tada nastaju „ … manje ili više povoljne okolnosti u kojima se radnici održavaju i množe.“ Pod određenim uvjetima, zaključuje Marx, „akumulacija kapitala znači … umnožavanje proletarijata.“[14]

• Rad žena i djece te niske plaće muškaraca

Unatoč tome što shvaća da je industrijalizacija omogućila nastanak i preživljavanje velikog broja ljudi, Engels prikazuje pojavu rada žena i djece u tvornicama i rudnicima kao razlog za moralnu osudu kapitalizma i „buržoazije“. Zapošljavanje žena (majki) izvan kućanstva „razara obitelj“, kaže Engels, djeca su zbog toga zapuštena i nerijetko smrtno stradavaju – to su „žrtve lošeg … uređenja i posjedničke klase čiji je interes da se takvo loše uređenje održi.“ Što se tiče rada djece, Engels ogorčeno ističe da se „godine djetinjstva … prinose na žrtvu pohlepnoj buržoaziji, … djeci se oduzima škola i čist zrak – da bi bila eksploatirana radi bogaćenja gospode tvorničara.“[15]

Marx u toj moralnoj osudi slijedi Engelsa te piše o „majkama koje je konfiscirao kapital“ i „moralnom propadanju koje je prouzrokovano kapitalističkom eksploatacijom ženskog i dječjeg rada“. „Prinudni rad za kapitalista“, kaže Marx, „ne samo da je iz radničkih obitelji istisnuo igru djece, nego i slobodan rad u domaćem krugu, u okviru moralnih granica za samu obitelj.“[16]

Može se pretpostaviti da je Engelsova i Marxova moralna osuda rada majki i djece zapravo osuda niskih plaća za muškarce. (PD)

Može se pretpostaviti da je Engelsova i Marxova moralna osuda rada majki i djece zapravo moralna osuda isplaćivanja niskih plaća muškarcima. Da muževi i očevi znatno više zarađuju, ne bi bilo potrebe za radom majki i djece. To je vjerojatno poanta sljedeće Marxove tvrdnje: „Kako bi jedna obitelj mogla živjeti, njih četvero moraju davati kapitalu ne samo rad, već i višak rada.“[17]

Moralna osuda isplaćivanja niskih plaća u okviru „eksploatacije radnika“ radi „bogaćenja kapitalista“ intelektualno je plitka. Naime, velik dio profita kapitalisti investiraju te time pridonose akumulaciji fizičkog kapitala i povećanju potražnje za radom koje može, kao što je prethodno napomenuto, podići radničke plaće.[18]

Što se tiče dijela profita kojeg kapitalisti troše na luksuzne robe i usluge, njegovo oduzimanje kapitalistima i raspodjela radnicima imalo bi, zbog mnogobrojnosti potonjih, mali učinak na prosječnu plaću radnika odnosno prosječan dohodak radničkog stanovništva. Nikakva zamisliva preraspodjela tadašnjeg dohotka između kapitalista i radnika, dakle, ne bi mogla značajno i trajno povećati plaće potonjih.

Acemoglu i Johnson, također slijedeći Engelsa, započinju poglavlje „Žrtve napretka“ u knjizi Moć i napredak opisom cjelodnevnog rada djece u rudnicima.[19] Taj opis u čitatelja izaziva jake osjećaje koji blokiraju racionalno mišljenje. Kao akademski ekonomisti, Acemoglu i Johnson trebali su, na temelju raspoloživih podataka, racionalno razmotriti je li bila moguća neka drukčija raspodjela dohotka koja bi uklonila tu negativnu pojavu.

• Engels i Marx o Malthusu i maltuzijanstvu

Tezu da radnici na poboljšanje položaja, posebno u pogledu prehrane, reagiraju većim množenjem koje zatim izaziva prenapučenost i vraća ih u lošiji položaj (i manje množenje), te da se takva „oscilacija“ ponavlja, postavio je Thomas Robert Malthus 1798. godine u Ogledu o načelu napučivanja.[20]

Malthus i njegova studija.

Engels ovako tumači implikacije Malthusove teze: „[D]a je zemlja uvijek prenapučena i da stoga uvijek moraju vladati neimaština, bijeda, siromaštvo i nemoralnost.“ Engels zatim moralno osuđuje, kao „neljudski okrutnu“, maltuzijansku politiku ograničavanja i uvjetovanja socijalne pomoći kako se njome ne bi poticalo množenje siromašnih.[21]

Marx Ogled naziva plagijatom i spominje niz autora od kojih je Malthus navodno preuzeo materijal za svoju knjigu. Marx potom konstatira (i ocjenjuje) da Malthus pojavu prenapučenosti „na svoj ograničeni način objašnjava apsolutnim pretjeranim porastom radničkog stanovništva“.[22]

Iz maltuzijanskog viđenja prevelikog rasta stanovništva kao uzroka siromaštva jasno proizlazi da radnici trebaju, ako žele poboljšati svoj ekonomski položaj, smanjiti svoje množenje. Takvu je poruku, koju citira Marx, radnicima uputila spisateljica Harriet Martineau govoreći u ime kapitalista u jednoj od svojih veoma čitanih knjiga koje populariziraju klasičnu ekonomiju: „Mi tvorničari činimo za vas sve što možemo time što uvećavamo kapital od kojega vi morate živjeti; a ostalo morate činiti vi, prilagođavajući svoj broj životnim sredstvima.“[23]

Navodeći njezine riječi, Marx tu hendikepiranu ženu, koja se potpuno posvetila publicističkoj karijeri (s izuzetno velikim uspjehom), naziva „usidjelicom“, a zatim poruku radnicima da prilagode svoj broj životnim sredstvima naziva „budalaštinom“.[24]

Da spomenuta poruka nikako nije bila budalaština pokazuje Engelsov prikaz života u sirotinjskim četvrtima engleskih gradova. Engels navodi primjer jedne žene koja je „vrlo teško živjela s devetero djece“ nakon smrti njena muža, „jednog starog vojnika koji je kasnije služio u policiji“.[25] Vrlo je vjerojatno da obitelj zbog prevelikog broja djece nije živjela u obilju ni prije nego što je umro njihov otac.

• Tehnološki napredak i nezaposlenost

Nasuprot maltuzijanskoj teoriji o pretjeranom rastu stanovništva kao uzroku prenapučenosti te masovne nezaposlenosti i podzaposlenosti, Engels i Marx nude drukčiju teoriju. Akumulacija kapitala povećava potražnju za radom, ali u kapitalističkom sustavu postoji, po njihovu mišljenju, i čimbenik koji djeluje u smjeru smanjenja potražnje za radom. Riječ je o tehnološkom napretku.

Engels je i u tom pogledu savršeno jasan: „U današnjim su socijalnim odnosima posljedice usavršavanja strojeva za radnike samo nepovoljne i često krajnje teške; svaki novi stroj izaziva nezaposlenost, bijedu i nevolju … .“[26]

Marx je u Kapitalu razradio navedenu Engelsovu misao: „Dodatni kapitali formirani tijekom normalne akumulacije … služe pretežito kao nositelji iskorištavanja novih pronalazaka i otkrića, i općenito industrijskih usavršavanja. Ali i stari kapital dolazi s vremenom do časa kada se treba obnoviti … i iznova se rađa u savršenijem tehničkom obliku, u kojemu je manja masa rada dovoljna da pokrene veću masu strojeva i sirovina.“ Marx sažima konzekvencije: „S jedne strane … dodatni kapital … privlači … sve manje i manje radnika. S druge strane, stari kapital … odbija sve više i više radnika koje je ranije zapošljavao.“[27]

Da je teorija o tehnološkom napretku kao uzroku nezaposlenosti pogrešna, Engels je mogao shvatiti na temelju vlastita zapažanja kako „uvođenje … industrijskih sredstava koja povećavaju proizvodnju povlači … za sobom stalno snižavanje cijena proizvodnih artikala, pa uslijed toga i veću potrošnju … tako da velik dio radnika koji su ostali bez kruha nalazi naposljetku … posla u novim strukama rada.“[28] Premda u Engelsovu zapažanju nedostaje promjena strukture ukupne potrošnje uslijed povećanja prosječnog realnog dohotka kao ključni element objašnjenja, zaključak je ispravan: radnici koji su izgubili posao zbog tehnološkog napretka nalaze zaposlenje u novim/drugim djelatnostima i zanimanjima.

• Stagnacija plaća, dug radni dan i loši radni uvjeti

Marx tvrdi da masa nezaposlenih i podzaposlenih radnika, „industrijska rezervna vojska“, kako ju on naziva slijedeći Engelsa, u normalnim okolnostima drži radničke plaće na niskoj razini odnosno ograničava njihov porast u vremenima gospodarske ekspanzije: „[U] razdobljima zastoja i srednjeg poleta vrši industrijska rezervna vojska pritisak na aktivnu radničku vojsku, a u razdobljima hiperprodukcije i paroksizma obuzdava je u njenim zahtjevima“.[29] Riječ je navodno o obliku funkcionalnosti masovne nezaposlenosti za kapitalistički način proizvodnje.

Za razliku od Marxa, Acemoglu i Johnson smatraju da stagnaciju realnih plaća u vremenu početne industrijalizacije objašnjava tadašnji politički i radno-pravni položaj radnika:

„Činjenica da britanski radnici nisu imali politički glas i zakonsko pravo da kolektivno pregovaraju kritična je za razumijevanje zašto nisu imali koristi od napretka u produktivnosti tijekom ranih faza industrijske revolucije.“[30]

Acemoglu i Johnson očigledno smatraju da je neka drukčija raspodjela dohotka između kapitalista i radnika mogla znatno poboljšati položaj potonjih, ali nikakav konkretan izračun u tom pogledu nisu napravili.

Još jedno moguće objašnjenje stagnacije realnih plaća nude Mark Koyama i Jared Rubin u knjizi Kako je svijet postao bogat koja je objavljena 2022. godine. Oni tvrde da je „rastuće stanovništvo pritisnulo prema dolje plaće koje nisu porasle unatoč povećanjima u produktivnosti“. Na drugom mjestu autori napominju da je takva pojava teorijski očekivana na temelju Malthusove teze: „Maltuzijanski [teorijski] okvir sugerira da je … brz rast stanovništva trebao izvršiti jak pritisak prema dolje na realne plaće.“[31]

Maltuzijanska teorija na jednostavan način objašnjava ne samo prenapučenost, masovnu nezaposlenost i podzaposlenost te malu pregovaračku moć radnika i stagnaciju realnih plaća, već i dugotrajan radni dan. Kao što je tvorničkom inspektoru, čije izvješće navodi Marx, objasnila skupina radnika: „[A]ko bi se usprotivili da rade dulje, na njihovo bi mjesto došli drugi, tako da se za njih pitanje postavlja ovako: ili raditi dugo radno vrijeme ili ležati na ulici.“[32] Isto vrijedi i za radne uvjete – radnici nisu mogli zahtijevati bolje radne uvjete jer ih je bilo relativno previše.

• Zaključak

Kritičari kapitalizma, od Engelsa i Marxa u prošlosti do Acemoglua i Johnsona danas, imali su težak problem s navođenjem i tumačenjem brojčanih podataka o velikom porastu engleskog stanovništva tijekom prve faze industrijske revolucije. Problem je izvirao iz nemogućnosti da se takvi podaci i njihova interpretacija uklope u sliku o negativnom djelovanju kapitalizma na položaj radničke klase. Uzimanje u obzir brojčanih podataka o velikom porastu stanovništva i razmatranje njegovih negativnih posljedica upućuje na potpuno drukčiju sliku kapitalizma.

Rana kapitalistička industrijalizacija povećavala je potražnju za radom i time omogućavala zapošljavanje i preživljavanje velikog broja ljudi odnosno rast stanovništva. Množenje stanovništva odnosno povećavanje ponude rada poništavalo je pozitivno djelovanje kapitalizma na položaj radnika. Relativno brz rast stanovništva objašnjava ne samo stagnaciju realnih plaća, već i negativne pojave kao što su dugotrajan radni dan, teški radni uvjeti, rad majki i djece, nezaposlenost ili podzaposlenost (prosjačenje, kriminal itd.) te prenapučenost i zagađenost urbanih područja. To nisu bile posljedice kapitalističke industrijalizacije same po sebi.

• Članak odražava autorove osobne stavove koji se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.

• Bilješke

[1] Daron Acemoglu i Simon Johnson, „Learning from Ricardo and Thompson: Machinery and Labor in the Early Industrial Revolution, and in the Age of AI“, NBER Working Paper br. 32416, svibanj 2024.

[2] Daron Acemoglu i Simon Johnson, Power and Progress: Our Thousand-Year Struggle Over Technology and Prosperity, Basic Books, London, 2024., izdanje u mekom uvezu, str. 179-181.

[3] Acemoglu i Johnson, Power and Progress, str. 178-179.

[4] Alica Wertheimer Baletić, Demografija, Stanovništvo i ekonomski razvitak, Informator, Zagreb, 1982., str. 49.

[5] Izvor podataka je stranica Wikipedije „Demographics of England“.

[6] Acemoglu i Johnson, Power and Progress, str. 164.

[7] Acemoglu i Johnson, „Learning from Ricardo and Thompson“, str. 14, bilješka 40.

[8] Fridrih Engels, Položaj radničke klase u Engleskoj, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2018., preveli Nikola Tomić i Nikola Bogdanović.

[9] Engels, Položaj radničke klase, str. 31. Ovaj citat i sljedeći citati Engelsa i Marxa prevedeni su sa srpskoga na hrvatski.

[10] Karl Marx, Kapital, Kritika političke ekonomije, I-III, BIGZ, Beograd, 1979., preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, str. 574. Prema podacima koji su dostupni na stranicama Wikipedije „Demographics of England“ i „Demographics of Wales“, rast stanovništva usporio se s 18,7 posto u drugom desetljeću na 11,9 posto u šestom desetljeću.

[11] Izvori su osnovnih podataka stranice Wikipedije „Demographics of England“ i „Demographics of Wales“.

[12] Engels, Položaj radničke klase, str. 147.

[13] Engels, Položaj radničke klase, str. 92.

[14] Marx, Kapital, str. 542. Marx dodaje originalne teorije da su rani brakovi „nužna posljedica prilika u kojima žive radnici krupne industrije“ te da „proizvodnju djece“ potiče „premija“ koja se daje (roditeljima) „eksploatacijom radničke djece“ (tj. njihovim radom) (str. 568).

[15] Engels, Položaj radničke klase, str. 120 i 158.

[16] Marx, Kapital, str. 304 i 350.

[17] Marx, Kapital, str. 350. Marx smatra da muž i otac koji namjerava zaposliti svoju ženu i djecu izvan kućanstva postaje „trgovac robljem“ (str. 351).

[18] U jednom računskom primjeru Marx pretpostavlja da se investira 80 posto „viška vrijednosti“ (Kapital, str. 528).

[19] Acemoglu i Johnson, Power and Progress, str. 175-178.

[20] Thomas Robert Malthus, Essay on the Principle of Population, Penguin Books, Harmodsworth, 1970., str. 77. Naslov se često prevodi kao Ogled o stanovništvu.

[21] Engels, Položaj radničke klase, str. 283.

[22] Marx, Kapital, str. 561.

[23] Harriet Martineau, The Manchester Strike, 1842., str. 101, navedeno prema Marx, Kapital, str. 562.

[24] Marx, Kapital, str. 562 i 570. Informacije o Harriet Martineau dostupne su na stranicama Wikipedije.

[25] Engels, Položaj radničke klase, str. 44.

[26] Engels, Položaj radničke klase, str. 147.

[27] Marx, Kapital, str. 556.

[28] Engels, Položaj radničke klase, str. 93.

[29] Marx, Kapital, str. 565.

[30] Acemoglu i Johnson, „Learning from Ricardo and Thompson“, str. 4.

[31] Mark Koyama i Jared Rubin, How the World Became Rich: The Historical Origins of Economic Growth, Polity Press, Cambridge, 2022., str. 184 i 178.

[32] Marx, Kapital, str. 256.