Ako se narodu ne sviđa novi Maksimir, neka se onda napravi stadion kao nekad onaj za nacističke parade u Nürnbergu

• Naslovna fotografija: Prijedlog novog stadiona Maksimir.
• Autor je novinar i književnik, urednik Večernjakovog Obzora.

Alo, Smiljka, neka ide Andrej da blokira stadion! Narod nam je pobjegao i mi ga moramo pratiti! Tako bi u parafrazi znamenitog kraja “Balkanskog špijuna”, kad Ilija Čvorović na rubu snaga i preko ruba infarkta do kraja ispunjava svoju dužnost obrane države, mogao zvučati opis shizofrenog trenutka u koji je dovedeno hrvatsko društvo. Da razjasnimo odmah na početku; ne može se malo, djelomično, ponekad, rekreativno, upotrebljivo biti nacist! Biti nacist ozbiljan je posao i to ili jesi ili nisi. Zlokobna iluzija hrvatske vlasti da ima superiornu arbitrarnu kontrolu nad odlukom kad je dozvoljeno, a kada nije nacistički djelovati porazbijala je sve standarde i vertikale logike zbog čega je malo nacizma, prijeko potrebnog da se podiđe masi i učvrsti vlast, preraslo u punokrvno opće nasilje unutar kojeg raste zvijer koja sve manje skriva postojanje.

Jednokratna promocija za trajnu štetu

Ne znam, za mene splitska naci-euharistija niti je bila posebno iznenađenje, niti je otkrivenje, još manje dokaz kako u hrvatskom društvu postoje ozbiljne, organizirane, ojačane, samosvjesne nacističke snage koje dosljedno tiho preuzimaju komandu nad procesima. Od komisije koja je tako zločinački idiotski uvela dvostruke konotacije u tretman genocida, pa do spomenutog falangističkog derneka, nizali su se sitni, naoko politički, a istinski kukavički koraci upravljačkih struktura koje su tumačile da su prijetnje smrću demokratsko pravo većine, ma koliko idiotska ona bila, nad mišljenjem i stavom pojedinca, ma koliko on bio u pravu. Dovesti dijete kao pokriće na generalku klerofašističkog trubadura je vrhunac neshvaćanja ili nebrige za ono što se događa u zajednici, a sve u cilju jednokratne promocije i trajne štete kod uvlačenja narodu u ono mjesto iz kojeg se ne možeš izvući dezinficiran. Tu je dosegnuta krajnja točka u kojoj su otvoreni svi fekalijski kanali, da se sadržaj transparentno izlije na ulice.

Smrad se širi hrvatskim društvom. Smrad dijarejske nacifikacije. I ma koliko god bilo dobronamjernih koji još vjeruju da se to može zaustaviti, mora se pogledati istini u oči i reći da je sve nepovratno izmaklo kontroli. Pitanje je li prije bio totalitarizam ili demokracija moglo bi dobiti onaj Suljin vic-odgovor da je „prije bolan, bilo svega“, samo nikada nemojte smetnuti s uma da je nacizam na vlast došao uz puni demokratski legitimitet i podršku krupnog kapitalističkog otpada. Počinje nevino (pogledajte znamenitu seosku scenu iz filma „Cabaret“), reklo bi se skoro idilično, uz prizivanje nacionalne pastorale, pozivanje na mahom izmišljene i suspektne svetinje, prekomjerno puzanje uz grobove, komemoriranje slavne prošlosti čime se budućnost zavija u crno, neodmjereno iskazivanje odanosti bogu, tom izmišljenom prijatelju svake poremećenosti, nastavlja u imperativu ljubavi prema identitetu, ekskluzivitetu i tonalitetu.

Svi smo jedan zbor, a svaki mogući solist neprijatelj koji kvari naš mobilizirajuće himničan turbo-folk. U toj fazi izabrani politički predstavnici počinju popuštati pred „narodnom voljom“, uvjereni kako će uranjanjem u kloaku prividno postati dio nje, odričući se pomisli da neće postići ništa osim da zasmrade ionako faličnu ideju demokracije kao kontrolora baš procesa crnokošuljašenja. Rođena je ovisnost o masi, masa je hereditarno ovisna o nasilju jer intelektualno nije dorasla argumentu i logici, a u zatvaranju kruga, nered koji je nevidljivom rukom sve čvršće stezao dišne puteve društvenog bića, osvaja jednu po jednu instituciju sve dok nasilje ne postane legitimno institucionalni način rješavanja problema. Strah se uvlači među ljude, taktičko povlačenje u fazama postaje evakuacija, egzekucije od nepismenih prijetnji po zidovima prerastaju u nelogične javne eliminacije bez reda i konca. Društvo tone u mrak unutrašnje, implozivne nepodnošljivosti, spremno da se poda u ruke vođi, najvećem među nama, da stavi sve to pod kontrolu, da naoko nekontrolirani nacizam zauzda svojom čvrstom voljom i ponovo običnom građaninu, pod uvjetom da bezuvjetno i sam postane nacist, osigura sigurnost.

Jedan vođa – totalno naš i totalitarno spreman

Vođa sve najbolje zna; on je neprikosnoven u politici, on ima ekonomska rješenja u malom prstu, on istančano ćuti bilo naroda, on totalno kuži arhitekturu, on vojno-strateška pitanja ima upisana u ratničkoj nam krvi. On je naš prorok-spasitelj, totalno jedan od nas i totalitarno spreman na najsvetiju žrtvu u ime voljenog naroda. „Diktatori nikad ne bi mogli stvoriti sebe kad ih ne bi stvarali i oni kojima nedostaju – kad ne bi bilo očaja, ludosti, rasula“, napisao je čovjek koji je sudjelovao u stvaranju jednog diktatora. Što od navedenog prepoznajete u suvremenoj Hrvatskoj? Ili bolje pitanje; što od navedenog manjka suvremenoj Hrvatskoj da postane atavističko nacističko društvo? Glas razuma usred marša fašizma samo je dobrovoljno javljanje za eliminaciju, pri čemu se za obračune s drugima koriste i naoko potpuno neshvatljivi i neprikladni povodi za koje se moglo računati da imaju snagu kohezije. I baš je tu caka; takve projekte, pogotovo ako ih još nose samosvjesni pojedinci koje se ne može navabiti da se priključe zboru crnila, treba u korijenu eliminirati.

Možda se ne čini tako, ali gradnja novog stadiona u Maksimiru upravo prolazi kroz taj pakleni naum. Pa to je samo stadion, reći će netko, ali to je stadion o čijoj se obnovi priča 30 godina. U čije su unakarađivanje do sada potrošena bar dva nova stadiona i čiji je predložen izgled (predstavljen tek kao idejno, ne i završno rješenje) u petnaestoj minuti predstavljanja eliminiran i odbačen. Od mase bijesnih i očajnih, što proviruju iz suludog rasula, dok još o njemu nije suštinski rečena ni riječ jer je još tekao obavezni frazeološko-protokolarni dio programa. Uzalud je struka podastirala argumente, uzalud su dobronamjerni i dalekovidni upozoravali da njime dovodimo budućnost, uzalud su ljudi iz Dinama najavljivali neke preinake na samom modelu. Ništa vrijedilo nije, masa je odlučila presuditi iz svog neprosvijećenog neznanja. A onda se dogodilo i ono opisano u gornjem dijelu teksta, da je državna politika, koja je najdublje bila uključena u prihvaćanje novog Maksimira, i ne samo da je znala za novi izgled, nego ga je i amenovala, odjednom, nakon desetodnevne licemjerne šutnje, provirila iz armiranog zaklona i najavila traženje modela da se natječaj za stadion poništi jer ga narod ne želi.

Narod ga ne želi? Argument kojim se realizira jamstvo nad nepostojanjem autentičnog političkog obraza i vjerodostojne svjetonazorske fizionomije, utopljen je u bijeg od odgovornosti kroz tepanje samome sebi u prvom licu množine. Mi, hrvatski narod, ne želimo ovakav novi stadion. Dobro, nije posve jasno kakav želimo, po kojim parametrima i zbog kojih stručnih argumenata ovaj ne želimo, ali to nije bitno. Uostalom, mi, hrvatski narod, kroz povijest pojma nismo imali što želimo, ali kada smo to mogli i dobiti znali smo da to nikako ne želimo. Neki su govorili kako Hrvati nisu povijesni narod. Moja teza je drugačija; Hrvati nisu narod budućnosti i sve što im je u strahu od nje ostalo jest da se poklekne pred poviješću koja je ispravna upravo onoliko koliko interpretacijski odgovara sljedećim fašistima. „U mističnim krizama mogu se istovremeno čuti cviljenje žrtava i uzdasi fanatika“, zapisano je ono što bi se u ovom trenutku moglo odnositi i za Dinamov stadion. U natječaju za novi Maksimir može se istovremeno čuti bijeda urušavanja izgleda Turinina zdanja kroz posljednjih 30 godina, i uzdasi iz budućnosti zbog toga što možda novog Dinamova stadiona nikada i neće biti.

Ako ne znaš što je bilo

Jer možda upravo prisustvujemo epohalnom propuštanju zadnje prilike da se ozbiljno i odgovorno, planski i stručno, kohezivno i transparentno dobije zdanje koje će Zagrebu odrediti ritam građanstva, civilnosti i civiliziranosti, a prekinuti lupetanje primitivizma, provincijalizma, otužnosti, licemjerja i bahatog ortakluka. Ili će, nije za odbaciti ideju, na kraju obnovljena Kranjčevićeva postati trajno rješenje za Dinamovo nogoloptanje. Lakoća poigravanja s principima slobodnog društva i grozota koja iz toga neminovno proizlazi ne mora biti u cijelosti negativna ako se, predlažem, shodno neporecivim trendovima zacrnjenja Hrvatske na mjestu sadašnjeg maksimirskog nogometnog stadiona izgradi stadion za nacističke parade po ugledu na onaj nekadašnji u Nürnbergu. Zašto da se „naši dečki“, crni od glave do pete, više profaniraju na ulicama? Zaslužili su svoj reprezentativni prostor, mjesto gdje će ponosno marširati, slobodno juriti dovedene i dobačene im protivnike, razbijati iluziju prava na mišljenje, slati u svijet jasne poruke kako logori masovnih istrebljenja ovdje kod nas važe za mjesta ponosa i slave. Jer ako ne znaš što je bilo, onda i ubijena djevojčica postaje kurva, a najgori među nama svetinje i polubogovi.

Zašto bi se poruke smrti piscima poput Jergovića pisale po fasadama, zašto ih ne bi emitirali na divovskim semaforima novog grandioznog zdanja, zajedno s navođenjem imena svih notornih izdajnika, dok će odjek vojničkih čizama nedvojbeno potvrditi kako domovina maršira s nama. Nürnbergizacija Maksimira tako bi opravdala naci-utilitarnu svrhu, riješila, po vlast, uvijek nelagodno pitanje javnog natječaja i odustajanja od usvojenog projekta, spriječila stvaranje međunarodnog (arhitektonskog) skandala i jednom zauvijek zatvorila problem što ćemo s tim vražjim komadom zemlje za koji su neki ljudi imali posebno inspirativnu viziju. Bolje je imati parade na novom stadionu izgrađenom samo za to, nego imati parade oko stadiona na kojem su neki htjeli samo igrati nogomet. Doduše, nogomet već odavno za publiku nije medij kroz koji bi se uživalo u ljepoti igre, nego poligon kroz koji će se militarizacija i fašizacija društva provoditi kao obična igrarija.

Sve do dana kad netko s takvog stadiona, s jedne noćne bakljade ne povede razdraganu nacističku masu pred nečiji stan, kuću, rezidenciju, i ne kaže, dosta je bilo, sada ovdje radimo po našim pravilima! Nakon toga nitko ne treba dići obje ruke od društva i naroda. Bit će dovoljna u zraku samo desnica. Na maksimirskom stadionu koji će biti utjelovljenje veličanstvene ideje hrvatskog naroda da identitet gradi na neautentičnom kopiranju uzora koji nam to ne smiju biti. A na tom novom monumentalnom zdanju i s ogromnog semafor-ekrana možemo mirno slaviti pobjedu starim hrvatskim tradicionalnim pozdravom u slavu dvostruke konotacije: Živjela pobjeda!