‘Ako smo neprijatelji, nećemo surađivati. Želite li nadmetanje, pokušajte. Ako biste surađivali, rado ćemo se odazvati.’

U organizaciji Foruma za vanjsku politiku 18. studenog je izlaganje o Kini i odnosima s Europom i Sjedinjenim Državama održao Kerry Brown, s King's College London. Božo Kovačević izdvojio je najznačajnija zapažanja, posebno ideološke probleme između Zapada koji oficijelno zagovara prosvjetiteljske vrijednosti i kineskog amalgama marksizma s tradicionalnom kulturom. U konačnici, ključnu ulogu igra realizam u međunarodnim odnosima

• Naslovna fotografija: Otvorenje 20. kongresa Komunističke partije Kine (Wikimedia Commons) i Kerry Brown, službena fotografija.

• Autor članka hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Povod za ovaj članak je predavanje profesora Kerryja Browna u organizaciji Foruma za vanjsku politiku, održano 18. studenog putem zoom-a. Predavanje je bilo posvećeno netom održanom 20. kongresu Komunističke partije Kine. Kerry Brown je profesor na Kineskim studijima i direktor Lau China Institute na King´s College u Londonu. Autor je dvadesetak knjiga i mnoštva članaka o suvremenoj Kini. Posebnu je pažnju posvetio razvoju političkih prilika u Kini otkad je na čelu te države aktualni predsjednik Xi Jinping. Razumljivo je da je predavanje tako poznatog i cijenjenog autora pobudilo velik interes. U razgovoru je sudjelovalo nešto manje od trideset sudionika iz sedam zemalja. Politiku koju je oblikovao 20. kongres KPK Brown je nazvao nacionalističkim populizmom. Konstatirao je da, unatoč poznatim neslaganjima među pripadnicima kineske političke elite o smjeru i modalitetima budućeg razvoja, postoji vrlo malo dokaza o postojanju stvarne opozicije u Kini. Premda je dio svog referata Xi Jinping posvetio marksizmu-lenjinizmu, Kinezima nije stalo do te ideologije. Marksizam-lenjinizam je neka vrsta jezika političke elite, kao što je latinski bio jezik europske srednjovjekovne elite, bez stvarne veze sa svakodnevnim životom. U ideologiji i politici KPK najvažnije je inzistiranje na kontinuitetu kineske povijesti, na identitetu kineske nacije i na utvrđivanju međunarodnog položaja Kine kao moćne i uvažavane države.

Xi Jinping je izvrstan komunikator, pripovjedač koji pripovijeda kinesku priču. Pritom se ne radi o tome da je sustav u njegovoj službi, nego više o tome da je on izabran kao najsposobniji za ostvarivanje povijesne misije KPK. Cilj je KPK da, ne dopuštajući promjenu političkog sustava i ne dovodeći u pitanje svoj monopol na vlast, provede pomlađivanje Kine, učini je najjačom ekonomskom silom i svojim građanima omogući što je moguće viši životni standard. Nacionalizam je ključno obilježje kineske ekonomije, vojne doktrine, pristupa trgovini i kulturi. Jedinstvo kineske nacije postiže se uvjeravanjem i nagovaranjem, propagandom i represijom. Nacionalno jedinstvo i povijesna misija, a ne ekonomija, ključni su prioriteti politike KPK i Xi Jinpinga. Kina je rezervirana prema univerzalnim vrijednostima kako ih vidi Zapad. Zapravo, Kina ne priznaje da su te vrijednosti univerzalne. Nepriznavanjem univerzalne vrijednosti ljudskih prava i demokracije kako ih vidi Zapad Kina, zapravo, odbacuje globalni poredak zasnovan na vrijednostima europskog prosvjetiteljstva. Umjesto o vrijednostima, kineska vanjska politika govori o harmoniji različitih civilizacija i političkih sustava. Riječ je o, kako ju je Brown nazvao, transakcijskoj harmoniji, o usklađivanju interesa između sudionika koji ne dijele isti vrijednosni sustav.

EU je Kinu odredila istodobno kao suradnika, suparnika i neprijatelja. Kerry Brown i asistentica Gemma Cheng’er Deng (na slici) napisali su knjigu o Kini europskim očima.

EU se susreće s mnogim poteškoćama u odnosima s Kinom. Zbog jasnog neprijateljstva između SAD-a i Kine, zbog toga što Amerika smatra da Kina ugrožava njezinu poziciju globalnog lidera, kao i zbog svoje očite ovisnosti o sigurnosnim jamstvima SAD-a, EU je Kinu odredila istodobno kao suradnika, suparnika i neprijatelja. Izostanak zajedničkog skupa vrijednosti, koje su za Zapad vrijednosti europskog prosvjetiteljstva, Kinu isključuje kao partnera na području sigurnosti. U tom pogledu politike SAD-a i EU su usklađene. No, ostaje mnogo nejasnoća u vezi s definiranjem prostora za nadmetanje i za suradnju. Kako kineski pristup međunarodnim odnosima nije zasnovan na predodžbi o zajedničkim temeljnim vrijednostima, gotovo je nemoguće definirati konzistentnu politiku odnosa prema Kini. Kinezi kao da poručuju: ako smo neprijatelji, onda nećemo surađivati; ako se želite nadmetati, pokušajte; ako želite surađivati, rado ćemo se odazvati.

U zanimljivom i sadržajnom razgovoru koji je uslijedio poslije predavanja Brown je isključio mogućnost da se kineski pristup reformira u smjeru usvajanja liberalnih vrijednosti. Istodobno je otklonio mogućnost da Kina bude istisnuta iz indo-pacifičke regije kao ekonomski igrač. Na pitanje što će se dogoditi ako plan pomlađivanja Kine i postizanja ciljeva nacionalnog jedinstva ne bude ostvaren, Brown je odgovorio da bi Kina postala još veći problem u sustavu međunarodnih odnosa nego sada. No, ipak je iskazao očekivanje da će u pogledu Tajvana, koji je glavno ishodište napetosti u američko-kineskim odnosima, biti održan status quo, dakle, da neće biti kineskog pokušaja nasilne aneksije Tajvana. Zanimljiv je bio odgovor na pitanje o kineskoj podršci Rusiji u ukrajinskom ratu. Za Kinu, kaže Brown, Rusija je primjer pogrešaka, primjer kako ne treba voditi državu. Takvo se stajalište temelji ponajprije na kaotičnom iskustvu ruske tranzicije iz komunizma u kapitalizam devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali Kina ne želi da Zapad pobijedi pa se zbog toga ne priklanja zapadnoj politici sankcija. No, to ne znači da će između Kine i Rusije biti uspostavljeno trajno savezništvo. I na tom primjeru je vidljivo da Kina ne prihvaća vanjsku politiku zasnovanu na vrijednostima, konstatirao je Brown.

Kina, zapravo, odbacuje globalni poredak zasnovan na vrijednostima europskog prosvjetiteljstva. Gotovo je nemoguće definirati konzistentnu politiku prema Kini

Vrlo zanimljivo i informativno Brownovo predavanje zasnovano je na pretpostavci da vrijednosti zapadnog prosvjetiteljstva jesu i trebaju biti temelj za razvoj međunarodnih odnosa. U osnovi njegova pristupa je, zapravo, liberalni internacionalizam. Tome suprotan je kineski populistički nacionalizam. U predavanju Brown nije aktualizirao pitanje o tome što je sve moglo utjecati na kineske političke elite kad su se opredijelile za takvu politiku. Nije li usvajanje nacionalističke politike barem djelomično uvjetovano politikom Zapada prema Kini, ponajprije SAD-a? Ako Amerika provodi trgovinske i tehnološke sankcije protiv Kine s ciljem onemogućavanja njezina daljnjeg ekonomskog rasta, kakav je odgovor bilo razumno očekivati od Kine? Bi li bilo razumno pretpostaviti da će kineska vlast prihvatiti sustav vrijednosti u ime kojega joj se odriče legitimitet i sputava pravo na razvoj? Je li razumno očekivati da Kina, koju SAD percipiraju kao potencijalnog neprijatelja, podrži politiku Zapada prema Rusiji i pridonese njegovoj pobjedi? Kao što Rusija širenje NATO saveza prema svojim granicama smatra ugrožavanjem svoje nacionalne sigurnosti, tako i Kina proširenje djelokruga NATO-a na Indo-Pacifik smatra prijetnjom svojoj sigurnosti. Ako svi američki strateški dokumenti u posljednjih desetak godina Kinu definiraju kao strateškog suparnika i ideološkog neprijatelja i ako je ključna odrednica vanjske politike Bidenove administracije sukob demokracije i autokracije, kakav se odgovor mogao očekivati od Kine? Da je zapadnom liberalnom internacionalizmu Kina suprotstavila konzistentnu koncepciju kineskog komunističkog internacionalizma i namjeru da ga uspostavi kao jedini vrijednosni okvir za razvoj novog sustava međunarodnih odnosa, do čega bi to dovelo? Ishod bi bio ne samo još zaoštreniji ideološki sukob, nego i oružana konfrontacija u svim dijelovima svijeta s velikim izgledima za izravni međusobni rat dviju supersila. Stoga je opravdano zapitati se da li je za održanje mira u svijetu primjerenije zastupati sustav međunarodnih odnosa zasnovan na vrijednosnom sustavu jedne od civilizacija ili je u tom pogledu razumnije pridržavati se načela transakcijskoga svijeta, kako Brown definira kineski pristup međunarodnim odnosima?

Rusija Vladimira Putina za Kinu je primjer pogrešaka, kako ne treba voditi državu. Unatoč tome, prešutno podržava Moskvu po pitanju Ukrajine iz jednostavnog razloga što ne želi pobjedu Zapada, tvrdi Brown. (Wikimedia Commons)

Zapravo, i aktualnu kinesku poziciju prema međunarodnom poretku moguće je odrediti u terminima zapadnjačke teorije međunarodnih odnosa. Nasuprot liberalnom internacionalizmu, koji u ime navodno univerzalnih vrijednosti polaže pravo na globalnu hegemoniju, stoji realizam koji odnose između supersila razmatra u kontekstu odnosa moći. Inačica realističke teorije nazvana defanzivni realizam u razmatranje ne uključuje samo odnose moći, nego i predodžbe o prijetnji koju predstavlja suprotstavljena strana. To implicira  uvođenje u raspravu elemenata unutrašnje politike i odluka o tome kako otkloniti percipiranu prijetnju, a da primjena sile i izravni sukob ne budu jedina opcija. Takav smjer razmišljanja dovodi do zaključaka uobličenih u okviru neoklasičnog realizma da su tipovi režima pojedinih država važniji za međunarodne odnose od same distribucije moći te da je stoga nemoguće razviti jednu sveobuhvatnu i ujedinjujuću teoriju međunarodnih odnosa. Aktualnu kinesku koncepciju međunarodnih odnosa moguće je uklopiti u okvire pristupa neoklasičnog realizma.

Svojevrsni paradoks aktualnog stanja međunarodnih odnosa predstavlja činjenica da nominalno liberalna filozofija američke vanjske politike zapravo polazi od tvrde pretpostavke ofenzivnog realizma da se o namjerama suparničke države mora pretpostaviti samo najgore. Prema američkim viđenjima, cilj je Kine da silom porazi Ameriku i istisne je s pozicije hegemona te da sebe instalira na tu poziciju. Polazeći od te predodžbe o kineskim namjerama, Amerika poduzima preventivne mjere radi onemogućavanja akumulacije kineske moći. Te mjere ponajprije uključuju trgovinske i tehnološke sankcije protiv Kine, ali i jačanje antikineskog obrambenog saveza kao što je QUAD, osnivanje novog saveza AUKUS i angažman NATO saveza u službi ostvarivanja američkih interesa na Pacifiku. Američka predodžba o agresivnim kineskim namjerama iskazana je, između ostalog i ovim riječima:

„Narodna Republika Kina ubrzano modernizira Narodnooslobodilačku vojsku da bi dostigla razinu kapaciteta i sposobnosti superiornu Sjedinjenim Državama u pogledu opreme i upravljanja modernim vojnim operacijama mijenjajući svoju vojnu doktrinu od raspolaganja silom ´odgovarajućom za kineske obrambene potrebe´ prema raspolaganju silom ´primjernom međunarodnom položaju Kine´.“

(The America COMPETES 2022)

Znači li to da SAD smatraju da, za razliku od njih, Kina ne smije raspolagati vojnom silom koja je primjerena njezinom međunarodnom položaju? Znači li to da samo Amerika može i smije globalno projicirati svoju moć dok je drugima dopušteno samo da se tome prilagode? Stanovitu unutrašnju proturječnost američke pozicije predstavlja činjenica da se Kinu optužuje za primjenu industrijskih politika kojima upravlja država i time osigurava povlašteni položaj kineskih kompanija u tržišnoj utakmici, a istodobno se najavljuje da će vlada Sjedinjenih Država

„podupirati veće privatne  investicije za izgradnju sposobnosti zasnovane na vladavini prava“, „unapređivati upravljanje ključnim gospodarskim sektorima“ i „podržavati američke radnike i stvarati američka radna mjesta te provoditi snažnu trgovačku diplomaciju radi podrške američkim kompanijama i poslovima u partnerskim zemljama koje teže poštenom natjecanju“.

(The America COMPETES 2022)

Sve se to može podvesti pod pojam državne industrijske politike. Zašto Kina ne bi smjela provoditi državne politike primjerene svojim razvojnim ciljevima, a Amerika je pozvana provoditi svoju industrijsku politiku koja nije usmjerena samo na jačanje vlastitih industrijskih i tehnoloških kapaciteta, nego i na sprječavanje ostvarivanja autonomno definiranih razvojnih ciljeva Kine? Očito je da Amerika, slijedeći ofenzivno realističku paradigmu razumijevanja međunarodnih odnosa,  svoju namjeru da trajno dominira svijetom projicira na Kinu i pokušava onemogućiti ostvarivanje tako interpretiranih kineskih namjera. Liberalne vrijednosti su pritom samo ideološko opravdanje za ostvarivanje glavnog cilja, a to je održavanje trajne američke globalne supremacije. Bijela kuća je krajem veljače objavila svoju Strategiju za Indo-Pacifik. I u tom dokumentu se osobito opasnom i neprihvatljivom smatra ambicija Kine da postane najutjecajnija regionalna i globalna sila. Jasno je istaknut cilj politike administracije predsjednika Bidena prema Kini:

„Naš cilj nije promijeniti NRK nego oblikovati strateški okoliš u kojem ona djeluje, izgraditi ravnotežu utjecaja u svijetu koja je maksimalno povoljna za Sjedinjene Države, naše saveznike i partnere te za interese i vrijednosti koje dijelimo.“ (Indo-Pacific Strategy 2022: 5)

Ravnoteža koja je maksimalno povoljna za jednu stranu je, vjerojatno, maksimalno nepovoljna za drugu stranu. Takva ravnoteža je, zapravo, dominacija jedne strane nad drugom, a održavanje te dominacije je cilj SAD-a. U tom dokumentu spomenuta je suradnja na vrlo širokom području s osobitim naglaskom na sigurnosnoj suradnji. Pritom je Amerika radi ostvarivanja svojih interesa spremna surađivati s Japanom, Indijom, Australijom, Južnom Korejom, Novim Zelandom i ASEANOM, kao sa saveznicima i partnerima iz regije. Pozdravljen je interes europskih zemlja za regiju, pa su osim same EU spomenute Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Spomenuti su mnogi u regiji i neki iz vrlo udaljenih dijelova svijeta, ali nije spomenuta ekonomski i vojno najjača regionalna sila o kojoj mnogo toga u regiji ovisi. Nije spomenuta Kina. Zapravo, sav taj regionalni i interkontinentalni američki angažman usmjeren je na obuzdavanje Kine. Razumljivo je stoga što kineska strana nije bila oduševljena tim američkim strateškim dokumentom. Taj dokument, kao i niz drugih dokumenata i izjava najviših američkih dužnosnika, jasno daje do znanja da Amerika nije spremna prihvatiti Kinu kao ravnopravnog partnera za razgovor o pitanjima regionalne i globalne sigurnosti, globalne trgovine i tehnološkog razvoja. I u Strategiji nacionalne sigurnosti objavljenoj netom prije početka 20. kongresa KPK Amerika je Kinu jasno i nedvosmisleno definirala kao glavni izvor opasnosti za svoju nacionalnu sigurnost, kao neprijatelja. Nije stoga čudno ni neočekivano što je u svom govoru na otvaranju 20. kongresa KPK Xi Jinping rekao da „vanjski pokušaji da se Kina primora i onemogući mogu eskalirati u bilo kojem trenutku“. (Xi 2022:25) O koncipiranju kineske sigurnosne doktrine u kategorijama defanzivnog realizma svjedoče i ove riječi iz referata generalnog sekretara: „Mi ćemo unaprijediti vojne strateške sposobnosti za obranu suvereniteta Kine, sigurnosti i razvojnih interesa i vidjeti da narodne oružane snage učinkovito ispunjavaju svoje misije i zadaće u novoj eri.“ (57)

Za razliku od američkih strateških dokumenata koji su obilježeni snažnim antagonizmom prema Kini ili, bolje rečeno, prema američkoj predodžbi o Kini i njezinim namjerama, i u kojima se Kina nerijetko spominje više stotina pa i tisuća puta, Kinezi u svim svojim službenim dokumentima izbjegavaju izravno spominjanje bilo koje druge države. Usmjereni su na definiranje svojih nacionalnih ciljeva i na oblikovanje strategija za ostvarivanje tih ciljeva. To, dakako, ne znači da se nikako ne referiraju na one koji su naprosto opsjednuti kineskom opasnošću. Rijedak izuzetak predstavlja izravno spominjanje Amerike prilikom nabrajanja obljetnica velikih kineskih pobjeda u prošlosti. Tako je u Xi-jevom govoru s ponosom spomenuta „sedamdeseta obljetnica odlaska dobrovoljaca kineskog naroda u Koreju radi otpora agresiji Sjedinjenih Država i radi pomoći Koreji.“ (10)  Neizrečenu referencu na Ameriku kao metu kineske kritike lako ćemo prepoznati u ovim riječima: „Mi smo zauzeli jasno stajalište protiv hegemonizma i politike moći u svim njihovim oblicima i nikad se nismo pokolebali u našem suprotstavljanju unilateralizmu, protekcionizmu i nasilništvu bilo koje vrste.“ (13)

Prosvjedi u Hong Kongu nisu spriječili Peking da nametne svoje zakone provinciji koju je obećao održati neovisnom pola stoljeća nakon pripajanja. To je uključilo sve alarme na Tajvanu. (Wikimedia Commons)

Poznavatelji odnosa Kine s njenim susjedima primijetit će, dakako, da Kina sa svima njima ima otvorena granična pitanja. Izgradnjom umjetnih otoka izvan granica svoga teritorijalnog mora i povlačenjem novih granica oko njih Kina je zakoračila preko međunarodno priznatih granica drugih država u Južnom kineskom moru. Nakon što je arbitražni sud u okviru UN-ove Konvencije o pravu mora presudio protiv Kine, ona je odbila provesti tu presudu. Time je umanjena uvjerljivost kineskog deklarativnog opredjeljivanja za poštivanje međunarodnog prava i za odbacivanje unilateralizma i nasilništva. Posljedica takvog kineskog postavljanja je kategorično odbijanje velike većine zemalja indo-pacifičke regije da s Kinom uspostavljaju sigurnosnu suradnju. Unatoč poželjnosti ekonomske suradnje s Kinom, partnere za političku i sigurnosnu suradnju traži se na drugoj strani. Sjedinjene Države, svjesne tog kineskog hendikepa, intenziviranje ekonomske i tehnološke suradnje sa zemljama u regiji uvjetuju njihovim sudjelovanjem u svojevrsnom containmentu Kine, u sprječavanju širenja kineskog utjecaja i onemogućavanju daljeg rasta kineske ekonomije.

Problem s načelno miroljubivom kineskom koncepcijom supostojanja različitih civilizacija unutar kojih se razvijaju različiti oblici političkih uređenja sastoji se u nejasnom odnosu kineske države i kineske civilizacije. Ako se kineska civilizacija prostire i izvan granica kineske države, znači li to da Kina polaže ekskluzivno pravo na ostvarivanje svog utjecaja na države unutar kineskog civilizacijskoga kruga? Znači li to da bi Kina, kao što to čini Rusija unutar ruskoga svijeta, mogla relativizirati suverenost i teritorijalnu cjelovitost pojedinih zemalja unutar kineskog civilizacijskoga kruga? Odnos Kine prema susjedima u Istočnom kineskom moru i Južnom kineskom moru ponekad su takvi da se postavljanje tih pitanja čini opravdanim.

Jedan od odlomaka u opsežnom Xi-jevom referatu na otvorenju Kongresa ima naslov Širenje opsega i privlačnosti kineske civilizacije. Ondje se govori o tome da će Partija ostati čvrsto ukorijenjena u kineskoj kulturi. Ubuduće će kineski komunisti još uvjerljivije pričati kineske priče, učiniti da se kineski glas čuje i da Kina postane kredibilna, privlačna i poštovana. To podrazumijeva intenziviranje komunikacije na međunarodnoj razini „kako bi kineski utjecaj u međunarodnim odnosima bio primjeren našoj združenoj nacionalnoj snazi i međunarodnom statusu“. (46) Čak i ako bi promicanje kineske civilizacije podrazumijevalo samo soft power kao sredstvo ostvarivanja ciljeva, neka pitanja bi ipak ostala otvorena. Znači li pričanje kineske priče u aktualnoj komunističkoj interpretaciji zapravo širenje kineske verzije marksizma-lenjinizma? Integracija Hong Konga u ustavnopravni poredak Kine znatno prije isteka dogovorenog pedesetogodišnjeg prijelaznog razdoblja značila je nametanje zakona komunističke Kine unatoč protivljenju znatnog dijela stanovništva. „Osiguranje da Hong Kongom upravljaju patrioti“, kako je rečeno u Xi-jevom referatu, znači da tim gradom upravljaju kineski komunisti.

Takav razvoj situacije u Hong Kongu uključio je sve alarme na Tajvanu na kojem je demokracija uhvatila korijen. Plan pomlađivanja kineske nacije podrazumijeva potpunu integraciju Tajvana do 2049. godine. Suočeni s načinom integracije Hong Konga građani Tajvana su vjerojatno s nelagodom slušali ove riječi generalnog sekretara KPK: „Ojačali smo našu stratešku inicijativu za kompletno ponovno ujedinjenje Kine i konsolidirali predanost načelu jedne Kine unutar međunarodne zajednice.“ (4) Međunarodnopravno uporište za nastojanje Kine oko ujedinjenja s Tajvanom pruža rezolucija 2758 Glavne skupštine Ujedinjenih nacija od 21. listopada 1971. godine. U tom dokumentu napisano je:

„Priznajući da su predstavnici Vlade Narodne Republike Kine jedini zakoniti predstavnici Kine u Ujedinjenim nacijama i da je Narodna Republika Kina jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, Odlučuje obnoviti sva njezina prava Narodnoj Republici Kini i priznati predstavnike njezine Vlade kao jedine legitimne predstavnike Kine u Ujedinjenim nacijama i smjesta izbaciti predstavnike Chiang Kai-sheka s mjesta koje oni protuzakonito zauzimaju u Ujedinjenim nacijama i u svim organizacijama povezanima s njima.“  (United Nations 1971)

Dodatno uporište za kinesko polaganje prava na upravljanje Tajvanom daju tri američko-kineske zajedničke izjave – potpisane 1972, 1979. i 1982. godine – kojima se utvrđuje da je Tajvan dio Kine. Činjenicu da Narodna Republika Kina nikad nije imala nikakvu vlast na Tajvanu aktualna kineska vlast ne smatra ni na koji način relevantnom. A upravo tu činjenicu Sjedinjene Države koriste za opravdanje svoje izdašne vojne pomoći Tajvanu radi osposobljavanja da se obrani od eventualnog kineskog nasilnog pokušaja uspostave svog suvereniteta nad otokom. Dakako, neriješeno pitanje Tajvana Amerika koristi kao način za neprestano obnavljanje frustracija kineskih vlasti jer ne mogu ovladati Tajvanom, ali i kao sredstvo održavanja svoje dominacije u Južnom kineskom moru i u cijeloj pacifičkoj regiji. Status quo je, čini se, nepovoljan za Kinu s obzirom na sadašnju definiciju kineskih interesa i prava, ali ga je uz zadržavanje takvog pristupa nemoguće promijeniti bez primjene sile. Put prema mirnom rješenju bi, vjerojatno, podrazumijevao odustajanje Kine od suvereniteta nad Tajvanom uz istodobni pristanak Amerike da Kina bude ravnopravna sugovornica u razgovorima o uspostavi nove sigurnosne arhitekture na Indo-Pacifiku.  U svjetlu poruka Xi Jinpinga da „Partija nikad neće promijeniti svoju narav, svoja uvjerenja ili svoj karakter“ (Xi 2022:14) izgledi za takva rješenja gotovo da ne postoje.

Kad je 1972. počelo novo razdoblje u američko-kineskim odnosima i kad je kineski GDP per capita iznosio nešto više od 200 dolara, nije se činilo izglednim da će Kina nakon samo pedeset godina postati glavna ekonomska, tehnološka i vojna suparnica SAD-a. U proteklih pola stoljeća pokazalo se da su Kinezi u stanju uspješno kopirati zapadne proizvode, tehnologije, trgovačke prakse i neoliberalne politike te da su u mnogočemu prestigli zapadne takmace. Možda bi se kineska usmjerenost prema praktičnim rješenjima mogla iskazati prihvaćanjem trenutno nevjerojatnih mogućnosti i u pogledu zasad nerješivog problema odnosa prema Tajvanu. Uostalom, zar se ne čini nevjerojatnim amalgam eurocentrične prosvjetiteljske ideologije marksizma-lenjinizma i tradicionalne kineske kulture i ideologije multimilenijskog državnopravnog kontinuiteta Kine?!

Premda su marksizam-lenjinizam te historijski i dijalektički materijalizam mnogo puta spomenuti u Xi-jevu referatu, klasna borba, kao ključna odrednica marksističkog poimanja povijesti, nije spomenuta nijedanput. S druge strane, demokracija je u tom referatu spomenuta 28 puta premda taj pojam nije dio klasične marksističke leksike i ne postoji u terminologiji tradicionalne kineske filozofije.

Jedno poglavlje u Xijevu referatu naslovljeno je Unapređenje cjelokupnog procesa narodne demokracije i osiguravanje da narod upravlja zemljom. Ondje stoji da „sva moć države u Kini pripada narodu“ kao i da je „cjelokupni proces narodne demokracije određujući oblik socijalističke demokracije; to je demokracija u svom najširem, najizvornijem i najučinkovitijem obliku.“ (37) Kineska komunistička inačica demokracije toliko je široka da obuhvaća i  poznatu Lincolnovu dosjetku o demokratskoj vlasti kao vlasti of the people, by the people, for the people. Xi je aluziju na Lincolna izrekao pozivom članovima Partije da „neumorno rade kako bi osigurali razvoj za narod i putem naroda tako da njegove plodove dijeli cijeli narod“. (26) Nije jasno radi li se o iskazivanju bizarnog smisla za humor ili o ozbiljnoj namjeri da se Amerikancima pokaže kako su Kinezi spremni na daljnje prilagodbe svoje terminologije, ideologije i prakse s ciljem postizanja dogovora o održivim rješenjima za sigurnost indo-pacifičke regije i cijeloga svijeta. Znamo da je era Chimerice, intenzivne američko-kineske trgovinske, ekonomske i tehnološke suradnje, započela američko-kineskom ping-pong diplomacijom 1971. godine. Zašto nova era u odnosima supersila ne bi započela humorističkim dosjetkama na račun američke demokracije u referatu generalnog sekretara Xi Jinpinga!?

• Literatura

Indo-Pacific Strategy of the United States(2022), Washington: The White House

The America COMPETES Act of 2022

United Nations General Assembly Resolution 2758 (1971)

Xi Jinping (2022), Full Text of Xi Jinping’s Speech at China’s Party Congress