Alagmatika arhitekture. Od generičkih struktura do genetičkih operacija

Trebali bismo preispitati kako izgrađena okolina oblikuje naše identitete, upozorava Andrej Radman u svojem prvom članku za Ideje. Ukazuje na međuigru apstraktnih sredstava i konkretnih ciljeva arhitekture, demonstrirajući kako je u isti mah moguće biti i neprecizan i rigorozan, a zaključuje ekološkom kritikom egološkog razmišljanja.

• Andrej Radman je docent na katedri Filozofije i teorije arhitekture te koordinator istraživačke grupe Ekologije arhitekture na Fakultetu arhitekture i izgrađenog okoliša Tehničkog sveučilišta u Delftu, u Nizozemskoj. Već dva desetljeća Radmanovo istraživanje usmjereno je na poveznicu između arhitekture i radikalnog empirizma. Član je Nacionalnog odbora za znanost o Deleuzeu i Guattariju te urednik stručnog časopisa teorije arhitekture Footprint. Radman je koeditor knjiga Critical and Clinical Cartographies (EUP, 2017), Architecture of Life and Death (RLI, 2021) i The Space of Technicity (RLI, nadolazeće), te autor knjiga Gibsonism (TUD, 2012) i Ecologies of Architecture: Essays on Territorialisation (EUP, 2021). Radman je ovlašteni arhitekt s portfeljem izgrađenih i nagrađivanih natječajnih projekata, a 2002. godine je u suradnji s kolegom Igorom Vrbanekom osvojio godišnju nagradu Udruge hrvatskih arhitekata Drago Galić za dostignuće u stambenoj arhitekturi.

Vrijeme je ono što sprječava da sve bude dano odjednom. Vrijeme usporava ili je, bolje rečeno, usporavanje. Prema tome, mora biti elaboracija. Nije li to onda sredstvo stvaranja i izbora? Ne bi li postojanje vremena bilo dokaz neodređenosti stvari? Ne bi li vrijeme bilo upravo ta neodređenost?

Henri Bergson, 1930[1]

Gledano pojedinačno, ne mogu dokučiti ni obično i jednostavno postojanje fizičkog objekta – u svakom slučaju, onog što je konkretno – bez njegove aure vapaja za ostvarenjem; ni čistu virtualnost tog ostvarenja bez konfuznih danosti koje ga ocrtavaju i traže u konkretnom. Međutim, u iskustvu stvaranja shvaćam postupnu metamorfozu jednog u drugo, vidim kako se virtualna egzistencija malo po malo pretvara u konkretnu egzistenciju.

Étienne Souriau, 1943[2]

Ne pitajte što je afordancija (affordance); već pitajte što ona može učiniti za vas.

Michael T. Turvey , 2015.[3]

Sa znanstvenog gledišta, modus operandi arhitekture često se (pogrešno) percipira kao nejasan ili neodređen. No, ova bi se ‘slabost’ mogla pokazati najvećom snagom arhitekture, rezultatom simbioze njenog umjetničkog i politehničkog nasljeđa. U članku ćemo pokušati dokazati kako je moguće biti istovremeno neprecizan i rigorozan. Ono što razlikuje arhitekturu od ostalih djelatnosti i čini je materijalno-diskurzivnom praksom par excellence je međuigra njenih apstraktnih sredstava i konkretnih ciljeva. Ne iznenađuje da se arhitektura često smatra prvom umjetnošću:[4] ona nije puki epifenomen kulture, već, kako bi to rekao Benjamin Bratton, mehanizam teraformiranja ovdje na Zemlji.[5] Stoga će arhitektonska djelatnost igrati značajnu ulogu u noetičkim procesima. Drugačije razmišljanje nije posljedica neke odluke. Da bi drugačije mislio, čovjek se mora osjećati drugačije. Drugačije misliti je zapravo tautologija. Mišljenje je moguće samo ukoliko nije u skladu s unaprijed utvrđenom strukturom (istovjetnosti). Misliti znači biti spreman ne za prepoznavanje, već za istinski susret s onim što nas tjera na razmišljanje (različitost).[6] Upravo taj prostor neodređenosti rađa osjetljivost na vanjske informacije.[7] U tom je smislu svrha dizajna ‘premreživati mozak’, a arhitektura postaje psihotropnom praksom. Riječima Daniela Smaila:

Postupci, ponašanje i institucije stvorene ljudskom kulturom, koji mijenjaju raspoloženje, … psihotropni su mehanizmi… koji posjeduju neurokemijske učinke ne toliko različite od onih koje proizvode lijekovi.[8]

Živo je oduvijek u potpunosti ovisilo o neživome.[9] Cilj ovog eseja je ustanoviti arhitektonski tehnicitet kao sine qua non antropogeneze.[10] To je primjer onoga što Bernard Stiegler naziva “evolucijom sredstvima drugačijim od života”.[11] Kao što je Claire Colebrook pronicljivo primijetila u eseju ‘Sex and the (Anthropocene) City’, “život je u biti isprepleten s neživim”.[12] Ovo je otkriće dobrodošao protuotrov dominantnom “ugljičnom šovinizmu”.[13] Esej ima ambiciju postaviti arhitekturu u nove okvire neorganske memorije i osloboditi je uskogrudne tradicije koja strukturi podređuje operaciju. Izmještanje memorije (iz organskog) promijenit će uvjete daljnjeg filogenetskog nastajanja, budući da evolucije i dalje izvanjski organiziraju tehnizirane pridružene sredine. Ovdje je neophodno primijeniti koncept alagmatike Gilberta Simondona. Kao što ćemo vidjeti, operacija i struktura (razlika i ponavljanje) uvijek su sukonstitutivne.

• Opća teorija kvazi-kauzalnosti

Što je uopće alagmatika? Pitanje nije dobro postavljeno. Trebalo bi se zapitati: što alagmatika radi? Jednostavan odgovor je: modificira i transformira strukture. Drugim riječima, operacija je ono što strukturu čini vidljivom. Arhitektonske tipologije – kazalište, škola, bolnica i slične reificirane općenitosti – primjer su esencijalističkog pristupa koji obuhvaća mnoštvo ishoda i tako isključuje bilo kakav istinski novum. Parafrazirajući Spinozu, ne možemo (unaprijed) znati što je arhitektura sposobna učiniti.[14] Isabelle Stengers upozorava: “bavljenje praksom zahtijeva pristajanje na kritični test apstinencije od moćne droge Istine.”[15] Svaki projektant zna da je put do uspjeha popločen pokušajima i pogreškama. Oscilirajući između voluntarizma i fatalizma, arhitekti priželjkuju da im se osmjehne sreća. Kod svakog slučajnog otkrića arhitekt mora odagnati poriv za bilo kakvim tumačenjem.[16] Usvajanje eksperimentalnog stava pretvara arhitekturu u umjetnost doziranja.[17] Staviti heuristiku ispred hermeneutike znači zamijeniti univerzalni koncept plastičnim singularnim konceptom vezanim za varijable koje određuju samu njegovu mutaciju. Generička tipologija (jedna za sve) ustupa mjesto nepreciznoj ali rigoroznoj genetskoj topologiji.[18]

Pojam alagmatika pojavljuje se nekoliko puta u primarnoj doktorskoj tezi Simondona pod nazivom Individuation in Light of Notions of Form and Information.[19] Ovo je jedna od sažetijih formulacija:

Izraz “alagmatika” mogao bi se dodijeliti genetskoj metodi koja nastoji dokučiti individualizirana bića kroz razvoj singularnosti koja ujedinjuje… ukupne energetske i materijalne uvjete; valja napomenuti da ova metoda ne uključuje čisti uzročni determinizam… Naime, biće proteže u vremenu ispunjavanje dviju skupina uvjeta koje izražava; ono nije samo rezultat, već i agent, i sredina u kojoj se uvjeti ispunjavaju, i ekstenzija ostvarene kompatibilnosti.[20]

U Deleuzijanskom žargonu, istovremeno je to stvarni uzrok i virtualni kvazi-uzrok. Prema stoicističkom imanentnom spermatikos logosu, stanje stvari proizvodi bestjelesni učinak, koji zauzvrat djeluje kao kvazi-uzrok.[21] Kvazi-kauzalnost se s pojavom neodređenosti ostavlja čistog uzročnog determinizma, poznatog kao mehanicizam. Virtualno i stvarno nesumjerljivi su i disparatni. Ono što ih povezuje je proces transdukcije, ili operacija koja pokreće ontogenezu znanja i ontogenezu bića. Transdukcija se kao aktivnost uzastopno širi fizičkim, biološkim, mentalnim i društvenim domenama, pri čemu strukturira i transformira sebe i vlastitu strukturaciju.[22] Utjecaj logike transdukcije na alagmatsku epistemologiju nije promaknuo Simondonu.[23] Po njemu, povijesno otkriće teorijā polja ponudilo je konceptualne alate za proučavanje individuacije kao transdukcije. Prije termodinamike i valne mehanike bavili smo se deduktivnim istinama i induktivnim činjenicama.[24] Za razliku od tautološke dedukcije i pretjerano ekstrapolirajuće indukcije, transdukcija nije refleksivna niti reprezentativna, već je prema riječima Karen Barad “difraktivna”.[25] Transdukcija nije stvar komunikacije. Kako bi mogla i biti, s obzirom da predstavlja progresivnu diferencijaciju odnosno neusklađenost same sa sobom? Nema logičnog slijeda ni predikativnosti.[26] Drugim riječima, ono što je definirano sudjeluje u svojoj definiciji.

Michael Turvey nudi slikovit primjer toga kroz makroskopski objekt u vidu kamena visine do koljena. Njegova je visina prije svega predikativno svojstvo. Nasuprot tome, njegova ‘doskočivost’ je relacijsko nepredikativno svojstvo za mačku, ali ne i za mrava. Za mrava je kamen ‘penjiv’. Visina i afordancija su stoga dvije različite ali komplementarne koncepcije jedinstvenog makroskopskog objekta, koje podržavaju dvije različite ali komplementarne koncepcije kauzalnosti.[27] Potencijalna svojstva kamena ostvaruju se tek kada postoje određeni prostorno-vremenski odnosi, a sam kamen nije istovjetan niti jednom od njih. U kontekstu mačke i mrava, kamen je u superpoziciji dvaju stanja i istovremeno pruža dvije afordancije. Stoga se može reći da ovaj svakidašnji objekt nema neko određeno stanje i kao takav ispunjava uvjete za kvantno kompatibilnu koncepciju.[28] Slijedom toga, plastičnost i kontingentnost su u kontekstu arhitektonske tehničnosti nezamislive bez uvjeta koji nije ni stabilan ni nestabilan. Ovako Simondon opisuje koncept metastabilnosti:

Unutarnja prošlost i vanjska budućnost sučeljavaju se na razini polarizirane sredine: ovo sučeljavanje tijekom operacije selektivne asimilacije predstavlja sadašnjost živog bića, koje je oblikovano polaritetom prohodnosti i prepreka između prošlih i budućih tvari koje se operacijom individuacije ukazuju jedne drugima; sadašnjost je ta meta stabilnost veze između unutarnjeg i vanjskog, prošlosti i budućnosti; vanjsko je vanjsko, a unutrašnje je unutrašnje u odnosu na ovu uzajamnu alagmatsku aktivnost ukazanja.[29]

Uzajamna alagmatska aktivnost ukazanja je ono što je Erin Manning nedavno preinačila u “imedijaciju”.[30] Za razliku od medijacije (posredovanja), imedijacija ne donosi a priori pretpostavke o tome što čini razliku, niti preuzima ulogu arbitra u navodnoj ‘interakciji’ između dva postojeća pola. Kao što Simondon ističe, topologija i kronologija potpuno se poklapaju u vitalnoj individuaciji:

tek se kasnije kroz psihičku i kolektivnu individuaciju to poklapanje može prekinuti. Topologija i kronologija nisu a priori oblici osjetilnosti, nego čine dimenzionalnost živog bića koje prolazi kroz individuaciju.[31]

Jasno je da Simondon ne izbjegava kritiku kantijanizma. Po njemu, prostor i vrijeme nisu a priori. Moglo bi se reći da je ovo teorija affordancije avant la lettre. S obzirom da se bavi transformativnim dinamizmima čije odrednice nisu u domeni objektivnog, alagmatika pripada onome što Erich Hörl naziva “generaliziranom ekologijom”.[32] No, kako ekologija donosi odluke? Tim se pitanjem bavi Rodrigo Nunes u svojoj knjizi Neither Vertical nor Horizontal.[33] Kako tvrdi, ekologija je manje od organizma, a više od organizacije. ‘Manje od organizma’ znači da nastanak i funkcioniranje njegovih komponenti nije unaprijed određeno nekim objedinjujućim načelom. ‘Više od organizacije’ znači da ekologija nije namjerna (nije konstituirana činom volje) i da nema unaprijed ustanovljene granice. Nunesovo zalaženje unutar i izvan granica pojedinca poklapa se sa Simondonovim pred-individualnim i trans-individualnim sredinama, ili s onime što su Deleuze i Guattari nazvali epislojevima i paraslojevima.[34] U nastavku slijedi kartografija takvih ekoloških razmjena i modifikacija stanja sličnih Stengerinim ‘relejnim’ operacijama:

Ovdje više nije riječ o obrazlaganju, eksplicitnom izražavanju onoga što bi ostalo implicitno, pojašnjavanju ili razjašnjavanju … Već je posrijedi postupno ‘konsolidiranje’ – malo po malo – drugim riječima, stvaranje releja … Ustvari se u kontekstu promišljanja života stvaranje releja može iščitavati u načinu na koji se A Thousand Plateaus bori protiv gotovo neodoljive nizbrdice koja bi ‘putovanje’ misli pretvorila u odredište, u položaj njene konačne definicije, istovremeno mišljenju stajući na kraj, u dvostrukom smislu te riječi.[35]

Dakako, jednako je teško definirati i operaciju i strukturu drugačije nego primjerom. Primjer na koji ćemo se osloniti je iz knjige Schizoanalytic Cartographies Félixa Guattarija.[36] Odnosi se na njegov dijagram “Četiri polja” koji nije strukturalistički sinoptički model, već strojni sinaptički meta-model koji nadzire (surveys) singularnosti koje su u igri.[37] To više nije ontički svijet jednostavnih mereoloških odnosa (dio naprama cjelini), već sinaptički ili mereotopološki svijet (dijelova i granica) transformacija, događaja i pojava.[38] Guattarijeve četiri ‘nesvjesnosti’ su egzistencijalni teritoriji (T), bestjelesni svemiri vrijednosti (U), energetsko-semiotički tokovi (F) i apstraktni strojni filumi (Φ). T i U pripadaju virtualnoj polovici dijagrama, dok F i Φ zauzimaju ostvarenu polovicu. Četiri polja će nam pomoći u razumijevanju dinamičkog jedinstva otvorenog sustava bez identiteta, istovremeno kao operaciju i strukturu. ‘Cjelina’ ovdje nije sastavljena od dijelova, već uz njih. Važno je napomenuti kako je poimanje arhitektonskog tehniciteta od samog početka farmakološko.[39] Postojanje kao događaj može se poimati kao pospješivanje kontinuirane vremenske permutacije koja povezuje i transformira Četiri polja. Svaki pokušaj zamrzavanja ciklusa u strukturu fiksnih odnosa, ili usmjeravanje duž unaprijed određene i ponavljajuće putanje, dovest će do toksičnog stanja dominacije.[40] Ekološki pristup podrazumijeva odmak od poimanja sklopa (assemblage) isključivo u smislu igre nultog zbroja. Sklop obuhvaća plastičnost, odnosno varijaciju sredstava za postizanje cilja; protenciju, odnosno usklađivanje kontinuirane modulacije s novonastalim stanjima; i retenciju, odnosno usklađivanje kontinuirane modulacije s prethodnim stanjima. Četiri polja su ‘aksiontološka’ jer poprimaju i normativno i metafizičko značenje. Tako Simondon shvaća reciprocitet aksiološkog i ontološkog.

U recenziji iz 1966. Deleuze opisuje Simondonovo djelo kao iznimno originalnu teoriju individuacije: fizičke, vitalne i psiho-socijalne. Tradicionalno gledano, načelo individuacije odnosi se na već oblikovanu, potpuno konstituiranu individuu. Za Simondona, individuacija je na prvom mjestu i “nije podudarna s bićem”.[41] Preduvjet individuacije postojanje je meta stabilnog sustava. Stanje takvog pre-individualnog bivstvovanja je singularno, ali ne i individualno. Individuacija je organizacija rješenja ili, bolje rečeno, razrješenje objektivno problematičnog sustava koji obilježava disparatnost najmanje dvaju redova veličine. Koja je onda razlika između fizičke i vitalne individuacije? Fizička (neživa) stvar prima informaciju samo jednom. Najbolji primjer je kristal koji ponavlja početnu singularnost, izrasta na površini prema van i ne okreće se prema unutrašnjosti. Nasuprot tome, živo biće sukcesivno prima niz informacija i prikuplja mnoštvo singularnosti. Sve složenije razine individuacije vode nas onome šta je naš primarni interes, a to je uloga arhitekture u transindividuaciji. Prava psihička individuacija nastaje upravo onda kad vitalne funkcije nisu dovoljne za rješavanje problema s kojima se suočava živo biće. Moglo bi se tvrditi kako ovaj prag predstavlja rođenje imunologije.[42] Nije nerazumno smatrati kako se imunološki sustav pojavio kao posljedica utjelovljenog očekivanja ozljede ili potencijalne opasnosti. Imunološki sustav mobilizira anticipaciju ili protenciju, kojom se novi naboj predindividualne stvarnosti mobilizira s pojavom novog problema koji zahtijeva novi proces razrješenja. Kao što je William James primijetio u djelu Essays on Radical Empiricism, kada bi iskustvo bilo potpuno bezopasno ili lako, ne bi bilo potrebe za razdvajanjem njegovih sastavnica, za konceptima.[43] Naposljetku, transindividuaciju pokreće ono što Simondonov mentor Georges Canguilhem naziva “nedosljednost okoline”.[44] Ova “nevjernost okoline”, kako je naziva Stiegler, dovodi u pitanje darvinističku “savršenu prilagodbu”. Riječima Ronalda Boguea:

Pokretač takvog svemira nije preživljavanje najjačih, već stvaranje, eksperimentalno sklapanje heterogenih oblika samo zato što su mogući. Ti oblici prikazuju različite razine autonomnosti u organiziranju vremena i prostora i diferenciranju funkcija, kao općem procesu.[45]

Kao što je Deleuze istaknuo u knjizi o još jednom misliocu kojeg je Simondon visoko cijenio: “Nietzsche kritizira Darwina što tumači evoluciju i slučajnosti unutar evolucije na potpuno reaktivan način. Divi se Lamarcku koji je predvidio postojanje jedne istinski aktivne plastične sile važnije od prilagodbi: sile metamorfoze.”[46] Clare Carlisle u svojoj knjizi On Habit objašnjava važnost razlike između plastičnosti i fleksibilnosti, fluidnosti i amorfnosti:

Kad bismo bili otvoreni promjenama bez ikakvog ograničenja, ne bismo bili sposobni stvarati navike. Svaka bi nas nova radnja ili iskustvo mijenjali i ne bismo imali vlastite ličnosti ni integriteta. Bili bismo prazni, potpuno podložni okolnostima, prepušteni na milost i nemilost promjenama. Ni apsolutni otpor ni apsolutna otvorenost ne dopuštaju stvarima da imaju svoju prirodu.[47]

Prema teoriji izgradnje niše, organizam nije tek pasivno prepušten pritiscima postojećeg okoliša, već ga aktivno mijenja (genetski, epigenetski, bihevioralno i simbolički).[48] Neolamarkovski pristup ne poistovjećuje mapu s teritorijem i opire se prekomjernom prilagođavanju u svrhu optimizacije za kojom žude suvremeni parametričari.[49] Prema riječima Antoinette Rouvroy koja se oslanja na Derridinu kritiku metafizike prisutnosti, moramo prestati svoditi budućnost na optimizaciju sadašnjosti.[50] Na tom tragu Wendy Chun otkriva kako nova epistemologija korelacije – koja zamjenjuje kauzalnost i temelj je suvremenih znanosti o podacima – nastoji zatvoriti vrata u budućnost operacionalizacijom vjerojatnosti.[51] Takvo reduciranje neminovno vodi gubitku znanja, ili onome što je Stiegler nazvao “proletarizacijom senzibiliteta”, a što uzrokuje kulturna industrija kanaliziranjem i reproduciranjem percepcije.[52] Prema Guattariju, “crne rupe” kao katatonička stanja nastaju upravo kad se organizam potpuno poklapa sa svojom okolišem, čime se onemogućuje otvaranje psihičkog prema “transindividualnom kolektivnom”.[53]

Problem se može preformulirati u smislu stupnja mnemotehničke odvojivosti. Uz primarnu memoriju kao genetsku informaciju izraženu u DNK-u, te sekundarnu memoriju stečenu epigenetski kroz složeni živčani sustav, postoji i tercijarna memorija.[54] Ovo epifilogenetsko pamćenje je gomilanje i zadržavanje povijesnih epigenetskih diferencijacija unutar prostorno-vremenske organizacije materijalnih okruženja.[55] Neosporno je da izgrađeni okoliš kao diferencijalna egzo-organizacija ima sposobnost kataliziranja spoznaje (noesis). Izgrađeni okoliš postaje eksteriorizirani umjetni organ, a izreka “mi gradimo gradove, a oni zauzvrat grade nas” dobija doslovno značenje. Stoga samoj misli moramo osporiti genezu mišljenja. Za razliku od fenomenološke zablude koja pretpostavlja postojanje potpuno konstituiranog subjekta s točkom gledišta, alagmatika arhitekture njeguje ‘pedagogiju osjeta’ u kojoj točke gledišta proizvode svoje subjekte. Ovakva inverzija (neopravdano) obrnute ontologije naziva se ‘radikalnim perspektivizmom’: “Ja sam ono što jesam po točki gledišta prema svijetu.”[56] Simondon inzistira na tome da se postojanje može poimati samo u reciprocitetu s postajanjem koje transducira ili pokreće ontogenetski proces. Znanje o individuaciji = individuacija znanja.[57] Ovdje se možemo pozvati na Spinozinu ‘treću vrstu znanja’ (treća etika), ne na učinak ili uzrok (opća predodžba), već na intuitivni (kvaziuzročni) način spoznaje koji je naš priključak na Četiri polja.[58]

Slika 1: Osi referentnosti i konzistentnosti nadahnute Guattarijevom knjigom Schizoanalytic Cartographies.

• Četiri polja

Guattarijeva vodoravna os referentnosti preslikava se na Simondonovu ontološku stvarnu razliku iz njegovog neologizma aksiontologija, dok se Guattarijeva okomita os konzistentnosti preslikava na Simondonovu normativnu modalnu razliku. Bog je jastog.[59] (slika 1) Ova dvostruka artikulacija koja povezuje (moguće) forme i (stvarne) supstance kako (virtualnih) sadržaja tako i (aktualnih) ekspresija preispituje naš uvriježeni pojam kauzalnosti, pa otuda i zagovor kvazi-kauzalnosti. Naš osvrt ne nudi jednostavnu primjenu teorijskih koncepata niti jednostavne recepte za praksu, a nastoji izbjeći i reifikaciju, pa stoga insistira na relacijskom konceptu afordancije. Ono što arhitekti oblikuju su prije svega kapaciteti (omogućujuća ograničenja), a ne svojstva. Egzistencijalna niša koncipirana kao skup afordancija nesvodiva je na pojavna arhitektonska svojstva. Alagmatika arhitekture osporava navodni primat ‘fizičkog’ svijeta. Ono čime se bavimo je svijet koji se smatra okolinom, a ne nakupinom objekata.[60] Kako je ‘značenje’ afordancije vezano za aktivnost, “nema ekologije bez etologije.”[61] Ne postoji uzročni slijed koji ide od okoline, preko stimulacije i organa do mozga. Umjesto toga, postoji netotalizirajuće jedinstvo postignuto na sučelju promatrača i okoline pomoću odjeka na informacije.[62] Naglasak je na susretu, gdje je iskustvo nova pojava koja vraća tijelo u procesno polje vanjskoga. Yuk Hui stoga s pravom ističe kako je tehnološka raznolikost jednako važna kao i biološka raznolikost. Zapravo, može se tvrditi da bez tehnološke raznolikosti ne bi bilo noo-raznolikosti.[63]

Uzmimo za primjer onu nesvedivu višestrukost koja se naziva metropolom, a temelji se na utjecajnoj knjizi Rema Koolhaasa Delirious New York (1978.)[64] (slika 2) Ovo djelo mapira genealogiju Manhattana od 1850. godine, kada je postao mitski laboratorij za izum i testiranje revolucionarnog načina življenja. Otisovo slučajno otkriće mehaničkog vertikalnog kretanja, poznatog kao dizalo (F), nedvojbeno je potaknulo ‘specijaciju’ nebodera (Φ). Operacija nizanja katova proizvela je kulturu zgušnjavanja (U), koja je pak utjecala na proces subjektifikacije (T). Posljedica kao uzrok predstavlja kontingentno obvezujući ‘samački stroj’, u kojem se subjekt proizvodi kao ostatak ili dodatak velikom stroju s kojim je povezan. Deleuze i Guattari okarakterizirali su egzistencijalno poimanje kao stroj potrošnje pod trećom (konjunktivnom) sintezom vremena, zadovoljstvo (samouživanje) koje se može smatrati autoerotičnim ili autoafektivnim:

Služimo se izrazom ‘samačka mašina’ da označimo tu mašinu koja slijedi nakon [prve] paranoidne i [druge] čudotvorne mašine te uspostavlja nov savez između mašina žudnje i tijela bez organa, dovodeći do nastanka novog čovječanstva ili proslavljenog organizma. To je isto kao ustvrditi da se subjekt proizvodi kao prežitak, uz mašinu žudnje, ili da se kao takav poklapa s tom trećom proizvodnom mašinom i s rezidualnim izmirenjem koje ostvaruje: konjunktivna sinteza potrošnje u obliku zapanjenog “To je dakle bilo to!”[65]

Razvijmo dalje Guattarijeva Četiri polja referirajući se na Koolhaasov ‘sinopsis’ Retroaktivnog manifesta.[66] Dizalo (F) je krajnje samoispunjavajuće proročanstvo. Što se više penje, to su nepoželjnije okolnosti koje za sobom ostavlja. Svaka se lokacija sad može ‘beskonačno’ umnožavati. Neboder (Φ) je jedna od rijetkih doista revolucionarnih građevina 20. stoljeća, ili još bolje, primjer evolucije sredstvima drugačijim od života. Nudi potpuni inventar tehničkih i psiholoških modifikacija kvazi-uzrokovanih životom u velegradu. Psihoaktivni tehnicitet arhitekture stvara prethodno nezamisliv spektar iskustava. Kao što je ranije rečeno, nešto nas tjera na razmišljanje. Nije to stvar volje, nego uma koji proizlazi iz materije.[67] Stanje velegrada (U) rađa arhitekturu sa svim zakonitostima, metodama i postignućima koja su do sada uglavnom ostajala izvan polja službene arhitektonske kritike. Naposljetku, tu susrećemo velegradski subjekt (T) koji po izlasku iz dizala na N-tom katu zakoračuje u predvorje koje vodi do svlačionice, u njoj se svlači i stavlja rukavice kako bi ušao u susjedni prostor opremljen za boks i hrvanje. Uz svlačionicu je i bar s kamenicama. “Jesti kamenice odjeven samo u boksačke rukavice na N-tom katu – to je 20. stoljeće na djelu,” zaključuje Koolhaas.[68] Ono što objašnjava njegov DNY kroz Guattarijev F-Φ-U-T zapravo je anticipirao Simondon u svojoj komplementarnoj doktorskoj tezi On the Mode of Existence of Technical Objects:

Prilagodba-konkretizacija je proces koji uvjetuje rađanje sredine, umjesto da ga uvjetuje već postojeća sredina; uvjetovan je sredinom koja postoji prije izuma samo virtualno; izum postoji zbog skoka koji se opravdava odnosom koji ostvaruje unutar sredine koju stvara: uvjet mogućnosti ovog turbo-generatorskog para je njegovo ostvarenje.[69]

U posthumno objavljenoj knjizi Technics and Time 4, Stiegler zaključuje da je u pitanju “uvjetovanje sadašnjosti budućnošću, još nepostojećim.”[70] To se odnosi na gornju polovicu dijagrama Četiri polja – (Φ-U) daleko od ravnoteže, na kojem dolazi do resingularizacije, ‘horizonta konačnosti’ koji istovremeno oblikuje i biva oblikovan onim što se nakon Husserla naziva protencijama. Prema Stiegleru, takav je horizont moguć samo zato što se sadašnjost i budućnost prikazuju i projiciraju na temelju tercijarnih retencija. Egzosomatizacija tvori ove protencije baš kao pridruženu sredinu koja je i trans- i pre-individualna, sukladno lijevoj i desnoj polovici dijagrama. Simondonovim riječima:

Tehnički objekt koji je izumljen [F], mišljen [ Φ ] i željen [U], te obuhvaćen ljudskim subjektom [T], postaje medij i simbol ovog odnosa koji bismo željeli nazvati transindividualnim.[71]

Prema Stiegleru, radi se o analizi transduktivne suindividuacije putem egzosomatske sugeneze funkcija koje se meta stabiliziraju i materijaliziraju.[72] To znači da je “arhitektonska enuncijacija”, prema Guattarijevom izraz iz knjige Schizoanalytic Cartography, oduvijek kolektivna ili konstituirana tehničkom transindividuom koja joj prethodi.[73] To također znači da je nemoguće izolirati posthumani subjekt od prethodnih egzosomatskih produkcija koje su nositelji informacija definiranih kao razlika koja čini razliku. Pojam ‘posthuman’ se svakako može čitati kao sinonim ‘neantropocentričnog’. Simondon je prije mnogih svojih suvremenika osjetio da nešto nedostaje u kvantitativnom kripto-strukturalističkom pristupu informacijama.[74] Njegovo trans-individualno ostaje izvan svakog inter-individualnog odnosa.

Slika 2: Četiri ontološka polja temeljena na Koolhaasovoj knjizi Delirious New York: A Retroactive Manifesto for Manhattan.

• Zaključak

Ovaj esej predstavlja ekološku ‘perspektivističku’ kritiku egološkog reprezentacijskog razmišljanja. Kao što je rekao David Lapoujade, “pogreška leži u vjerovanju da se perspektive dodaju izvana već postojećem svijetu ‘prema’ kojem imaju točku gledišta. Valja ponoviti da perspektive nisu izvan svijeta; naprotiv, svijet je unutar njih.”[75] Dok klasični humanizam temelji reprezentacijsko jedinstvo prostora i vremena na formalnom jedinstvu svijesti, posthumanizam fragmentira svijest na višestruka stanja koja nisu svojstvena pojedinačnom subjektu. Okretanje alagmatici arhitekture predstavlja raskid s diferencijacijom nediferenciranog svijeta u korist homogenizacije sredine. Lapoujade objašnjava bitnu razliku između svjetotvorne “instauracije” (Étienne Souriau) i fundamentalizma utemeljenja:

Utemeljenje s pravom prethodi činu koji ga unatoč tome uspostavlja; ono je izvanjsko ili nadređeno onome što utemeljuje, dok je instauracija imanentna onome što instaurira. Instauracija nema oslonca osim vlastite geste, ništa joj ne prethodi… Drugim riječima, utemeljiti znači proizvesti predegzistenciju, dok instaurirati znači proizvesti egzistenciju, i to na određeni način – svaki put drugačije.[76]

Kao što kaže Souriau:“Postojati uvijek znači postojati na neki način. Otkriti način postojanja, poseban, jedinstven, nov i originalan, znači postojati na vlastiti način.”[77]

U želji da se uključi u utjecajnu i neizbježnu ontičku domenu koda, veliki dio suvremene arhitektonske teorije često odbacuje sukonstitutivnu patičku domenu aksiologije 4EA koja se odnosi na proces (re)teritorijalizacije.[78] Ponovimo, mapa nije teritorij, te je stoga problematičan ‘prezentizam’ lišen svake vrijednosti, kojeg podržava algoritamski pristup. Kao sto je Achille Mbembe upozorio:

Integracija algoritama i analize velikih količina podataka u biološku sferu ne povećava samo vjeru u tehnopozitivizam i načine statističkog razmišljanja, već i otvara vrata sustavima vrednovanja prirodnog svijeta, načinima predviđanja i analizama koje tretiraju sam život kao izračunljiv objekt.[79]

Izgrađen bi okoliš trebalo preinačiti u kolektivni aparat subjektifikacije kritičan prema oblicima digitalnog misticizma. ‘Čista prisutnost’ podataka pati od amnezije u odnosu na sve što bi moglo upućivati na singularnosti materijalnog svijeta i etologije.[80] Dok se digitalno po definiciji bavi ostvarenim, kvazikauzalnost se ne može svesti na stanje stvari.[81] Izračunljivo je samo ono što je dano. Za razliku od toga, alagmatika omogućuje pristup nelokalnoj kauzalnosti koja je stvarna, premda u nepredikativnom smislu.

Pod imperativom situiranog znanja zaključit ću ovaj esej pedagoškom bilješkom kao Stieglerov trbuhozborac.[82] Danas je sposobnost stalnog obogaćivanja i obnavljanja znanja iscrpljena i sterilizirana. Davanje prednosti primijenjenom istraživanju temeljenom isključivo na mjerljivim kriterijima, u odnosu na spekulativno, potkopava povjerenje u akademsku zajednicu. Štoviše, epistemologija korelacije čini dataizam nesposobnim za reartikulaciju četiri kvazi-uzroka, nesposobnim za ponovno vrednovanje vrijednosti i nesposobnim za bijeg od ostataka strukturalizma u digitalnom ruhu zarobljenog u okovima efikasne kauzalnosti. Možemo i bolje. Krenimo od toga da arhitektonski tehnicitet smjestimo u središte ekologije.

• Bilješke

[1]     Henri Bergson, “The Possible and the Real,” u The Creative Mind: An Introduction to Metaphysics (Mineola, NY: Dover Publications 2007 [1946]), 98.

[2]     Étienne Souriau, “On the Work to Be Made,” u The Different Modes of Existence, prev. Erik Beranek i Tim Howles (Minneapolis: University of Minnesota Press, 2021 [1943), 225.

[3]     Michael T. Turvey, “Quantum-Like Issues at Nature’s Ecological Scale (The Scale of Organisms and Their Environments),” Mind and Matter 13, no. 1 (2015): 44.

[4]     Elisabeth Grosz, “Chaos, Cosmos, Territory, Architecture,” u Chaos, Territory, Art: Deleuze and the Framing of the Earth (New York: Columbia University Press, 2008), 1–24.

[5]     Benjamin H. Bratton, The Terraforming (Moscow: Strelka Press, 2019). Pristupljeno 9. lipnja 2023. https://s3.eu-west-1.amazonaws.com/strelka.storage/2020/4/8100070b-5651-4409-bc4c-cac813e51124/the_terraforming_fin.epub

[6]     Gilles Deleuze, Difference and Repetition, prev. Paul R. Patton (New York: Columbia University Press, 1994 [1968]), 139.

[7]     Gilbert Simondon, On the Mode of Existence of Technical Objects, prev. Cécile Malaspina i John Rogrove (Minneapolis: Univocal Publishing, 2017), 17–18.

[8]     Daniel Smail, On Deep History and the Brain (Berkeley: University of California Press, 2008), 161.

[9]     Andrej Radman i Stavros Kousoulas, ur., Architectures of Life and Death: The Eco-Aesthetics of the Built Environment (London: Rowman & Littlefield International, 2021).

[10]   Izvorna verzija ovog eseja objavljena je na engleskom jeziku. Svi citati u hrvatskoj varijanti su autorov prijevod s iznimkom odlomka iz Antiedipa. Vidi: Andrej Radman, “Allagmatics of Architecture: From Generic Structures to Genetic Operations (and Back)” u Contingency and Plasticity in Everyday Technologies, ur. N. Lushetich, I. Campbell i D. Smith (London: Rowman and Littlefield, 2023), 89–105.

[11]   Bernard Stiegler, Technics and Time, 1: The Fault of Epimetheus, prev. Richard Beardsworth i George Collins (Stanford, CA: Stanford University Press, 1998), 135.

[12]   Claire Colebrook, “Sex and the (Anthropocene) City,” Theory, Culture & Society 0, no. 0 (2016): 21.

[13]   Monika Bakke, “Art and Metabolic Force in Deep Time Environments,” Environmental Philosophy 14, no. 1 (2017): 46–47.

[14]   Gilles Deleuze, Spinoza, Practical Philosophy, prev. Robert Hurley (San Francisco: City Lights Books, 1988 [1970]), 23.

[15]   Isabelle Stengers, “Introductory Notes on an Ecology of Practices,” Cultural Studies Review 11, no. 1 (2005): 188.

[16]   Anne Sauvagnargues, Artmachines: Deleuze, Guattari, Simondon, prev. Suzanne Verderber i Eugene W. Holland (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2016).

[17]   Gilles Deleuze i Félix Guattari, A Thousand Plateaus, Capitalism and Schizophrenia 2, prev. Brian Massumi (Minneapolis: Minnesota University Press, 1987 [1980]), 160.

[18]   Andrej Radman, “Space Always Comes After: It is good when it comes after; it is good only when it comes after,” u Speculative Art Histories: Analysis at the Limits, ur. Sjoerd van Tuinen (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2017), 185–201.

[19]   Gilbert Simondon, Individuation in Light of Notions of Form and Information, prev. Taylor Adkins (Minneapolis: University of Minnesota Press, 2020).

[20]   Simondon, Individuation in Light of Notions of Form and Information, 74.

[21]   John Sellars “The point of view of the Cosmos, Romanticism: Deleuze, Stoicism,” Pli 8 (1999): 1–24.

[22]   Gilbert Simondon, “The Position of the Problem of Ontogenesis,” prev. Gregory Flanders, Parrhesia 7 (2009): 11.

[23]   Simondon, Individuation in Light of Notions of Form and Information, 111.

[24]   Luciana Parisi, “Reprogramming Decisionism,” e-flux journal 85 (October 2017): 3.

[25]   Karen Barad, Meeting the Universe Halfway: Quantum Physics and the Entanglement of Matter and Meaning (Durham: Duke University Press, 2007), 71–72.

[26]   Marc Boumeester i Andrej Radman, “The Impredicative City: or What Can a Boston Square Do?,” in Deleuze and the City, ur. Hélène Frichot, Catharina Gabrielsson i Jonathan Metzger (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2016), 46–63.

[27]   James Jerome Gibson, The Ecological Approach to Visual Perception (New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates, 1986 [1979]), 129.

[28]   Turvey, “Quantum-Like Issues at Nature’s Ecological Scale,” 35.

[29]   Simondon, Individuation in Light of Notions of Form and Information, 245.

[30]   Erin Manning, “Toward a Politics of Immediation,” Frontiers in Sociology 3, no. 42 (2019): 6.

[31]   Simondon, Individuation in light of Notions of Form and Information, 245.

[32]   Erich Hörl, “The ecologization of thinking,” prev. N.F. Schott, in General Ecology: The New Ecological Paradigm, ur. Erich Hörl (London: Bloomsbury Academic, 2017), 1–74.

[33]   Rodrigo Nunes, Neither Vertical nor Horizontal: A Theory of Political Organisation (London: Verso, 2021), 152.

[34]   Deleuze i Guattari, A Thousand Plateaus, 50–52. Cf. Andrej Radman, “Involutionary Architecture: Unyoking Coherence from Congruence,” u Posthuman Ecologies: Complexity and Process after Deleuze, ur. Rosi Braidotti i Simone Bignall (London: Rowman & Littlefield International, 2019), 61–86.

[35]   Isabelle Stengers, “Thinking Life: The Problem has Changed,” u Posthumous Life: Theorizing Beyond the Posthuman, ur. Jami Weinstein i Claire Colebrook (New York: Columbia University Press, 2017), 329.

[36]   Félix Guattari, Schizoanalytic Cartographies, prev. Andrew Goffey (London: Bloomsbury, 2013 [1989]).

[37]   Raymond Ruyer, Neofinalism, prev. Alyosha Edlebi (Minneapolis: Minnesota University Press, 2016 [1952]), 147.

[38]   David Lapoujade, The Lesser Existences: Étienne Souriau, an Aesthetics for the Virtual, prev. Erik Beranek (Minneapolis: Minnesota University Press, 2021), 38. Cf. Barry Smith, “Mereotopology: A Theory of Parts and Boundaries,” Data and Knowledge Engineering, 20 (1996): 287–303.

[39]   Bernard Stiegler, What Makes Life Worth Living: On Pharmacology, prev. Daniel Ross (Cambridge: Polity Press, 2013).

[40]   Brian Holmes, “Guattari’s Schizoanalytic Cartographies: or, the Pathic Core at the Heart of Cybernetics,” u Continental Drift (2009). Pristupljeno 9. lipnja 2023. https://brianholmes.wordpress.com/2009/02/27/guattaris-schizoanalytic-cartographies/

[41]   Gilles Deleuze, “Review of Gilbert Simondon’s L’individu et sa gènese physico-biologique,” prev. Ivan Ramirez, Pli 12 (2001): 43–49 (43).

[42]   Inge Mutsaers, Immunological Discourse in Political Philosophy: Immunisation and its Discontents (London: Routledge, 2016).

[43]   William James, Essays in Radical Empiricism (London: Longmans, Green, and Co., 1912), 96–97.

[44]   Georges Canguilhem, The Normal and the Pathological, prev. Carolyn R. Fawcett (New York: Zone books 1991 [1966]).

[45]   Ronald Bogue, “Natura Musicans: Territory and the Refrain,” u Deleuze on Music, Painting and Arts (New York: Routledge, 2003), 58.

[46]   Gilles Deleuze, Nietzsche and Philosophy, prev. Hugh Tomlinson (New York: Columbia University Press, 2006 [1962]), 42.

[47]   Clare Carlisle, “The Concept of Habit,” u On Habit (London: Routledge, 2014), 21 (naglasak u izvorniku).

[48]   Eva Jablonka i Marion J. Lamb, Evolution in Four Dimensions: Genetic, Epigenetic, Behavioral, and Symbolic Variation in the History of Life (Cambridge, MA: MIT Press, 2005).

[49]   Patrik Schumacher, ”The Parametricist Epoch: Let the Style Wars Begin,” AJ – The Architects’ Journal 231, no. 16 (2010): 41–5.

[50]   Antoinette Rouvroy, “Adopt AI, Think Later: The Coué Method to the Rescue of Artificial Intelligence” (2020). Pristupljeno 9. lipnja 2023., DOI: 10.13140/RG.2.2.33462.65601

[51]   Wendy Hui Kyong Chun, Discriminating Data: Correlation, Neighborhoods, and the New Politics of Recognition (Cambridge, MA: The MIT Press, 2021).

[52]   Bernard Stiegler, “The Proletarianization of Sensibility,” Lana Turner Journal 4 (2012).

[53]   Félix Guattari, “Drive, Black Hole” (2. listopada 1980.), prev. Taylor Adkins. Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://fractalontology.wordpress.com/2020/07/22/new-translation-of-guattaris-seminar-drive-black-hole/

[54]   Bernard Stiegler, Technics and Time, 1.

[55]   Robert A. Gorny i Andrej Radman, ur., Epiphylogenetic Turn and Architecture: In (Tertiary) Memory of Stiegler, Footprint 16/1, no. 30 (Delft: Architecture Philosophy and Theory u suradnji s Jap Sam Books, 2022).

[56]   Gilles Deleuze, “Leibniz” (1980). Cours Vincennes , prev. Charles J. Stivale . Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://www.webdeleuze.com/textes/50

[57]   Simondon, Individuation in Light of Notions of Form and Information, 17. Cf. Jean-Hugues Barthélémy, “Individuation and Knowledge: The ‘refutation of idealism’ in Simondon’s Heritage in France,” SubStance 41, no. 3 (2012), 60–75.

[58]   Gilles Deleuze, “Spinoza and the Three ‘Ethics,’“ u Essays Critical and Clinical, prev. Daniel W. Smith i Michael A. Greco (Minneapolis: University of Minnesota, 1997 [1993]), 151.

[59]   Deleuze and Guattari, A Thousand Plateaus, 44.

[60]   Harryja Francisa Mallgrave, From Object to Experience: The new culture of architectural design (London: Bloomsbury Visual Arts, 2018).

[61]   Stengers, “Introductory Notes on an Ecology of Practices,” 187.

[62]   Thomas J. Lombardo, The Reciprocity of Perceiver and Environment: The Evolution of James J. Gibson’s Ecological Psychology, (Hillsdale: Erlbaum, 1987), 297.

[63]   “Noo“ dolazi od grčke rijeci nous – “um“ ili “intelekt“. Vidi: Yuk Hui, “Rethinking Diversity,”u The UNESCO Courier (31. Ožujak 2023.). Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://courier.unesco.org/en/articles/rethinking-technodiversity

[64]   Rem Koolhaas, Delirious New York: A Retroactive Manifesto for Manhattan (New York: Oxford University Press, 1978).

[65]   Gilles Deleuze i Félix Guattari, Antiedip, Kapitalizam i shizofrenija 1, prev. Marko Gregorić (Zagreb: Sandorf i Mizantrop, 2015 [1972]), 19.

[66]   Rem Koolhaas, “’Life in the Metropolis’ or ‘The Culture of Congestion,’” Architectural Design 5 (1977): 319–325.

[67]   Terrence W. Deacon, Incomplete Nature: How Mind Emerged from Matter (New York i London: W.W. Norton & Company, 2012).

[68]   Na web stranici Architectural Association School of Architecture nalazi se video koji datira iz 14. ožujka 1976. na kojem mladi Koolhaas predstavlja svoju tezu. Vidi: Rem Koolhaas i Elia Zenghelis – OMA. Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://youtu.be/ZXtyrp340gY

[69]   Simondon, On the Mode of Existence of Technical Objects, 58.

[70]   Bernard Stiegler, Technics and Time 4: Faculties and Functions of Noesis in the Post-Truth Age, prev. Daniel Ross. (2021), 130–131. Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://www.academia.edu/58785373/Stiegler_Technics_and_Time_4_Faculties_and_Functions_of_Noesis_in_the_Post_Truth_Age

[71]   Simondon, On the Mode of Existence of Technical Objects, 252.

[72]   Stiegler, Technics and Time 4, 131.

[73]   Félix Guattari, “Architectural Enunciation,” u Schizoanalytic Cartographies, 231–239.

[74]   Patricia Reed, “The Valuation of Necessity,” in Blockchains & Cultural Padlocks | Towards a Digitally Cooperative Culture: Recommoning Land, Data and Objects, ur. J. McKee i R. Heather (Vancouver: 221a, 2021), 159.

[75]   Lapoujade, The Lesser Existences, 35.

[76]   Ibid., 56 (naglasak u izvorniku).

[77]   Étienne Souriau, L’Instauration philosophique (Librairie Félix Alcan, 1939), 366.

[78]   4EA je kratica za embodied (utjelovljeno), embedded (ukorijenjeno), enactive (aktivno), extended (prošireno) i affective (učinkovito).

[79]   Achille Mbembe i Nils Gilman, “How to Develop a Planetary Consciousness,” Noema Magazine (2022). Pristupljeno 9. lipnja 2023., https://www.noemamag.com/how-to-develop-a-planetary-consciousness/?fbclid=IwAR17lt0TSex_jnfoCnBnLO8Es_DIryAc_cBbHeDQ2hBayLk0hZjn8Q2vVws

[80]   Rouvroy, “Adopt AI, Think Later: The Cou. Method to the Rescue of Artificial Intelligence”.

[81]   Parisi, “Reprogramming Decisionism,” 1.

[82]   Stiegler, Technics and Time 4, 277–278.