Rusi i Hrvati: Nade i zablude Jurja Križanića. Što je od Moskve očekivao Radić

Odnosi Rusije, Ukrajine, Poljske i drugih susjednih država koje danas uočavamo u okrutnom ratu dobrim su se dijelom formirali upravo u vrijeme kad je Juraj Križanić sanjao svoj sveslavenski san čija je glavna sastavnica bilo crkveno ujedinjenje. Zašto se to nikad nije ostvarilo objašnjava Božo Kovačević

• Naslovna fotografija: Juraj Križanić

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Kad se govori o Hrvatima koji su Rusiju vidjeli kao mogući oslonac u nastojanjima slavenskih naroda da se oslobode tuđinske imperijalne vlasti i kao okosnicu stvaranja sveslavenskog imperija, pomisli se na Jurja Križanića. Pišući o njemu u vrijeme Prvog svjetskog rata, Vatroslav Jagić se Križanića prisjeća kao „znamenitog preteče mnogih ideja, koje još ni danas nisu stupile u život ali nisu ni skinute sa dnevnoga reda; barem misaoni ljudi, koji istina ne sačinjavaju većine, ako se samo glasovi broje, vjeruju u mogućnost njihove realizacije možda u nekoj dalekoj budućnosti.“ (Jagić 1917:8) Komentirajući Križanićeve pokušaje ostvarivanja sveslavenske ideje u 17. stoljeću, Jagić nastavlja: „Njegov je glas bio u ono doba glas ´vapajućeg u pustinji´ na veliku štetu za one, kojima je bio namijenjen, ali nakon dva i po stoljeća nalazimo puno poštovanja, priznanja i odziva kod svih misaonih ljudi koji su imali priliku da čitaju njegove spise.“ (8)

Naravno, u tu manjinu misaonih ljudi nije ubrajao učenike riječke gimnazije koji su, nadahnuti jugoslavenskim idejama, 1912. godine prosvjedovali protiv austrijskog apsolutizma. Komentirajući bunt omladine Jagić je u jednom pismu kritizirao Frana Supila koji im se nije obratio onako kako je to Jagić mislio da treba: „Djeco, prije svega treba da marljivo učite da možete, ako bude za nevolju i po svijetu izdržati znanjem konkurenciju, a što više vičete sada, to ćete slabiji i kukavniji biti kad biste imali snažno istupiti na polje javnoga života.“ (Horvat 2006:114) Misaonim ljudima koji su imali priliku čitati Križanićeve spise Jagić je, očito, smatrao članove Jugoslavenske akademije znanosti u umjetnosti. Nikakvo čudo jer je on 1866. godine, sa samo 28 godina života, postao najmlađim članom te ustanove.

Križanić je u 17. stoljeću govorio o jedinstvu svih Slavena, ne samo Južnih Slavena. No, zamisli o ujedinjenju Južnih Slavena u 19. stoljeću možemo smatrati odjecima Križanićevih koncepcija. A đački i studentski nemiri u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća bili su povezani s pokušajima ostvarivanja južnoslavenske koncepcije. Tako je 18. travnja 1912. godine 156 zagrebačkih studenata, noseći hrvatske, slovenske i srpske zastave, posjetilo Beograd. „Kad je vlak ušao u stanicu, vojnička je banda odsvirala hrvatsku himnu, a pjevačka društva otpjevala nekoliko patriotskih pjesama. Zagrebačke je studente pozdravio  Saša Pelivanović, a odgovorio mu je predsjednik zagrebačkog sveučilišnog Potpornog društva Janko Baričević, poljubivši na svršetku govora srpsku trobojnicu. Baričević je tada bio pravaš-mladohrvat. Govori su prekidani poklicima ´Živila Hrvatska, dolje Austrija, dolje Madžari!´“ (122) Ti pokušaji revolucionarne nacionalističke jugoslavenske omladine bili su svojevrsno iznenađenje za pripadnike kraljevske kuće Karađorđevića, koji su s balkona kraljevskoga dvorca pozdravili studente, kao i za političku elitu tadašnje Srbije. Imperijalistički planovi Srbije toga doba ticali su se Kosova i Makedonije. Manifestacija jugoslavenskog nacionalizma koju su u Beogradu izveli hrvatski studenti možda je neke od srbijanskih političara navela na pomisao da bi u razmatranje trebalo uzeti i moguće teritorijalno širenje Srbije na zapad. No, morali su još riješiti teritorijalne probleme na Balkanu pa su 1913., zajedno s Grcima, ratovali protiv Bugara za Makedoniju. A zatim je uslijedio Prvi svjetski rat u kojem su Slaveni bili s obje strane linija fronte.

Još za Jagićeva života, 1918. godine, a ne u nekoj dalekoj budućnosti, kako je on predmnijevao, stvorena je južnoslavenska država. Istina, bez Bugara koji su imali svoju državu, bez Makedonaca čije postojanje kao zasebnog naroda Srbi i Bugari nisu priznavali i bez suglasnosti Crnogoraca među kojima se rasplamsala bitka između zelenaša, zagovornika crnogorske državne samostalnosti, i bjelaša, zagovornika jedinstva sa Srbijom. Vođa hrvatskog izaslanstva Ante Pavelić, predsjednik Starčevićeve stranke prava, je 1. prosinca 1918. godine u Beogradu regentu Aleksandru Karađorđeviću pročitao Adresu Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba kojom je izražena volja za ujedinjenje Slavena na područjima bivše Austro-Ugarske „sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi obuhvaćala sav neprekinuti etnografski teritorij Južnih Slavena“.

• Više pitanja nego jasnih odgovora

S obzirom na to da je 1917. godine prestala postojati imperijalna Rusija, novostvorena Kraljevina SHS bila je, sa stajališta križanićevskih zamisli o slavenskom imperiju, zamjenska slavenska država sa slavenskim vladarom.  Bi li Križanić, da je mogao svjedočiti njezinu nastanku, tu državu smatrao barem etapom na putu ostvarivanja svojih zamisli? Kako bi se odnosio prema činjenici da su neki od najvatrenijih zagovornika stvaranja te države uskoro postali žestoki kritičari njezine vlasti i pripadnici međunarodnog revolucionarnog pokreta koji je radio na njezinu razaranju? Miroslav Krleža je bio zgrožen činjenicom da su se kao glavni pronositelji njezina stvaranja pojavili oni dični hrvatski katolički muževi koji su bili huškački predvodnici u represalijama koje je austrougarska okupacijska vlast provodila u pokorenoj Srbiji za vrijeme Prvog svjetskog rata. Premda je, u ime nastojanja da se postigne narodno jedinstvo neovisno o karakteru dinastijske vlasti, Krleža prvih nekoliko godina nakon ujedinjenja pisao novim službenim jezikom, a ne onim hrvatskim koji je naučio u austrougarskoj osnovnoj školi, na koncu je njegov stav o toj višenacionalnoj slavenskoj državi iskazan knjigom eseja naslovljenom Deset krvavih godina. Bi li i Križanić taj pokušaj ujedinjenja Južnih Slavena smatrao neuspješnim? Kako bi se odnosio prema činjenici da je u toj državi uloga Srpske pravoslavne crkve ojačana i da nije moglo biti govora o uniji s Rimom, što je Križanić uporno zagovarao? Možemo pretpostaviti da bi proklamirano bratstvo i jedinstvo naroda u komunističkoj Jugoslaviji Križaniću bilo načelno prihvatljivo, ali bi mu ateistički karakter vlasti zasigurno bio odbojan. Bi li se početkom devedesetih godina našao na strani zagovornika opstanka te višenacionalne i višereligijske slavenske države ili na strani onih koji su se zauzimali za državnu samostalnost katoličke Hrvatske? Svakako, bio bi zgrožen činjenicom da su Slaveni opet ratovali jedni protiv drugih.

Budući da su Ukrajinci jedva dočekali pad tamnice naroda, kako su boljševici nazivali imperijalnu Rusiju, i da su pohitali proglasiti nezavisnost svoje države 1917. godine, jasno je da je u pogledu ukrajinsko-ruskih odnosa toga vremena postojala velika sličnost s odnosima 1659. godine kada je ruski knez Trubeckoj gušio pobunu Ukrajinaca, a Križanić mu se obratio za pomoć i dobio od njega preporuke za carski dvor u Moskvi. Znamo da je 1659. godine Križanić uvjeravao Ukrajince da se trebaju prikloniti Moskvi, a ne Poljskoj. Da li bi 1917. ponovio taj poziv? Bi li pozdravio nasilnu reintegraciju Ukrajine u okvire Sovjetskog Saveza 1921. godine? Kako bi se odnosio prema činjenici da je na razvalinama imperijalne Rusije stvoren novi, sovjetski imperij na čijem čelu je poslije 1924. godine bio neslavenski vladar? Sigurno je da Križanić ne bi podržavao takav imperij ne samo zbog toga što mu je Neslaven bio na čelu, nego i zbog toga što su Sovjeti progonili crkvu i religiju.

Čini se da su nakon raspada Austro-Ugarske i propasti carske Rusije oni Poljaci koji su dotad živjeli pod vlašću ruskog monarha s više entuzijazma prionuli stvaranju poljske nacionalne države negoli oni koji su bili pod germanskom vlašću. Da li bi Križanić rusko-poljski rat 1920. godine komentirao na isti način na koji je komentirao rusko-poljske ratove u 17. stoljeću? Bi li se pokolebao u svom uvjerenju da je sveslavenska država s ruskim monarhom jedino rješenje za slavenske narode? Bi li ga raspad Austro-Ugarske i Otomanskog carstva te stvaranje brojnih nacionalnih država na tim područjima potaknulo na misao da bi i za slavenske narode rješenje bilo u tome da  stvore svoje nacionalne države? Možemo pretpostaviti da bi osudio podjelu Poljske 1772. koju su dogovorili i proveli Rusija, Prusija i Habsburzi. Naime, njegova su djela i postupci bili prožeti snažnim antigermanizmom. Taj njegov antigermanizam i snažna katolička vjera zasigurno bi ga naveli da osudi podjelu Poljske 1939. koju su proveli bezbožnici Hitler i Staljin. Bi li posumnjao u opravdanost zamisli o jednom slavenskom carstvu da je mogao vidjeti kako su, nakon propasti SSSR-a i nestanka Varšavskog pakta, Poljaci, Česi, Slovaci i Bugari, zajedno s neslavenskim narodima koji su bili podjarmljeni u okviru sovjetskoga hladnoratovskog imperija, energično tražili žurno primanje u NATO kako bi bili potpuno sigurni da više nikad neće biti pod ruskom vlašću? Kako bi se odnosio prema činjenici da europski slavenski narodi, s jedne strane, odbacuju svaku pomisao na obnovu i uspostavu ruskog imperija, a s druge strane traže američku zaštitu i svesrdno rade na uspostavi protestantskog američkog imperija na poziv? Bi li podržao ukrajinsku i bjelorusku deklaraciju o državnoj samostalnosti 1991. godine?

Možemo pretpostaviti da bi Križanić odbacio ideologiju Eurazije kojom ruski izabrani monarh Putin danas obrazlaže svoj osvajački pohod protiv Ukrajine. U ovom slučaju bi rusko pravo na imperij – kako bi se moglo shvatiti Križanićevo zauzimanje za ujedinjenje Slavena pod ruskim carem i na što se mogu svesti današnji ruski zahtjevi na međunarodnom planu – za Križanića bilo neprihvatljivo jer ideologija Eurazije inzistira na tome da Rusija ne može i ne smije biti stavljena u okvire europske civilizacije. Inzistiranje na nesvodivoj razlici između dviju civilizacija, eurazijsko-ruske i europske, isključuje mogućnost da se Ruska pravoslavna crkva podčini vrhovnoj vlasti Rima, do čega je Križaniću bilo iznimno stalo.

• Križanićeva moskovska misija

Kako je Križanić zamišljao Rusiju prije negoli je ondje boravio? Evo što je napisao u svojoj predstavci Kongregaciji za širenje vjere 1641. godine:

„Ja ne držim Moskovljane niti krivovjernicima, niti raskolnicima (jer njihov raskol nije nastao iz oholosti), već ih držim za kršćane koji su jednostavno zavedeni u zabludu.“ (Golub 1987:11)

Naglašavajući da pravoslavci nisu raskolnici Križanić nastoji istaknuti razliku između ruskog pravoslavlja, na jednoj strani, i protestantizma, na drugoj. Protestanti su oholi i svjesno su se okrenuli protiv Crkve dok su ruske pravoslavce još davno zaveli Grci, Bizantinci. U jeku sukoba između katoličanstva i protestantizma u Europi on želi pomiriti katolike i pravoslavce da bi se zajedno suprotstavili protestantizmu. Istodobno, pravoslavna Rusija potrebna mu je radi zajedničke pravoslavno-katoličke, odnosno kršćanske, borbe protiv Turaka.

Križanić je želio otići među Ruse u Moskoviji i, kako je napisao, „poticati ih na vrline, na znanost, na slobodna umijeća. Kad ovo bude uvedeno, bit će poslije lako pokazati im njihovu lažnost i prijevaru“. (12) Htio je, dakle, određenom prosvjetiteljskom misijom pripremiti teren za prijelaz Rusa s pravoslavlja na katoličanstvo. Radi ostvarenja takvoga nauma smislio je plan po metodologiji sličan djelovanju isusovaca:

1. Treba pronaći način da se probijem na dvor velikoga kneza.
2. Nastojati tražiti priliku za česte razgovore s njim i zadobiti njegovu pozornost.
3. Održati njegovu pozornost i zaslužiti još zahvalnost i nagrade.
4. Biti oprezan prilikom primanja nagrada kakve god one bile.
5. Ne uvrijediti nikoga od episkopa, boljara i drugih osoba.
6. Dobiti dopuštenje za tiskanje mojih radova nakon što ih prethodno razmotre episkopi da ih ne bi pogodile nikakve zabrane.
7. Na koncu, s božjom pomoću razotkriti moje namjere. (Černikova 2018:9)

Križanićev plan podsjećao je na način rada isusovaca. Oni su se oslanjali na iskustva misionara iz vremena početaka širenja kršćanstva, iz razdoblja patristike. “Jedna od lekcija koje su naučili čitanjem te povijesti bila je ključna važnost preobraćenja najmoćnijih članova društva  s ciljem postizanja masovnog preobraćenja cijele zajednice putem primjera i naredbe.” (Shore u Županov 2019:318) Čak i tako autoritativan izvor za povijest isusovaca kakav je The Oxford Handbook of the Jesuites iznosi netočan podatak da je Križanić “možda postao prvi isusovac koji je ušao u Sibir”. (330) Križanić, naime, nije bio isusovac. Ali njegov pristup i njegova namjera podudarali su se s isusovačkim metodama. Možda su ga zato i Rusi 17. stoljeća smatrali isusovcem, a „trajna reputacija jezuita kao ´spletkarskih svećenika´ predstavljala je prepreku za razvoj boljih odnosa s pravoslavnim kršćanima.” (332) Ako su ga moskovski Rusi 17. stoljeća doživljavali kao isusovca, to znači da nisu uočili pojedinost kojom se Križanić razlikovao od njih. Dok su isusovci pravoslavne sve do 1956. godine tretirali kao šizmatike i heretike, Križanić ih je već tad nazivao odvojenom braćom, što je i danas službeni termin Katoličke crkve za pravoslavce. (319)

Pokušavajući proniknuti u prave Križanićeve namjere, Jagić naglašava da se njegov pristup Rusiji razlikovao od pristupa drugih katoličkih misionara. Oni su ponajprije bili zaokupljeni idejom podčinjavanja Ruske pravoslavne crkve Rimu dok je kod Križanića na djelu bila i zamisao o ujedinjenju slavenskih naroda pod vlašću ruskoga cara. Polemizirajući s ruskim autorima koji su tvrdili da je Križanić u vrijeme svog prvog kratkotrajnog boravka u Rusiji 1647. godine bio zastupnik katoličke misije, a da je za svog drugog i dugog boravka ondje od 1659. do 1677. provodio svoju slavensku misiju, Jagić tvrdi da je Križanić uvijek zagovarao obje te misije te da „njega nije doista vodio nikakav lični račun, već samo ideja i to velika ideja, koja od mladih godina nigda nije prestala tinjati u njegovoj duši, koju je od prvog početka podjarivala misao, da se radi o slavenskim narodima.“ (Jagić 1917:120)

Najustrajniji proučavatelj Križanićeva života i djela Ivan Golub ovako određuje njegovu misiju:

„Križanićeva misao vodilja mogla bi se pojednostavljeno ovako izreći: svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj. Ona je dijelom pod turskom silom, dijelom pod njemačkom vlašću, dijelom pod grčkim utjecajem. Rusija, jedina od slavenskih zemalja, ima narodnog vladara. Ona je dužna poraditi na oslobođenju slavenske braće. Ruski je car dužan da potlačenim slavenskim narodima pomogne da se oslobode tuđinaca i uspostave opet svoja kraljevstva s narodnim vladarima na prijestolju. Uvjeren da je podjela Slavena na pravoslavce i katolike kobna, Križanić kao katolik nastoji da se svi Slaveni nađu u jednoj Rimskoj crkvi, ali ne i u rimskoj disciplini i obredu.“ (Golub 1987:38)

To bi značilo da je Križanić na vjerskom planu zagovarao proširenje Brestlitovske unije na Rusiju. Naime, sinodom u Brest-Litovsku 1596. godine pravoslavna metropolitanska područja „Kijeva i cijele Rutenije“, što znači dijelova današnje Bjelorusije i Ukrajine koji su tada bili pod vlašću Poljsko-Litavske Unije, prihvatila su dogme Katoličke crkve i autoritet pape. Unijatska crkva sačuvala je vlastito bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku, julijanski kalendar, posebnu hijerarhiju, znatnu upravnu samostalnost i mogućnost ređenja oženjenih za svećenike. Politička svrha tog crkvenog ujedinjenja bila je dvostrana. S jedne strane trebalo je odijeliti pravoslavce na području Poljsko-Litavske Unije od Ruske pravoslavne crkve i smanjiti utjecaj ruskoga cara na njih, ali ih, s druge strane, zaštititi od prisilnog pokatoličavanja koje su provodile poljske vlasti, a što je bilo jednim od povoda za česte bune i ustanke. Brestlitovska unija je, zapravo, predstavljala djelomično ostvarenje odluka neuspješne Firentinske unije iz 1439. godine. Tada je bizantski car Ivan VIII Paleolog, zatražio pomoć Zapada u borbi protiv Osmanilija. Brojna delegacija pravoslavnih crkava bila je podijeljena u pogledu priznanja valjanosti dogmi Katoličke crkve, ali je prihvaćeno i potpisano apostolsko pismo naslovljeno Raduj se, nebo, i kliči, zemljo. No, otpor svećenstva u svim pravoslavnim zemljama bio je takav da Firentinska unija nikad nije provedena u djelo. Naravno, izostala je i zapadna vojna pomoć Bizantu pa je, tisuću godina nakon svog zapadnog prethodnika, 1453. propalo i Istočno rimsko carstvo.

Ukrajinski stručnjak Jevgenij Paščenko smatra da je Križanićeva misija stvaranje kršćanske europske unije. „Kada vjeruje u mogućnost pomirbe Crkava, on razmišlja u duhu nastojanja rimske Crkve te nastupa kao njezin pristalica; kada zastupa model ravnopravnosti slavenskih naroda prema zapadnim narodima, on je humanist u duhu hrvatskog slavizma; kada predlaže formiranje neke europske kršćanske unije, sposobne obraniti se od vanjskih neprijatelja, on je avangardist općeeuropske ideje; kada pak vjeruje u mogućnost da Moskva stupi u savez s Rimom i pomiri kršćanstvo, Križanić je vizionar progresa koji još nije ostvaren.“ (Paščenko 2015:277)

Valja upozoriti da Paščenko, govoreći o Križanićevoj težnji prema europskoj kršćanskoj uniji, zanemaruje da bi to bila samo katoličko-pravoslavna unija. Osim obrani od vanjskih neprijatelja – a tada je glavni vanjski neprijatelj bilo Otomansko carstvo – ta je unija trebala poslužiti uništenju glavnog unutrašnjeg neprijatelja, protestantizma. Križanić je pomirenje katoličanstva i pravoslavlja zagovarao s jednakom strašću s kakvom je inzistirao na nepomirljivosti katoličanstva i protestantizma.

U ruskom izdanju Katoličke enciklopedije Križanićevu misiju odredili su s manje riječi nego što su to učinili Golub i Paščenko. Ondje je napisano: „U skladu s Križanićevom zamisli, slavenski su se narodi trebali ujediniti pod vlašću ruskoga cara koji je morao primiti katoličanstvo.“ (Katolicheskaya 2005 2:1391) Jednako lapidarno Križanićevu misiju, u svom postmodernističkom romanu San o Križaniću, određuje i Denis Peričić: „oslobađanje i od turskog i od njemačkog jarma, ali ujedinjenjem svih Slavena – državnim, jezičnim i vjerskim“. (Peričić 2022:215) Primjetno je da u Peričićevom izmaštanom razgovoru Križanića i poljskog kralja Sobjeskog izostaje spominjanje vlasti ruskoga cara nad svim Slavenima. Budući da je Sobjeski narodni poljski kralj, ne stoji više činjenica iz Križanićeve mladosti kad je samo na ruskom prijestolju stolovao slavenski narodni vladar.

• Što je u Rusiji prethodilo Križanićevu dolasku

Rusija, očito, nije bila onakva zemlja kakvom ju je Križanić zamišljao. Njegovo očekivanje da bi mogao približiti se caru i privoljeti ga na dalekosežne reforme bilo je naivno. Bio je uvjeren u snagu filozofskih argumenata srednjovjekovnog europskog aristotelizma i magičnu privlačnost katoličkih teoloških bravura. No, podcijenio je ili previdio da ruski vlastodršci nisu tabula rasa, da je uspostava dinastije Romanovih 1613. godine, kojoj je prethodila ozbiljna politička kriza, predstavljala restauraciju onog tipa vlasti koji je moskovskoj kneževini donio dominaciju u odnosu na druge ruske zemlje. Glavno obilježje tog tipa vlasti bilo je carsko samovlašće uz podršku Ruske pravoslavne crkve koja se smatrala baštinicom pravog kršćanstva i njegovom glavnom zaštitnicom nakon pada Konstantinopola pod otomansku vlast.

Do razlika u poimanju odnosa svjetovne i crkvene vlasti te odnosa vlasti i podanika između Rusije i europskih zemalja došlo je i zbog toga što Rusija nije prošla razdoblje renesanse jer je u vremenu od 1240. do 1480. godine bila pod vlašću Mongola. Moskovski knezovi su uspjeli nametnuti se kao najpouzdaniji utjerivači poreza za mongolske kanove. To je značilo, između ostalog, da su nemilosrdno kažnjavali sve one ruske kneževine koje su izbjegavale platiti danak. Još za trajanja mongolske vlasti moskovski su knezovi uspostavili strukture kojima su osigurali svoju dominaciju nad ostalim ruskim pokrajinama koje su bile pod mongolskom vlašću. Kad su Mongoli, opterećeni unutrašnjim borbama za vlast i suočeni s vojnom moći Moskve, 1480. godine napokon digli ruke od Rusije, moskovski knez Ivan III. Vasiljevič (vladao od 1462. do 1505.), koji se proglasio carem, naprosto je nastavio raditi što i kako je radio i prije, samo su ovaj put svi novci i sva prikupljena blaga završavali u njegovoj riznici. Konačnog vojnog obračuna između Rusa i Mongola nije bilo. Dvije vojske su se nekoliko tjedana gledale sa suprotnih obala rijeke Ugre i Mongoli su se povukli procijenivši da ne mogu pobijediti.

No, prije nego je odlučio pokazati zube Mongolima, Ivan III. Vasiljevič poduzeo je ključan korak za konsolidaciju svoje vlasti nad ruskim zemljama. Novgorod je bio prva prijestolnica ruske države u njezinu začetku u 9. stoljeću, prije negoli su Vikinzi kojima su Slaveni povjerili vlast, odlučili prijestolnicu premjestiti u Kijev. Novgorod se ubrzano razvijao uspostavivši intenzivne trgovačke veze s gradovima na Baltičkome moru. U gradu je bila razvijena lokalna samouprava s republikanskim tipom vlasti. Gradsko vijeće, kojim su dominirali najbogatiji trgovci, sklapalo je ugovor s knezom koji je bio vojni zapovjednik, ali je odluke o ratu i miru donosilo Vijeće. Ako je Vijeće bilo nezadovoljno knezom, raskidalo je ugovor. U drugim dijelovima Kijevske Rusije i kasnije u Moskoviji nije bilo takvog tipa vlasti. Sva vlast bila je u rukama knezova i njihovih plaćeničkih oružanih formacija. Kako je Novgorod daleko na sjeveru i izvan uobičajenih pravaca kretanja mongolskih vojski, ondje se lokalna samouprava nastavila razvijati neovisno o načinu vladanja u kneževinama koje su bile pod izravnom vlašću Mongola ili njihovih moskovskih predstavnika. Novgorod je razvio trgovačke i diplomatske veze sa svim hanzeatskim gradovima. Vladajuća elita bila je sklona političkom približavanju Litvi i Poljskoj. U 15. stoljeću Novgorod je kontrolirao teritorij triput veći od teritorija na kojima je vladao moskovski knez. Zbog toga je Ivanu III. Vasiljeviču bilo iznimno važno da pokori Novgorod prije nego se konačno okrene protiv Mongola. To je i učinio 1478. godine. Nakon višegodišnjeg natezanja zbog izbjegavanja Novgoroda da Mongolima plaća poreze i poslije nekoliko vojnih sukoba zbog političkih razloga, Ivan III. Vasiljevič je 1478. napokon poduzeo odlučujući vojni pohod protiv  Novgoroda, ukinuo republikansku vlast i političku autonomiju, isključio ga iz saveza hanzeatskih gradova i u potpunosti podredio Moskvi. Možemo samo nagađati kakav bi bio povijesni put Rusije da je u tom ratu pobijedio Novgorod i da je svoj republikanski tip vlasti uspostavio na području cijele Rusije te da je cijelu tu veliku zemlju uključio u europske trgovačke i civilizacijske tokove.

Ruska je povijest, dakle, bila determinirana mongolskom dominacijom nad ruskim zemljama u vrijeme kad je u Europi cvjetala renesansa i restauracijom carskog samodržavlja nakon razdoblja pomutnje na početku 17. stoljeća. To samodržavlje je bilo kopija načina vladanja mongolskih kanova. Da je bio svjestan tih odrednica ruskih političkih i kulturnih prilika, Križanić vjerojatno ne bi ni pokušao ostvariti svoju moskovsku misiju. Shvatio bi, naime, da  se na osnovi stanovitih pomodnih zapadnjačkih hirova na carskome dovru ne mogu donositi dalekosežni zaključci o stvarnom stanju u toj zemlji i o zadaćama koje vladar treba rješavati.

Temelji političkog uređenja moskovske Rusije postavljeni su u vrijeme mongolska vlasti. Stilom kojim je vladao u ime mongolskoga kana Ivan III. Vasiljevič nastavio je vladati i kao ruski car, a u istom stilu je nastavio i njegov nasljednik Vasilij III. Ivanovič (vladao od 1505. do 1533.). Do paroksizma je carsko samovlašće dovedeno u vrijeme vladavine Ivana IV. Vasiljeviča Groznog (vladao od 1533. do 1584.). Kako je prvorođeni sin Ivana Groznog umro još kao dijete, a drugoga – kojega je pripremao za svog nasljednika – ubio je u svađi, naslijedio ga je treći sin Fjodor I. Ivanovič (vladao od 1584. do 1598.), koji se nije pripremao za cara. Zbog toga mu je presudna bila pomoć Borisa Godunova, najbližeg suradnika Ivana Groznog.

• Car Boris Godunov i car Dimitrij I. Lažni

Boris Godunov (vladao od 1598. do 1606.), koji je 1598. godine izabran za cara s dotad najširom podrškom plemstva iz svih dijelova države, ubrzo nakon krunidbe susreo se s posljedicama svojih postupaka iz vremena kad je bio glavni oslonac slabašnoga cara Fjodora Ivanoviča i faktični vladar Rusije. Ne samo da je uz pristanak Ivana Groznog, Fjodorova oca, isposlovao da Fjodor oženi njegovu sestru, nego je 1591. godine organizirao ubojstvo carevića Dimitrija, tada devetogodišnjeg dječaka. Dimitrij je bio dijete iz posljednjeg, sedmog braka Ivana Groznog. U slučaju Fjodorove smrti i nepostojanja njegovog muškog nasljednika Dimitrij je trebao postati ruski car. Njegovom eliminacijom otvorena je mogućnost da se Fjodorova udovica odrekne vlasti u korist svojega brata Borisa Godunova, što se i dogodilo. No, lukavi Godunov dopustio je da ga boljari triput nagovaraju i mole da zasjedne na tron. Pristao je tek kad se uvjerio da su svi boljari bili uz njega. Što se tiče podrške Ruske pravoslavne crkve, za to se pobrinuo još 1589. godine kad je konstantinopolskog patrijarha, koji je u Moskvi tražio financijsku pomoć za pravoslavne crkve koje su od pada Bizanta 1453. godine bile pod otomanskom vlašću, primorao da proglasi autokefalnost Ruske pravoslavne crkve i da njegovog kandidata posveti za prvog patrijarha. Tako je isključio mogućnost da s te strane iskrsnu prepreke na njegovom putu do carske titule. No, unatoč tako sjajnom početku, njegova je vlast uskoro bila poljuljana. Duge hladne zime i kratka kišovita ljeta prvih godina 17. stoljeća dovele su do masovne gladi u Rusiji. Na podlozi općeg nezadovoljstva uspješno su se širile glasine o tome da cijeli narod ispašta zbog Borisova grijeha, zbog ubojstva carevića Dimitrija.

Poduzetni monah Ruske pravoslavne crkve Grigorij još dok je boravio u manastirima na području Moskve počeo se predstavljati kao carević Dimitrij, no tada ga nisu previše ozbiljno shvaćali. Ali kad je to nastavio činiti i u Poljskoj, pobudio je interes i pažnju moćnih ljudi. Znajući za nedaće koje su zadesile Moskvu i za optužbe protiv njezina vladara, neki poljski plemići zaključili su da je to prilika za njih da osvoje moskovske zemlje, a za poljskoga kralja da postane i ruski monarh. Jurij Bogdanovič Otrepjev, kako se navedeni klerik doista zvao, postao je središnja osoba velike obmane i glavno sredstvo ostvarivanja ambicija poljskoga kralja da zasjedne na moskovsko prijestolje, pohlepe poljskih plemića za novim posjedima i namjere isusovaca, koji su imali velik utjecaj na poljskoga kralja, da Rusiju privedu katoličanstvu. Tako je Dimitrij, kako se lažno predstavljao pretendent na ruski tron, na čelu vojske koju su financirali poljski kralj i poljski plemići a blagoslovili je isusovci, prešao zapadnu granicu Rusije.

Gradovi su se predavali bez otpora i građani su prisezali na vjernost caru Dimitriju. Uvjerivši se u neuspjeh svoje državne kontrapropagande, car Godunov je 1605. napokon organizirao vojsku koja je razbila trupe samozvanog Dimitrija. Tu bi priči o Dimitriju vjerojatno bio kraj da Godunov nije umro nekoliko dana nakon te pobjede. Na samrti je svog šesnaestogodišnjeg sina Fjodora proglasio nasljednikom. Ali boljari nisu željeli dinastiju Godunov. Ubili su mladoga cara i njegovu majku te carsku krunu predali Dimitirju dobro znajući da on nije taj kojim se predstavljao. Da bi farsa bila potpuna, majku ubijenog carevića Dimitrija Marinu Nogaju, sedmu ženu Ivana Groznog koja je postala monahinja, primorali su na sudjelovanje u javnoj predstavi u kojoj je ona prepoznala Otrepjeva kao svog ubijenog sina. Tako je bivši monah Ruske pravoslavne crkve, koji je u Poljskoj prešao na katoličanstvo, postao ruski car.

Venig Karl Bogdanovich – “Posljednje minute lažnog Dimitrija” (Creative Commons)

No, Dimitrij I. Lažni (vladao od 1605. do 1606.), kako ga naziva ruska historiografija, na vlasti se održao samo godinu dana. Urotu protiv njega predvodio je boljar Vasilij Šujski koji je bio glavni istražitelj smrti pravog carevića Dimitrija pa je, prema tome, znao da svi znaju da on zna da novi car nije sin Ivana Groznog. Urota je razotkrivena, a Šujski je osuđen na smrt. U trenutku kad je već glavu položio na panj, stigao je carski glasnik s odlukom o pomilovanju. Ta gesta carske milosti nije smanjila odlučnost Šujskog da smijeni cara koji je služio interesima tuđe države i tuđe vjere. Nedugo nakon vjenčanja cara Dimitrija s Marinom Mnišek, kćerkom poljskog plemića koji je najizdašnije financirao vojni pohod na Moskvu, urotnici su ubili cara Dimitrija.

Svećenstvo Ruske pravoslavne crkve bilo je zgranuto već na sam dan krunidbe i posvećenja novog vladara kada je “isusovac Nikolaj Černikovski novom monarhu čestitao na latinskom, na jeziku njima stranom, i nakon toga pročitao pismo pape Pavla V. svima prisutnima.” (Shubin 2009:123) Novi car namjerno je dolijevao ulje na vatru vjerskog neraspoloženja ruskih pravoslavaca. “Pobožni Rusi bili su uvrijeđeni Otrepjevljevim favoriziranjem katoličkih isusovaca koji su bili smješteni u najboljim prostorima unutar Kremlja i kojima je bilo dopušteno da služe misu na latinskom.” (124) Ruski konzervativci nisu mogli prihvatiti činjenicu da nova carica Marina nije prešla na pravoslavlje i da je kao ispovjednika imala katoličkog svećenika. Neraspoloženju je pridonio i jaki odred poljskih vojnika koji su se na carev poziv naselili u Kremlju i terorizirali građane Moskve. Zavjerenicima na čelu sa Šujskim nije bilo teško pridobiti plemstvo i građane za pobunu protiv Poljaka i Dimitrija I. Lažnog. Ni deset dana nakon pompoznog vjenčanja, car je ubijen u noći između 16. i 17. svibnja 1606. godine. Po ubrzanoj proceduri koja ni iz daleka nije obuhvatila onako širok krug ruskoga plemstva kao procedura po kojoj je svojedobno izabran Boris Godunov, moskovski boljari izabrali su Vasilija Šujskog  za cara dogovorivši se s njim da će ih konzultirati o svim važnim političkim pitanjima.

• Car Vasilij Šujski

No, prokletstvo ubijenog carevića Dimitrija progonilo je i cara Vasilija Šujskog (vladao od 1606. do 1610.). Da bi otklonio sumnju u to da je pravi carević Dimitrij doista mrtav i da se netom ubijeni car Dimitrij lažno predstavljao, Šujski je po cijeloj zemlji razaslao pismo o tome, a kao potkrepa istinitosti njegovih tvrdnji na pismu je bio i potpis Marine Nogaje, majke pravog carevića Dimitrija, koja je time priznala da je lažno svjedočila kad je potvrdila da je Jurij Bogdanovič Otrepjev bio carević Dimitrij.  Premještanje posmrtnih ostataka mladog carevića iz Ugljiča, gdje je bio sahranjen, u Moskvu trebalo je poslužiti kao materijalni i nepobitni dokaz protiv svih samozvanaca koji su se lažno predstavljali kao sinovi Ivana Groznog. Za organizaciju ekshumacije i prijevoza tijela bila su zadužena dva mitropolita, dva kneza i dva pripadnika obitelji nekadašnje carice Marine Nogaje. Kad je u Ugljiču kovčeg otvoren, nađeno je očuvano dječakovo tijelo unatoč tome što je od njegove smrti prošlo petnaest godina. Neki povjesničari tvrde da je radi povoljnijeg dojma tijelo u kovčegu bilo zamijenjeno, da je umjesto tijela carevića Dimitrija onamo stavljeno tijelo nekog njemu sličnog, za tu potrebu ubijenog dječaka. Nevjerojatna predstava dogodila se početkom lipnja 1606. godine.

„Trećeg lipnja kovčeg je stigao u Moskvu. Majka Marina i car Šujski opet su otvorili kovčeg i osobno pogledali tijelo ponovno svjedočeći o njegovu sadržaju. Car Šujski je tada podigao kovčeg na svoje rame i osobno ga odnio do Arhangelskog sabora unutar Kremlja. Za mnoge to je bio jadan prizor jer je upravo Šujski manipulirao istragom po naređenju cara Godunova da bi se zaključilo da je ubojstvo bilo slučajna smrt. Za nesavjesnog cara to je bilo nužno za slučaj da neki novi lažni Dimitrij ponovno uskrsne. Mati je jecala u središtu katedrale; molila je ljude za oprost zato što se povinovala zahtjevima i prijetnjama Otrpejva i potvrdila da je dijete u kovčegu njezin sin. Samo da bi prošlost ostavili iza sebe, dostojanstvenici i dužnosnici su joj oprostili njezino lažno svjedočenje. Tijelo Dimitrija Ivanoviča položeno je u grobnicu unutar Arhangelskog sabora.“ (Shubin 2009:149)

Ma koliko dobro organizirana i upečatljiva, predstava nije bila uspješna. Glasine o tome da je car Dimitrij izbjegao smrt i da priprema pohod svoje vojske na Moskvu nezadrživo su se širile i mnogi su više vjerovali tim glasinama nego caru Šujskom. Stabilnost vlasti nije postignuta. Moskovske boljare predstava nije impresionirala. Oni su dobro znali istinu o smrti carevića, mnogi od njih imali su na savjesti ubojstvo mladog cara Fjodora Godunova i sudjelovanje u inauguraciji Dimitrija I. Lažnog za cara. Kako su se pobunili protiv njega nakon što su ga doveli na prijestolje, tako su se počeli buniti i protiv Šujskog. No, najveći problem bila je nada koju je u najširim slojevima potaknula pojava Dimitrija I. Lažnog. U atmosferi opće pobune, svih vrsta nezadovoljstva i velikih očekivanja osobito osiromašenog plemstva, s jedne strane, i odbjeglih seljaka koji su iskusili slobodu, s druge, te mnogih pustolova koji su  tijekom uspona Dimitrija I. Lažnog navikli na pljačku i na sve oblike razuzdanosti, Šujski se uskoro suočio s ozbiljnim problemom.

U jugozapadnim dijelovima zemlje, otkud je svojedobno započeo pohod Otrepjeva prema Moskvi, živjelo je sjećanje na Dimitrija Lažnog. Boljar Šahovski, kojega je Šujski poslao u Putvil, grad koji je bio prvo uporište Otrepjeva, odmah se stavio na stranu pobunjenika i otpočeo potragu za novim Dimitrijem u čije bi se ime mogla voditi pobuna. Sposobni vojskovođa Bolotnikov je, radi pridobivanja novih vojnika, obećavao ono što su nezadovoljni ljudi željeli čuti. Pobunjenici su „novačili robove, rulju i razočarane seljake i naređivali im da napadaju i ubijaju zemljoposjednike i trgovce, da otimaju njihove žene i uzimaju njihovu imovinu. Pobunjenici su im obećavali bogatstvo i visoke pozicije u novoj vladi.“ (156) Za neke od moskovskih boljara koji su se pridružili pobunjenicima to je bilo neprihvatljivo pa su se, zamolivši prethodno za oprost, vratili Šujskom. Ali za pobunjeničku vojsku sve je veći problem bio u tome što se nigdje nije pojavljivao onaj u čije ime su ratovali, car Dimitrij.

Kad je nećak cara Šujskog pobijedio pobunjeničke snage koje su opsjedale poznati srednjovjekovni samostan svetog Sergija i kad su se pobunjenici, koji su dotad opsjedali Moskvu, povukli u Tulu, činilo se da će se ratna sreća okrenuti u korist cara. Pokrenuo je veliku vojsku i započeo opsadu Tule. Šahovski i Bolotnikov su ondje čekali da im se pridruži novi car Dimitrij Lažni. Nisu ga dočekali jer je Šujski vještim manevrom preusmjeravanja riječnog toka uspio napraviti poplavu u gradu i prisiliti pobunjenike da se predaju. Za Bolotnikova to je značilo strašnu smrt: iskopali su mu oči i zadavili ga. Pravi izdajnik, plemić Šahovski, osuđen je na izgon otkuda je uskoro pobjegao i pridružio se vojsci u međuvremenu pronađenog Dimitrija II. Lažnog. Ali Šujskome, koji je pomislio da je ostvario odlučujući preokret, to nije donijelo konačnu pobjedu.

• Napokon pronađen kandidat za cara Dimitrija II. Lažnog

Dok su ga pobunjenici opsjedani u Tuli čekali, novog Dimitrija Lažnog pronašli su u tadašnjoj Poljskoj, današnjoj Bjelorusiji, u mjestu Šklov. Bio je svećenički sluga i učitelj. Zvao se Matvej Verovkin.

„Iz Šklova on se nekim slučajem premjestio u selo nedaleko Mogiljeva i ušao u službu svećenika Fjodora Nikolskog učeći njegovu djecu čitanju i pisanju. Bio je toliko siromašan da se oblačio u dronjke i bila mu je potrebna dodatna zarada pa je radio različite prljave poslove u Mogiljevu. U jednom trenutku u zimi 1606.-1607. Nikolski je budućeg cara uhvatio u krevetu sa svojom ženom, snažno ga izbatinao i izbacio ga iz svog doma. Nezaposleni prosjak lutao je ulicama Mogiljeva bez hrane i skloništa sve dok ga nije zapazio jedan zainteresirani Poljak. Gospodin Miehowicki, veteran kampanje cara Dimitrija za ruski tron, primijetio je da prosjak izgleda približno kao Dimitrij i pristupio mu s ponudom hrane, odjeće i prilike za slavu.“ (Dunning 2004:247-248)

Nakon što je Miehowicki instruirao novog Dimitrija, krenuli su prema ruskoj granici. Stanovnici zapadnih ruskih gradova ničice su padali pred navodnim carem, pridruživali su se njegovoj vojsci i davali mu svu potrebnu pomoć. Miehowicki ga je slijedio u stopu na čelu svoje šarolike plaćeničke vojske čiju su jezgru činile poljske trupe. I oni vojskovođe koji su bili najbliži suradnici Dimitrija I. Lažnog i koji su znali da Verovkin nije Otrepjev prisezali su mu na vjernost kao da je on pravi Dimitrij I. Lažni. Novi lažni Dimitrij bio je svjesna obmana kojom su Poljaci, uključujući i kralja Žigmunda, po drugi put željeli destabilizirati Rusiju i podvrgnuti je svojoj vlasti. Ovaj put, čini se, uloga isusovaca nije bila onolika kao u slučaju projekta s Otrepjevim u glavnoj ulozi.

Nedugo nakon pobjede cara Šujskog u Tuli vojska Dimitrija II. Lažnog pojavila se pod zidinama Moskve. Glavni tabor je bio u obližnjem selu Tušino. Uskoro je ondje uspostavljena paralelna prijestolnica i paralelna vlast. Mnogi moskovski boljari imali su predstavnike svojih obitelji i u Tušinu i u Moskvi igrajući na siguran dobitak neovisno o ishodu nadmetanja između cara Šujskog i lažnog Dimitrija Lažnog. Ondje je bio i Fjodor Nikitič Romanov. Tog Romanova spomenuo je kao svog mogućeg nasljednika umirući car Fjodor I. Ivanovič 1598. godine, što je Borisu Godunovu bio dovoljan razlog da Fjodora Nikitiča i njegovu ženu primora da se zarede, on kao monah Filaret, a ona kao monahinja Marta. Filareta je Godunov držao u zatočeništvu u udaljenom manastiru na sjeveru Rusije, otkud ga je oslobodio Dimitrije I. Lažni postavivši ga za mitropolita u Rostovu. Dimitrije II. Lažni proglasio ga je 1609. godine patrijarhom Ruske pravoslavne crkve.

Car Šujski je 1608. godine s poljskim kraljem Žigmundom potpisao mirovni sporazum kojim je definirana poljsko-ruska granica za idućih dvadeset godina. Isto je tako dogovoreno da će Poljaci koji su bili zatočeni u Rusiji nakon ubojstva Dimitrija I. Lažnog napustiti ruski teritorij. Isto su trebali učiniti i Poljaci u vojsci Dimitrija II. Lažnog, no oni su odbili napustiti Rusiju. Shvatili su da će tim aranžmanom između poljske i ruske aristokracije oni biti marginalizirani. Ne poštujući međudržavni dogovor, oni su presreli Dimitrijevu suprugu Marinu Mnišek i njezina oca, koji su od ubojstva cara Dimitrija I. Lažnog bili u ruskom zatočeništvu, i primorali ih da im se pridruže u Tušinu. Od Marine se očekivalo da Veorvkina prizna kao svog supruga, cara Dimitrija I. Lažnog.

„Marina i Verovkin sreli su se u šatoru otprilike pola milje izvan tabora u Tušinu, ali bez radosti ili zbližavanja jer je ona dobro znala istinu. Dok je bila u progonstvu, ona se pripremala za moguće sudjelovanje u novoj prijevari, ali pomisao da dijeli postelju s još jednim samozvancem bila joj je odvratna. Ali bilo je kasno i ambiciozni otac nagovorio je kćer da obnovi bračni zavjet što će dati uvjerljivost Verovkinovim tvrdnjama da je on car koji je preživio ubojstvo. Jedan važni sporazum postignut je između Marine i Verovkina: obnovu zavjeta izvest će isusovački svećenik, a Verovkin je obećao da neće konzumirati brak dok Moskva ne bude poražena i on ne stupi na tron kao zakoniti monarh.“ (Shubin 2009:164)

Verovkin nije dočekao trenutak koji bi mu omogućio konzumaciju braka. Kako njegova vojska nije uspjela osvojiti Moskvu, mnogi koji su ga slijedili otkazali su poslušnost i iskazali lojalnost Šujskom. S druge strane, poljski kralj Žigmund je prekršio tek sklopljeni sporazum s Moskvom i odlučio napasti Rusiju. Verovkinu je predložio da udruže snage, ali je ovaj to odbio shvaćajući da bi ga Poljaci iskoristili za rušenje ruske vlasti, ali da on ne bi postao ruski car. Izravno uplitanje Poljske u građanski rat u Rusiji više je zabrinulo Verovkina u Tušinu nego boljare u Moskvi. Bojeći se da bi Poljaci u njegovim redovima mogli prijeći na stranu svojega kralja, Verovkin 26. prosinca 1609. godine u tajnosti napušta Tušino i odlazi u Kalugu. Ondje ga oduševljeno stanovništvo dočekuje kao zakonitog vladara. Vojnicima koji su mu vjerni naređuje da ubijaju Poljake i Nijemce gdje god ih nađu kao i Ruse lojalne Šujskom. Tako se čovjek koji je trebao biti instrument ostvarivanja poljskih interesa u Rusiji preobratio u branitelja Rusa od poljskih agresora i od moskovskih boljara.

U Tušinu sukobili su se Verovkinovi pristaše i poljski vojnici. Poljaci su bili nadmoćni. No, Marina Mnišek, koja je bila ondje jer Verovkin ni nju nije upoznao sa svojim planom o bijegu, ipak odlučuje pridružiti mu se u Kalugi nadajući se da bi opet mogla postati carica.

• Poljaci vladaju Rusijom

Ruski boljari koji su bili u Tušinu odlaze poljskom kralju Žigmundu s prijedlogom da njegov sin Vladislav bude okrunjen za ruskoga cara pod uvjetom da prijeđe na pravoslavlje. Žigmund ne prihvaća taj prijedlog jer sam želi biti vladar Rusije. Naređuje da se zatoče članovi boljarskog izaslanstva u kojem je bio i patrijarh Filaret kojega je Verovkin imenovao na tu dužnost. Ali vijesti iz kraljevog tabora kod Smolenska, grada koji je kralj Žigmund uzaludno pokušavao osvojiti, sporo su stizale. Nestrpljivi kozački i poljski pregovarači u Tušinu neovlašteno prenose boljarima u Moskvi da je Žigmund spreman prihvatiti da njegov sin bude ruski car. Oni 17. srpnja 1610. godine smjenjuju cara Šujskog, primoravaju ga da postane redovnik i prisežu na vjernost caru Vladislavu unatoč protivljenju legalnog patrijarha Hermogena. Uz njihovu suglasnost poljska vojska, koja je u okviru Verovkinovih trupa bila u Tušinu, 21.10.1610. ulazi u Moskvu i zaposjeda Kremlj. U međuvremenu pao je i Smolensk.

To ljeto je vjerojatno bilo vrhunac političke pomutnje u Rusiji. Moskovski boljari su prisegnuli na vjernost vladaru koji vjerojatno nije ni znao da je proglašen ruskim carem. Razaslali su poruku ruskim gradovima da je Vladislav novi ruski car, ali na tom pismu nije bio i potpis patrijarha Hermogena. No, drugi patrijarh, koji je u to vrijeme bio u poljskom zatvoru, zagovarao je Vladislava kao ruskog cara. Poljski kralj Žigmund je tražio rusko prijestolje za sebe. U Kalugi pak Verovkin, koji se predstavljao kao car Dimitrij, pozivao je Ruse da se bune i protiv Poljaka i protiv moskovskih boljara. No, ovaj posljednji problem iznenadno je riješen.

U prosincu 1610. godine Verovkina je u lovu ubio jedan njegov suradnik osvećujući se za ubojstvo koje su počinili Verovkinovi vojnici. Tako je završio nesuđeni car Dimitrij II Lažni. Marinin pokušaj da svog malenog u međuvremenu rođenog sina – koji vjerojatno nije bio plod ljubavi s Verovkinom – proglasi carem nije uspio. Pobunili su se ruski boljari koji su s Verovkinom bili u Kalugi. „Knezovi Trubeckoj, Čerkaski, Buturlin, Mikulin i drugi nisu prisegnuli na vjernost djetetu dvojbene legitimacije ni njegovoj poljskoj majci kao regentu. Poslali su poruku u Moskvu o svojoj novoj lojalnosti Boljarskoj dumi, preuzeli Kalugu i zatvorili Marinu i njezinog sina.“ (Shubin 2009:193) Ti boljari koji su odbili prisegnuti djetetu dvojbene legitimacije prethodno su prisegnuli na vjernost nedvojbeno lažnom caru Verovkinu kao što su mnogi ruski velikaši prethodno prisegnuli Dimitirju I. Lažnom potpuno svjesni da se on neistinito predstavljao kao zakoniti nasljednik ruskog prijestolja.

Pobjeda nad Rusima bučno je proslavljena u Poljskoj. Kralj Žigmund naredio je da se bivši car Šujski i njegova braća provezu ulicama Varšave u kavezu. To međucarstvo – kako ruska historiografija naziva razdoblje od 1610. do 1613. godine – zapravo je bilo vrijeme poljske vlasti nad Rusijom, koju je provodio poljski garnizon u Moskvi. Okupacijska vlast okončana je pobunom koju su pokrenuli ugledni trgovac Kuzma Minjin i knez Dimitrij Mihajlovič Požarski, obojica iz Nižneg Novgoroda. Uz podršku Ruske pravoslavne crkve oni su skupili vojsku koja je 26. listopada 1612. primorala poljski garnizon u Kremlju na predaju. Uspostavljena je privremena vlast Boljarske dume. Početkom 1613. godina sazvan je Zemski sabor sa zadaćom da izabere novoga cara. Odluka da to bude Mihail Fedorovič, sin Filareta koji je tada još bio u poljskom zatočeništvu, donesena je 21. veljače 1613. godine. No, bilo je potrebno monahinju Martu, majku novoizabranog cara, privoljeti na pristanak. S obzirom na to što se u prethodnih nekoliko godina dogodilo s ruskim carevima, njezino je protivljenje bilo sasvim razumljivo. Nakon upornog nagovaranja, s jedne strane, i dugog premišljanja, s druge, Marta i njezin sin prihvatili su prijedlog. Prvi car iz dinastije Romanovih Mihail Fjodorovič (vladao od 1613. do 1645.) okrunjen je za cara 11. srpnja 1613. godine, dan prije svog 17. rođendana.

Time je okončano razdoblje kaosa u Rusiji i otpočela era tristogodišnje vlasti Romanovih. No, za nesretnu bivšu i nesuđenu buduću caricu Marinu Mnišek to je značilo pravu katastrofu. Nju je Zarucki, bivši zapovjednik kozačkih trupa u Verovkinovoj vojsci, izbavio zatočeništva u Kalugi i poveo je sa sobom u razbojničke pohode po Rusiji. Ali nova vlast ubrzano se konsolidirala pa su Zarucki, Marina i njezin sin Ivan – za kojeg se vjerovalo da mu je pravi otac upravo Zarucki – u lipnju 1614. pali u ruke carskoj vojsci. Prebacili su ih u Moskvu. Ondje odnos prema njima nije bio nimalo milosrdan. Zarucki je bio nabijen na kolac, a četverogodišnji dječak Ivan obješen je. Carica Marina umorena je glađu u zatvoru.

• Što je Križanić zanemario

Križanić kao da nije bio svjestan tog traumatičnog iskustva ruske povijesti. Bilo je iluzorno očekivati da će na odobravanje moskovske vlasti naići njegovi pokušaji čiji ciljevi su se Rusima mogli činiti usporedivima s onima koje su pedesetak godina ranije obmanama i prijevarama pokušali ostvariti Poljaci i isusovci. Podsjećanje na to razdoblje značilo je, između ostalog, evociranje sramotnih postupaka ruskoga plemstva, njegovog potpunog beščašća obilježenog spremnošću da se, radi interesa obrane svojih posjeda i svojih povlastica, u borbi protiv svog naroda udruži  i s najcrnjim tuđinskim vragom. Carsko samovlašće, kojemu Ruska pravoslavna crkva pruža ideološko opravdanje, u vrijeme cara Alekseja Mihajloviča (vladao od 1645. do 1676.) bilo je u uzlaznoj putanji, učvršćivao se feudalizam s elementima ropstva, teritorij carstva se širio i moć države se povećavala. Zašto bi se car u tim okolnostima uopće zaokupljao problemima malih slavenskih naroda za koje nije ni znao da postoje? Zašto bi Rusku pravoslavnu crkvu, kojoj je mogao postavljati patrijarha po svojoj volji i koja ga je proglašavala božjim pomazanikom, primoravao da se podčini papi na kojega ruski car nije mogao imati nikakav utjecaj? Zašto bi dovodio u pitanje autoritet organizacije koja je nakon pada Bizanta i otomanske okupacije Konstantinopola postala najjača pravoslavna crkva i predstavljala se kao Treći Rim?

•  Sporazum iz Pereslavlja 1654. godine

Na putu prema Rusiji 1659. godine Križanić se zadržao u Ukrajini. Svjedočio je posljedicama neprestanih kozačkih pobuna čas protiv Poljaka, čas protiv Rusa. U vrijeme Križanićeva dolaska Kozaci su se pobunili protiv moskovskoga cara s kojim su ne tako davno, 1654. godine,  sklopili ugovor, odnosno, prisegnuli mu na vjerno služenje. Do toga je došlo nakon što se tadašnji kozački hetman Bogdan Hmeljnicki, tražeći potporu u borbi protiv Poljaka jer su ga iznevjerili njegovi dotadašnji saveznici krimski Tatari, nekoliko puta obratio moskovskome caru za pomoć. Svojoj odluci o pripojenju Ukrajine car je odlučio pribaviti širi legitimitet sazivanjem Zemskoga sabora, svojevrsnog savjetodavnog parlamenta. Već 25. svibnja 1653. razaslana je obavijest svim gradovima o nepravdama koje poljski kralj čini Ukrajincima. Zemski sabor je 1. listopada 1653. godine donio odluku o pripojenju Ukrajine Rusiji, što je značilo objavu rata Poljskoj. Moskovsko izaslanstvo na čelu s boljarom Buturlinom stiglo je krajem 1653. godine u Pereslavlj nedaleko Kijeva. Hmeljnicki je ondje okupio svoju vojnu elitu. Razmatrali su četiri mogućnosti za ukrajinskoga kralja: poljski kralj, tatarski kan, otomanski sultan i moskovski car. Taj tendenciozno suženi izbor mogućnosti kao da je navodio na unaprijed smišljen ishod. Odluku da se podčinjavaju moskovskome caru ponajprije stoga što je on pravoslavne vjere kao i oni objavili su 8. siječnja 1654. izazvavši oduševljenje građana okupljenih na trgu. Odluka je, prema zamisli Hmeljnickog, trebala biti zapečaćena uzajamnom prisegom u crkvi. Ali predvodnik moskovskog izaslanstva Buturlin pobrinuo se da ne prođe sve baš onako kao su to Ukrajinci zamislili.

„U tom trenutku neočekivani događaj stvorio je napetost. Pod utjecajem poljske prakse, Hmeljnicki je očekivao uzajamnu prisegu, tako da Ukrajinci prisegnu na lojalnost caru, a on da im obeća zaštitu od Poljaka i poštivanje njihovih prava i povlastica. Ali Buturlin je odbio prisegnuti u ime monarha tvrdeći da je car, za razliku od poljskoga kralja, apsolutni vladar i da je ispod njegova dostojanstva prisezati svojim podanicima. Uznemiren Buturlinovim odbijanjem, Hmeljnicki je istrčao iz crkve prijeteći da će otkazati cijeli dogovor. Usprkos svemu, Buturlin se čvrsto držao svojega. Na koncu, Hmeljnicki i njegovi kolege, uplašeni da bi mogli izgubiti carsku pomoć samo zbog neke navodne formalnosti, preko volje su se suglasili s davanjem jednostrane prisege lojalnosti caru.” (Subtelny 134-135)

Tu formalnost moskovski vladari smatrali su vječnom i nepromjenjivom obvezom kozačke pokornosti. Aktualnu rusku agresiju na Ukrajinu današnji vlastodršci u Rusiji opravdavaju, između ostalog, i tim neraskidivim rusko-ukrajinskim savezom.

Hmeljnicki je u ožujku 1654. u Moskvu poslao svoju verziju teksta Sporazuma iz Pereslavlja, a car je odgovorio svojom ispravom kojom je Kozacima podario tražena prava i povlastice. Nakon zaključenja Sporazuma iz Pereslavlja i u pisanom obliku ukrajinske gradove pohodili su carski izaslanici pred kojima su građani prisegli na vjernost moskovskome caru.

Karta Ukrajine s početka 18. stoljeća. (Old World Auctions)

Povjesničari na različite načine tumače sadržaj i značenje onoga što je usmeno dogovoreno u Pereslavlju  i kasnije potvrđeno u pisanom obliku. „Neki smatraju da on održava uklapanje Ukrajine u moskovsko carstvo s jamstvima autonomije putem ugovora ili putem personalne unije. Drugi smatraju da je Ukrajina time postala neka vrsta poluneovisne vazalske države ili protektorat Moskve. Ipak drugi ga vide kao ništa više nego vojni savez između Kozaka i Moskve ili kao atipičnu personalnu uniju između dviju pravno jednakih država.“ (Magoczsi 2010:229-230) Ugledni američki stručnjak za rusku povijest Vernadsky ovako ocjenjuje Sporazum iz Pereslavlja: “Njegova osobita važnost neosporna je, ujedinjenje Ukrajine s Moskvom predstavljalo je događaj iznimne važnosti u povijesti i ruskog i ukrajinskog naroda. Pokazao se prekretnicom u odnosima između istočnih Slavena i Poljske. Postavljeni su temelji za buduću transformaciju carstva Moskve u Ruski imperij.” (Vernadsky 1969 5/1:481) Vernadsky je isto tako naglasio da su Kozaci u pregovorima s carem tražili jamstva za sebe kao neku vrstu ukrajinskoga plemstva, ali ni o kakvim pravima seljaka na zemlju u tim dogovorima nije bilo riječi.

Nedugo nakon smrti Hmeljnickog dio kozačkog vodstva, na čelu s novim hetmanom Vigovskim, u suradnji sa starim ukrajinskim plemstvom priklonio se Poljskoj u zamjenu za plemićke titule i imanja uz pristanak da se većini Kozaka, koji su se smatrali slobodnim ljudima, ukinu povlastice zajamčene Sporazumom iz Pereslavlja. Kako je prema Sporazumu iz Pereslavlja za šezdeset tisuća Kozaka bila osigurana plaća u novcu iz carske blagajne, oni su bili pogođeni činjenicom da je srebrni novac zamijenjen bakrenim nominalno iste vrijednosti. No, za istu količinu novog novca moglo se kupiti manje roba. Jedan od motiva za kozačku pobunu bila je inflacija. Tako je Vigovski pokrenuo pobunu protiv Rusije uz vojnu suradnju s Poljskom i krimskim Tatarima, a promoskovski Kozaci pobunili su se protiv njega oslanjajući se na vojnu pomoć moskovskoga cara. U Ukrajini je nastao kaos.

• Križanić i Ukrajinci

Križanić se na svom putu prema Moskvi zatekao u Ukrajini baš u vrijeme toga kaosa. Nije se mnogo dvoumio o tome što treba reći Ukrajincima, ili Čerkezima kako ih on naziva. Poljaci su smislili herezu koju su prihvatili mnogi Ukrajinci i gotovo svi europski narodi. „Hereza se ta sastoji u tome , što su sebi u glavu zabili i drže zgoljnom istinom, kako je život pod ovim preslavnim carstvom ruskim tobože najgora nevolja, sužanjstvo i robovanje te je gore od turske tiranije, gore od službe Faraonu i od egipatske robije.“ (Križanić u Badalić 1945:35) Prihvativši tu herezu Ukrajinci su se pobunili protiv moskovskoga cara i počinili tako strašan grijeh da ga ne bi mogli okajati, propovijeda Križanić, kad bi „stotinu godina, ne pijući ni ne jedući, vršili pokoru.“ (36)

Unatoč takvom neoprostivom grijehu koji su Ukrajinci počinili, Križanić predlaže da car bude milostiv prema njima. U svom prijedlogu nagovara cara ne samo da prizna stare slobode, nego i da pozove Kozake da poslušno zamole i za nova prava i slobode koje će im car dopustiti i k tome im darovati i nove slobode koje oni nisu ni tražili. Car je 1659. godine s Kozacima postigao novi dogovor kojim je ozakonjena vojna prisutnost carske vojske u nekoliko ukrajinskih gradova. Da bi se izbjeglo ponavljanje scenarija s Vigovskim, smanjena je razina kozačke autonomije utvrđena Sporazumom iz Pereslavlja 1654. godine i pojačan utjecaj središnje moskovske vlasti.  Ujedinjenje Rusije i Ukrajine dogodilo se u vrijeme kad se u Rusiji odvijala konsolidacija feudalizma i učvršćivanje središnje carske vlasti. Smjer razvoja carske Rusije bio je potpuno suprotan smjerovima kojima su krenula europska društva. Uvjereni Europejac Križanić to, čini se, nije shvatio. On je očekivao da će se moskovski autokrat prikloniti dobrom vladanju pod utjecajem njegovih savjeta.

Obraćajući se Ukrajincima, Križanić ih upozorava što će im Poljaci raditi kako bi ih kaznili za sve pljačke i zlodjela koja su pobunjenici počinili. Ako bi poljski kralj zabranio osvetu poljskih plemića, ovi bi se svejedno osvećivali jer se kralja ne boje. A moskovskih boljara Ukrajinci se ne trebaju bojati jer se oni neće usuditi ništa poduzimati protiv carske volje. Ignorirajući ili ne poznavajući prave namjere Moskve, Križanić uvjerava slobodarske Kozake da glavna opasnost za njih dolazi od Poljaka koji ih žele preobratiti u kmetsko seljaštvo. Da bi svoje političke argumente potkrijepio teološkim, on tvrdi da bi prisega vjernosti poljskome kralju zapravo bila krivokletstvo zbog kojega bi Ukrajinci vječno gorjeli u paklu budući da su se prethodno zavjetovali moskovskome caru. Kao uvjereni propovjednik slavenskog jedinstva pod ruskim carem Križanić se poistovjećuje sa svojom ukrajinskom publikom i govori im: „Caru smo prisegli svi mi, Kozaci, svi gradovi, vojska i zapovjednici, zajedno, svijesno, dragovoljno, dok su Kralju prisegli samo poslanici.“ (39) Povrh svega, uvjeren je Križanić te 1659. godine, Poljaci će vječno biti pod tuđinskim kraljem, „čovjekom tuđega roda, pod Nijemcem, Švedom, Litvancem, Francuzom, Mađarom ili pod nekim drugim, a nikako i nikada tako, da bi tamo kraljevao  bilo Poljak, bilo ikoji drugi čovjek našega slavenskoga naroda.“ (40) Vidljiva je Križanićeva opčinjenost ruskim carem i njegova opsjednutost idejom da Slaveni mogu biti sretni samo pod vlašću vladara koji je Slaven neovisno o tome kako on vlada. Ipak je nejasno zašto je isključio mogućnost da Poljaci, koji su svoje kraljeve birali, ikad izaberu narodnog vladara. Pretpostavio je da će ih ruski car osloboditi tuđinske vlasti. Povijest se gorko poigrala s njim kad su Poljaci 1674. godine izabrali Jana Sobjeskog za svojega kralja dok je Križanić i dalje prisilno boravio u Toboljsku uzaludno se nadajući da će mu se njegov obožavani slavenski gospodar Aleksej Mihajlovič Romanov smilovati i dopustiti mu da se vrati u Moskvu. Koliko li bi tek bilo njegovo razočaranje da je mogao svjedočiti podjeli Poljske 1772. u režiji tadašnje ruske carice njemačkog porijekla i njemačkih vladara Prusije i Austrije.

Ni u sibirskom progonstvu, kamo ga je otpravio baš slavenski vladar na ruskom prijestolju, Križanić nije promijenio mišljenje o važnosti toga da kralj nekog naroda ne bude stranac. U Politici, svom glavnom djelu napisanom u Toboljsku, on piše: „A u Rusiji Božjom pomoću nema tuđinskih kraljeva. I to je jedna od najvećih sreća, i slava, i milosti koje Bog običava dati ljudima. Imati pak inorodnoga kralja jedno je zlo i nesreća, i sramota, nad svakim zlom najgora i najmrža.“ (Križanić 1997:259) Kao da navedeno stajalište nije dovoljno jasno i dovoljno radikalno, Križanić na drugom mjestu upravo fanatično inzistira na tome da je „podesniji za kralja i za vojskovođu i najgori domorodac od najodličnijeg tuđina, bolji je najokrutniji tiranin domorodac nego koji najslađi David od inorodaca, jer nije moguće da domaći muž izgubi ljubav svojega naroda, pa bio on razbojnik ili ocoubojica.“ (222)

• Car po mjeri Križanićevih očekivanja?

Križanić je bio oduševljen carem Aleksejom Mihajlovičem Romanovim, dakako, prije negoli je sam vidio i osjetio kako taj vladar zapravo vlada. Aleksej je bio pripreman za cara i za ruske prilike bio je dobro obrazovan. Zvali su ga Tihi zbog uljudnog ophođenja. Neki povjesničari ocijenili su ga kao najhumanijeg cara koji je ikada bio na ruskom prijestolju. Povjesničari pišu da je car „bio zainteresiran za sve i da se prema svemu odnosio sa živim zanimanjem… Ljubav prema čitanju i razmišljanju učinila ga je jednim od najobrazovanijih ljudi moskovskoga društva. Volio je pisati i prozu i stihove; pisao je lovačke pravilnike, čak i memoare o poljskom ratu.“ (Ozerski 2004:149) Na tome se ne iscrpljuje opis interesa i postupaka mladoga cara. „Aleksej Mihajlovič je aktivno pridobivao u službu inozemne stručnjake. Osim časnika, na dvoru su služili mnogi strani diplomati (Menesius, Mercelis, Spafari), oružnici, liječnici, draguljari, zanatlije, učitelji. U okruženju cara bilo je mnogo ´zapadnjaka´. Zbog toga je poznati povjesničar V.O. Ključevski ovako pisao o Alekseju Mihajloviču: ´Jednom nogom on se još snažno oslanjao na domaću pravoslavnu starinu, a drugom je već zakoračio preko crte, pa je tako i ostao u tom  neriješenom položaju.´“ (Saharov 2005:505) Uvedeni su mnogi zapadni običaji: kožna obuća, zapadni namještaj. Uspostavljeno je prvo kazalište u Rusiji. Križaniću se, najvjerojatnije, nije osobito svidjelo to što je carev savjetnik Rtišev u Andrejevskom manastiru okupio tridesetak učenih grčkih i ukrajinskih monaha koji su prevodili strane knjige i podučavali u učenju starih jezika, filozofije i retorike. Križanić je sebe smatrao najpozvanijim za taj posao. Grke je smatrao širiteljima vjerskih zabluda i laži među Rusima.

Povjesničari su jednodušni u ocjeni da je car Aleksej Mihajlovič bio zainteresiran za razne teme, susretljiv prema stranim stručnjacima i otvoren za različite utjecaje. To je, nedvojbeno, bilo okruženje kakvo je Križanić priželjkivao. Činilo se da je bio prihvaćen. Nakon dolaska u Moskvu 1659. godine radi u Kremlju gdje je bio „uvršten među osoblje Velikoga dvorca s odgovarajućim novčanim prihodom“. (Katolicheskaya 2005:1391) Nije, doduše, radio sve što je htio i nije mogao savjetovati cara o politici i o vjerskim pitanjima, ali je bio zadužen za sastavljanje gramatike staroslavenskog jezika i za izradu latinsko-ruskog rječnika.

No, Križanić i njegove zamisli nisu bile carevi prioriteti. Car je morao rješavati važne vanjskopolitičke i domaće političke probleme.

• Kakav je vladar zapravo bio Aleksej Mihajlovič

Ujedinjenje s Ukrajinom 1654. godine smatra se najvećim vanjskopolitičkim uspjehom cara Alekseja Mihajloviča. Za njega, kao i za sve druge monarhe toga vremena, to je značilo proširenje teritorija njegove zemlje i podvrgavanje tamošnjeg stanovništva svojoj vlasti i svojim interesima. Slavenski narodi koji su bili pod vlašću neslavenskih vladara – a Hrvati i Ukrajinci u tom su pogledu slični – osjećali su se potlačenima. Od slavenskih vladara drugih država očekivali su da podrže njihove oslobodilačke težnje. U slučaju da potpadnu pod vlast nekog od slavenskih vladara ti su mali slavenski narodi – ili barem njihovi nadobudni predstavnici – očekivali da će im u tim državama biti omogućeno više pravde i više slobode. Pitanjima sudbine pripadnika neslavenskih naroda u tim slavenskim imperijima, dakako, nisu se previše bavili. Pokazalo se da se vladari velikih imperijalnih sila rukovode interesima vlastitih država koji su u većoj mjeri određeni odnosom snaga s drugim velikim silama i zbivanjima na unutrašnjem političkom planu, negoli očekivanjima svojih podanika. Želje pripadnika svoje etno-kulturne skupine u drugim državama uvažavali su u slučaju da se te želje mogu instrumentalizirati i uskladiti s ostvarivanjem širih imperijalnih planova i geopolitičkih interesa.

Probleme na unutrašnjem planu car je rješavao onako kako se to od njega kao samodršca očekivalo. Kad je 1648. godine izbila pobuna zbog povećanja poreza na sol, nasilno je ugušena. Ono što je zacrtao Ivan Grozni i učvrstio Boris Godunov, car Aleksej Mihajlovič je definitivno zapečatio. On je 1649. godine ukinuo rok zastare poslije kojega feudalni gospodari više nisu mogli odbjegle seljake vratiti na svoje posjede i „time je konačno vezao seljake za zemlju i zemljoposjednike“. (Potaturov i dr. 2002:186) Feudalni sustav čija razgradnja je u Zapadnoj Europi počela krajem 13. stoljeća u carskoj Rusiji je definitivno oblikovan sredinom 17. stoljeća. Kad je u svojoj knjizi Politika kritizirao tiransku vlast u Rusiji kao uzrok mnogih društvenih zala, Križanić je vjerojatno imao na umu i takvu politiku koja je dovodila do seljačkih buna. Nemilosrdno gušenje tih buna bilo je neizostavna sastavnica politike ruskoga cara kojemu se Križanić toliko divio i u kojega je polagao tolike nade. Logika društvenog i političkog razvoja Rusije caru je naprosto nametala da se tako ponaša. „Svi nemiri sredine i treće četvrtine 17. stoljeća imali su u svojoj osnovi težak ekonomski položaj velike većine stanovništva, a uzrokovalo ih je, zapravo, osnaženje nametanja kmetstva seljaštvu.“ (188) Dakako, i u Europi je bilo seljačkih buna koje su završavale brutalnim kažnjavanjem kolovođa i sudionika, ali ih je u 17. stoljeću bilo manje nego u ranijim razdobljima. Kako sam već rekao, u to vrijeme u Europi se odvijala demontaža feudalizma, a u Rusiji taj je društveni poredak zadobio svoj najsuroviji oblik. Opisujući ekonomska i politička zbivanja u Rusiji toga vremena Letiche i Dmytryshyn konstatiraju da su upravo reforme Alekseja Mihajloviča dale plemićima  “pravo da tretiraju kmetove kao robove. To tog vremena svi zemljoradnici na privatnim zemljišnim posjedima bili su kmetovi, a postojeća hijerarhija društvene stratifikacije postala je zapravo kastinski sustav.” (Letiche, Dmytryshyn 1985:xiv)

Bilo je i takvih povoda za pobune koji se mogu svrstati u ekonomske makinacije koje su jednima donosile korist, a drugima štetu. Pripremajući se za tko zna koji po redu rat s Poljskom, car je naredio da se umjesto srebrnog novca u promet stavi brončani nominalno iste vrijednosti. Kako je cijena roba porasla, svi koji su imali fiksnu plaću u novcu bili su osiromašeni. Budući da je i šezdeset tisuća Kozaka, prema odredbama Sporazuma iz Pereslavlja, primalo plaću u novcu, pogodila ih je ta monetarna reforma pa su se neki zbog toga pobunili protiv Moskve. Velika pobuna protiv takve politike izbila je i u Moskvi 1662. godine. Građani su od cara tražili da se razračuna s omraženim boljarima za koje se pretpostavljalo da stoje iza monetarne reforme i da su se njome okoristili. Gomila je iz Moskve krenula prema Kolomenskome gdje je boravio car. „U Kolomenskome bila je skupljena vojska koja je počela sjeći i rušiti pobunjenike bez milosti. Uhvaćene su vješali ili utapali u rijekama i u blatu. U konačnici poginulo je nekoliko tisuća Moskovljana.“ (Saharov 2005:500). Vladar za kojega su neki na Zapadu, poput Jurja Križanića, vjerovali da bi Rusiju mogao udaljiti od azijskog despotizma, s protokom vremena je u sve većoj mjeri potvrđivao svoju ukotvljenost u rusko-mongolsku tradiciju vladanja. „Karakter vladanja sve je više i više poprimao crte apsolutne monarhije s neograničenim ovlastima vrhovnog vladara. Državni aparat postao je birokratski. U njemu su cvjetali podmićivanje, zloupotreba vlasti, krađa državnog novca.“ (503) Tihi, obrazovani i najhumaniji ruski car, očito, nije bio samo takav. Bio je odlučan vladar koji je – po uzoru na Ivana Groznog – učvršćivao svoju osobnu vlast i povećavao namete svim slojevima radnog stanovništva, osobito seljacima.

Uviđajući, na koncu, da se u Rusiji život odvija drukčije nego što bi on to htio i svjestan da nema toga tko bi njegove savjete saslušao i proveo u djelo, Križanić izvikuje gotovo očajnički vapaj: „Ne bih volio biti prorokom, ali (ako se svijet i čovječja narav na promijeni) čvrsto i bezuvjetno vjerujem da će doći i u ovoj državi vrijeme kad će se čitav narod dići da sruši one bezbožne i otimačke zakone cara Ivana i cara Borisa, ali se to neće dogoditi bez pobuna, bez razaranja i bez velikih šteta za čitav narod.“ (Kiržanić 1997:286)

I doista, još za trajanja njegova progonstva u Toboljsku narod se digao na ustanak. Vodio ga je Stjenka Razin 1670.-71. godine. Stotinjak godina kasnije novu bunu pokrenuo je Jemeljan Ivanovič Pugačov. Obje su pobune završila porazom seljačke vojske, surovom odmazdom i smaknućem seljačkih vođa. Boljševici su u listopadu 1917. godine podigli ustanak protiv prijelazne buržoaske vlade koja je kratkotrajno upravljala Rusijom nakon sloma carizma u veljači. Jedna od njihovih glavnih parola bila je: Zemlja seljacima! No ono što su boljševici doista proveli u djelo točnije bi bilo opisano parolom: Seljaci zemlji! Milijuni seljaka koji su doista htjeli imati i obrađivati svoju zemlju poubijani su i sahranjeni u masovnim grobnicama iskopanima u plodnoj ruskoj i ukrajinskoj zemlji. Vrhunac terora nad seljacima dosegnut je početkom tridesetih godina 20. stoljeća u okviru Staljinove prisilne kolektivizacije. Taj gojenac pravoslavne vjerske škole u Tbilisiju do paroksizma je doveo „bezbožne i otimačke zakone cara Ivana i Cara Borisa“. Tražeći u ruskoj prošlosti dostojnog prethodnika čijim bi se uspješnim nastavljačem mogao smatrati, Staljin je izabrao upravo Ivana Groznog. Krajem tridesetih godina 20. stoljeća Staljin je potaknuo revalorizaciju uloge Ivana Groznog u ruskoj povijesti i naručio pisanje književnih djela i snimanje filmova o svom ozloglašenom davnom prethodniku. Sergeju Ejzenštejnu, redatelju od kojega je naručen film o Ivanu Groznom, Staljin je, između ostalog, prigovorio da nije dovoljno prikazati Ivana Groznog kao surovog, što svatko može učiniti, nego je trebalo prikazati zašto je bilo nužno biti surov.

„Staljin je, dakle, želio vidjeti Groznog na ekranu prikazanog kao ´velikog i mudrog vladara´, kao  čovjeka jake volje i karaktera – drugim riječima, kao odraz njega samog. (…) Ivanova pogubljenja trebala su biti opravdana njegovim prodorom na Baltik kao što je pobjeda nad nacističkom Njemačkom sada trebala biti prikazana kao opravdanje Staljinovih čistki.“ (Perrie 2001:176)

No, nije trebalo čekati do 20. stoljeća da bi vlastodršci prepoznali i stanovite pozitivne odrednice naslijeđa tog strašnog ruskoga cara. Zasluge su, osim grozota, u baštini Ivana Groznog prepoznali i prvi carevi iz dinastije Romanov:

„Prihvaćanje i aktivno promicanje carskog naslova, prijelazi i iznenadne promjene politike za vrijeme opričnine (terora pripadnika Ivanove tjelesne garde, op. B.K.) pridonijele su slici moskovskog princa kao vladara odgovornog jedino bogu. Premda kasniji moskovski vladari nisu nikad išli do takvih ekstrema kao što je to činio Ivan, oni su imali koristi od zamisli o božanskoj prirodi moći ruskog monarha koja se kristalizirala za vrijeme Ivanove vlasti.” (263)

Križanićevo je previdio važnost činjenice da je Boris Godunov bio zaslužan za priznanje autokefalnosti Ruske pravoslavne crkve. U očima moskovskih vlastodržaca i crkvenih dužnosnika ta je zasluga zasjenjivala grješne aspekte njegovog vladanja. Isto tako tiranija koju je Ivan Grozni provodio, proizvodila je strah kao instrument kojim su se rado koristili i svi kasniji autokratski vladari, uključujući i cara Alekseja Mihajloviča. Zbog toga je Križanićeva kritika bezbožne vlasti Ivana Groznog i Borisa Godunova na dvoru mogla biti percipirana kao podrivačka kritika tada aktualne carske vlasti i autoriteta Ruske pravoslavne crkve. Općenito, pripadnicima tadašnje svjetovne i crkvene vlasti nije bilo ugodno slušati podsjećanja na mračne strane nedavne ruske prošlosti i isticanje sramotnih pojedinosti o ponašanju ruskoga plemstva u vrijeme pomutnje i poljske okupacije. “Događaji iz tog razdoblja bili su nacionalno poniženje koje je ostavilo ruske ljude s ozbiljnom neurozom, koja je kombinirala fanatičnu predanost Majci Rusiji s opsesivnim strahom za sigurnost njezinih granica protiv mogućih neprijatelja, stranih i domaćih.” (Latiche, Dmytryshyn 1985:xx)

• Zašto je Križanić 1661. godine prognan u Toboljsk?

Križanić je, čini se, previše otvoreno govorio o svemu što mu se u Rusiji i na carskom dvoru nije sviđalo. „Križanić je zasnovao mnoga poznanstva i otvoreno je razgovarao o gorućim društvenim problemima što je, čini se, bilo uzrokom uspostave praćenja za njim.“ (Katolycheskaya 2005:1391) Ni Ivan Golub, najrevniji proučavatelj Križanićeve sudbine, nije uspio pronaći pravi razlog za carevu odluku da se Križanić 1661. godine progna u Toboljsk. Ostao je tek Križanićev zapis da je u društvu jednoga gospodina, pokušavajući iskreno odgovoriti na njegovo pitanje, rekao neku glupu riječ koja ga je stajala 15 godina progonstva u Sibiru. Nije zapisao koje je to pitanje bilo. Možda ga je taj neimenovani gospodin zapitao je li on doista Jurij Biliš Srbin, kako se netočno predstavio ruskim vlastima, ili je on katolički misionar koji Ruskoj pravoslavnoj crkvi želi nametnuti uniju s Rimom? Možda je otkriće da je pokušao prevariti ruske vlasti pridonijelo odluci da ga se pošalje u Sibir. Očito je da je na dvoru ruskog cara pretjerano potenciranje zapadnog puta Rusije, osobito zagovaranje približavanja i podčinjavanja Katoličkoj crkvi,  bilo povezano s opasnostima koje su u Križanićevu slučaju dovele do kobnih posljedica.

Zanimljivu hipotezu o mogućem razlogu za odluku o progonstvu iznio je Jevgenij Paščenko. Ukazujući na trajni zazor moskovskih vlasti prema Ukrajincima i na Križanićeve intenzivne veze s njima, on daje naslutiti da se tu „možda skriva jedan od mogućih odgovora na zagonetku Križanićeva progonstva u Sibir.“ (Paščenko 2015:27) Ostavljajući otvorenim pitanje o presudnom razlogu za osudu, Paščenko ipak iznosi poprilično ideologizirano stajalište o tome da su moskovske vlasti prezrele i pregazile Križanića kao čovjeka, „a to je bila srž tog društva, ne samo u trenutku kažnjavanja Križanića već i u prethodnim i u kasnijim razdobljima neprestanog trijumfa poganstva nad kršćanskim moralom.“ (391) Paščenko, kao zagovornik zapadnog puta Ukrajine, ne problematizira moralnost Križanićeve odluke da se ruskim vlastima lažno predstavi kao Srbin i da zataji svoj status katoličkog svećenika. Cilj – a to je ujedinjenje Slavena u okviru Katoličke crkve – smatran je dostatnim opravdanjem za korištenje bilo kojega sredstva.

Sam Paščenko piše da su Križanićeve zamisli o tome da se moskovske vlasti odreknu grčko-pravoslavne religijske tradicije bile potpuno neprihvatljive na carskom dvoru. Takvo Križanićevo stajalište, kaže on, „bilo je neoprostivo u Moskvi, štoviše, smatralo se velikom herezom te je Križanić unaprijed bio osuđen na neuspjeh“. (326) Ako u svjetlu tih činjenica razmislimo o tome što je i zašto zadesilo Križanića, mogli bismo zaključiti da je – s obzirom na standarde toga doba – dobro prošao. Da su ruske vlasti postupile onako kako je Katolička crkva postupala prema hereticima, Križanić bi vjerojatno skončao na lomači. Ako se zadržimo samo na moralnosti kojom se zapadno kršćanstvo navodno razlikuje od nemoralnog poganstva, moramo se zapitati jesu li crkveni dostojanstvenici, okupljeni na koncilu u Konstanzu 1415. godine, postupili moralno uhitivši i spalivši Jana Husa premda mu je bila zajamčena sigurnost kad su ga pozvali da im iznese svoja teološka stajališta? Kakvim se moralnim načelima rukovodio katolički francuski kralj kad je naredio pokolj Hugenota u Parizu 1572. godine, koji su se ondje okupili da bi proslavili kraljevsko vjenčanje? Isto se pitanje opravdano postavlja i u vezi s postupcima poljskoga kralja Žigmunda III. koji je 1611. godine svrgnutog ruskog cara Vasilija Šujskog ulicama Varšave provezao u kavezu. Pritom treba znati da je kraljev glavni savjetnik i osobni prijatelj bio istaknuti isusovački svećenik Piotr Skarga, dakle, predstavnik katoličke prosvjetiteljske elite.

A kad govorimo o tom Križanićevom progonstvu, koliko god da je strašno bilo, ipak treba reći da se ono ne može usporediti s progonstvom desetaka milijuna sovjetskih građana koje je Staljinov režim u 20. stoljeću primoravao da u sustavu Gulaga budu neplaćena robovska radna snaga. Križanić je ostao u carskoj službi, određena mu je natprosječno visoka plaća, osiguran pristojan smještaj i omogućeno mu je da se kreće u krugovima mjesne elite te da se susreće s ruskim i stranim uglednicima koji su se na putovanjima po sibirskim bespućima zadržavali u Toboljsku. Dok je Staljinovim logorašima bilo zabranjeno imati knjige, olovke i papir, Križanić je od poznatih moskovskih trgovaca naručivao ruske i strane knjige koje je htio pročitati i velike količine papira potrebnog za pisanje svojih djela.

Ako su opisi interesa i postupaka cara Alekseja Mihajloviča te modni trendovi među pripadnicima ruske političke elite točni, onda ne stoji ocjena Jevgenja Paščenka o navodnoj općoj poganskoj averziji ruskih vlastodršca prema svemu stranom, osobito prema svemu što je zapadno. Oni stranci koji caru nisu pokušavali davati savjete o onome za što ih nije pitao nisu doživjeli tako nesretnu sudbinu kao Križanić. Sam Križanić je smatrao da je utjecaj stranaca na dvoru i u Rusiji općenito prevelik i da bi ksenomaniji trebalo stati na kraj. Nasuprot široko rasprostranjenoj praksi oslanjanja na usluge stranih stručnjaka i davanja najrazličitijih koncesija i monopola strancima, Križanić kao da je pokušao raspiriti ksenofobiju. Kao da nije bio svjestan činjenice da je on kao stranac pretjeranim naglašavanjem osobne identifikacije s Rusima i kod vlasti i kod običnih ljudi samo pobuđivao sumnju u namjere kojima se rukovodio. Kad se razotkrilo da je on zapravo katolički svećenik koji se netočno predstavljao kao pravoslavni Srbin, te sumnja se produbila. Govorio je protiv tuđinskih utjecaja, a zagovarao je korijenite promjene ruskog društva skrojene po zapadnim uzorima. Povrh svega, težio je pridobivanju pravoslavaca za stvar unije s Rimom. Zbog toga ruska povjesničarka Tatjana Černikova pretpostavlja da je najvjerojatniji razlog za odluku o odstranjenju Križanića s carskoga dvora upravo sumnja „u čistoću pravoslavlja Jurja Serebjanina i njegovo odbijanje da primi drugo krštenje“. (Černikova 2018:24) Ni caru koji je koketirao sa Zapadom nije bila prihvatljiva namjera njegovog nesuđenog savjetnika da presudno utječe na definiranje ciljeva ruske vanjske politike i da Rusku pravoslavnu crkvu podredi Rimu.

• Politika

Svoje glavno djelo Politika Križanić je napisao tijekom prvih godina progonstva od 1663. do 1666. godine. Nedvojbeno, to je smatrao ostvarivanjem svoje zadaće o prosvjećivanju Rusije upoznavanjem s tradicijama zapadne misli, od antičke filozofije do kršćanskih koncepcija o državi, poglavito Augusitnove. Osim načelnih filozofskih i teoloških razmatranja o dobroj državi, odnosno o dobrom vladaru, u knjizi nalazimo savjete koji se tiču ekonomije, porezne politike, trgovine, vojnih i sigurnosnih pitanja te zakonodavstva, obrazovanja i kulture. Premda je imao doista velika očekivanja od Rusije, Križanić je uvidio da je u Rusiji ipak daleko više toga što bi trebalo promijeniti, nego onoga što bi trebalo ostaviti takvim kakvo jest. “On je uočio da je procijep između mogućeg i stvarnog razvoja bio veći u Rusiji nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Po njegovom mišljenju, Rusija je imala neizmjerne potencijale za veličinu – samo ako bi njezini ljudski i fizički resursi bili iskorišteni mudro, odmjereno.” (Letiche, Dmytryshyn 1985:xix) Izvorno zamišljena kao priručnik caru za dobro i uspješno vladanje u duhu kršćanskih normi, knjiga je zapravo kritika ruske bezbožne tiranije, zaostale poljoprivrede, nerazvijenog zanatstva, monopolima okovane trgovine i, kako je on naziva, ksenomanije.

Glavni uzrok neobrađenosti zemlje i slabe naseljenosti Rusije je loša, tiranska vlast, kaže Križanić. Primjerice, kad Hrvoje – koji očito izriče Kiržanićeva stajališta – svom ruskom sugovorniku Borisu objašnjava što je dobro vladanje, sasvim je jasno da on način vladanja kakav se provodi u Rusiji ne smatra dobrim. Vladar je dobar „ako učini da svaki stalež bude sa svojom sudbinom zadovoljan, to jest da nijedan razborit čovjek ne poželi promjene“. (273) Zemlja u kojoj su neprestano izbijale pobune, u kojoj su seljaci masovno bježali s imanja svojih gospodara i koju su pustošili carevi utjerivači poreza ili surovi razbojnici očito nije odgovarala takvoj predodžbi o dobrom vladanju. Kao da je zaboravio svoje obraćanje Kozacima kojim ih je nagovarao da se priklone ruskome caru a ne Poljskoj, Križanić u Politici upravo tiranijom moskovskoga monarha objašnjava njihovu pobunu jer „Kozaci koji, iako su s nama istog jezika i vjere, ipak vole biti pod Poljacima, nego pod ovim gospodstvom zbog ovdašnjega krutog vladanja“. (292) Govoreći o općeprihvaćenoj predodžbi o Rusima kao dvoličnima, nečasnima i prevrtljivima, on upozorava da tome što ruski ljudi „ne rade u sadašnje vrijeme ništa radi časti, već zbog straha, da ne budu kažnjeni, razlog je u tom okrutnom vladanju koje im čini i sam život, a kamo li ne poštenje mrskim.“ (291)

S obzirom na to da je naglasio da je svaki domaći razbojnik ili ocoubojica podesniji za vladara od bilo kojeg, ma kako dobrog, stranca, Križanić je ostavio otvorenom mogućnost da na vlast dođe pravi domaći tiranin. On tiraniju – slijedeći Platona i Aristotela – smatra najgorim oblikom vladavine. Tiranin na prijestolju bespoštedno pljačka vlastiti narod, on je gulikoža. No, premda je taj oblik vlasti najgori, njega je najlakše ispraviti „jer za popravak nije potrebno drugo nego volja jednoga čovjeka“. (274) Ali ako je neki vladar pravi tiranin, on je „narodni razbojnik koji se ne boji ni suda ni muke. On je krvnik bez suda i bez zakona. On je čovjek koji je odbacio čovječnost. On je u vidljivo tijelo obučeni vrag.“ (274) Ako je netko doista takav, kako je na njega moguće utjecati? Zašto bi takav vrag u ljudskom liku slušao bilo čije savjete ili uslišao bilo čije molbe? Ako kralj „nije podložan nikakvoj ljudskoj zapovijedi i nitko ga ne može ni osuditi ni kazniti“ (275), nije li kraljevsko prijestolje neodoljivo privlačno ponajprije tiranima koji na taj način izmiču ruci ljudske pravde i, čineći zločine, otvoreno ismijavaju tlapnje o božjoj kazni?

Nedostatke koje treba ispraviti Križanić ne vidi samo u sustavu carske vlasti u Rusiji. Promijeniti treba običaje, mentalitet, način odijevanja, načine ophođenja i higijenske navike. Potrebno je njegovati ruski jezik i učiniti ga prikladnim za pisanje filozofskih i teoloških spisa, te za lijepu književnost. Djela antičkih grčkih i rimskih autora treba učiniti dostupnima ruskoj publici. Sveto pismo kao i djela kršćanskih mislilaca isto tako trebaju biti prevedeni na ruski jezik. No, iznad svega je važno da se Rusi oslobode pogrešnih bizantskih vjerskih učenja i prihvate ispravnost dogmi Katoličke crkve. Bez tih zamašnih promjena na političkom, društvenom, ekonomskom, obrazovnom i religijskom planu Rusija ne bi bila dorasla ostvarenju misije koju joj je namijenio.

Polazište s kojega kritizira rusku stvarnost i prijedlozi za promjene i unapređenja, koje Križanić nudi, nedvojbeno jesu zapadnjački, ali nisu na razini tada aktualne europske političke filozofije. Razumljivo je da njemu, zagovorniku kršćanske vizije politike kao ostvarivanja božanskih ciljeva ljudskim sredstvima, Machiavellijevo nepriznavanje kršćanskih normi kao kriterija za uspješno vršenje vlasti nije bilo prihvatljivo. Vjerojatno mu nisu bila poznata zbivanja u Engleskoj njegova vremena, gdje se rasplamsao građanski rat između kralja i parlamenta i gdje su – na podlozi protestantskog fundamentalizma, inzistiranju na slobodi vjeroispovijesti u obliku tolerancije prema različitim (premda ne svim) protestantskim denominacijama i promicanju slobode poduzetništva – udareni temelji buduće američke robovlasničke i rasističke WASP demokracije. A da ih je poznavao, sasvim sigurno bi ih proglasio djelima samoga vraga. Dakako, ne zbog rasizma, nego zbog demokracije, kapitalizma i protestantizma. Križanić je, naime, bio zagovornik organicističke koncepcije društva i kao takav – poput Platona – neprijatelj onoga društvenog uređenja koje Karl Popper naziva otvorenim društvom. To se nabolje vidi u poglavlju O raznim staležima ljudi.

Ondje Križanić kaže da, s gledišta raznih ljudskih dužnosti, postoje tri staleža: svećenstvo, plemstvo i pučani. „Dužnosti su svećenstva: moliti se bogu i brinuti o spasenju duše. Dužnosti su plemstva: objašnjavati kraljevu volju ostalim staležima i upravljati. Dužnosti su pučana: obavljati teške poslove i služiti.“ (263) Pripadnost staležu je određena rođenjem. Kao pojedini organi u tijelu, tako staleži i njihovi pripadnici obavljaju funkcije unaprijed zadane interesom cjeline kraljevstva kojemu je u božje ime na vrhu kralj kao neupitni autoritet. Kao što se na pojedinim bolesnim tijelima pojavljuju kužni udovi, kako to kaže Križanić, takvi se kužni udovi pojavljuju i u kraljevstvu. Prvo mjesto na tom popisu nepoželjnih i štetnih su, naravno, heretici i vračari. Ali odmah do njih su „tuđinci što žive u zajednicama: Cigani, Armenci, Škoti, Židovi“. (264) Time je Križanić pokazao da je duboko ukotvljen u tradiciju kršćanske pravovjerne nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, a ta sastavnica kršćanske tradicije u sprezi s novovjekovnom totalitarnom vlašću dovela je u 20. stoljeću do holokausta. U ime neupitnog pravovjerja Križanić je opravdavao i poticao praksu progona neželjenih manjina te umnogome anticipirao način političkog govora modernih antiliberalnih totalitarnih režima kad je napisao ove riječi:

„Kužni ljudi su, prvi, koji zlo čine općini, kao što su heretici, vračevi, tuđinci, lopovi, razbojnici, drugi, koji ne čine dobro općini, kao što su besposleni zabavljači ili goliši. Besposleni plemenitaši kao u Nijemaca te lihvari, prekupci i oni trgovci koji jedino na utržak gledaju. Tko god ne služi narodnomu općinskomu dobru težaštvom, ručnim radom, u ratu i uredu, taj se mora smatrati besposlenim i jedino sebi korisnim. Zato se besposlenima moraju oduzeti povlastice trgovanja, koje valja dati jedino ljudima korisnim općinstvu, kako bi mogli stjecati dobitak i njime vladati. A kad trgovci budu mogli trgovati, neka razumiju da trguju po najčistijoj kraljevoj milosti i samilosti, pa sve što steknu, stječu za kralja i općinstvo.“ (265)

Ako bi se sve te preporuke provele u djelo, po čemu bi život u tom društvu bio bolji nego što je bio u Rusiji Kiržanićeva vremena? Čini se da je on iskreno mislio da bi se loš autokrat u Kremlju u trenu preobratio u dobrog samo ako bi se za njegovu dušu prestali brinuti pravoslavni svećenici i ako bi se toga posla prihvatili teološki obrazovani katolici.

Sasvim u duhu Križanićeve antimodernističke katoličke koncepcije je i shvaćanje da u štetne oblike vladanja, među kojima je tiranija najgora, treba ubrojiti i ginekarhiju, „žensko vladanje, gdje žene imaju u kraljevstvu pravo nasljeđivanja očeva“. (273) Baš kao njemu za inat, u kasnijoj ruskoj povijesti zabilježeno je vladanje pet carica. Još za njegova života prijestolje je, na sedam godina, zaposjela Sofija Aleksejevna (vladala od 1682. do 1689.), sestra rano preminulog cara Fjodora Aleksejeviča. Nju je s prijestolja maknuo i u manastiru zatočio Petar I. Aleksejevič Veliki čim je navršio sedamnaest godina. No njegova druga žena Katarina I. Aleksejevna, premda je vladala samo 1725. do 1727., na prijestolju je dočekala prirodnu smrt. Ana Joaninovna vladala je punih deset godina, od 1730. do 1740. i umrla kao carica. Elizabeta Petrovna, kćerka Petra Velikog, vladala je dvadeset godina, od 1741. do 1761. I na koncu Katarina II. Aleksejevna Velika, koja uopće nije bila Ruskinja, vladala je od 1762. do 1796., trideset i dvije godine.

• Epilozi

Križanić je spoznao da je tiranija bitno obilježje moskovskog sustava vlasti. Pretpostavljam da je posustao u pogledu namjere da taj sustav preobrati u dobru katoličku autokraciju. Kao što Platon nije uspio na pravi put pravednog vladanja usmjeriti sirakuškog tiranina Dionizija, tako Križanić nije uspio ruskog cara navesti da umjesto lošeg bude dobri autokrat. Zbog toga se, odmah nakon što je oslobođen iz Toboljska poslije smrti Alekseja Mihajloviča 1676. godine, obratio novom caru Fjodoru Aleksejeviču (vladao od 1676. do 1682.) s molbom da mu dopusti napustiti Rusiju. Unatoč tome što je dobio stari posao na dvoru, ustrajavao je na odlasku vjerojatno svjestan potpune bezizglednosti svojih zamisli o panslavenskom carstvu i koncepciji ujedinjenja Ruske pravoslavne crkve s Rimom. Njegovoj molbi udovoljeno je iduće godine kad je napustio Moskvu i Rusiju. Šest godina kasnije, 1683. godine, poginuo je kao pripadnik vojske poljskog kralja Jana Sobjeskog u bitci za Beč koji su opsjedali Turci. Križanić je tako izravno sudjelovao u borbi protiv mrskih neprijatelja kršćanstva, ali ne u vojsci ruskoga sveslavenskog cara, kako je vjerovao da će se dogoditi, nego u vojsci poljskoga slavenskoga kralja za što je bio uvjeren da se nikada ne može dogoditi. Poginuo je braneći austrijskog cara Leopolda I., Nijemca koji je, sa stajališta Križanićevog panslavizma, bio tuđinski vladar za Hrvate. K tome, upravo je Leopold zatro hrvatske velikaške obitelji Zrinske i Frankopane iz čijih redova bi – da im se posrećilo – vjerojatno ponikao hrvatski narodni vladar po Križanićevu ukusu. Naravno, ako to ne bi bio baš onaj od njih koji je prihvatio protestantizam.

Iz današnje perspektive lako je suditi o njegovim pogrešnim procjenama i zabludama. On, dakako, nije mogao predvidjeti što će se s Rusijom i Slavenima događati u budućnosti. Ali dotadašnja povijest Rusije bila mu je poznata. Naravno, priču o nastanku prve ruske države, koju su osnovali Varjazi, Križanić ne smatra vjerodostojnom jer se ne uklapa u njegove predodžbe o neprihvatljivosti neslavenskih vladara za slavenske narode. Ali razdoblje Ivana Groznog i krize koja je uslijedila nakon njegove smrti Križaniću je dobro poznato. Nije sasvim jasno zašto su mu bili neprihvatljivi pokušaji Ivana Groznog i Borisa Godunova da svoje kćeri udaju za pripadnike europskih kraljevskih kuća. Da su ti pokušaji bili uspješni, pripomogli bi stabiliziranju odnosa s europskim državama, pridonijeli bi tome da Rusija stekne status ravnopravne, međunarodno priznate sile i možda bi postupno smanjivali nepovjerenje između pravoslavaca i katolika, čemu je Križanić težio. Čini se da je ipak prevladala njegova opća nesnošljivost prema strancima, osobito Nijemcima, u ime etnički čistog slavenskog carstva.

Prema Križaniću, za tiraniju Ivana Groznog uslijedila je božja kazna. (Ivan Grozni i sin Ivan, slika Ilije Jefimovića Rjepina – Creative Commons)

Prema Križanićevom razumijevanju, za tiraniju koju su provodili Ivan Grozni i Boris Godunov uslijedila je božja kazna. Borisu Godunovu je „Bog poslao takmaca, ali ne kralja niti plemića niti kojega znamenitog čovjeka, već jednog redovnika, uskoka i svrzimantiju. Ovaj svrzimantija je s malobrojnom vojskom, sa šest tisuća hajduka (ne svojom silom već po volji Božjoj)  zbacio cara Borisa s prijestolja i primorao ga da umre od tuge, te mu je i rod zatro, a svrzimantija je zatim (radi svoje budalaste gordosti i radi izdaje koju je učinio Bogu kad se odrekao redovničkog zavjeta) i sam doživio tragičan konac.“ (Križanić 1997:284) Sve se, dakle, dogodilo po božjoj volji. Nema mjesta za utvrđivanje odgovornosti poljskoga kralja Žigmunda, poljskih plemića i isusovaca koji su smišljeno plasirali izmišljotine o caru Dimitriju nastojeći ostvariti svoje interese i ciljeve. Zanimljivo je da se i danas u dijelu zapadne literature umanjuje uloga isusovaca u kreiranju onodobne velike laži o caru Dimitriju, dok su u tom pogledu ruski katolički izvori znatno detaljniji. Tako u knjizi The Cambridge Encyclopedia of Jesuits nalazimo samo kratak osvrt na ulogu isusovaca u tom povijesnom skandalu:

“Iduća misija isusovaca u Rusiji uključila je nazočnost mladog Rusa, koji je tvrdio da je Dimitrij, sin Ivana IV. Danas je jasno da taj mladi čovjek nije bio onaj kojim se predstavljao i poznat je kao Lažni Dimitrij. U Moskvu je stigao u lipnju 1605. s poljskim izaslanstvom koje je uključivalo dvojicu isusovaca. Bio je okrunjen za cara i služio je dok nije ubijen u svibnju 1606.” (Worcester 2017:702)

Dakle, implicira se da isusovci nisu znali da ruski monah Grigorij, pravim imenom Jurij Boganovič Otrepjev, nije carević Dimitrij. Nešto drukčije se o tome govori u ruskom izdanju Katoličke enciklopedije:

„U ožujku 1604. isusovački svećenik K. Savicki upoznao se s Lažnim Dimitrijem I. i bio je upućen u njegove političke planove. Od 1605. godine Savicki je bio postavljen za duhovnika Marine Mnišek, a u siječnju 1606. uputili su ga u Moskvu kamo je stigao 12.05.1606. s bratom Lovrom iz Opočnog u svojstvu dvorskog propovjednika i savjetnika Marine Mnišek. Samog Lažnog Dimitrija u Moskvu su pratili isusovački svećenici Nikola Cirovski i Andrej Lavicki. Nakon pogibije Lažnog Dimitrija, Savicki je proveo više od dvije godine u Moskvi, prigradskim naseljima i Tveri kao duhovnik poljskih ratnih zarobljenika.“ ( Katolicheskaya 2:63)

Iako brižljivo projektirana i minuciozno izvedena, ta velika isusovačka predstava nije donijela ono zbog čega je odigrana: preobraćenje ruske pravoslavne države na katolicizam. Rezultat je bio pojačani animozitet ruskih vlasti prema katolicizmu i osobito prema isusovcima kao glavnim katoličkim spletkarima. No sudbina se poigrala i s njima. Premda ih je smatrao svojom desnom rukom, papa Klement XIV. je 1773. godine ukinuo isusovački red primoran na to pritiscima vladara velikih katoličkih sila Portugala, Španjolske i Francuske, čijim apsolutističkim ambicijama su isusovci bili ozbiljna antisekularistička prepreka. Otad pa do 1815. godine uživali su zaštitu u pravoslavnoj Rusiji gdje su obavljali ponajprije svoju obrazovnu djelatnost. Nakon što je papa Pio VII. 1814. godine obnovio isusovački red, oni su 1815. godine prognani iz Rusije.

Što se tiče Križanićevih zamisli o ujedinjenju Slavena te istočnih i zapadnih kršćana, možemo reći da u Rusiji njegova doba nisu nailazile na razumijevanje i podršku među pripadnicima ruske elite. Jedan istraživač sudbine panslavenskih ideja ustvrdio je da “karijera tog izuzetnog čovjeka otkriva kako je Rusija njegova doba bila nezainteresirana za bilo kakvu panslavističku ideju” (Petrovich 1985:6). Ocjenjujući stajališta tadašnjih ruskih državnika i intelektualaca, Petrovich konstatira da “nema dokaza da ih je ta koncepcija motivirala sve do osamnaestog i osobito devetnaestog stoljeća da poduzmu bilo kakvo usklađeno djelovanje s drugim Slavenima u ime njihovog etničkog srodstva.”( 5)

Nakon Bečkog kongresa 1814-1815. godine, gdje su se predstavnici velikih europskih sila dogovarali o načinima uklanjanja posljedica Francuske revolucije, panslavizam kao politički pokret za oslobađanje potlačenih slavenskih naroda bio je u Rusiji zabranjen. Car Nikolaj I. (vladao od 1825. do 1855.) smatrao je to poticanjem pobune protiv zakonitih vladara. Ne bismo mogli reći da nije bio u pravu. Kako je, primjerice, mogao protumačiti memorandum koji mu je 1838. godine uputio jedan od lidera ilirskog pokreta Ljudevit Gaj. Potpuno zanemarivši dogovore velikih sila u okviru Bečkog kongresa, Gaj poziva cara Nikolaja da financira organizaciju slavenskog ustanka u austrijskim i turskim zemljama. U tom memorandumu, uz poziv caru da odgovori željama svih slavenskih naroda za oslobođenje od tuđinske vlasti i za ujedinjenje pod njegovim žezlom, napisano je i ovo:

„Iako je najveći dio kršćanskoga stanovništva u spomenutim tursko-ilirskim zemljama u tajnosti već opremljen oružjem i iako bismo se prema provjerenim podacima mogli domoći tamošnjih zaliha municije i tvornica, ipak bi bilo neophodno potrebno – ako ne na početku, a ono u nastavku poduhvata – da nam Rusija za provedbu okupacije osigura priljev određene količine oružja, prije svega topova s municijom i određenih potrepština…“ (Gaj u Fališevac 2015:449-450)

Uskoro se car uvjerio da te ideje doista mogu biti subverzivne ne samo za druge, kako je on tada mislio, prijateljske imperije, nego i za njegovo carstvo. U Kijevu je 1846. godine osnovano Društvo Ćirila i Metoda. Članovi Društva predlagali su stvaranje velike federacije slavenskih država sa sjedištem u Kijevu koji bi imao status posebne federalne jedinice. Dogovoreno je da ruski jezik bude zajednički cijeloj federaciji, ali da svaki narod zadrži i svoj jezik kao službeni. Već to je za ruskog apsolutističkog monarha moglo biti problematično, ali potpuno neprihvatljivo bilo mu je to što bi ta federacija „trebala imati oblik republike. Svaka autonomna jedinica trebala je izabrati svog predsjednika i skupštinu. A svi zajedno trebali bi birati predsjednika i skupštinu cijele federacije svake četiri godine.“(24) Jasno je da je prevratničko republikansko Društvo Ćirila i Metoda po kratkom postupku zabranjeno. Ono je, očito, bilo pod utjecajem ideja američkog federalizma i republikanizma. Da je nekim čudom Križanić uskrsnuo u Kijevu 1846. godine i da se pojavio na sjednici Društva, vjerojatno ne bi mogao shvatiti zašto članovi odbacuju njegove savjete o dobrom katoličkom autokratu i opredjeljuju se za opasna ustavnopravna rješenja koja omogućuju nastajanje anarhije i raspuštenosti, „gdje sav puk luduje te svatko, pa i najgori hoće biti vladarom“. (Križanić 1997:273)

Nakon poraza u Krimskom ratu (1853-1856), u kojem su Engleska i Francuska stale na stranu Otomanskog carstva protiv Rusije, a pridružile su im se Austrija i Pruska, promijenilo se i stajalište ruskih elita o panslavizmu. “Jedan od glavnih argumenata ruskog panslavizma poslije Krimskoga rata bio je da diplomatski izolirana Rusija može privući neruske Slavene kao saveznike protiv neprijateljskog Zapada.” (Petrovich 1985:246) Činjenica da je krajem šezdesetih godina 19. stoljeća u sastavu austrijske vojske bilo više slavenskih nego neslavenskih vojnika poticala je ruske političare na razmišljanje o mogućim koristima koje bi iz toga mogle proizaći za cara i Rusiju. Nije stoga nikakvo čudo što se upravo tada, 1869. godine, u Moskvi objavljuje Križanićeva Politika. Ruski panslavisti mogli su pokazati da Rusija ne provodi imperijalna osvajanja, nego odgovara na pozive potlačenih slavenskih naroda.

Dok su u Rusiji vlastodršci i ideolozi panslavizma razmišljali o tome u kojoj bi se mjeri mogli osloniti na Slavene u drugim imperijima za ostvarivanje svojeg državnog interesa, panslavistički rusofili pod tuđinskom vlašću su snivali svoje snove o emancipaciji Slavena i stjecanju ravnopravnosti s drugim narodima koji su imali svoja carstva. U pismu velikom ruskom slavistu Pogodinu, koji je u tajnim memorandumima ruskome caru predlagao uspostavu panslavenske unije pod ruskom hegemonijom, češki povjesničar Palacki ushićeno govori o svijetloj budućnosti Slavena: „A kada napokon odolimo varvarstvu, koje nam grozi ne samo od iztoka nego i od zapada: tada će u svjetskoj povjesti nastati era slovenska, očekivana i navieštana od plemenitijih izmedju suplemenika naših, kadno čovječanstvo pod zaštitom pravde i mira vršilo bude svoje bolje zvanje.“ (Rački 1877:201-202) Ni Rački u Pogodinu ne prepoznaje zagovornika interesa ruskog imperijalizma, nego emancipacije i priznanja ravnopravnosti svih Slavena: „Zasluge Pogodinove priznate su u Rusiji u Slovenstvu i u nepristranom inostranstvu t.j. u inostranstvu, koje se privikava na misao, da treba i Slovenstvu, kano mladjemu članu čovječanstva, ustupiti primjereno mjesto medju narodi kulturnimi.“ (226)

Stjepan Radić, rad N. Haritonova, 1926. Zagreb (Creative Commons)

Među mnogim Hrvatima koji su velike nade polagali na Rusiju bio je i Stjepan Radić. Rusiju je posjetio 1888., 1896., 1909. i 1924. godine. Oslanjajući se, između ostalog, i na prva dva putovanja u Rusiju on je definirao svoje shvaćanje Rusije u sklopu, kako ga je on nazvao, slavenskog područja moralne europske kulture. Ostala tri su anglosasko područje europske materijalne kulture, germansko područje europske intelektualne kulture i romansko područje europske umjetničke kulture. Njegov program slavenske samosvijesti i jedinstva razlikovao se od Križanićevog. Radić je, naime, izglede za slavenske narode sagledavao ne u kontekstu katoličko-pravoslavne unije, nego u kontekstu sekularizma potaknutog Francuskom revolucijom. Da bi se integrirali u Europu, Hrvati, kao „evropljani od starine“, trebaju pokupiti „sve stečevine romanskoga genija, englezke samosviesti i germanskoga mara i da ih dovedemo u posvemašnji sklad sa svim osebinama svoga slavenskoga uma i srca.“ (Radić 1905:vi) Načela hrvatskog nacionalnog preporoda Radić vidi u slavenskoj kulturnoj svijesti i europskoj demokraciji. Katkad se ta slavenska, osobito ruska kulturna svijest znatno razlikuje od zapadnog mišljenja. Na Zapadu se zbivaju revolucije u ime materijalnog napretka, a u Rusiji se mnogi društveni pokreti bave moralnim savršenstvom. Začudo, neovisno o svom načelno sekularističkom i republikanskom stajalištu, Radić Rusiju vidi kao neku mističnu svetinju. Politički sukobi u europskim zemljama nerijetko su obilježeni isključivošću i nesnošljivošću dok, tvrdi Radić, „u Rusiji se vladajuća pravoslavna crkva izmiruje i s pravoslavnim razkolom i s ostalim kršćanskim i nekršćanskim vjerama, te u času, kad se gotovo po svoj Evropi u ime slobodne misli vodi framasonska inkvizicija proti vjerskomu uvjerenju, ili u ime vladajuće vjere čini nasilje vjerskoj i ličnoj slobodi, dotle se Rusija ozbiljno sprema, da iskreno i trajno zajamči slobodu svakomu vjerovanju i razvoj svakomu mišljenju. I takvu će Rusiju priznati i nazvati svetom i oni, koji protiv nje danas dižu drvlje i kamenje, ne poznavajući pravoga njezinoga genija i ne uvažujući istine, da se u svakom narodu može sve izmieniti i spasiti, dok u njem prevladava vjera, t. j . viši moralni princip života.“ (Radić 1905:240) Gotovo je nevjerojatno da je Radić mogao iznijeti tako dobrohotno pohvalnu ocjenu o Rusiji. Ako ništa drugo, na preispitivanje takvog stajališta mogla ga je navesti činjenica da je veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj bio ekskomuniciran iz Ruske pravoslavne zbog romana Uskrsnuće, objavljenog 1899. godine, u kojem je osporio božansko poslanje i carske vlasti i crkvenog režima.

Treću put pohrlio je u Rusiju u veljači 1909. godine pokušavajući priječiti rat između Rusije i Austro-Ugarske koji je smatrao vjerojatnim. Austro-Ugarska je 1908. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu. Mnogi su hrvatski političari, a i Radić je bio jedan od njih, smatrali da BiH treba pripojiti Hrvatskoj. Kako je i Srbija polagala pravo na tu zemlju, tražila je pomoć Rusije u obrani svojih interesa. Radić je smatrao potrebnim objasniti Rusima da bi taj rat bio besmislen. U tom trenutku Radić je vjerovao da je, pod određenim uvjetima, moguće zajamčiti budućnost Slavena u okviru habsburškog carstva: „Eto dakle hrvatskoj politici jasnoga puta: najtjesniju politički svezu sa Slovencima, Česima i Poljacima, a onda svi zajedno s Rusijom u takvo prijateljstvo, koje će našu carevinu učiniti još jačom i uglednijom, a Rusiji pomoći da bude ona, a nipošto Njemačka na prvom mjestu u Evropi i u svijetu.“ (Radić u Badalić 1945:427) Izvješćujući o svojoj diplomatskoj misiji u hrvatskom tisku Radić je ustvrdio da je ruske sugovornike uspio nagovoriti da zaključe slijedeće: „Ako Rusija vodi samo rusku državnu politiku, onda radi Bosne ne smije ratovati; hoće li voditi politiku slavensku, onda radi Bosne ne treba ratovati, jer su Hrvati isto tako Slaveni kao i Srbi.“ (439) Rusija bi se, dakle, trebala složiti s tim da Bosna, u okviru Austro-Ugarske, pripadne Hrvatskoj. Rusija i Srbija su krajem ožujka 1909. službeno priznale aneksiju. Rusija je, dakle, vodila svoju državnu politiku kojoj u tom trenutku nije odgovaralo da povede rat protiv Austro-Ugarske. Ali time je samo odgođen veliki rat koji je započeo 1914. godine.

Četvrti put Radić je bio u Rusiji, odnosno u Sovjetskom Savezu 1924. godine. Kao predsjednik Hrvatske republikanske seljačke stranke posjetio je Moskvu radi pristupanja stranke u članstvo Seljačke internacionale. Sovjetska mu je vlast osigurala visoki protokolarni tretman i veliki publicitet. „U Moskvi je Radić bio veoma srdačno primljen. Gosti su smješteni u palaču Haritonenku, u kojoj su inače odsjedali samo ugledni strani diplomati“ (Kolar-Dimitrijević 1972:10) Vijesti o tome da je on osvjedočeni pristalica Lenjinovog antikapitalističkog programa koji je uključivao nacionalizaciju industrije i, kako je Radić mislio, podjelu zemlje seljacima, stigle su u Moskvu prije njega. Na svakom koraku nailazio je na oduševljenje kao mogući lider seljačke revolucije na Balkanu. Pregovori o uvjetima učlanjenja zaključeni su oduševljenim pokličem domaćina: „Dobro došli za zajedničku borbu protiv kapitalizma!“ (Očak 1992:118) U zapisniku sastanka Predsjedništva Seljačke internacionale od 1. srpnja 1924. godinestoji: »Prvo, pošto se izjava predsjednika HRSS-a druga Stjepana Mirkovića Radića u osnovnim točkama podudara sa ustanovama prve međunarodne seljačke konferencije kao i sa zadaćom Međunarodnog seljačkog saveza u pitanju borbe za zemlju, za oslobođenje nacionalnih manjina, za radničko-seljački revolucionarni blok itd., to predsjedništvo Međunarodnog seljačkog saveza odlučuje primiti HRSS u svoj sastav. I drugo: Pošto Međunarodni seljački savez nije državna nego seljačka organizacija i stranka, to se daje pravo Jugoslaviji ne kao državi, nego kao narodima tamo naseljenima, da pošalju svoje predstavnike u Međunarodni seljački savez. Ima se pozvati predstavnik HRSS-a u Međunarodni seljački savez radi neposrednog sudjelovanja u radu. O broju predstavnika HRSS-a odlučit će plenum Međunarodnog seljačkog saveza.« (Kolar-Dimitrijević 1972:14)

Radić je – kao lider relevantne, ali nekomunističke i pacifističke stranke – uživao daleko više pozornosti predstavnika sovjetske vlasti nego njegov sunarodnjak, poznati književnik i deklarirani komunist Miroslav Krleža koji se u Rusiju otputio 1925. godine.

Zanimljivo je i to da je policija Kraljevine SHS ispitivala Radića zbog suradnje sa Sovjetskim Savezom s kojim ta država nije imala diplomatske odnose. Optuživali su ga za komunizam. Radić je, prema zapisima njegovog sina Vladimira, svoje postupke obrazlagao pozivanjem na vodeću ulogu Rusije u slavenskom svijetu: „Postoji činjenica da sam ja putovao u Moskvu, postoji činjenica da sam ja bio naročit gost sovjetske vlade. Istina je i to, da sam ja dao načelnu izjavu o pristupanju HRSS u Seljačku interancionalu, ostajući u cijelosti kod programa i taktike HRSS. Ali je istina i to da sam ja uvijek bio i da sam ostao Slaven i da sam u Rusiju išao osim onoga, što sam to potanko razložio i za to, jer ta Sovjetska Unija zauzima šestinu zemaljske kruglje, jer je ona i pod Sovjetskom vladom Rusija, a prema tomu i jedina prava slavenska velevlast svjetskog značenja, a ja sam još godine 1904. osnivajući seljačku stranku kao osnovnu političku ideju postavio i ovu istinu: slavenstvo u svietu vriedi najviše zbog Rusije i s Rusijom. Ovome svom uvjerenju ostao sam i ostajem vjeran.“ (Očak 1992:121) Radić je i dalje, unatoč tamošnjoj sovjetskoj vlasti, Rusiju vidio kao lidera slavenskoga svijeta. Deklarativno slavenska država Kraljevina SHS je daleko veću važnost pridavala ideološkim razlikama negoli etnokulturnim srodnostima.

Znamo da je jugoslavenskom ujedinjenu prethodio Prvi svjetski rat u kojem je, primjerice, glavni zapovjednik austrougarske vojske, koja je ratovala protiv Rusije i Srbije, bio Srbin; znamo da su pripadnici svih slavenskih naroda ratovali jedni protiv drugih. Josip Horvat opisao je kako su se osjećali hrvatski vojnici u austrougarskoj vojsci koji su ratovali protiv Rusa. „Ruski je navalni val toliko blizu da dalekozor razlučuje lica vojnika. Zaznojena se ljeskaju kao da su nalakirana crveno. Takva su bila lica drvenih vojnika djetinjskih igračaka. Prst dršće oklijevajući na otponcu puške. Stokratna misao svrdla mozak kao još nikad prije. Htjela bi na neki otajni način razjasniti onima što dolaze, da ne želimo na njih pucati, ne ćemo da ih ubijamo, ta moraju osjetiti, znati, da su oni za nas željkovani spasitelji, da hoćemo k njima! Prijenos misli ne djeluje.“ (Horvat 1983:70)

A kad su hrvatske vojnike kao ratne zarobljenike razvrstavali po nacionalnoj pripadnosti, ispostavilo se da Rusi uopće nisu bili upoznati s tim tko sve spada u slavensku braću. „Ruski upravnici znaju za Poljake, najveći dio Poljske dio je ruskoga carstva, znaju za Čehe, ali ostale slavenske nijanse, pogotovo jugoslavenske, vrlo su nejasne iz perspektive pravovjernoga Rusa. Slovaci, Slovenci, Hrvati, neodređeni su za njih pojmovi. Priučili su se već na pojam ´Jugoslavjane´, to je nekako isto kao i Serbi, ti su pravoslavni, dakle naši. Ali kako da su i Hrvati ´Jugoslavjane´, a nisu pravoslavni? Time je i pojam Jugoslavena postao opet nejasan.“ (77) Kad su u zarobljeništvu formirane postrojbe jugoslavenskih dobrovoljaca za ratovanje na Balkanu, pokazalo se da srpski oficiri još nepostojeću Jugoslaviju smatraju budućom Velikom Srbijom. Kod mnogih iskrenih Jugoslavena već su se tad pojavile sumnje u vezi s tim kakva će to država biti stvorena poslije rata.

I Drugi svjetski rat bio je pozornica na kojoj su se slavenski narodi neštedimice klali. Sovjetski Savez je u poslijeratnom razdoblju, pravom sile pobjednice, okupirao istočnoeuropske slavenske zemlje pozivajući se i na panslavizam. Kao opravdanje podjarmljenja neslavenskih zemalja poslužila je ideologije komunističkog internacionalizma. U okviru komunističke jugoslavenske federacije južnoslavenski narodi su doživjeli najveći kulturni, demografski i ekonomski procvat u povijesti ponajprije stoga što se Titova vlast pravovremeno oslobodila bratskog ruskog i sovjetskog zagrljaja. To ipak nije bio dostatan motiv za nadvladavanje razlika, sukoba i nepravdi koje su ti narodi jedni drugima nanijeli u recentnijoj prošlosti. I kao da iz povijesti nisu ništa naučili, ratovali su jedni protiv drugih.

Neke svoje postupke Putin bi mogao opravdati pozivajući se na Križanića, dakako, ako uopće zna za njega. Križanićeva zamisao o ujedinjenju Slavena pod ruskim monarhom, kao i Križanićevi govori Ukrajincima 1659. godine, mogli bi se iskoristiti kao dio ideološkog repertoara kojim se obrazlaže agresija na Ukrajinu. Izrazita nesnošljivost pripadnika Putinovog režima prema ukrajinskom predsjedniku Zelenskom mogla bi, nažalost, biti argumentirana i Križanićevim odbacivanjem demokracije kao načina dolaska na vlast, ali i njegovim inzistiranjem na tome da vladarom u slavenskoj državi može biti samo etnički Slaven, što predsjednik Zelenski nije.

Moderni svijet nudi mnoštvo mogućih identiteta koji se ne utemeljuju na etničkoj pripadnosti kao primarnom i presudnom kriteriju opredjeljivanja i samorazumijevanja. Stoga Križanićeve koncepcije načina ujedinjenja Slavena – koje su već tada, neovisno o pojedinim vizionarskim elementima, bile uvelike zastarjele – danas nisu relevantne. Očekivanja političkih predstavnika podjarmljenih slavenskih naroda u 19. stoljeću da Rusija pomogne u njihovoj emancipaciji i priznavanju statusa ravnopravnih nacija mogu se smatrati odjecima Križanićevih zamisli o ujedinjenju Slavena. Ali kad su povijesne okolnosti omogućile izravan angažman Rusije s drugim slavenskim narodima, iskustva su bila uglavnom razočaravajuća. I slavenske i neslavenske europske zemlje obraćaju se danas Americi na im u okviru svog imperija osigura zaštitu od ruske autokracije. Tako uspostavljeni imperij na poziv svakako je prihvatljiviji od ruskih pokušaja da svoj imperij obnove silom.

Tekst je izmijenjen 12.7.2023. s ispravnom godinom Križanićeve smrti.

• Citirana literatura

Badalić, Josip (ur.)(1945), Hrvatska svjedočanstva o Rusiji, Zagreb: Suvremena naklada

Černikova, Tatjana Vasiljevna (2018), Vliyanie idey Jurya Krizhanicha ne politicheskie nastroeniya moskovskoy eliti,

Dunning, Chester S.L. (2004), A Short History of Russia´s First Civil War, Pennsylvania State University

Fališevac, Dunja (ur)(2015), Građa za povijest književnosti hrvatske 38, Zagreb:HAZU

Golub, Ivan (1987), Križanić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost

Horvat, Josip (1983), Zapisci iz nepovrata Zagreb: Rad Jugoslavenske akademija znanosti i umjetnosti 400

Horvat, Josip (2006), Pobuna omladine 1911-1914, Zagreb: SKD Prosvjeta, Gordogan

Jagić, Vatroslav (1917), Život i rad Jurja Križanića: o tristogodišnjici njegova rođenja, Zagreb: JAZU, httsp://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=185930

Katolicheskaya entsiklopediya (2005), Moskva: Izdatelystvo frantsiskantsev

Kolar-Dimitrijević, Mira (1972), Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup Hrvatske republikanske seljačke stranke u Seljački internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972, 7-30

Križanić, Jurij (1997), Politika, Zagreb: Golden marketing, Narodne novine

Letiche, John M.; Dymytryshyn, Basil (1985), Russian Statecraft. The Politika of Iurii Krizhanich, New York: Basil Blackwell

Magoczi, Paul Robert (2010), A History of Ukraine, University of Toronto Press

Očak, Ivan (1992), Stjepan Radić i Rusija, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, vol. 25, 103-122

Ozerski, V.V. (2004), Pravitelyi Rossii ot Ryurika do Putina, Rostov na Donu: Feniks

Paščenko, Jevgenij (2015), Juraj Križanić i Ukrajina, Zagreb: Matica hrvatska

Peričić, Denis (2022), San o Križaniću, Zagreb: Hena com

Perrie, Maureen (2001), The Cult of Ivan the Terrible in Stalin´s Russia, New York: Palgrave

Potaturov, V.A.; Tugusova, G.B.; Gurina, M.G. (2002), Istoriya Rossii, Moskva: Akademicheskiy Proyekt

Rački, Franjo (1877), Mihail Petrović Pogodin, Zagreb: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 38

Radić, Stjepan (1905), Savremena Evropa ili karakteristika evropskih država i naroda, Zagreb: Dionička tiskara

Saharov, A.N. (ed)(2005), Istoriya Rossii, Moskva: AST, Astrely, Ermak

Shubin, Daniel H. (2009), Tsars and Imposters. Russia´s Time of Troubles, New York: Algora Publishing

Subtelny, Orest (2009), Ukraine. A History, University of Toronto Press

Vernadsky, George (1969), History of Russia 5/1,2, Yale University Press

Worcester, Thomas (ed)(2017), The Cambridge Encyclopedia of Jesuits, Cambridge University Press

Županov, Ines G. (ed)(2019), The Oxford Handbook of the Jesuits, Oxford University Press