Altruizam nakon prirodnih katastrofa. Kratko traje i ne prevladava postojeće podjele, više se pomaže ‘svojima’

Dogradonačelnica Gline već se pobojala da bi većina građana za mjesec dana mogla zaboraviti na gradove pogođene potresom, podsjeća Goran Mihelčić u članku u kojem objašnjava psihologiju altruizma u prirodnim katastrofama. Realno je očekivati pojačano iseljavanje.

Potresi u središnjoj Hrvatskoj potaknuli su altruistično ponašanje velikog broja građana. Brojni volonteri krenuli su obilaziti pogođena naselja kako bi podijelili hranu, raščistili ruševine ili pružili psihološku pomoć. Izljev pomaganja neki su komentirali kao reakciju na društvo u kojem su institucije trajno zakazale. Međutim, altruistično ponašanje proizlazi iz univerzalnih karakteristika ljudskog uma.

• Pomogni onome tko nije zaslužio

Za razumijevanje altruističnog ponašanja bitan je naizgled bezazlen koncept. Uvjerenje u pravedni svijet je tendencija da se događaji interpretiraju kao rezultat neke više pravde, odnosno da se ljudima događa ono što zaslužuju. To je logična postavka jer vozač koji je svjesno vozio pod velikim utjecajem alkohola jest odgovoran za svoju prometnu nesreću. Vjerovanje u pravedni svijet je kognitivna pristranost (bias) koja precjenjuje stvarnu ulogu osobe u svojoj sudbini te funkcionira kao pozitivna iluzija koja smanjuje utjecaj vanjskih faktora.

Primjeri takvog rezoniranja u svakodnevnom životu su brojni. Siromašni su siromašni zato što su lijeni i beskorisni; bogati su bogati zato što su sposobni i marljivi; bolest je Božja kazna za nemoralno ponašanje; žrtve silovanja su izazivale druge svojim ponašanjem; netko je opljačkan jer svi znaju da krade. U šesnaestom stoljeću protestantski su teolozi čak tumačili „neshvatljiv“ osvajački uspjeh krivovjernih Turaka kao Božju kaznu za moralnu degeneraciju institucija kršćanstva.

U šesnaestom stoljeću protestantski su teolozi čak tumačili „neshvatljiv“ osvajački uspjeh krivovjernih Turaka kao Božju kaznu za moralnu degeneraciju institucija kršćanstva. Crkva sv. Nikole i Vida nakon potresa. Photo: Goran Jakus/HaloPix/PIXSEL

Ovaj način razmišljanja ima važnu zaštitnu funkciju. Ljudima daje izgovor za izbjegavanje promišljanja o vlastitoj ranjivosti i nepredvidivosti svijeta umanjivanjem uloge slučajnosti i poricanjem postojanja okolnosti izvan njihove kontrole. Ako se budu dobro ponašali, neće i sami postati žrtve. Problematično je što to nužno vodi do poricanja postojanja iznimki od tog pravila. Primjer je objašnjavanje nedavnog napada u Maksimiru time da se žrtva provokativno ponašala i izazvala napadače da je zapale. Žrtve su žrtve jer su to zaslužile, bilo prekratkom suknjom, nezaključanim stanom ili nošenjem krive majice. Krivljenje žrtve ljudima omogućava da ih kategoriziraju kao osobe koje su dobile što su tražile, odnosno kao devijantne članove društva koji nisu poštivali pravila.

Vjerovanje u pravedni svijet ljudima omogućuje da ne budu stalno zabrinuti mogućim nevoljama, ogorčeni na svoje okruženje zbog nepravednosti ili osjećaju potrebu za pomoć svakoj osobi u nevolji. Istraživanja su potvrdila da štiti samopouzdanje osoba, omogućava optimističan pogled na svijet, smanjuje anksioznost i potiskuje strah od vlastite smrtnosti. S druge strane, pokazalo se da vjerovanje u pravedni svijet smanjuje empatiju prema osobama za koje se smatra da su većinom odgovorne za svoje probleme – žrtve obiteljskog nasilja ili seksualnih napada, ovisnike, beskućnike. Do toga dolazi jer ovaj psiholoških mehanizam distancira ljude od žrtava dijeleći ih na nas i njih, odnosno nevine i krive za svoje nevolje. Vjerovanje u pravedni svijet služi i kao racionalizacija za nepošteno ponašanje jer ljudima pruža izliku da zapravo ispravljaju neku nepravdu svojim nepoštenjem. Uvjerenje u pravedni svijet povezano je i sa antisocijalnim tendencijama, grubim stavovima prema drugima i manjim redovitim građanskim i društvenim angažmanom (jer svijet većinom funkcionira po načelima pravde, pa je osobni angažman potreban samo kada treba ispraviti nepravdu). Nije iznenađujuće da je vjerovanje u pravedni svijet, povezano sa religioznosti i sklonosti tradicionalnosti.

„Nevinost“ žrtve je bitan čimbenik spremnosti za pomaganje. Jedno istraživanje pokazalo je da su sudionici bili spremniji više pomoći žrtvama gladi ako je ona potjecala od suše nego kada je razlog za nju bio oružani sukob. U slučaju prirodnih katastrofa, gotovo je uvriježeno mišljenje da žrtve nisu ničim zaslužile ili izazvale svoju nevolju. Zato je reakcija sugrađana Hrvatske bila brza i snažna. Koliko je pravednost bitna kod altruističnog ponašanja govore i povremene aluzije na ljude koji „ne zaslužuju“ pomoć. Najnedavniji primjer je izjava jednog djelatnika iz Ravnateljstva Civilne zaštite koje je upozorio da topli obrok trenutno dobivaju i „oni koji to ne zaslužuju, oni koji su došli izvana.“

U slučaju prirodnih katastrofa, uvriježeno je mišljenje da žrtve nisu ničim zaslužile ili izazvale svoju nevolju Photo: Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Prirodne katastrofe nisu izuzete iz uvjerenja u pravedni svijet kod svih ljudi. Kao što postoje varijanta uvjerenja u pravedni svijet da je Bog pravedan i sve kažnjava, tako postoji i uvjerenje da je priroda pravedna i kažnjava one koje se ogriješe o nju. Istraživanje iz 2013. pokazalo je da je uvjerenje u pravednu prirodu bilo povezano sa smanjenom spremnosti za pomoć ekoloških aktivista žrtvama potresa u Japanu 2011. (i krize s nuklearnom elektranom Fukushima) i uragana Sandy u SAD. Točnije rečeno, pokazalo se da su spremniji uložiti u obnovu prirode nego pomoći ljudskim žrtvama.

• Pomaži sebi i svojima

Među mnoštvom vijesti o slanju pomoći znakovito je da su brojni ljudi upoznati sa situacijom uputili apele javnosti da se treba pomoći svakom bez obzira na etničku pripadnost. Vrlo brzo su se pojavile glasine da Romi kradu humanitarnu pomoć ili da među žrtvama ima bivših pobunjenih Srba, pa su neki i htjeli „ciljati“ pomoć da ide onima koji je ‘stvarno i zaslužuju’. Ljudi su skloni pomoći onima koji svoju nevolju nisu zaslužili, no istovremeno su spremniji pomoći „svojima.“ Ova tendencija nije problem nekakvog balkanskog mentaliteta već je još jedna osobina ljudskog uma koji je evoluirao u pleistocenskom okruženju gdje je preživljavanje bilo teško, a uvjeti u okolini visoko nepredvidljivi i raznoliki. U takvoj situaciji važna je bila suradnja, no i povećani favoritizam prema srodnicima o kojima izravno ovisi preživljavanje potomaka.[i]

Upravo je ta spremnost da se preferira pomoć svojima, a ne tuđima problematična za predviđanje ishoda. Istraživanja su pokazala da su ljudi iz područja zahvaćenih katastrofama izvještavali o većim prosocijalnim namjerama budućeg ponašanja te bili skloniji zastupati egalitarna ponašanja (pri čemu je učinak bio privremen), no istovremeno su bili mnogo negativnije nastrojeni prema ljudima koji nisu dio zajednice, osobito imigrantima. Dolazi do dehumanizacije „tuđih“ pri čemu se vjeruje da članovi tuđinske grupe manje pate, manje su razboriti i općenito su manje „ljudski“ ovisno o prevladavajućim stereotipovima. Primjerice jedno istraživanje je pokazalo da su Talijani dehumanizirali žrtve nakon potresa u Japanu tako što su ih smatrali bezdušnim automatonima, a žrtve potresa na Haitiju su smatrali primitivnima i bližim životinjama.

Podjele u zajednici imaju značajan učinak u ponašanjima ljudi nakon katastrofa. Čak utječe i to za koji se klub navija.  Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

Donekle paradoksalno zvuče nalazi da su ljudi u zahvaćenim područjima pokazivali veće povjerenje prema drugima, no bili su skloniji značajno manje poštenom ponašanju. Ovo se može objasniti time da je socijalna norma pomoći svojima što će potvrditi ponašanje zajednice, ali istovremeno je imperativ žrtvama osigurati što više resursa za sebe i svoje bližnje zbog natjecanja za ograničene resurse.

Neugodna je istina da postojeće podjele u zajednici imaju značajan učinak u ponašanjima ljudi nakon katastrofa. Čak i podjele poput nogometnog kluba za koji se navija utječu na prosocijalno ponašanje. Istraživanja upućuju da to nije rezultat polarizacije društva već univerzalna tendencija. U istraživanju provedenom na jednom od otoka Vanuatu nakon ciklona Pam 2015. gdje postoje kršćansko i selo lokalne vjere (Kastom) pokazalo se da su svi sudionici u igri diktatora bili skloniji zadržati više resursa za sebe te potom za ljude iz svoje vjerske zajednice. Također je potvrđeno da su oni koji su pretrpjeli više štete u nepogodi bili skloniji zadržati više za sebe.

• Društveno povjerenje

Spomenuti psihološki mehanizmi ne znače da su sociološki faktori nevažni. Stanje društva ima ulogu u oporavku nakon katastrofa. Društvene znanosti govore o konceptu socijalnog kapitala koji se definira na više načina, no pojednostavljeno se može reći da ga čine mreže u zajednici, međusobno povjerenje i norme koje omogućavaju poduzimanje i koordinaciju aktivnosti.[ii] Socijalni kapital se pokazao osobito privlačnim političkoj djelatnosti i medijima jer pruža formulaciju koja ujedinjuje resurse u zajednici, međuljudsko povjerenje i zajedničke vrijednosti. Francis Fukuyama ga je u svojoj knjizi Povjerenje promovirao devedesetih godina kao jednu od glavnih odrednica u razlikama gospodarskog razvoja.

Dio istraživanja je potvrdio da kvaliteta socijalnog kapitala predviđa međukulturalne razlike u ekonomskom razvoju, rastu i učinkovitosti društvenih institucija. Prirodne katastrofe osobito su bitna prilika za testiranje i osnaživanje socijalnog kapitala. Ljudi su skloniji uzvraćati usluge koje su im pružene u vrijeme krize nego u normalnoj situaciji, jer imaju veći učinak na njihov život.

Zajednice sa većim „zalihama“ socijalnog kapitala učinkovitije su u oporavku nakon prirodnih katastrofa, a on možda igra veću ulogu od same ekonomske pomoći ili štete. To je potvrdilo istraživanje oporavka krajeva pogođenih potresima 1995. u Kobeu (Japan) i 2001. u Gujaratu (Indija). Daniel Aldrich je o ovoj temi napisao 2012. knjigu u kojoj je analizirao posljedice potresa u Tokiju 1923. i Kobeu 1995., indijskog tsunamija 2004. i uragana Katrina 2005. Postoje slični nalazi za oporavak nakon potresa 1934. u Katmanduu (Nepal).

Istraživanja ukazuju na dva tipa socijalnog kapitala i dva različita učinka na oporavak. Povezujući (bonding) kapital zasnovan je na bliskim društvenim vezama poput obitelji, rođaka, susjeda i prijatelja, te je bitan za kratkoročni oporavak. On uključuje dijeljenje hrane, pružanje utjehe, zajedničko raščišćavanje ruševina, no ograničen je drastično smanjenim resursima pogođene zajednice i ovisi primarno o dostupnosti članova za osobnu aktivnost. Premošćujući (bridging) kapital odnosi se na povezivanje ljudi različitih društvenih grupa i zajednica (poput urbanog i ruralnog stanovništva) i bitan je za dugoročni oporavak kroz uspostavljanje širih veza i postavljanja temelja za razvoj, ne samo puko preživljavanje. U mobilizaciji građana za djelovanje u pogođenim krajevima vidljivo je postojanje premošćujućeg kapitala, ali zasad ne u mjeri koje nadilazi tek puku sanaciju štete.

Premošćujući kapital ne mora doći samo pukom državnom intervencijom. Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Primjer kvalitetnog premošćujućeg kapitala u reakciji na druge katastrofe bilo bi doniranje zamjenske opreme za obradu zemlje, ulaganje u obnovu gospodarskih objekata (za što pogođena naselja nemaju sredstava) i obnovu infrastrukture. Premošćujući kapital ne mora doći samo pukom državnom intervencijom već i angažmanom drugih institucija. Primjerice, nakon potresa kod Fukushime u Japanu 2011. dotadašnja suparnička ribarska poduzeća iz drugih gradova donirala su sredstva za izradu novih mreža i brodova svojim konkurentima na tržištu. Premošćujući kapital je bitan jer je povezan s uspostavljanjem širih veza na razini čitavog društva bez diskriminacije, dok je povezujući kapital povezan uz spomenute ishode koji naglašavaju postojeće podjele unutar zajednice jer se prioritet daje „svojima“.

• Kratkoročnost

Pomagačko ponašanje nakon prirodnih katastrofa ovisi i mnogo drugih čimbenika. Jedno istraživanje pokazalo je da na njega utječe socijalni sloj prilikom odrastanja pri čemu ljudi koji su odrasli u boljim uvjetima izražavaju veće altruistične namjere u opasnim situacijama i nakon katastrofa. Ovo se može objasniti koliko većim resursima dostupnim za donacije, toliko i kompenzacijskim učinkom za prividne razlike u statusu te benevolentnim zaštitničkom diskriminacijom. Istraživanje provedeno na donatorima krvi u Australiji pokazalo je da donacije krvi rastu najviše u prijašnjih nedonatora i neredovitih donatora pri čemu je rast veći u žena čija rodna uloga naglašava suosjećanje i zabrinutost za druge. Jedno istraživanje provedeno na šestogodišnjacima i devetogodišnjacima pokazalo je da su nakon prirodne katastrofe mlađa djeca postala sebičnija, a starija djeca altruističnija.

Potresom zahvaćeni dio središnje Hrvatske suočit će se s povećanim iseljavanjem, težim gospodarskim problemima i mogućim daljnjim podjelama u zajednici na etničkim crtama. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Zajedničko je svim ovim nalazima to što dolazi do privremene, a ne trajne promjene u altruizmu. Čovjek je evoluirao u situacijama gdje su opasnosti u prirodi bile česte i nepredvidive, a problemi koje treba riješiti očiti – pronaći novo sklonište, izraditi nove alate, preseliti se iz zahvaćenog područja. Pojavom civilizacije narasla je kompleksnost društva, a time i dugoročni ishodi. Razmjerno je lako uočiti i detektirati potrebe ljudi koji su ostali bez krova nad glavom pa im pružiti šatore, grijalice i hranu. No, individualni altruizam slabo je opremljen da se suoči s dugotrajnim problemima za koje nije jasno identificirati izravne materijalne intervencije. Zahvaćeni dio središnje Hrvatske suočit će se s povećanim iseljavanjem, težim gospodarskim problemima i mogućim daljnjim podjelama u zajednici na etničkim crtama.

Dogradonačelnica jednog od pogođenih gradova, Gline, već je upozorila da se boji da će većina građana zaboraviti na Petrinju i druge gradove za mjeseca dana. Rezultati istraživanja na žalost pokazuju da je to točno izljevi altruizma opadaju s vremenom jer većina ljudi koja se uključila u altruistično ponašanje zadovolji svoju potrebu za pomaganjem i smatra da je odradila svoj dio.

[i] U ovom kontekstu se u srodnike ubrajaju i bliski prijatelji ili važni članovi zajednice, primjerice kao što su nekoj maloj lovačko-sakupljačkoj zajednici mogli biti i članovi koji nisu izravni rođaci drugih pripadnika, ali svojom suradnjom pomažu u preživljavanju drugima.

[ii] Koncept socijalnog kapitala pojavio se još u 19. stoljeću. Francuski sociolog Pierre Bordieu je opisao tri vrste kapitala: ekonomski, kulturni i socijalni pri čemu je socijalni kapital vezivao uz moć elita. Za široku prihvaćenost ovog termina van društvenih znanosti najzaslužniji je Robert Putnam. Istražujući razlike u građanskom angažmanu proslavio se svojom tezom da su društveni problemi u SAD vezani uz stalno opadanje socijalnog kapitala od kraja Drugog svjetskog rata do danas.

Iako postoje ozbiljne rasprave o opravdanosti termina socijalni kapital i točnosti njegove definicije, upravo u području istraživanja posljedica prirodnih katastrofa najsustavnije definiran.