Američki intelektualci: Je li Trump (bio) fašist? Ili ne odskače od tradicije američke politike? Ili se radi o onom trećem?

Tvrtko Vrdoljak prikazuje tri pozicije u diskusiji u američkim akademskim krugovima o pitanju je li Donald Trump fašist, sintetizira što je debata otkrila i izvodi svoj zaključak

• Autor je doktorski kandidat iz političke teorije na Sveučilištu Johns Hopkins. Diplomirao je ekonomiku, političke znanosti i filozofiju na St. Francis College u New Yorku, a magistrirao političku teoriju na Sveučilištu u Torontu

Prije nego što je ušla u popularne medije (New York Times, CNN, Washington Post, Guardian US, Vox, itd.) i rasplamsala se, debata o identifikaciji Trumpa kao fašista začeta je u akademskim člancima, u kojima su se intelektualci oštro sukobljavali oko prikladnosti notorne ‘F’ riječi da se opišu Trumpova politika i autokratsko ponašanje.

Što je njegov mandat dalje odmicao, Trump je svojim postupcima sve uspješnije uvjeravao sve veći broj svojih kritičara da analogiziranje sa fašizmom u njegovom slučaju možda ipak ima smisla. Od nacionalizma, militarizma, dehumanizirajućeg rasizma, šovinizma, retoričke demagogije, napada na nezavisne medije, glorifikacije i spremnosti korištenja nasilja u političke svrhe, kultiviranja kulta vođe i fetišizacije patrijahalnog maskuliniteta, do prizivanja iz prošlosti i romantiziranja „zlatnog doba“, spektakularizma i rigidne hijerarhije unutar stranke koja izopćuje bilo koga tko se suprotstavi smjeru u kojem stranka ide, Trumpova administracija je u prošle četiri godine vrlo marljivo radila na ispunjavanju uvjeta.

Lijevo Peter Gordon (Harvard) i filozof Jason Stanley sa Sveučilišta Yale s naslovnicom svoje knjige Kako funkcionira fašizam (Alternet)

U obranu povijesne analogije s fašizmom među prvima su stali povjesničar Peter Gordon i filozof Jason Stanley. Dok se Stanley u svojoj knjizi više bavi samom filozofijom fašizma kao ideologije, koju onda nedvojbeno pronalazi u Trumpovoj Americi, Gordon direktno polemizira s kritičarima te analogije, koju brani na dvije razine: metodološkoj i političkoj. Protiv kritika da je analogiziranje ove vrste vrlo opasno i da uvijek prvenstveno moramo držati do povijesne specifičnosti raznih ideologija i društvenih pokreta, Gordon citira razne primjere iz filozofije i znanosti u kojima je upravo analogija kao metoda dovela do novih otkrića i uvida. Štoviše, Gordon smatra da je duboko razvijen kapacitet analoškog zaključivanja jedna od glavnih kognitivnih sposobnosti pomoću kojih se naša vrsta razvila do ove razine kompleksnosti.

Gordon anksioznost oko analogiziranja socijalnih pojava pripisuje raznim filozofijama kasnog 20. stoljeća koje su bile naročito utjecajne u disciplinama poput antropologije i povijesti, a koje su proizašle iz legitimne brige oko imperijalističkog i eurocentričnog pristupa drugačijosti u kulturama i povjesnim epohama čiju različitost nismo dovoljno uzimali u obzir. Primjer je knjiga Bronislawa Malinowskog iz 1926., koja je inaugurirala pravnu antropologiju – Kriminal i običaji u primitivnom društvu (Crime and Custom in Savage Society) – a koju su antropolozi kasnije osudili zbog kolonijalnog epistemološkog privilegiranja europskih socijalnih normi i oblika društvenog uređenja, u kojem je sve ne-europsko primitivno i zaostalo.

Teza nesumjerljivosti socijalnih pojava proizašla je dakle iz duge povijesti univerzalističkog pristupa u društvenim znanostima koji se pokazao opresivnim, no Gordon smatra da je ipak pretjerana – mogli bismo je nazvati drugom krajnosti iste dihotomije (ili potpuni univerzalizam ili potpuna partikularnost). Izvan same metodološke važnosti analogije, Gordon ističe i visoku političku važnost prepoznavanja nebrojenih fašističkih karakteristika Trumpove vladavine, ako želimo prevenirati njenu kulminaciju i potpuno napuštanje demokracije kakvu poznajemo, koliko god očito nesavršena bila.

Kritika analogiziranja i romatiziranja predtrumpovske Amerike, Corey Robin i Samuel Moyn

S druge pak strane ove debate nalaze su povjesničari poput Samuela Moyna i politički teoretičari poput Coreya Robina, koji kritiziraju analogiziranje Trumpove vladavine s fašizmom, prvenstveno jer smatraju da abnormaliziranje Trumpa na taj način prikriva kontinuitet suštinski američkih politika prema imigrantima, ženama, ne-bijelim građanima, siromašnima, okolišu, i raznim marginalnim skupinama. Moyn i Robin osuđuju romantiziranje predtrumpovske Amerike u pozivima na „povratak u normalnost“, budući da takve kritike Trumpa potpuno zanemaruju strukturalne uvjete upravo te „normalne Amerike“ koji su proizveli 45. američkog predsjednika.

Umjesto šokiranja vizualnim i retoričkim razlikama u odnosu na prijašnje administracije, oni ukazuju na duboki politički kontinuitet. Prikazivanje Trumpa imanentnom fašističkom prijetnjom opstanku američke demokracije nam, iz ove perspektive, odvlači pozornost od duge povijesti te iste „demokracije“ koja nikad nije isključivala te iste politike nad kojima se sada odjednom zgražamo.

Kritičari „Trump je fašist“ teze ukazuju na nebrojene propuštene prilike koje imalo ozbiljan fašist vrijedan imena sigurno ne bi propustio iskoristiti

Pravo je pitanje, Moyn i Robin inzistiraju, što je točno novo u Trumpovoj Americi: masovna uhićenja i deportacije imigranata, sveprisutni rasizam, rastuća nejednakost, mizoginija i nacionalizam sigurno nisu. Štoviše, Trumpova administracija se pokazala nevjerojatno nespretnom, traljavom i neučinkovitom s obzirom na koncentraciju poluga moći kojima je raspolagala u protekle četri godine. Kritičari „Trump je fašist“ teze ukazuju na nebrojene propuštene prilike koje imalo ozbiljan fašist vrijedan imena sigurno ne bi propustio iskoristiti. Naposljetku, neki od kritičara se pitaju je li neukusno uspoređivati Trumpovo naizgled klaunovsko ponašanje i politiku s onom koja je dovela do smrti 85 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu. Riječima Samuela Moyna: usporedba je uvijek rizično analitičko oruđe, može nas i zaslijepiti, ne samo prosvijetliti.

Sarah Churchwell s naslovnicom njezine knjige o Sjedinjenim Državama

Treću struju involviranu u ovu debatu čine povjesničari poput Sarah Churchwell i filozofa Alberta Toscana. Zajedno s prvom grupom, oni smatraju da je Trumpova Amerika fašistička. Zajedno s drugom grupom, oni u Trumpu ne vide nikakvu abnormalnost u američkoj politici i ne prizivaju povratak na predtrumpovsku „normalnost“. Churchwell i Toscano kritiziraju zajedničku pretpostavku obje prethodne strane ove debate, koja drži da je fašizam autohton europski proizvod iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, i da se bilo kakva upotreba te riječi mora razumjeti kao „analogija“ sa tom navodno orginalnom i autentičnom verzijom. Toscano, politički filozof, prvenstveno se fokusira na dugačku povijest radikalne afroameričke misli čiji su predstavnici (poput George Padmora i W. E. B. Du Boisa) već u 1930-ima pisali o utjecaju europskog naseljeničko-kolonijalističkog fašizma na stvaranje onog na njihovom vlastitom kontinentu.

Alberto Toscano (Wikipedia) – povijest američkog fašizma je duga

Churchwell i Toscano iznose dugačku povijest američkog fašizma, koja prethodi i čak utječe na kasniju i bolje znanu europsku iteraciju. Poznato je, na primjer, da su Nürnberški zakoni iz 1935, koji su institucionalizirali progon Židova, Roma i drugih „ne-arijevskih“ grupa u nacističkoj Njemačkoj, konstruirani po uzoru na američke rasne zakone koji su kodificirali rasizam na sličan način puno ranije. Churchwell objašnjava duboki međusobni utjecaj i etabliranje veza izmedju nacističkog vodstva i istaknutih američkih rasista poput Hueya Longa, guvernera Louisiane. Imajući to na umu Churchwell zaključuje da američki fašizam nije ništa novo, samo se do 2016. nije probio do Bijele kuće. Obitava li ondje u srcu i umu predsjednika, ili samo u njegovim djelima, njoj nije bitno.

• Prema zaključku

Što, naposljetku, zaključiti: je li Donald Trump (bio) fašist u Bijeloj kući? Mada možemo jako puno naučiti iz ove debate, kao i s većinom kontroverznih pitanja problem nije nužno u odgovoru, već u pretpostavkama koje pitanje podrazumijeva – koje naravno ne moramo prihvatiti. Naizgled direktno i jednostavno, ovo pitanje na vrlo reduktivan način pristupa problemu. Trump, kao i većina ljudi, a naročito političkih ličnosti, nije dosljedan. U njegovom ponašanju, uz ostale možemo pronaći elemente nacionalizma, desnog-populizma, ali i fašizma.

Nadalje, ne samo da povijesne ličnosti kao Trump nisu dosljedne, već ni povijesne kategorije kao fašizam u koje ih pokušavamo nagurati. Ne postoje „čiste“ kategorije ‘socijalist’, ‘fašist’, ‘libertarijanac’, ‘liberal’, itd. Svaka od tih kategorija obilježena je raznim internim tenzijama, kontekstualnim kompleksnostima, pa čak i značajnim kontradikcijama. Niti možemo, niti bismo trebali, pokušati nagurati fluidnu kompleksnost ovog svijeta u pet do deset slova različitih fiksiranih kategorija. William James, američki pragmatist, takve je pokušaje akademskih filozofa zvao „pakosnim intelektualizmom“ (vicious intellectualism). Kada npr. inzistiramo da je Trump (bio) fašist, ne smijemo zapriječiti mogućnost da je (bio) i jedan prosječni desni populist; proponent velike države, ali i male; nacionalist, ali i ljubitelj Rusije; neoliberal, ali i vanjsko-trgovinski protekcionist.

Prosvjednici u Portlandu i New Yorku i policija koja ih mlati često bolje od akademika razumiju je li Trump bio fašist

Naime, kada primjenjujemo koncepte, naročito one polarizirajuće kao „fašist“, činimo neke komponente kompleksnih fenomena vidljivima, a druge nevidljivima. Neke ističemo, dok neke zamagljujemo. Pravo je pitanje dakle što ističemo i što stavljamo u fokus kada Trumpa nazivamo fašistom u Bijeloj kući (njegove brojne fašističke nagone i aspiracije), i s druge strane što oko Trump-fenomena potiskujemo kada to činimo (npr. da je demokratski izabran i vlada unutar okvira Američkog ustava, i da njegov uspjeh uvelike proizlazi iz njegovog adresiranja, s koliko god lošim rješenjima, realnih problema i novih rascijepa u SAD-u danas). Inzistirajući na binarnoj kategorizaciji Trump-fenomena kao fašista (ili ne), ne pridajemo dovoljno pažnje kompleksnosti i na taj način gubimo, opet (!), priliku da iz Trumpovog uspjeha i popularnosti naučimo bitne lekcije. Možda nas zato ne treba čuditi da je binarna debata o Trumpu kao fašistu (Da, je/Ne, nije) potekla iz akademskih i pundit krugova.

Ono što prosvjednici u Portlandu i New Yorku često bolje razumiju od akademika je upravo razlog zbog kojeg oni zovu Trumpa fašistom, kao i policiju koja ih mlati na barikadama. Ne da bi ustvrdili neku objektivnu povijesnu činjenicu ili napravili validnu analogiju sa prošlim drušvenim fenomenom, već da iskoriste tu strašnu i tužnu riječ, nabijenu sadržajem i krvlju, u svrhu mobilizacije danas. Pozivanje na povijest, Nietzsche nas uči, uvijek je radi odnosa moći u sadašnjosti. Zvati Trumpa fašistom, dakle, može biti od pedagoške ili mobilizacijske vrijednosti, ali u oba je slučaja svrha današnji život.