Amoralne zajednice i isključivanje umjerenih pojedinaca. Mehanizmi nastanka nasilja nad civilima u (pred)ratnim okolnostima.

Ogromna je uloga političkih lidera i na državnoj i na lokalnim razinama da ne monopoliziraju i ne nadziru političke identitete ljudi, piše Jasna Čapo u prikazu iznimno značajne knjige Mile Dragojević: Identiteti u ratu. Civilne žrtve u komparativnoj perspektivi. Zagreb: Srednja Europa. 2020.

• Jasna Čapo znanstvena je savjetnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku, 2006. izabrana je u naslovnu redovitu profesoricu na Zagrebačkom sveučilištu. Magistrirala je i doktorirala na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyu, dobila je post-doktorske stipendije francuske i austrijske vlade, te stipendiju njemačke zaklade Alexander von Humboldt.

Pred nama je iznimno važna studija američke politologinje hrvatskog podrijetla Mile Dragojević o okolnostima i uvjetima pod kojima dolazi do nasilja nad civilima tijekom rata. Na hrvatskom je objavljena samo godinu dana nakon američkoga izdanja u izvrsnom prijevodu Dalibora Zrne. Autorica teorijski povezuje politološke spoznaje o političkom nasilju s interdisciplinarnim studijama o genocidu dok analizira za politologe rijetko korištenu građu—intervjue s osobama iz ratom zahvaćenih područja. Autorica je odabrala proučiti nama bliski slučaj, nasilje nad civilima u Hrvatskoj, tijekom ratnih godina 1990.-1995. Knjiga međutim nije tek studija jednoga slučaja. Njezinoj relevantnosti u teorijskom smislu pridonosi komparativan materijal iz Ugande i Gvatemale, gdje je autorica također osobno istraživala. Oba ta aspekta, i činjenica da je fokus na Hrvatskoj kao i činjenica da se hrvatski slučaj razmatra u komparativnom kontekstu, čine ovu knjigu dvostruko zanimljivom, kako onima koje više zanima razumijevanje lokalnih procesa tako i onima koje će zanimati teorijski zaključci o mehanizmima nastanka nasilja nad civilima u ratnim okolnostima. Uz to, i to je povod ovome osvrtu, ova neostrašćeno i neideološki pisana knjiga nezaobilazno je štivo za suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj. I ne samo to, knjiga poziva na kritički komentar hrvatske političke scene u sadašnjosti, čemu posvećujem drugi dio osvrta.

Razmatrajući nastajanje civilnoga nasilja Dragojević se oslanja na noviju politološku literaturu o političkom nasilju. Ona uglavnom proučava nasilje nad civilima kao dio vojne strategije s ciljem ostvarivanja političkoga nadzora nad određenim područjem. Postojećoj teorijskoj literaturi Dragojević dodaje uvid da civilne žrtve u ratu nisu samo kolateralna šteta u ostvarivanju vojnostrateških ciljeva već su i žrtve političkih strategija. Autorica uvjerljivo pokazuje da su civili žrtve ciljanoga nasilja političkih stratega unutar lokalnih zajednica u specifičnim okolnostima u kojima etnički identitet biva povezan s određenim političkim ciljem i nametnut kao jedini mogući politički identitet. Istodobno argumentira i da nije moguće raditi generalizacije o tome kako sjećanja na povijesne valove nasilja oblikuju političko ponašanje u novim okolnostima.

Polazeći od teze o etnizaciji kao mobilizacijskom činu odozgo, od strane vodećih političkih aktera, kojom se etniciteti instrumentaliziraju u svrhu političkoga cilja ostvarivanja države kao etničke države, Dragojević želi razumjeti mehanizme na lokalnoj razini koji povezuju političku etničku mobilizaciju na razini države s  uprezanjem ljudi u lokalnim zajednicama u isti cilj, a s posljedicom da neki među njima potom počine nasilje nad pripadnicima svojih zajednica, bili oni istoga ili različitoga etničkoga identiteta. Uz pomoć 131 dubinskog intervjua s ljudima s obje strane ratnoga bojišta (intervjui su obavljeni tijekom 2013. i 2014.) i arhivske građe (npr. Documente, Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata),  autorica uvjerljivo objašnjava zašto je u nekim hrvatskim regijama došlo do nasilja nad članovima zajednice (Slavonija, središnja Hrvatska, sjeverna Dalmacija), a u drugima nije (Gorski kotar, sjeverozapadna Hrvatska). Differentia specifica tih regija je u nastajanju “amoralnih zajednica” ili u njihovom izostanku.

Dva su ključna mehanizma kojima se nasilje u lokalnoj zajednici omogućuje—isključivanjem iz zajednice osoba s umjerenim političkim stavovima, tj. osoba koje se suprotstavljaju procesu političke etnizacije na lokalnoj razini te podizanjem fizičkih/teritorijalnih granica između članova zajednice. Isključivanje umjerenjaka tj. osoba koje se odbijaju prikloniti dominantnim političkim identitetima i prihvatiti etnizaciju svakodnevice odvija se putem društvenoga izoliranja, nadzora i ciljanoga nasilja i prijetnji. Lokalno stanovništvo koje je prihvatilo političku etnizaciju tim taktikama postupno uklanja lokalni otpor dominantnom etnopolitičkom identitetu, a nasilje postaje dio svakodnevice. Zajednice koje onemogućavaju pojedincima da se slobodno izjasne ili postupaju u skladu s vlastitim stavovima, Dragojević naziva “amoralnim zajednicama”, što je ujedno i naslov originalnoga, engleskog izdanja knjige. Koncept amoralne zajednice jedinstveni je doprinos ove studije: amoralne zajednice su zajednice onkraj morala; to su zajednice u kojima su osobe lišene slobode da žive svoje političke odabire, a ako se ne žele podvrgnuti diktatu dominantne etnopolitičke opcije, bivaju izolirane ili udaljene, a ponekad i ubijene. Upravo zbog nametnutoga odabira između isključivih političkih opcija u takvim zajednicama nasilje nad običnim ljudima (civilima) i u izvanvojnom kontekstu postaje zamislivo i, štoviše, realizira se. Naime, u amoralnim zajednicama ono se opravdava kao oblik (preventivne) samoobrane. Nasilje biva počinjeno i nad pripadnicima vlastite etničke skupine i pripadnicima druge etničke skupine.

Uklanjanje mirotvoraca. Dimitar Obradović, Vrginmost i Josip Reihl-Kir, Osijek. (Foto: Portalnovosti)

Ovi teorijski zaključci rezultat su detaljne analize triju slučaja—Hrvatske, Ugande i Gvatemale. Osvrnut ću se samo na prvi, jer ga hrvatski čitatelji poznaju iz prve ruke i mogu pratiti autoričinu kompleksnu argumentaciju. Povezivanje političkoga cilja stvaranja hrvatske države s etničkim predznakom dominantni je politički diskurs krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Njegova je zrcalna slika etnizacija u Srbiji, koja zahvaća i Srbe u Hrvatskoj. Postupno se etnizacija s državne “spušta” na lokalnu razinu, gdje se njezini zagovaratelji nameću kao politički lideri i obračunavaju s neistomišljenicima, umjerenjacima koji ne mogu ili iz nekog razloga ne žele odabrati ni hrvatsku ni srpsku političku opciju ili pokušavaju pronaći kompromisna, nenasilna i neetnizirana rješenja za nastali društveni sukob. Obračun započinje izoliranjem tih ljudi i prijetnjama, zatim nasilje eskalira, pa se i ubijaju oni koje se drugačije nije moglo zaplašiti. Nasilje, u kojem neumjereni ili ekstremni članovi zajednice likvidiraju umjerenjake iz vlastitih redova, započinje, dakle, kao intraetničko. Paradigmatski primjeri su ubojstvo osječkog šefa policije Josipa Reihl-Kira u Osijeku u ljeto 1991. na hrvatskoj strani i predsjednika općine Vrginmost Dmitra Obradovića 1992. na srpskoj strani. Obojica su nastojala spriječiti da etnizacija postane dio svakodnevice i podijeli ljude u svim aspektima njihova svakodnevnoga života (na poslu, u školi, u obiteljima, u druženjima).

Pronositelji političke etnizacije na lokalnoj razini dižu konkretne fizičke pregrade, barikade. Svoju premijeru doživjele su u tzv. balvan revoluciji još u ljeto 1990. kad Srbi postavljaju prepreke na glavnim prometnim pravcima u Hrvatskoj. Barikade imaju funkciju ograditi zajednicu, i tako navodno zaštititi dominantnu etničku skupinu u zajednici od prijetnji suparničke skupine. No, njihov je glavni efekt onemogućavanje slobodnoga kretanja i kontrola onih koji ih pokušavaju prijeći, kao i nadzor onih unutra, posebno ako se ne slažu s radikalnim političkim ciljem, ovdje konkretno otcjepljenjem od Hrvatske. Jednom uspostavljene granice potom se proglašavaju Srpskom autonomnom oblasti (SAO; u rujnu 1990.), a u svibnju 1991. i Republikom Srpskom Krajinom (RSK) te tijekom pune četiri godine postaju i crta razdvajanja i ratna bojišnica između Republike Hrvatske i pobunjenih Srba. Unutar novopostavljenih granica vlastodršci se koriste zastrašivanjem i raznim oblicima nasilja protiv civila, prije svega Hrvata koji u njima žive percipirajući ih kao potencijalne neprijatelje. Na samoproglašenim srpskim teritorijima tada dolazi do masovnoga ciljanoga interetničkog nasilja. Njegove žrtve su, između ostalih, stanovnici mjesta Lovas i Ćelije u istočnoj Slavoniji, stanovnici Gline u središnjoj Hrvatskoj, ili pak stanovnici Škabrnje i Vukovara nakon njegova pada 18. studenoga 1991. Autorica će zaključiti: “… sada postoje opsežni dokazi da je nasilje nad civilima u određenim multietničkim zajednicama diljem Hrvatske predstavljalo političku strategiju, jer se dogodilo nakon što su oružane snage počinitelja već uspostavile vojnu kontrolu nad područjem, a ljudi su ciljano napadani na temelju svoje pretpostavljene etničke pripadnosti” (str. 142). K tome, napadane su i ubijane ne samo osobe na osnovi njihove pretpostavljene neprijateljske etničke pripadnosti (Hrvati), već i Srbi temeljem njihove potencijalne političke nelojalnosti režimu RSK-a. U ovoj se fazi sukoba, dakle, nasilje nad civilima realizira i kao intra– i kao interetničko. Ono služi zastrašivanju, uklanjanju moguće političke opozicije te općemu nadzoru zajednice i njezinoj daljnjoj etnizaciji.

Interetničko nasilje je imalo i druge strašne posljedice: poticanje međuetničke mržnje, viktimizaciju vlastite etničke skupine, rast želje za osvetom i minimiziranje vlastitih zločina nad civilima. To je pokrenulo nekontroliranu “spiralu nasilja” nad civilima i na hrvatskoj strani. Ona je kulminirala u zločinima nad civilima u Gospiću 1991. i nakon vojnog oslobođenja okupiranih teritorija u akciji Oluja 1995. U tom je kontekstu razumljivo da uoči te vojne akcije deseci tisuća stanovnika s teritorija RSK-a, u strahu od osvete i nasilja (i ohrabreni svojim vlastima) napuštaju svoje domove i odlaze prema Srbiji.

Autorica tvrdi da se politički režimi koji koriste ciljano nasilje nad civilima kao političku strategiju za podjelu ljudi koji žive u istoj zajednici urušavaju, “jer se postepeno samouništavaju gubitkom legitimiteta kada nastave vladati, ne dobivajući političku potporu uspješnim politikama, već neprestano tražeći i nastojeći eliminirati prijetnju političke oporbe iznutra” (str. 164). Ta rečenica vodi zaključnom poglavlju i zaokruživanju odgovora na dva isprepletena pitanja na koja je u knjizi tražila odgovore: Zašto i kako dolazi do zločina nad civilima u lokalnoj zajednici? Na hrvatskom i na dva druga slučaja, knjiga uvjerljivo pokazuje mehanizme koji dovode do nasilja te, što je važnije, vodi zaključku da ono nije neizbježno odnosno da se može spriječiti. Da ponovim: Kad se procesi političke etnizacije (povezivanje političkoga cilja s etničkim identitetom) na državnoj i lokalnoj razini poklapaju stvaraju se uvjeti pogodni za kolektivne zločine nad civilima tako što se lokalno pokreću dva mehanizma: isključivanje umjerenih i proizvodnja fizičkih granica. Tamo gdje ta dva mehanizma nisu bila na djelu, u Gorskom kotaru i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, nije bilo ni zločina protiv civila tj. osobe se nisu ciljano napadale na osnovi njihovih pretpostavljenih identiteta ili političkih odabira.

Ova i druge studije pokazuju da nekažnjavanje počinitelja civilnih zločina, na kojoj god strani bili počinjeni, smanjuje vjerojatnost pomirenja u zajednicama te i nadalje ljude drži zarobljene u viktimizacijskom diskursu, a na štetu empatičnosti prema svim civilnim žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost

Iz studije proizlazi da je zločine moguće spriječiti prihvaćanjem pluralizma političkih opcija i identiteta i zaštitom ljudskih prava. Pri tome je ogromna uloga političkih lidera i na državnoj i na lokalnim razinama da ne monopoliziraju i ne nadziru političke identitete ljudi. Oboje je važno i u poslijeratnom periodu, kad valja sanirati podjele do kojih je došlo kao posljedica rata i nasilja nad civilima. Ova i druge studije pokazuju da nekažnjavanje počinitelja civilnih zločina, na kojoj god strani bili počinjeni, smanjuje vjerojatnost pomirenja u zajednicama te i nadalje ljude drži zarobljene u viktimizacijskom diskursu, a na štetu empatičnosti prema svim civilnim žrtvama bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Stoga, knjiga ne nudi samo lekcije iz prošlosti već i lekcije za sadašnjost, a s ciljem budućnosti da se opisani događaji ne bi ponovili. Nadam se da će to njezini čitatelji znati prepoznati te da će njezin doseg obuhvatiti i nositelje političke moći koji do danas tendiraju instrumentalizirati etničke identitete u političke svrhe.

Naime, trideset godina nakon događaja opisanih u ovoj knjizi, u Hrvatskoj je moguće prepoznati neke posljedice politizacije etniciteta, rata i nasilja 1990-ih. Premda je nacionalni politički program realiziran 1991. i učvršćen potvrdom suverenosti nad cjelokupnim predratnim (republičkim) granicama reintegracijom okupiranih teritorija 1998., etničko je još uvijek u prvom planu velikoga broja hrvatskih političara, a među njima i onih koji predstavljaju Srbe. Tridesetak godina nakon uspostave demokratskoga političkoga sustava i moderniziranja institucionalnoga društvenoga okvira i gotovo cijelo desetljeće nakon ulaska u EU, hrvatski politički i stranački sustav još je uvijek formiran oko identitetskih i vrijednosnih pitanja, a ne oko socioekonomskih ili interesnih pitanja, ustvrdio je sociolog Dragan Bagić. Ta tvrdnja pogađa u središte i čini me zabrinutom jer se u inzistiranju na tim pitanjima prepoznaje naslijeđe društvenih problema iz 1990-ih.

S jedne strane, političkim diskursom još uvijek dominiraju isključivosti i sumnje u političku lojalnost građana i političara koji biraju neku drugu političku opciju od opcije koju nudi Hrvatska demokratska zajednica. Iritantno je i doista anakrono kad HDZ-ovi političari insinuiraju kako njihovi kolege iz Socijalnodemokratske partije ili bilo koje druge stranke ne zastupaju hrvatske interese. Istodobno, često možemo čuti izjave o navodnim prijetnjama hrvatskome suverenitetu, o njegovoj ugrozi, i, posljedično, o potrebi stalnoga opreza i budnosti. S druge strane, postoje manjinske političke stranke etničkoga predznaka i manjinske liste za parlamentarne izbore. Božo Kovačević je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi (Razmišljanja o politici, 2021.) s pravom postavio pitanje zašto bi Hrvati trebali glasati prema političkim kriterijima, a pripadnici manjinskih skupina po etničkim. Ne bi li bilo poželjno da se etnički zastupnici biraju na općim listama na kojima mogu za njih glasati i Hrvati jer prepoznaju njihove politike? Pitanje se može i obrnuti: zašto uopće postoje političke stranke etničkoga predznaka, kako one koje glasaju prema posebnim listama, tako i one koje u svojim programima i diskursima podcrtavaju etnički/nacionalni identitet? Ne štiti li naša liberalnodemokratska država po definiciji građanska prava svih građana, bez obzira na njihovu etničku/manjinsku pripadnost? Institucionalizacijom politika s etničkim predznakom kao i diskurzivnim povezivanjem političkih opcija s određenim etnonacionalnim identitetom, etničnost i politika su i nadalje u uskoj vezi kao i 1990-ih. Danas to, srećom, više nije s političkim programom otcjepljenja teritorija koje nastavaju etničke manjine. Taj politički model perpetuira i uzajamnu percepciju građana kroz etničko očište, što je još jedno obilježje ratnih godina. Ujedno omogućava da u nedostatku parlamentarne većine drugih stranaka, predstavnici etničkih stranaka gotovo redovito sudjeluju u vlasti, ili kako su se dva hrvatska predsjednika regrutirana iz SDP-a usudila reći za predstavnike srpske manjine, trguju svojom etničnošću. Budući da etnički predznak instrumentaliziraju i druge stranke, one s hrvatskim predznakom, nema razlike u etničkom profilu i stranaka većinskoga naroda i manjinskih skupina.

Identitetna podijeljenost suvremene Hrvatske po etničkom principu razvidna je i u komemorativnim svečanostima kojima obiluje hrvatski državni ceremonijal (i u drugim domenama, npr. različitim školskim programima u nekim regijama). Glavne interesne skupine našega društva nisu samo razne organizacije civilnoga društva, npr. religijske-crkvene udruge, profesionalne udruge, sportski klubovi, sindikati, udruge starijih građana i sl., već su one i etničke skupine—i to postaje izrazito vidljivo na javnim komemoracijama, osobito onima vezanima uz Domovinski rat. Hrvati komemoriraju jedne, Srbi druge povijesne događaje. Popis zajedničkih komemoracija je vjerojatno kraći od onoga zasebnih zbog različite uloge većinskoga naroda i manjinskoga naroda u njima; na odvojenim komemoracijama se dodatno utvrđuju etničke podjele i njihova nepomirljivost. Tu na scenu nastupa još jedna jaka interesna skupina u društvu, hrvatski branitelji. Oni su direktni izdanak procesa etnizacije koje opisuje Dragojević i rata 1990-ih, a zbog svoje demografske jakosti i, još više, simboličkoga naboja koji nose kao oni koji su se vojno izborili za državu, čine još jedan važan čimbenik perpetuiranja društvenih podjela prema etničkom principu. Pritom se potpuno previđa i zanemaruje činjenica da su hrvatske vojne snage bile multietnične.

Može utješiti da danas više nije riječ o radikaliziranim etničkim identitetima, politički spektar je dovoljno raznolik i nema pokušaja da ga se reducira na dvije (etničke) opcije, a mediji nisu samo u službi državne propagande. Ipak, da bi Hrvatska krenula snažnijim koracima k punoj demokratizaciji i bavljenju suvremenim pitanjima i problemima, bilo bi potrebno riješiti se etnonacionalnih okvira društvenih rasprava. Oni skreću pozornost javnosti s danas relevantnih tema i problema (ekonomskih, socijalnih, kulturnih, znanstvenih, zdravstvenih…), a istodobno političarima omogućavaju neodgovorno provođenje politika i, kako je izjavila jedna moja prijateljica, drski politički bullying kojim mjesecima maltretiraju građane u međusobnim svađama kroz medije.

Pažljivo čitanje knjige Mile Dragojević i razumijevanje njezine poruke da političke podjele prema etničkom principu mogu imati itekako opasne posljedice stoga treba biti obvezatno našim političarima. Uostalom, čini se da te podjele jedino njima još i služe.