Angus Deaton protiv Čikaške škole. Zanemaruje li rizike intervencionizma?

Nobelovac Angus Deaton vjeruje da se nedostatak dobro plaćenih radnih mjesta za pripadnike američke radničke klase i njihova velika smrtnost mogu umanjiti raznim oblicima državne intervencije. Darko Oračić postavlja pitanje nisu li upravo programi socijalne države u okolnostima deindustrijalizacije omogućili pojavu masovne neaktivnosti i tragičnih ljudskih sudbina.    

• Naslovna fotografija: Angus Deaton i Milton Friedman (Bengt Nyman / CC BY-SA 4.0, CC0)

• Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Britansko-američki ekonomist Angus Deaton, profesor na Sveučilištu Princeton i dobitnik Nobelove nagrade za 2015. godinu, jedan je od najistaknutijih intelektualaca današnjice. U knjizi Economics in America Deaton sebe svrstava u „progresivne“ ekonomiste koji su, u usporedbi s „konzervativnima“, manje skloni slobodnom tržištu te skloniji egalitarizmu i državnom intervencionizmu.[1] U skladu s tim, Deaton kritizira ekonomski liberalizam takozvane čikaške škole te predlaže različite državne mjere kao rješenje za problem niskih plaća, nedovoljne zaposlenosti i visoke stope mortaliteta američke radničke klase.

Case i Deaton napominju da su mnogi od radnika koji su izgubili radna mjesta u prerađivačkoj industriji našli nove poslove u uslužnim djelatnostima, ali manje plaćene.

Spomenuti je problem Deaton podrobno analizirao u prethodnoj knjizi Deaths of Despair koju ju napisao zajedno sa svojom kolegicom i suprugom Anne Case. Autori knjige tvrde da je dugoročno opadanje stope zaposlenosti bjeloputih muškaraca srednje dobi bez visokog obrazovanja posljedica nestanka radnih mjesta u prerađivačkoj industriji izazvanog automatizacijom i globalizacijom. Navode podatke kako se broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji smanjio za više od 5 milijuna od 1979. do 2007. godine, a potom je dodatno pao tijekom takozvane Velike recesije i tek se djelomično oporavio nakon nje.[2]

Case i Deaton napominju da su mnogi od radnika koji su izgubili radna mjesta u prerađivačkoj industriji našli nove poslove u uslužnim djelatnostima, ali manje plaćene. Riječ je o poslovima u djelatnostima čišćenja, čuvanja objekata, pripreme i usluživanja hrane, lokalnog prijevoza, zdravstvene skrbi itd.[3] Ostali su radnici, pak, odustali od traženja posla i postali neaktivni.

Kao rješenje za problem niskih plaća, Case i Deaton predlažu, između ostaloga, značajno podizanje minimalne plaće na federalnoj razini. Autori tvrde da takva mjera ne bi imala negativan učinak na zaposlenost zato što poslodavci posjeduju „monopsonsku“ moć određivanja plaća.[4] To možda vrijedi za mjesta s relativno malim brojem poslodavaca ili za poslodavce koji zapošljavaju radnike nekih specifičnih zanimanja, ali teško je povjerovati da u gradovima nema konkurencije između poslodavaca u prethodno navedenim djelatnostima. Stoga postoji rizik da bi značajno podizanje minimalne plaće na federalnoj razini ugrozilo manje plaćena radna mjesta.[5]

Deaton je, međutim, postao radikalniji u pogledu zagovaranja državnog intervencionizma, pa u knjizi Economics in America predlaže da se razmotri „ograničavanje imigracije, carine, očuvanje radnih mjesta, industrijska politika i slično“.[6] Ta je knjiga i znatno kritičnija prema ekonomskom liberalizmu, posve neopravdano i u proturječju s nekim ocjenama u prethodnoj knjizi, o čemu će kasnije biti više riječi.

Tezu o nedostatku dobro plaćenih radnih mjesta za pripadnike tradicionalne radničke klase teško je pomiriti s činjenicom o velikom porastu zaposlenosti u djelatnostima građevinarstva te prijevoza i skladištenja. Podaci, naime, pokazuju da je od 1979. do 2025. godine u spomenutim djelatnostima nastalo znatno više radnih mjesta nego što ih je nestalo u prerađivačkoj industriji te da je prosječna plaća po satu rada u građevinarstvu znatno veća nego u prerađivačkoj industriji.[7] Navedenu tezu, međutim, ne treba zbog toga odmah odbaciti, već treba razmotriti njezinu osnovanost. Možda su radna mjesta u građevinarstvu iz nekog razloga teško dostupna.

Ekonomski su geografi utvrdili da su dobro plaćena radna mjesta u građevinarstvu smještena u rastućim gradovima s velikim udjelom visoko obrazovanih stručnjaka u stanovništvu.[8] Stoga su bivši industrijski radnici trebali napustiti geografski „Pojas hrđe“ (engl. Rust Belt) i otići u gospodarski prosperitetna područja SAD-a. Nije došlo, međutim, do značajne unutarnje migracije. Deaton primjećuje da je nastupila „izrazita redukcija u mobilnosti“, kaže da „ne znamo zašto“ i predlaže sljedeću hipotezu o tome: „jedan je od razloga taj da je preseljenje na novo mjesto postalo teže nego što je bilo prije jer su cijene, posebno cijene kuća, previše visoke u uspješnim gradovima da bi dopustile manje stručnim radnicima da se dosele tamo“.[9]

Vlasti nekih ekonomski atraktivnih gradova ograničavale su gradnju kuća i stanova, posebno stanova za iznajmljivanje, putem takozvanog zoniranja i drugih propisa i odluka, te time zaista otežavale dolazak radnika iz siromašnijih dijelova zemlje.[10] Stoga se broj stanovnika u, na primjer, New Yorku, San Franciscu i San Joseu smanjio tijekom duljeg razdoblja unatoč značajnom povećanju plaća svih obrazovnih skupina radnika na području tih gradova.[11] Neki su prosperitetni gradovi, dakle, vodili vrlo restriktivnu urbanističku politiku. Suprotni su primjeri gospodarski uspješni južni gradovi Austin, Houston, Atlanta i Raleigh­-Durham u kojima je zabilježen velik porast broja stanovnika.[12]

Teško je procijeniti utjecaj nedostupnosti stambenih nekretnina u nekim ekonomski atraktivnim dijelovima SAD-a na opseg ukupne migracije bivših industrijskih radnika iz drugih dijelova zemlje. Prilika za doseljavanje i zapošljavanje, posebno u građevinarstvu, očigledno je bilo u rastućim gradovima na jugu zemlje.[13] Stoga su za izostanak unutarnje migracije vjerojatno važniji neki drugi čimbenici.

­­

Eberstadt tvrdi da je neaktivnost velikog broja američkih muškaraca srednje dobi posljedica izravnog ili neizravnog (obiteljskog) primanja beneficija koje pružaju programi socijalne države.

Deaton drži da su radnici žrtve spomenutih gospodarskih promjena i da neki intelektualci „optužuju žrtve i one koji im žele pomoći.“[14] Kao jedan od primjera navodi konzervativnog ekonomista i demografa Nicholasa Eberstadta koji u knjizi Men Without Work tvrdi da je neaktivnost velikog broja američkih muškaraca srednje dobi posljedica izravnog ili neizravnog (obiteljskog) primanja beneficija koje pružaju programi socijalne države.[15] Podaci navedeni u jednom kasnijem Eberstadtovu tekstu pokazuju da oko 30 posto muškaraca srednje dobi živi u kućanstvima koja uz neki od oblika socijalne pomoći primaju i državnu invalidninu te da više od 18 posto takvih muškaraca živi u istovrsnim kućanstvima bez djece.[16]

Eberstadt ističe da državna invalidnina i socijalna pomoć „vezuju“ (engl. tether) primatelje za geografsko područje na kojem žive.[17] Čini se, dakle, da su programi socijalne države omogućili korisnicima i članovima njihovih obitelji ostanak na geografskim područjima koja nemaju dovoljno (dobro plaćenih) radnih mjesta.

Case i Deaton ustanovili su, upotrebljavajući podatke o relativno uskim geografskim područjima SAD-a, da postoji čvrsta pozitivna statistička veza između nerada i nekih oblika krajnje patološkog ponašanja s tragičnim ishodima koje nazivaju „smrtima od očaja“ (engl. deaths of despair). Po njihovim riječima, „mjesta s niskim udjelom stanovništva srednje dobi koje radi ujedno su i mjesta s visokim stopama smrti od očaja; to stoji i za samoubojstva, predoziranja drogom i oboljenja od ciroze jetre uzeta posebno“.[18] Analizirajući podatke za SAD kao cjelinu, autori pokazuju da je tijekom zadnjih trideset godina najviše porasla stopa smrtnosti bjeloputih muškaraca u dobi od 45 do 54 godine koji nemaju visoko obrazovanje.[19]

Posebnu pozornost Case i Deaton posvećuju pojavi jakog lijeka protiv bolova OxyContina, čije je pretjerano propisivanje dovelo do masovne ovisnosti, te brojnih smrti uslijed predoziranja.  (National Institute of Drug Abuse)

Posebnu pozornost Case i Deaton posvećuju pojavi jakog lijeka protiv bolova OxyContina, opisujući kako je njegovo pretjerano propisivanje, zbog zavaravajuće propagande proizvođača te jednostavnosti terapije i zadovoljstva pacijenata, naposljetku dovelo do masovne ovisnosti, a nakon ograničavanja ili onemogućavanja njegove zloupotrebe i do masovnog uzimanja ilegalno proizvedenog fentanila, još jače i opasnije droge, te brojnih smrti uslijed predoziranja. Budući da je riječ o takozvanim opioidima, koristi se izraz „opioidska kriza“.[20]

Deaton u knjizi Economics in America spominje detaljno istraživanje ekonomista Alana Kruegera, objavljeno 2017. godine, koji je utvrdio da 47 posto neaktivnih muškaraca srednje dobi koristi lijekove protiv bolova, a gotovo dvije trećine njih dobiva takve lijekove na recept.[21] Zacijelo je u velikom broju slučajeva propisani lijek bio OxyContin.

Case i Deaton priznaju da „neki ljudi mogu izabrati da ne rade zato što im mreža socijalnog osiguranja omogućuje da žive bez rada, posebno (ali ne samo) putem sustava za invaliditet, koji sve više financira ljude koji ne rade“.[22] Autori „pretpostavljaju“ (engl. suspect), međutim, „da je simulanata relativno malo“.[23] Osim toga, napominju da ankete pokazuju povećanje udjela stanovnika koji osjećaju bolove čak i u onim skupinama koje se ne mogu kvalificirati za državnu invalidninu zbog nedovoljnoga radnog staža.[24] Na taj argument može se odgovoriti da je prethodno razdoblje rada uvjet za primanje državne invalidnine (engl. Social Security Disability Insurance), ali nije uvjet za primanje socijalne pomoći osobama s invaliditetom (engl. Supplemental Security Income).[25] Trebalo je, dakle, istražiti u kojoj je mjeri uzimanje lijekova protiv bolova na recept bilo osnova za dobivanje državne invalidnine ili socijalne pomoći. Isto je pitanje trebalo postaviti i u vezi liječenja narkomanije, alkoholizma i depresije.[26]

Case i Deaton tvrde da, osim automatizacije i globalizacije, neto plaće niže obrazovanih radnika značajno umanjuje i veoma skupo zdravstveno osiguranje koje formalno plaćaju poslodavci potaknuti poreznim olakšicama. Autori pokazuju da izrazito regulirani i fiskalno rastrošni američki zdravstveni sustav zapravo ne služi interesima pacijenata, već služi interesima liječnika, bolnica, privatnih osiguravatelja i farmaceutskih tvrtki odnosno njihovih vlasnika i menadžera te predlažu uvođenje općeg obveznog zdravstvenog osiguranja i državnu kontrolu troškova.[27]

Deaton nije naveo ključni rezultat impresivnoga empirijskog istraživanja koji očigledno ne podupire njegove ideološke stavove.

Deaton se protivi slobodnom tržištu zdravstvenih usluga na kojemu bi korisnici plaćali troškove te spominje velik eksperiment koji je 1970-ih godina provela istraživačka neprofitna Korporacija RAND. Po njegovim riječima, istraživanjem je ustanovljeno da „čak i umjereno sudjelovanje u plaćanju troškova reducira upotrebu zdravstvenih usluga“.[28] Deaton, međutim, nije naveo vrlo zanimljiv nalaz istraživača da „reducirana upotreba usluga pod planovima dijeljenja troškova ima malo ili nema negativnog neto učinka na zdravlje prosječne osobe“ te da zato „za prosječnu osobu nema značajnih koristi od besplatne skrbi“. Autori studije dodaju da je izuzetak u tom pogledu samo mali broj osoba koje su „siromašne i [kronično] bolesne“.[29] Deaton, dakle, nije naveo ključni rezultat impresivnoga empirijskog istraživanja koji očigledno ne podupire njegove ideološke stavove.[30]

Deaton opisuje, osim zdravstva, i današnje stanje američkoga gospodarstva u kojemu su velike tvrtke stekle monopolistički položaj zahvaljujući „kupovanju mladih konkurenata prije nego što postanu opasnost, agresivnom patentiranju ili lobiranju“.[31] Deaton pokazuje da značajna sredstva na lobiranje troše ne samo velike tvrtke iz područja visoke tehnologije, već i udruge manjih ili čak individualnih pružatelja usluga. Njihovo traženje povlastica te rezultirajuća državna zaštita i tržišna moć podižu cijene i preraspodjeljuju dohodak u korist kapitala. Deaton kao protučimbenike predlaže strožu provedbu antimonopolističkog zakonodavstva i reformu financiranja izbornih kampanja političara.[32]

Deaton za opisano stanje optužuje ekonomski liberalizam takozvane čikaške škole: „Utopijska retorika o slobodi vodila je u nepravednu socijalnu distopiju.“[33] Istodobno navodi, ne videći proturječje, da su pripadnici spomenute škole razvili teoriju o tome kako će gospodarski subjekti „zarobiti“ (engl. capture) državna regulatorna tijela i navesti ih da djeluju u njihovom interesu.[34] Država se, ističe Deaton, manje bavi „zaštitom svojih građana“, a više „kovanjem urota s poslovnim i interesnim skupinama radi izvlačenja resursa iz njih“.[35] Pripadnici čikaške škole bili su, naravno, toga posve svjesni i opsežno su pisali o političkom djelovanju interesnih skupina.[36]

Deaton ne razmatra očiglednu mogućnost da su opisani oblici korupcije i ekstrakcije povezani s državnim ograničavanjem ekonomske slobode. Nasuprot njegovoj teoriji o liberalnoj retorici kao uzroku socijalne distopije, analiza međunarodnih podataka pokazuje da postoji vrlo čvrsta negativna statistička veza između ekonomske slobode i percipirane korupcije.[37] Deaton zaboravlja kako u knjizi koju je napisao s Anne Case stoji ocjena da je opisani sustav „suprotnost kapitalizmu slobodnog tržišta“ odnosno da „podriva slobodu i istinski slobodno tržište“.[38]

­
Deaton smatra da je utjecaj Miltona Friedmana na američku javnost i politiku omogućio bogaćenje obitelji Sackler na proizvodnji i prodaji OxyContina.

Deaton smatra da je utjecaj Miltona Friedmana, pripadnika čikaške škole, na američku javnost i politiku omogućio bogaćenje obitelji Sackler na proizvodnji i prodaji OxyContina. [39] Obitelj Sackler danas gubi velik dio svojeg bogatstva zbog sudskih tužbi odnosno nagodbi,[40] ali OxyContin se vjerojatno ne bi bio ni pojavio da je proizvodnja i prodaja droge prije toga bila legalna, za što se Friedman godinama zalagao.[41] Američki su znanstvenici, naime, tek nedavno utvrdili da jedan od sastojaka indijske konoplje „pokazuje potentnu inhibiciju … neuronske podražljivosti“ i da stoga „ima potencijal analgetika koji ne izaziva ovisnost“.[42] Sloboda proizvodnje i prodaje droge, a time i veći interes farmakologa da istražuju indijsku konoplju kao izvor novih molekula, vjerojatno bi bila već odavno dovela do pojave jakog i jeftinog lijeka protiv bolova čije uzimanje ne donosi rizik od stvaranja ovisnosti.

Deaton opisuje kako je sklonost egalitarizmu i etatizmu bila proširena među njegovim nastavnicima na engleskom Sveučilištu Cambridge. O razdoblju svojeg obrazovanja piše: „Nikada nisam sreo konzervativnog ekonomista i nisam znao da takvi postoje. Na Cambridgeu u 1960-im godinama fabijanski su socijalisti bili najdesnije što se moglo ići.“[43] Tako je, na primjer, profesorica Joan Robinson „dugo i glasno“ podržavala „Maovu Kinu, uključujući Kulturnu revoluciju“.[44] Došavši u SAD, Deaton je bio suočen s idejama čikaške škole. Za njega su to bile „nepoznate, ali očigledno važne ideje“. Kaže da je „shvatio važnost tih argumenata“, ali i da je ostao „daleko“ od uvjerenja prema kojem „država nikada ne može učiniti ništa dobra“.[45] Deaton spominje kako je u Americi godinama pisao za bilten Kraljevskoga ekonomskog društva (tako je i nastao velik dio knjige). To ga je vjerojatno poticalo da zadrži ideološku bliskost s britanskim ekonomistima i da bude kritičan prema tipično američkoj čikaškoj školi.

Članak odražava autorove osobne stavove koji se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.

• Bilješke

[1] Angus Deaton, Economics in America: An Immigrant Economist Explores The Land of Inequality, Princeton University Press, 2024., str. 234-235.

[2] Anne Case i Angus Deaton, Deaths of Despair and the Future of Capitalism, Princeton University Press, 2021., str. 160-161.

[3] Case i Deaton, str. 146 i 164-165.

[4] Case i Deaton, str. 255. i 236-237.

[5] Kongresni ured za proračun procijenio je 2021. godine da bi podizanje minimalne plaće po satu rada sa 7,25 na 15 dolara izazvalo nestanak 1,4 milijuna radnih mjesta (Congressional Budget Office, „The Budgetary Effects of the Raise the Wage Act of 2021“, veljača 2021., str. 2).

[6] Deaton, str. 237.

[7] Konkretni su podaci navedeni u članku: Darko Oračić, „Povijest kritike kapitalizma. Od Marxa i Engelsa do Keynesa i Stigltza“, Ideje.hr, 18. listopada 2025., bilješka 26.

[8]  Gordon H. Hanson i Enrico Moretti, „Where Have All the Good Jobs Gone? Changes in the Geography of Work in the US, 1980-2021“, NBER Working Paper br. 33631, ožujak 2025., str. 19-24.

[9] Deaton, str. 107 i 236.

[10] Spomenuta pojava dobro je poznata: „Zoniranje se često koristi kako bi se zabranila izgradnja jeftinih stanova za iznajmljivanje koja bi potaknula doseljavanje nepoželjnih pripadnika nižih slojeva.“ (Darko Oračić, „Siromaštvo u SAD“ [sic], Revija za socijalnu politiku, god. III (1996.), br. 2, str. 154 i tamo naveden izvor.)

[11] Chang-Tai Hsieh i Enrico Moretti, „Housing Constraints and Spatial Misallocation“ NBER Working Paper br. 21154, svibanj 2015., revidirano u svibnju 2017., str. 39, tablica 1.

[12] Hsieh i Moretti, str. 20. Ilustracije radi, mogu se navesti podaci da je tijekom 2023. godine izdano 7500 građevinskih dozvola u San Franciscu, a čak 70.000 u Houstonu (Ezra Klein i Derek Thompson, Abundance: How We Build a Better Future, Profile Books, London, 2025., str. 106).

[13] Prilike za doseljavanje i zapošljavanje iskoristili su strani migranti. Case i Deaton navode kako je tijekom 1980-ih legalno imigriralo oko 600 tisuća ljudi godišnje, tijekom 1990-ih oko 800 tisuća, a od 2001. godine oko milijun osoba godišnje (str. 216). Možda je, međutim, snižavanje relativne cijene rada zbog vanjske migracije, u što je Deaton sklon vjerovati unatoč nedostatku empirijskih studija koje bi to potvrđivale (str. 108), dodatno destimuliralo unutarnju migraciju.

[14] Deaton, str. 229.

[15] Nicholas Eberstadt, Men Without Work, drugo izdanje,Templeton Press, West Conshohocken, PA, 2022., str. 140-156. Konzervativna kritika američkih programa socijalne pomoći predstavljena je hrvatskoj javnosti u članku: Darko Oračić, „Negativni efekti socijalne pomoći u SAD“ [sic], Revija za socijalnu politiku, god. II (1995.), br. 2, str. 155-161.

[16] Nicholas Eberstadt, „Revitalizing America: The Arithmetic of Social and Economic Reform“, str. 30, slika 11, u: Paul Ryan i Angela Rachidi (ur.), American Renewal, American Enterprise Institute, Washington, D.C., 2022.

[17] Eberstadt, Men Without Work, str. 149.

[18] Case i Deaton, str. 146.

[19] Case i Deaton, str. 57.

[20] Case i Deaton, str. 109-130.

[21] Alan B. Krueger, „Where Have All the Workers Gone? An Inquiry into the Decline of the U.S. Labor Force Participation Rate“, Brookings Papers on Economic Activity, BPEA Conference Drafts, 7.-8. rujna 2017., str. 20.

[22] Case i Deaton, str. 162.

[23] Case i Deaton, str. 93.

[24] Case i Deaton, str. 81.

[25] Opći uvjeti za primanje SSI navedeni su u službenom tekstu na internetu.

[26] U prošlosti, broj (liječenih) alkoholičara, narkomana i psihičkih bolesnika koji su primali državnu invalidninu ili socijalnu pomoć nije bio zanemariv (Oračić, „Siromaštvo u SAD“, str. 150 i tamo navedeni izvori).

[27] Case i Deaton, str. 191-211 i 248-250.

[28] Deaton, str. 182.

[29] Joseph P. Newhouse i The Insurance Experiment Group, Free for All? Lessons from the RAND Health Insurance Experiment, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1993., str. 201 i 339. Autori također nalaze da „broj dana ograničene aktivnosti [tj. bolovanja] pada s dijeljenjem troškova“ (str. 339).

[30] Sličan primjer nenavođenja empirijskih istraživanja čiji rezultati proturječe tezama autora prikazan je u članku: Darko Oračić, „Znamo li vrijednost ulaganja u obrazovanje? Propusti i pogreške u radovima uglednih ekonomista“, Ideje.hr, 4. travnja 2025.

[31] Deaton, str. 105.

[32] Deaton, str. 104-108.

[33] Deaton, str. 95.

[34] Deaton, str. 92. Deaton očigledno misli na sljedeći članak: George J. Stigler, „The Theory of Economic Regulation“, The Bell Journal of Economics and Management Science, god. 2, br. 1 (proljeće 1971.), str. 3-21.

[35] Deaton, str. 105.

[36] Na primjer: Gary S. Becker, „Competition Among Pressure Groups for Political Influence“, Working Paper br. 23, The University of Chicago, Center for the Study of the Economy and the State, Chicago, IL, 1982. Deaton u knjizi ne spominje nobelovca Garyja Beckera.

[37] James Gwartney i suradnici, Economic Freedom of the World, 2025 Annual Report, Fraser Institute, Vancouver, B.C., 2025., str. 27, slika 1.16.

[38] Case i Deaton, str. 11.

[39] Deaton, str. 93-94.

[40] Wikipedia, članak „Sackler family“.

[41] Milton Friedman i Thomas S. Szasz, Friedman and Szasz on Liberty and Drugs, Drug Policy Foundation Press, Washington, D.C., 1992., str. 65-79.

[42] Mohammad-Reza Ghovanlooa, Sidharth Tyagia, Peng Zhaoa i Stephen G. Waxman, „Nav1.8, an analgesic target for nonpsychotomimetic phytocannabinoids“, PNAS, god. 122 (2025.), br. 4, str. 1.

[43] Deaton, str. 93.

[44] Deaton, str. 201.

[45] Deaton, str. 92. Riječ je o vrlo iskrivljenom prikazu ključnog načela doktrine ekonomskog liberalizma.