Annie Ernaux. Kako sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti

Knjige Annie Ernaux stilski su pročišćene, nemaju suvišnih riječi i unatoč teškim temama nikad nisu patetične, tvrdi Marija Ott Franolić. Ernaux je vrhunska stilistica, žanrovski inovativna, hrabra, otvorena i sklona obične pojave gledati s druge strane

• Naslovna ilustracija: Annie Ernaux (Niklas Elmehed / The Royal Swedish Academy of Sciences)

• dr. sc. Marija Ott Franolić  je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Francuska spisateljica Annie Ernaux (1940) ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost. Razveselila me ta vijest, iako je ta nagrada neka vrsta čudnovatog kljunaša i nikad se ne zna na koga će kocka pasti, a uz to, često je u kriterijima dodjele dobra književnost potopljena kriterijima političke korektnosti. No što se mene tiče, ove godine nagrada nije mogla pasti u bolje ruke – nagrađen je spoj vrhunske književnosti, feminizma i društvene pravde. Posljednjih je godina Annie Ernaux u modi, prevode se njezine knjige i puno se govori o njezinom aktivizmu i klasnoj osviještenosti. I sve je to zasluženo. No ona je prije svega vrhunska spisateljica i stilistica.

Annie Ernaux važna je u mom čitateljskom iskustvu. Njezinu prvu knjigu čitala sam prije petnaestak godina, kad sam za doktorat tražila knjige o ženskom starenju. Analizirala sam dnevnik znanstvenice i pjesnikinje Divne Zečević koja je dosta brutalno i iskreno bilježila efekte svoga starenja, propadanje i promjene na svome tijelu. Tragala sam za sličnim tekstovima, književnim ili autobiografskim, i ustanovila da zapravo nema puno žena koje su otvoreno pisale o tome. To i nije čudno jer ženski su životi određeni sramom prema vlastitom tijelu, a u novije doba i kultom mladosti i ljepote. No kao jedan od najboljih i najbrutalnijih tekstova na tu temu zapamtila sam knjigu Annie Ernaux Je ne suis pas sortie de ma nuit iz 1997. koja nije prevedena na hrvatski pa sam je čitala na engleskom pod naslovom I Remain in darkness (prev. Tanya Leslie).

Ernaux  piše kao da konvencije i tabu teme uopće ne postoje – kao da svojim perom počinje bilježiti od početka vremena

Ova kratka knjižica u kojoj Annie Ernaux vodi dnevnik majčina propadanja zbog Alzheimera dojmila me se u detaljima – opisom svakodnevnih sitnica iz kojih možemo iščitati društveni odnos prema starenju, prije svega kolektivni sram i negiranje koji okružuju starost, pa i umiranje. Spisateljica tu progovara i o svom strahu, zbunjenosti nad tom ženom koja je nekada bila njezina majka a sad je odjednom izgubljena u vlastitom životu. Nizom kratkih rečenica Annie Ernaux stvara emotivnu atmosferu i nudi snažnu identifikaciju – za vrijeme čitanja suosjećala sam i s njom i s majkom. Sjećam se da me osobito pogodilo da je njezina majka kao svoju zadnju rečenicu napisala I remain in darkness (Ostajem u tami), jer zadnji je unos Divne Zečević nakon 45 godina pisanja podjednako očajan: Jedva pišem. Nikad. Nikad mi nije bilo dobro.

Knjiga I Remain in Darkness – kao i druga djela ove spisateljice, kako ću ubrzo saznati – brutalno je otvorena, direktna, nema u njoj ni srama ni moraliziranja, piše o majčinoj želji za muškarcima, o svome gađenju prema njezinom tijelu, ukratko, piše kao da konvencije i tabu teme uopće ne postoje – kao da ona svojim perom počinje bilježiti od početka vremena. To je čudesno privlačno, osobito u današnjoj poplavi političke korektnosti i angažiranih umjetničkih ispraznosti. Za nju je tipičan i jednostavni stil koji kao da jezik pročišćava od svega nevažnog, iskušavajući istovremeno granice jezika, granice pisanja i vlastitog sjećanja.

Knjige Annie Ernaux prevedene na hrvatski

U doktoratu sam se bavila dnevnicima, pa je naredna knjiga Annie Ernaux za kojom sam posegnula bila Journal du dehors iz 1993. koju sam čitala na engleskom pod naslovom Exteriors (prev. Tanya Leslie), također kod nas neprevedena. Ova je spisateljica puno pisala dnevnike, čak ih je i koristila u svojoj fikciji, nekada ih i direktno citirajući. U Exteriorsima je zapravo prevrnula žanrovske konvencije dnevnika. Dnevnik obično opisuje naša unutarnja stanja, ili barem ono što nam se događa, a ova knjiga, obilježena samo godinama (1985.-1992.), prikazuje vanjske manifestacije, spaja dnevničku formu i analizu svakodnevice. Annie Ernaux tu opisuje prolaznike koje susreće, djeliće njihovih razgovora, gradsku atmosferu i niz efemernosti, a u predgovoru objašnjava da je to sve zapisivala istovremeno dok je njezina majka počela gubiti pamćenje – u pokušaju da zadrži trenutke koji će njoj promaknuti. Ovim eksperimentom kao da počinje postavljati pitanje koje će jače odjeknuti u njezinom najpoznatijem romanu Godine (OceanMore, prev. Vlatka Valentić, 2021.) – je li naše društveno ja ono pravo? Pa ipak, kao i u drugim svojim knjigama – Annie Ernaux se i ovdje bavi sobom, i načinom na koji je drugi određuju:

Zašto detaljno opisujem ovu određenu scenu, kao i mnoge druge u knjizi? Što je to što očajnički tražim u stvarnosti? Možda smisao? … zapisujući gibanje, držanje i riječi ljudi koje susrećem, imam osjećaj da sam im bliska. Ne razgovaram s njima, samo ih gledam i slušam. Ali emocije koje oni u meni izazivaju su prave. Možda kroz njih, njihove stavove i razgovore, pokušavam otkriti i nešto o sebi.

Ovim dvjema knjigama ova me spisateljica vrlo zaintrigirala – zapravo nisam nalazila pisce s kojima bih je usporedila – a to je uvijek najbolji osjećaj. Pravi su pisci svoji i teško usporedivi. A Annie Ernaux baš je svoja.

Objavila je preko dvadeset knjiga. Počela je 1974. s knjigom Les armoires vides (Prazni ormari); a 1980-ih se okreće autofikciji koja će je proslaviti. Počinje objavljivati male knjižice, sve više-manje povezane s vlastitim životnim iskustvima. Na hrvatski je prvo preveden njezin roman Samo strast (prev. Ela Agotić, Vuković & Runjić, 2002.) u kojem opisuje aferu s oženjenim muškarcem, zaljubljenost u kojoj se posve izgubila. Iz te sam knjige zapamtila detalj da uspoređuje strast i pisanje – jer se jednom i drugom posvećuje s jednakim žarom i pomnošću za detalje. Nakon toga izašao je roman o ocu Mjesto (prev. Damjan Lalović, Disput, 2008.), pa godinama nije objavljivana, sve do romana o majci, Jedna žena (prev. Marko Gregorić, Kulturtreger & Multimedijalni institut, 2021.) koji je izašao kad i Godine (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2021.). Nedugo zatim izašle su Djevojačke uspomene (prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2022.) u kojima se kao pedesetogodišnjakinja prisjeća svoje seksualnosti s osamnaest godina, te roman u kojem opisuje svoj abortus, Događaj (L’événement, 2000., prev. Milana Ostojić, Kulturtreger & Multimedijalni institut, 2022.) po kojem je Audrey Diwan snimila nagrađivani film.

U romanu L’événement (Događaj), po kojem je snimljen i istoimeni nagrađivani film, Ernaux piše o abortusu, riječi koju nitko nije izgovarao u Francuskoj u doba kada je kao mlada djevojka ostala trudna.

S uzletom autofikcije u posljednjih desetak godina, Annie Ernaux je vrlo popularna i čitana. Kao svoj uzor isticali su je mlađi francuski autori Didier Eribon i Édouard Louis koji u svojim djelima ističu svoju klasnu i homoseksualnu pripadnost. U književnom, stilskom smislu njihova književnost nije toliko izbrušena, ali važni su u društvenom smislu, u jeku retradicionalizacije diljem svijeta osobito bi ih trebali čitati mladi ljudi. Naravno, svojim djelima Annie Ernaux, Didier Eribon i Édouard Louis nisu „otkrili“ klasu u književnosti – kako bi se iz mnogih novijih tekstova o njima dalo zaključiti. Možda samo odskaču od velikog dijela suvremene produkcije koja je sve više orijentirana na identitetske politike, ali ne bismo trebali imati tako uski, tunelski zor na stvari. Poznato je da francuski i ruski realizam devetnaestog stoljeća iz romana u roman prikazuju kako određena klasa i sredina utječu na pojedinca.

• Majstorica stila i nesigurna pripovjedačica

Knjige Annie Ernaux volim čitati iz više razloga: stilski su pročišćene, nemaju suvišnih riječi i unatoč teškim temama nikad nisu patetične. Zatim, sve teme o kojima piše – bila to obitelj, tijelo, seksualnost, bolest, starenje, vrijeme ili sjećanje – smještene su u društveni kontekst, što ih čini slojevitima i uvjerljivima. I konačno, stalno se pita, razmišlja u tekstu – to mi je njezina najdraža karakteristika. Ona nije sveznajuća, nego vrlo nesigurna pripovjedačica. O čemu god da piše, uvijek iz više različitih uglova ispisuje svoju dilemu: kako pisati o ovome? Kako određene pojave možemo ispisati tako da dopremo do same biti stvari? Ili kako je napisala u romanu Godine, kako da jezik „pretoči svijet u riječi“? Zapravo se može reći da je književno djelo Annie Ernaux pokušaj razumijevanja vlastite egzistencije. Život za nju postoji da bi se mogao opisati, kao što je dosta izravno napisala u Događaju: pomišljala sam kako bih sutra mogla umrijeti, a da s tim događajem nisam ništa napravila. A to bi bila jedina moja krivica u svemu. (17) Svijet u kojem smo se našli treba razumjeti, i nakon što ga razumijemo treba ga preživjeti. I mislim da je u tome čar – da je Annie Ernaux zato toliko čitana. Jer postavlja pitanja koja su nam svima bliska, ogoljuje svoj nepouzdani pripovjedački postupak, za koji je u Jednoj ženi ustanovila da teži istini ali želi se odmaknuti od zakučastosti osobnog sjećanja i pronaći neka općenitija značenja. Stalno naglašava da se ne može sjetiti nečega za čime traga u prošlosti, da se ne može sastaviti od fragmenata, ali da unatoč tome ustraje u traženju smisla, jer to je jedino što možemo.

Roman La place (Mjesto) iz 1983. bavi se autoričinim ocem, dok je svoju sljedeću knjigu Une femme (Jedna žena) iz 1987. posvetila odnosu s majkom. (Naslovnica: Gallimard)

U romanu Samo strast sjeća se kako se u vrijeme najveće zaljubljenosti osjećala kao u nekom romanu, ali kad je došlo vrijeme da zaista piše roman, nije se mogla odlučiti kojim će ga stilom napisati. Na kraju ga je napisala samo nabrajajući znakove i intenzitet te strasti, ali, kao i uvijek kod nje, to „samo“ sa sobom nosi puno ženske psihologije, društvenih pritisaka, rješavanja naučenih obrazaca ponašanja. Svoju je metodu objasnila riječima koje se mogu primijeniti na čitav njezin stil: nemam to namjeru objašnjavati, to bi izgledalo kao da se opravdavam, nego samo opisati.

Zbog činjenice da događaje i ljude odalečeno opisuje bez emocionalnih komentara, njezin se stil ponekad naziva hladnim ili neutralnim, iako često piše u prvom licu jednine (koje naravno ne treba odgovarati autoričinom stvarnom ‘ja’, kao što ni događaji o kojima piše ne trebaju odgovarati onome što se stvarno dogodilo, jer je to za književnost nevažno). Njezin stil nazivaju čak i plošnim, ali s tim se izrazom nikako ne bih složila – jer plošno obično označava nešto plitko i nezanimljivo – a njezin je književni izraz možda jednostavan, ali iza te jednostavnosti vire emocije, mala životna, svakodnevna pitanja i velike filozofske dileme.

• Osobno je uvijek društveno i političko

Annie Ernaux nizom detalja oživljava likove i prikazuje kako je svaka osoba determinirana društvenim miljeom u kojem je stasala. Dva romana koje svakako preporučam za čitanje i koji jednostavno, a vrlo upečatljivo progovaraju o tome kako nas oblikuje društveni, klasni i rodni kontekst su Jedna žena i Događaj.

Oba su romana autofikcija – to znači da je autorica fikcionalizirala činjenice iz vlastite biografije. Roman Jedna žena (Une femme, 1988.) nastao je nakon smrti autoričine majke. Imala je osjećaj da ga mora napisati da bi mogla preživjeti i prihvatiti njezinu smrt. Majka je odrasla u siromašnoj seoskoj sredini i uložila silan napor da se od nje odlijepi. Prvo je radila u tvornici i bila ponosna na činjenicu da ne radi seoske poslove, a kasnije je otvorila vlastitu trgovinu, postala ‘netko’ u toj maloj sredini. Roman Jedna žena, za kojeg autorica piše da je „nešto između književnosti, sociologije i povijesti“ majstorski opisuje mentalitet iz kojeg majka potječe, od kojeg se junakinja željela po svaku cijenu spasiti. Istovremeno, to je i priča o ženskoj svakodnevici. Iako je bila najbolja učenica, roditelji ni njezinu baku nisu pustili da ode sa sela, u svom seoskom patrijarhalnom svemiru su vjerovali da je udaljavanje od obitelji siguran izvor nesreće. I tako su i majka i baka (p)ostale dobre kućanice – uvijek u žurbi – skuhati, očistiti kuću, brinuti za trgovinu. Annie Ernaux osoban, intimni portret majke, njezin karakter, navike i stremljenja, cijelo vrijeme utapa u društveni, osobito klasni kontekst kojim je određen.

Za Annie Ernaux samo je pisanje politički čin. Zato nije čudo da je rekla da joj je Nobelova nagrada velika čast, ali da sa sobom nosi i odgovornost da se i dalje mora boriti protiv nepravde i zalagati za pravo svake žene da odlučuje o svome tijelu, jer slobodno raspolaganje svojim tijelom fundamentalno je ljudsko pravo. O svome je abortusu pisala u nedavno prevedenom romanu Događaj (L’événement, 2000.) koji pokazuje kako žena zbog svoje mogućnosti rađanja uvijek može prestati biti osoba i postati plijen. U Događaju, spisateljica se, pišući krajem 90-ih, prisjeća događaja iz 1963. – kad je vrlo mlada ostala trudna u vrijeme kad je abortus u Francuskoj bio ilegalan, pa čak ni nitko u njezinoj okolini nije izgovarao riječ „abortus“: Toj stvari nije bilo mjesta u jeziku.

U knjizi Je ne suis pas sortie de ma nuit (Ostajem u tami), Ernaux progovara i o svom strahu, zbunjenosti nad ženom koja je nekada bila njezina majka a sad je odjednom izgubljena u vlastitom životu. Nizom kratkih rečenica Annie Ernaux stvara emotivnu atmosferu i nudi snažnu identifikaciju (Naslovnica: Gallimard)

Doznajući da je trudna, protagonistkinja je očajna jer je prva u obitelji koja ide na fakultet, a ipak je upala u zamku rane trudnoće – taj znak društvenog neuspjeha, tako tipičan za njezinu klasu – moje mi je dupe došlo glave. Preko noći prestala je biti intelektualka (sad mi je ‘nebo ideja’ postalo nedohvatno) nije više bila ona žena koja je lani pisala roman s pogledom u svijetlu budućnost. Taj trenutak zatočenosti u vlastito tijelo centralni je argument zašto bi abortus trebao biti legalan – ženski život ne smije biti omeđen automatima s prezervativima za jedan franak. Žena samo kad je slobodna od svoga tijela – ili kad ima slobodu svjesno izabrati trudnoću – može postati ravnopravni politički subjekt. Strašno je da iz generacije u generaciju to svaka žena osvještava sama, i da tako lako dopuštamo da o našim tijelima odlučuje netko drugi. Utješno je barem da se možemo sjetiti prethodnica koje su ustrajale i nisu se predale. Protagonistkinja romana preko noći shvaća koliko je povezana sa ženama ranijih generacija, u trenutku kad uzima pletaće igle ne bi li izazvala abortus spominje: Bodrilo me i znanje da ću učiniti nešto što su mnoge druge već učinile. (43) Ono što je strašno da kao čitatelji(ce) znamo da to nisu sve preživjele. Da još danas mnoge to ne preživljavaju.

Događaj nas suočava sa zanimljivim pitanjem: je li abortus nešto zlo pa mora biti zabranjeno? Ili ga sama zabrana čini nečim zlim? I shvaćamo: ako je nešto dovoljno dugo zabranjeno, jednostavno nam postaje nemislivo da bi to moglo biti dostupno. U jeku sve veće nedostupnosti abortusa, ovaj bi roman trebao biti u srednjoškolskoj lektiri.

• Godine – kako podruštveniti autobiografiju

Od svih spomenutih knjiga Annie Ernaux, najveću slavu i najviše nagrada donio joj je roman Godine (Les Années, 2006.). U Hrvatskoj je roman prevela Vlatka Valentić i dobila nagradu Iso Velikanović za najbolji prijevod u 2021. godini. Roman Godine stilski je divno izbrušen i ideja je odlična – kao što je u knjizi Exteriors izokrenula dnevnik kao rukavicu, iznutra prema van, tako je ovdje ‘podruštvenila’ autobiografiju (zapravo je napisala autosociobiografiju). Godine su istovremeno svjedočanstvo o vremenu i autobiografija. Napisane mješavinom trećeg lica množine i jednine, one obuhvaćaju šezdeset godina francuske povijesti, od Drugog svjetskog rata naovamo i sve efekte koje je ta velika povijest imala na njezinu malu biografiju. Duh vremena spisateljica nam dočarava fragmentima o reklamama, fotografijama, filmovima, popularnim izrekama ili glazbenim hitovima, uz velike svjetske događaje poput ratova ili napada 11. rujna, ispisujući kaleidoskop pojedinačnih sjećanja utopljenih u kolektivnu povijest.

Roman Les années (Godine) pisan je mješavinom trećeg lica množine i jednine, te obuhvaća šezdeset godina francuske povijesti, od Drugog svjetskog rata naovamo. (Naslovnica: Gallimard)

Godine sam počinjala čitati nekoliko puta, na refule sam pročitala veći dio knjige, i moji su osjećaji o tom romanu podijeljeni – stalno sam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Ideja kao da me oduševila više od realizacije. Ono što mi se svidjelo je da i Godine, poput drugih knjiga ove autorice, potiču na razmišljanje o sjećanjima – što u nama ostaje od svakodnevice? Zašto neke stvari pamtimo bolje od drugih? I kako ta sjećanja prizvati na najadekvatniji način? Zadnja rečenica romana glasi: Sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti – ona bi se mogla upotrijebiti kao moto za cjelokupno književno djelo Annie Ernaux.

Koju god njezinu knjigu odaberete kao svoju, s kojim god njezinim naslovom odlučite krenuti, čitajte Annie Ernaux. Vrhunska je stilistica, žanrovski je inovativna, hrabra je, otvorena i sklona obične pojave pogledati s druge strane, zuriti u njih do kraja, kao nekim bespoštednim skenerom, ne bi li što uspješnije i što točnije pretočila svijet u jezik. Sve je to inspirativno i nudi prilike za užitak u tekstu, za razmišljanje, razmatranje jastva, života, društva i velikih filozofskih pitanja. A sada me ispričajte, nemam kad više pisati, spremam se uroniti u Djevojačke uspomene Annie Ernaux, upravo objavljene u prijevodu Vlatke Valentić u izdavačkoj kući Ocean more.