Antiznanost: zašto znanost sama nije (nikada bila) dovoljna?

Antiznanstveni sentiment nije nikakva aberacija u stalnom povijesnom znanstvenom napretku, nego njegov sastavni dio, dijelom je posljedica nedostatnosti same znanosti, a također i posljedica njezine zloupotrebe, piše Boris Kožnjak. Radi se o historijskoj dijalektici znanosti i antiznanosti koje su obje u opasnosti od radikalizacije i iskrivljenja

•  Naslovna ilustracija: Bakropis “Frankenstein u svom laboratoriju” objavljen u izdanju “Frankensteina” Mary Shelley iz 1922

• dr. sc. Boris Kožnjak, viši znanstveni suradnik, Institut za filozofiju, Zagreb

Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine).

Ciceron, De Oratore (O govorniku)

1. Bauk (anti)znanosti, sekularni proroci i mesije

Bauk kruži svijetom – bauk antiznanosti. Klimatske promjene, biotehnološko prepravljanje gena i genetičko modificiranje organizama, javnozdravstvene strategije te programi prevencije i borbe protiv zaraznih bolesti tek su mali dio napadne fronte sve prisutnijeg antiznanstvenog pokreta posljednjih godina. Internetski portali i društvene mreže, sve češće i prosvjedni skupovi na gradskim trgovima, postali su mjesta glasne skepse u spoznajnu ulogu i mjesto znanosti u društvu, ali i oštre retorike koja znanost sagledava više u svjetlu teorija zavjere nego li njezine stoljećima brižno njegovane metode, više u svjetlu korupcije, skandala i zataškavanja nego li ustrajno stjecanog javnog povjerenja u znanstvenu ekspertizu. Kao odgovor na ovaj sentiment, koji vide dalekosežno štetnim i opasnim, znanstvenici i popularizatori znanosti nisu ostali skrštenih ruku. Ništa manje aktivan na portalima i društvenim mrežama, ali i na samim trgovima svjetskih metropola, koji svake godine na Dan planeta Zemlje udomljuju koordinirane međunarodne ‘marševe za znanost’, pokret za znanost postao je jednako tako globalnim fenomenom.

Polarizacija između pro- i anti-znanstvenog sentimenta nije eksluzivna specifičnost drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Fotografija: Amaury Laporte/Flickr (CC BY-NC 2.0).

Antiznanost, međutim, nije homogen pokret, ni politički ni svjetonazorski. Nasuprot uvriježenom mišljenju, antiznanstveni pokret nema isključivi politički predznak, on dolazi i ‘s lijeva’ i ‘s desna’, iz ‘progresivnih’ i iz ‘konzervativnih’ uvjerenja. Potonji će doduše prije kritizirati, primjerice, antropogenost klimatskih promjena ili teoriju evolucije, bivajući više skloni teorijama zavjere i ideji opasnosti znanosti po tradicionalne vrijednosti, ali će prvotni s istom strašću kritizirati, primjerice, nuklearnu energiju ili genetičku modifikaciju hrane, bivajući skloni optužbama znanosti za neokolonijalizam, neoliberalizam, političku nekorektnost ili čak rasizam. Ovo ‘anti-‘ u pokretu antiznanosti stoga se u pravilu ne odnosi na znanost u cjelini, a tu svoju heterogenost ovaj pokret duguje jednako tako heterogenim ideološkim, političkim i svjetonazorskim okolnostima koje ga oblikuju.

Unatoč snažnoj međusobnoj polarizaciji, postoji nešto što jednako snažno ujedinjuje i anti- i pro-znanstveni pokret: njihov eshatološki karakter. Eshatologija je pojam koji dolazi od grčkih riječi eshatos i logos i doslovno znači “nauk o posljednjim stvarima” te se tradicionalno veže za proroštva kraja povijesti i propasti svijeta u religijskom kontekstu. Ono što je nekad bilo svojstveno isključivo religijskom umu, danas je ništa manje svojstveno tzv. sekularnim eshatologijama, kojih su i anti- i pro-znanstveni pokreti razvidno postali najradikalnijim suvremenim zastupnicima. Iako je za obje grupacije znanost postala zajedničkim zalogom i ključem naše budućnosti, za jedne je znanost rješenje, za druge pak dio problema, retorika je u oba slučaja jednako snažna i dijeli istu strast kako prema apokaliptičnom proroštvu tako i prema mesijanskom spasenju. Zašto je i kako došlo do ove snažne polarizacije?

2. Prosvjetiteljstvo i kontraprosvjetiteljstvo

U razumijevanju geneze antiznanstvenog sentimenta kojemu nedvojbeno svjedočimo, valja poći od činjenice da taj sentiment nije ekskluzivna novost drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća, da je star koliko i sama znanost te da se više ili manje periodički javlja kroz ljudsku povijest. Zapravo, kao što i sama znanost ima svoje povijesne prethodnike u različitim oblicima ljudskog mišljenja, od antičke filozofije do novovjeke filozofije prirode, koja je i iznjedrila prirodnu znanost, tako i antiznanstveni pokreti imaju svoje prethodnice u povijesti, kada prirodna znanost još i nije postojala u svom modernom obliku. U toj historijskoj perspektivi, uvriježeno je govoriti o prosvjetiteljstvu i kontraprosvjetiteljstvu (ili antiprosvjetiteljstvu), što je termin koji je po svemu sudeći prvi iskovao filozof Friedrich Nietzsche u ‘Fragmentima iz zaostavštine’ iz 1877. godine, a kasnije nanovo otkrio, redefinirao i popularizirao filozof i povjesničar ideja Isaiah Berlin u svojem eseju ‘Kontraprosvjetiteljstvo’ za Rječnik povijesti ideja 1973. godine, no paralele sa suvremenim pro- i anti-znanstvenim pokretima posve su razvidne.

Iako se prosvjetiteljski pokreti javljaju još od stare Grčke, napose od šestog stoljeća prije Krista s jonskim filozofima poput Talesa, Anaksimena i Anaksimandra, povijesno je najpoznatiji prosvjetiteljski pokret svakako onaj koji se pojavio u Francuskoj osamnaestog stoljeća, odakle se proširio Europom i svijetom. Ovo novovjekovno prosvjetiteljstvo – ili naprosto Prosvjetiteljstvo, s velikim početnim slovom – vidjelo se kao razdoblje svjetla, razuma ili, kako je to postavio Immanuel Kant u svom slavnom eseju „Što je prosvjetiteljstvo?“, napokon kao „čovjekov izlazak iz samoskrivljene nezrelosti“. Nastavljajući se i oslanjajući se na znanstvenu revoluciju koja je započela stoljeće ranije, prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća poticalo je i promicalo znanstvena društva i akademije, znanstvenu ekspertizu i obrazovanje, popularizaciju znanosti u javnosti, kao i tehnološku primjenu znanstvenog znanja, u čemu ovo ‘doba razuma’, kako se ono udžbenički uobičajeno također naziva, nije oskudijevalo.

Goetheov Faust oblik je romantičarske kritike znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva (Wikipedia)

Ipak, sedamdesetih godina osamnaestog stoljeća globalnom pokretu prosvjetiteljstva suprotstavio se ništa manje snažan i globalan pokret romantizma, u početku tek kao pokret (Sturm und Drang, doslovno „oluja i nagon“) u njemačkoj književnosti i slikarstvu, ali koji je početkom devetnaestog stoljeća već prerastao u globalno rasprostranjen svjetonazorski pokret diljem Europe i svijeta. Nasuprot prosvjetiteljskom veličanju razuma i znanosti kao društvenog ideala, a samih znanstvenika kao uzora tog ideala, romantizam je isticao ograničenosti razuma i spoznajne moći znanosti, inzistirajući na radikalnom individualizmu i subjektivizmu, istodobno nanovo oživljavajući interes za iracionalnim, mističnim i nadnaravnim. Umjesto Newtona i Galileja kao idealno-tipskih uzora razuma i svjetla, romantičarska kritika znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva promovirat će ‘doktora Fausta’ i ‘doktora Frankensteina’ kao realne paradigme prosvjetiteljskog učenjaka.

Slična sudbina zadesila je i starogrčko prosvjetiteljstvo jonskih filozofa, prvo takve vrste u povijesti. Negdje pred kraj vladavine Perikla u petom stoljeću prije Krista, javio se u Ateni također snažan pokret kontraprosvjetiteljstva, obilježen ne samo povratkom magijskih kultova i liječenja, već i brojnim procesima protiv bezboštva (ἀσέβεια, asebeia), od kojih će najpoznatijima svakako postati oni protiv Anaksagore, zbog njegova učenja da Mjesec nije božansko biće već tek gromada kamena koja reflektira sunčevu svjetlost, te protiv Sokrata, zbog ‘bezbožnog kvarenja mladeži’, obojice koji su osuđeni na smrt.

U dvadesetom pak stoljeću, kasnih 1960-ih, pojavio se tzv. pokret kontrakulture, koji se iz Amerike ubrzo proširio Europom u heterogenoj mješavini hipi kulture, new-age duhovnosti i političkog aktivizma, no s jednim temeljnim i zajedničkim ciljem. Polazeći od kritike da moderna prirodna znanost i tehnologija promiču ‘mit objektivnog uma’ koji ima totalitarne i nehumane posljedice po društvo, temeljni cilj ovog pokreta postala je upravo „subverzija znanstvenog svjetonazora“, kako je to 1969. godine programski postavio jedan od glavnih ideologa pokreta, američki sociolog Theodore Roszak, u knjizi znakovita naslova Stvaranje kontrakulture: razmišljanja o tehnokratskom društvu i njegovoj mladenačkoj opoziciji.

3. Logika ili paradoks povijesne dinamike?

Atenski antijonjanski sentiment s kraja petog i početka četvrtog stoljeća prije Krista, romantizam kasnog osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća te kontrakultura s početka druge polovice dvadesetog stoljeća tek su tri najpoznatija primjera kontraprosvjetiteljstva u ljudskoj povijesti, uz koje bi se mogli navesti mnogi drugi primjeri iz različitih perioda i kultura. No, kako shvatiti njihovo pojavljivanje? S jedne strane, čini se posve intuitivnim vidjeti starogrčko prosvjetiteljstvo filozofa prirode šestog stoljeća prije Krista kao razumljivu i razumnu historijsku reakciju na mitološko-religiozne kozmogonije i teogonije Homerovog ili ‘mračnog doba antičke kulture’, prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća kao istu takvu reakciju na zaostatke srednjovjekovne teokracije i teocentrizma, a doba znanstvene i tehnološke ekspanzije 1950-ih i 1960-ih kao odgovor čovječanstva na svježe traume Drugog svjetskog rata.

S druge strane, pogledamo li dinamiku odnosa prosvjetiteljstva i kontraprosvjetiteljstva u povijesnoj cjelini, čini se paradoksalnim da se pokreti kontraprosvjetiteljstva uopće javljaju, poglavito u moderno doba, kada se smatra da je ‘prosvjetiteljstvo’ neko trajno stanje ‘društvene zrelosti’, da se poslužimo parafrazom Kanta, koje se potiče, promiče i kojemu se teži već i temeljnom činjenicom postojanja obveznog obrazovanja na globalnoj razini. Paradoks se čini to većim u svjetlu okolnosti da se kontraprosvjetiteljstvo javlja kao svojevrsna reakcija na vlastite prosvjetiteljske pandane, koji su u pravilu bili nositelji intenzivnog znanstvenog, tehnološkog i ekonomskog napretka, bilo da je riječ o staroj Grčkoj, Europi kasnog novog vijeka ili razvijenom modernom svijetu.

Starogrčko prosvjetiteljstvo jonskih filozofa šestog stoljeća prije Krista, koji su često istovremeno bili i umješni i uspješni praktičari – političari, trgovci, graditelji i izumitelji – dovelo je tako do značajnog napretka u matematici, astronomiji, medicini i tehnologiji, a pokret je posebno postao snažan pod vladavinom Perikla, državnika i vojskovođe koji je u Ateni petog stoljeća prije Krista okupio najznačajnije predstavnike tog pokreta. Štoviše, kako povijesni udžbenici jasno nazivaju ovaj period, bilo je to ‘zlatno doba atenske kulture’.

Na sličan način kao i starogrčko, tako je i prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća, duboko ukorijenjeno u znanstvenoj revoluciji započetoj stoljeće ranije, a poglavito potaknuto razvojem eksperimentalne metode istraživanja i dokaza, bilo doba novih proboja u znanosti i tehnologiji, doba intenzivnog razvoja inženjerske profesije, trgovine i poduzetništva, a posljedično i velikih promjena u životima ljudi i društava, doba koje je naposljetku iznjedrilo i ‘industrijsko prosvjetiteljstvo’, dovevši do nove revolucije – one industrijske – koja je nepovratno izmijenila lice čovječanstva, pretvorivši zaostala ruralna agrarna društva Europe i Amerike u industrijalizirana urbana središta.

Unatoč znanstvenom napretku nakon Drugog svjetskog rata cijela se kontrakulturna generacija okrenula prema subverziji znanstvenog svjetonazora. John Lennon i Maharishi (Fotografija Pattie Boyd)

U dvadesetom pak stoljeću, nakon globalne tragedije Drugog svjetskog rata, 1950-e i 1960-e bila su posebno plodna desetljeća za znanost, medicinu i tehnologiju. Mlazni zrakoplovi i transatlantski podvodni kablovi povezali su svijet više nego ikada prije, televizori u boji, magnetske trake za snimanje i reprodukciju i fotokopirni strojevi obogatili su i olakšali svakodnevni život i rad. Čovjek je ne samo prvi puta u povijesti u letjelici kružio oko Zemlje, već je i nogom kročio na Mjesec, a razvijena su nova i poboljšana stara cjepiva protiv mnogih zaraznih bolesti poput dječje paralize, ospica i rubeole. Unatoč tome, čitava jedna generacija na razvijenom Zapadu okrenula se ‘subverziji znanstvenog svjetonazora’, kao što su to učinili i njihovi romantičarski i starogrčki prethodnici.

Osjećaj paradoksa nije ništa manje snažan i danas, u dvadeset i prvom stoljeću, kada se čini da pojedinci i društva uživaju blagodati znanosti, medicine i tehnologije više nego ikad prije u povijesti, a da istovremeno svjedočimo snažnom antiznanstvenom sentimentu globalnih razmjera. Je li, međutim, pojava ovog aktualnog sentimenta, i općenito kotraprosvjetiteljskih pokreta u prošlosti, uistinu tek teško razumljiv paradoks i neočekivana iracionalna aberacija univerzalne prosvjetiteljske težnje za koju se pretpostavlja da je u skladu i s ljudskom naravi i sa zakonitostima povijesnog razvoja kao linearnog i nužnog napretka prema boljem društvu?

4. Antiznanost i krize

U povijesnom razumijevanju kontraprosvjetiteljskih pokreta primijetili smo jednu važnu okolnost: da pojava tih pokreta nije nasumična, da se oni javljaju upareni sa samim prosvjetiteljskim pokretima te da se štoviše u pravilu javljaju kao svojevrsna reakcija na njih. Reakcija na što? Već smo primijetili da se takva mogućnost čini paradoksalnom i iracionalnom, budući da su prosvjetiteljska razdoblja istovremeno i razdoblja intenzivnog znanstvenog, tehnološkog i ekonomskog napretka. Međutim, u toj povijesnoj ‘računici’ ipak nedostaje jedna važna varijabla. Svako od ovih prosvjetiteljskih razdoblja imalo je svoju neminovnu internu povijesnu dinamiku koja sama nije bila imuna na intenzivne ekonomske, socijalne i političke krize i čiji su vrhunci, štoviše, upravo koincidirali s pojavom kontraprosvjetiteljstva.

Uvertira u starogrčko kontraprosvjetiteljstvo bili su gotovo pa pola stoljeća dugi Peloponeski ratovi, koji su politički, ekonomski i moralno poremetili i polarizirali odnose u grčkom svijetu. Ekonomsko-društvena kriza na europskom tlu posljednjih desetljeća osamnaestog stoljeća, poglavito kolaps trgovačkog i pojava kompetitivnog kapitalizma, kao i vladavina revolucionarnog terora u domovini Prosvjetiteljstva, pojačana francuskim imperijalnim ratovima, bili su uvertira u romantičarsko kontraprosvjetiteljstvo kasnog osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća. Naposljetku, globalna neizvjesnost hladnog rata sa svijetom na rubu nuklearnog samouništenja i brojnim međunarodnim vojnim intervencijama i konfliktima, bili su uvertira u kontrakulturu 1960-ih i 1970-ih.

Okolnost da su krize oduvijek bile te da su još uvijek veliki izazov za društva i pojedince nije nepoznata psiholozima i sociolozima. Njihova istraživanja pokazuju kako je u razdobljima kriza i beznađa ‘iracionalno’ zapravo psihološki i društveno racionalna ‘umirujuća strategija’ kojom pojedinac želi ponovo steći kakav-takav osjećaj kontrole i zadovoljenje svojih temeljnih potreba za izvjesnošću, sigurnošću i društvenom pripadnošću u kaotičnom i naizgled nasumičnom svijetu. U tom svjetlu, nije slučajno da se i aktualni antiznanstveni sentiment ne samo nastavio na globalnu financijsku krizu s kraja 2010-ih, jednu od najvećih ekonomskih kriza nakon Velike depresije kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih, kao i na velike globalne političke, vojne i sigurnosne turbulencije u tom istom periodu, već i da se on trenutno razmahuje upravo u razdoblju još jedne globalne krize, ovaj puta zdravstvene i gospodarske.

Ako vjerujemo da se znanost povijesno pokazala i dokazala motorom ekonomskog, tehnološkog i svekolikog društvenog razvoja i napretka, zbog čega krize okreću javno mnijenje od znanosti, a ne prema njoj?

Ovaj ‘argument iz krize’ ima određenu eksplanatornu uvjerljivost i zasigurno je značajan faktor u jednadžbi pojave kontraprosvjetiteljskih i antiznanstvenih pokreta. Međutim, teško je ne primijetiti još jedan naizgled paradoks. Naime, ako uistinu postoji veza između ekonomskih, socijalnih i političkih kriza, s jedne strane, te pojave kontraprosvjetiteljskog i antiznanstvenog sentimenta, s druge strane, zašto ta veza nije zapravo obrnuta, odnosno, zašto se znanost, ili općenito prosvjetiteljski govoreći – ‘razum’, ne vide kao možebitni odgovor na krize? Drugim riječima, ako vjerujemo da se znanost povijesno pokazala i dokazala motorom ekonomskog, tehnološkog i svekolikog društvenog razvoja i napretka, zbog čega krize okreću javno mnijenje od znanosti, a ne prema njoj? I, povezano s time, mogu li kampanje i programi popularizacije znanosti te poboljšanja javne percepcije znanosti, o kojima se mnogo govori u posljednje vrijeme, donijeti kakav preokret? Što o tome govori povijesno iskustvo?

5. Znanost kao svijeća u tami?

Kasne 1920-e i rane 1930-e godine bile su razdoblje najveće globalne ekonomske krize dvadesetog stoljeća koja je zahvatila sve segmente društva, ne poštedjevši ni samu znanost. Čitave znanstvene zajednice, poglavito u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, dojučerašnjim znanstvenim velesilama, ostajale su bez financiranja ili su preživljavale uz velike financijske rezove i gotovo nenadoknadiv gubitak radnih mjesta i istraživačkih projekata. Bilo je to, međutim, i razdoblje rađanja znanstvenog aktivizma, čiji će se žar u više-manje nepromijenjenom obliku zadržati i do današnjih dana. Brojni ugledni pojedinci iz znanosti te znanstvena udruženja pokrenuli su široke kampanje za znanost, usmjerene kako prema javnosti tako i prema političkom establišmentu, ne samo s pragmatičnom namjerom spašavanja vlastitih radnih mjesta, već i radi podsjećanja na povijesno osvjedočenu društvenu važnost znanosti u boljitku i razvoju društva, važnost čiju su rehabilitaciju upravo u kontekstu tekuće krize vidjeli jednim od nužnih faktora njezina prevladavanja.

Javno je mnijenje vidjelo upravo znanost dijelom problema ekonomskog kolapsa. Dvorana znanosti, Chicago 1933 (Wikipedia)

Tako je, primjerice, 1933. godine, tijekom najgore godine Velike depresije, na Svjetskom sajmu u Chicagu, povodom stote godišnjice grada, koji je u krizi posebno stradao, izgrađena i impresivna Dvorana znanosti (The Hall of Science) posvećena znanstvenim postignućima koja su zadužila ne samo grad već i čovječanstvo u cjelini. Iste te godine, predsjednik Roosevelt imenovao je i svoj osobni Savjetodavni odbor za znanost (Science Advisory Board; S.A.B.) kao jedan od temeljnih stupova New Deala, kojim se američko gospodarstvo imalo uhvatiti u koštac s krizom. U Velikoj su Britaniji tu ulogu preuzela udruženja poput British Association for the Advancement of Science ili pak neformalne mreže Social Relations of Science, koji su oko sebe okupila brojne uglednike britanske znanosti. Međutim, napori američkih i britanskih znanstvenika i udruženja, iako su djelomično polučili uspjeh kod političkog establišmenta, nisu naišli na potporu šire javnosti. Štoviše, tijekom razdoblja Velike depresije znanstvena zajednica nije se borila samo s gospodarskom krizom, već i s jednim snažnim antiznanstvenim sentimentom.

Nasuprot, naime, očekivanjima znanstvene zajednice, javno mnijenje vidjelo je tada upravo znanost, a posebno snažnu društvenu ovisnost o gospodarstvu vođenom znanošću i tehnologijom, kao i posljedično svođenje znanosti na visoko birokratiziranu menadžersku tehnokraciju blisko isprepletenu s politikom, dijelom problema ekonomskog kolapsa, a ne njegovom nevinom žrtvom. Znanstvena zajednica, dakako, taj je antiznanstveni sentiment vidjela – kako je to izjavio Karl T. Compton, predsjednik Rooseveltova S.A.B.-a u svom govoru „Znanost stvara radna mjesta“ na zajedničkom sastanku Američkog fizikalnog društva i Newyorškog električnog društva u veljači 1934. godine -„podmuklom i opasnom propagandom moguće pogibeljnih društvenih posljedica, koja je lukavo zavladala umovima mnogih ljudi“.⁽¹⁾ No, napori znanstvene zajednice u suprotstavljanju ovom sentimentu strategijom ‘još više znanosti’ polučili su u javnosti slabe rezultate. Kako je tadašnje javno raspoloženje opisao američki sociolog Read Bain u ožujku 1933. godine, znanstvenici su jednostavno bili viđeni „parazitima na političkom tijelu koji odbijaju prihvatiti bilo kakvu političku odgovornost“ i koji, kao takvi, „više nego li bilo koji drugi faktor, ugrožavaju opstanak Zapadne civilizacije“.⁽²⁾

5. Historijska dijalektika znanosti i antiznanosti

Uzevši u obzir povijesno iskustvo, barem ako je suditi prema periodu Velike depresije, a prostor nas sprječava da analogiju protegnemo na ostala spomenuta razdoblja, razlog pojave tadašnjeg antiznanstvenog sentimenta bio je u tome što se znanost vidjela kao dio problema, a ne rješenja krize, zbog čega su se i strategije ‘još više znanosti’ pokazale slabo uspješnima kao odgovor na akutni antiznanstveni sentiment. Ako nam ovaj zaključak valja poopćiti, možemo pretpostaviti da u konačnici krize nisu izravni uzroci kontraprosvjetiteljskih i antiznanstvenih pokreta, iako one po svemu sudeći jesu njihovi značajni katalizatori. U slučaju antiznanstvenog sentimenta kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih, ovaj se sentiment posve izvjesno javio mnogo prije nego li sama kriza. Uznemireni, naime, nehumanom uporabom znanosti i tehnologije u Prvom svjetskom ratu, već se ranih 1920-ih na britanskom tlu javio pokret ‘zaustavljanja znanosti’, koji se proširio u američkom društvu ranih 1930-ih, a koji je, između ostaloga, pozivao i na desetogodišnji moratorij u znanstvenim istraživanjima ne bi li čovječanstvo etički i moralno uhvatilo korak s onime što se vidjelo nekontroliranim, dehumaniziranim te politički i svjetonazorski dvojbenim prodorima u znanosti i tehnologiji.

U Velikoj depresiji javnost je često znanost shvaćala kao dio problema prije nego rješenje.

Valja, međutim, spomenuti i kako se ovom nepovjerenju u znanost nisu priklanjale tek ‘neuke široke mase’, već je takvoj kritici znanosti pridonosio i dobar dio uglednih djelatnih znanstvenika, poglavito u fizici. Kako je to uvjerljivo pokazao povjesničar znanosti Paul Forman u proslavljenom radu „Weimarska kultura, kauzalitet i kvantna teorija 1918.-1927.: adaptacija njemačkih fizičara i matematičara na neprijateljsko intelektualno ozračje“, ozračje moralne i duhovne krize koja je uslijedila nakon Prvog svjetskog rata, u obrazovane je njemačke elite dovelo do opće nesklonosti prema ‘rigidnim’ i ‘zastarjeim’ idejama poput apsolutnog determinizma i isključivog racionalizma, koje su tako snažno obilježile prošlo doba, te posljedično i do rehabilitacije koncepata poput indeterminizma i slobode kao svojevrsnog povratka romantičarskoj ‘filozofiji života’ (Lebensphilosophie) s prve polovice devetnaestog stoljeća.

Nisu samo fizičari na tlu Weimarske republike, koji su tada stvarali jednu od najuspješnijih fizika u povijesti znanosti, poput Maxa Plancka ili Wernera Heisenberga, bili uporište snažne kritike scijentizma i zagovaranja potrebe povratka znanosti i tehnologije humanističkim vrijednostima. S ništa manjim žarom isto su zagovarali i na britanskom i američkom tlu ugledni fizičari poput Arthura Comptona ili pak Arthura Eddingtona, koji su svoju kritiku znanosti dopunili i potrebom otvorenosti znanstvenog uma prema drugim tradicionalnim vrijednostima, poglavito prema duhovnosti i religiji.⁽³⁾

Bilo je to općenito desetljeće rehabilitacije heterodoksnih ideja i kritike znanstvenog redukcionizma, ne samo u fizici. U biologiji se tako ponovo potaknulo pitanje vitalizma, a mnogi slavni znanstvenici, poput J. J. Thomsona i Olivera Lodgea u Engleskoj ili Camille Flammariona i Marie Curie u Francuskoj neskriveno su se prihvatili i pitanja poput zagrobnog života i ljudske besmrtnosti, aktivno sudjelujući kao istraživači u spiritističkom pokretu, koji je 1920-ih diljem svijeta imao milijunske sljedbenike u najširim slojevima, ne samo kao rezultat gubitaka dvadesetak milijuna vojnika i civila tijekom Prvog svjetskog rata, već i desetaka milijuna žrtava pandemije španjolske gripe koja je bez predaha startala na samom njegovom kraju.

Projekt ‘usavršavanja čovječanstva’ koji je započeo  idejom  da se ‘svjetlo razuma’ unese u živote ljudi i društva ubrzo se pretvorio u aristokratski socijalni i politički program koji je iznevjerio svoje temeljne zasade, kulminirajući 1789. godine revolucionarnim terorom i nesnošljivošću

Slična povijesna dinamika vidljiva je i kod pojave romantizma kao reakcije na prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća. Iako nedvojbenih dalekosežnih historijskih zasluga, ne samo u tehnološko-znanstvenom smislu, već i u kulturološkom i političkom, projekt ‘usavršavanja čovječanstva’, koji je započeo idejom da se ‘svjetlo razuma’ unese u živote ljudi i društva, ubrzo se pretvorio u aristokratski socijalni i politički program koji je iznevjerio svoje temeljne zasade, kulminirajući 1789. godine revolucionarnim terorom i nesnošljivošću. Nakon što su tisuće ‘oponenata razuma’ smaknuti, a katedrale i crkve porušene ili opljačkane, poprsja prosvjetiteljskih vođa preplavila su trgove i preostale vjerske objekte, koji su sada postali ‘hramovi razuma’, a negdašnje religiozne svetkovine ‘festivali razuma’. ‘Razum’ je postao mandatornom političkom i legislativnom kategorijom, prije nego izrazom čovjekove težnje istinskom razumijevanju svijeta i napretku.

Pojava romantizma bila je upravo reakcija na jedno takvo neprirodno prosvjetiteljsko osiromašenje kompleksnih ljudskih života isključivo hladnom objektivnošću i prisilnom izvjesnošću razuma, reakcija koju su prosvjetiteljski ‘revolucionarni ekscesi’ i napoleonski imperijalni ratovi tek rasplamsali, ali je nisu izravno uzrokovali. Legendarnim doktorom Faustom, koji prodaje svoju dušu Mefistofelesu, Goethe je, kao jedan od najznačajnijih predstavnika romantizma u književnosti, želio prikazati upravo to – prosvjetiteljstvo koje je u svojoj beskompromisnoj želji za sveznanjem i samo izgubilo svoju dušu, na sličan način na koji će i ‘doktor Frankenstein’ Marry Shelley zahvatiti mnoge elemente romantičarske kritike znanosti, poglavito moralne i etičke dvojbe vezane uz znanost i njezinu tehnološku primjenu. Štoviše, ova vrsta romantičarske reakcije zajednički je nazivnik i karakteristika svakog kontraprosvjetiteljskog, odnosno, antiznanstvenog sentimenta i pokreta.

7. O opasnostima (anti)znanosti

Historijsko, sociološko i psihološko razumijevanje dinamike kontraprosvjetiteljstva, odnosno, antiznanosti, iako donosi mnoge odgovore koji mogu biti od koristi u postavljanju prema fenomenu antiznanosti i u današnje doba, kada se čini da je jedna takva akcija i više nego potrebna, još ne odgovara na jedno temeljno pitanje koje se s pravom iznova postavlja u posljednje vrijeme: pitanje o opasnosti antiznanosti. Za najveću većinu djelatnih znanstvenika, promicatelja znanosti i tvoraca javnih znanstvenih politika, tu doduše ponovo nema dileme: antiznanost nije tek poražavajući, već i globalno potencijalno opasan fenomen. Preko ove bojazni ne bi se uistinu smjelo olako prijeći.

Psiholog Abraham Maslow, koji je razumio ne samo narav znanosti već i karakter ljudske psihe, iako je i sam bio smatran jednim od heroja kontrakulture 1960-ih – doduše zbog svoje kritike i same kontrakulture uvelike njezinim ‘nelagodnim herojem’ – zapisao je u Psihologiji znanosti iz 1966. godine sljedeće:

Ne uznemiruju me samo ‘analni’ znanstvenici i opasnosti njihova poricanja ljudskih vrijednosti u znanosti, zajedno s posljedičnim amoralnim tehnologiziranjem sve znanosti. Jednako su opasni i neki kritičari ortodoksne znanosti koji je smatraju previše skeptičnom, previše hladnom i neljudskom, a zatim je odbacuju kao opasnost za ljudske vrijednosti. Oni postaju ‘antiznanstveni’, pa čak i antiintelektualni… Njihova je alternativa znanosti često puka hirovitost i sektaštvo, nekritična i sebična egzaltacija pukog osobnog iskustva, prekomjerno oslanjanje na impulzivnost (koju miješaju sa spontanošću), proizvoljna hirovitost i emocionalnost, neskeptički entuzijazam i konačno egocentrizam i solipsizam. Ovo je stvarna opasnost. U političkoj domeni, antiznanost može izbrisati čovječanstvo jednako lako kao i vrijednosti lišena, amoralna, tehnologizirana znanost.⁽⁴⁾

Kada spominje ‘političku arenu’, Maslow je, historijski gledano, posve u pravu. Mnogi su primjeri iz povijesti koji ovu bojazan dobro ilustriraju. Romantizam – koji je su svojoj suštini počeo kao razumljiv vapaj potrebe ponovnog očovječenja ekstremnim prosvjetiteljstvom osakaćenih života pojedinaca i društava, prvotno posve nazainteresiran za političke aspiracije, vremenom je i sam postao masovnim socijalnim i političkim pokretom koji je počeo hraniti nacionalističke i radikalne političke pokrete u Europi devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća. Štoviše, kako je to pokazao Isaiah Berlin u Korijenima romantizma (Roots of Romanticism), između romantizma prve polovice devetnaestog stoljeća, s jedne strane, čija je izvorna značajka bilo i naglašavanje tradicije i pripadnosti ‘narodnom duhu’, te fašizma i nacizma dvadesetog stoljeća, s druge strane, postoji veza. U tom smislu, bojazan da bi i suvremeni antiznanstveni pokreti, koji, kao što smo vidjeli, na ovaj ili onaj način u sebi nose temeljne značajke romantičarskog odnosa prema stvarnosti i znanju, mogli predstavljati opasnost za čovječanstvo, kao potencijalno masovan fenomen vezan uz radikalne političke opcije, nije posve neopravdana.

Dakako, izvorni pokret romantizma dao je povijesno nemjerljive doprinose svjetskoj književnosti, filozofiji, likovnoj umjetnosti i glazbi u sjajnim djelima Goethea, Schillera, Puškina, Coleridgea, Byrona, Humboldta, Schlegela, Herdera, Blakea, Turnera, Wagnera ili Verdija, da spomenemo samo neka imena. Totalitarne zlouporabe romantičarske ideje bile su iskrivljenje i radikalizacija izvorne ideje, dovedene do ekscesa, ekstrema i masovne histerije potpomognute političkom polarizacijom, upravo kao što je i revolucionarni teror s kraja osamnaestog stoljeća bio totalitarna zlouporaba izvornog prosvjetiteljstva, na koju je romantizam u konačnici i bio reakcija. Na isti bi  način bilo neopravdano, kao neku ‘opasnost’ za civilizaciju vidjeti intelektualce i znanstvenike, umjetnike i pisce, sve one koji su se u prošlosti oduševljavali idejom neke ‘romantizirane znanosti’, te njihove suvremene neo-romantičarske sljedbenike, najveći dio kojih su kritičari znanosti s iskrenim namjerama poboljšanja znanosti, a ne njezina ‘uništenja’.

Uostalom, ne treba zaboraviti da na proces iskrivljenja vlastite izvornosti nije imuna niti sama znanost. Politička radikalizacija i zlouporaba znanosti u totalitarnim sistemima poput bivšeg Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke, proizvodnja i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, prefrontalne i transorbitalne lobotomije depresivnih pacijenata, istraživanja zaraznih bolesti poput sifilisa na mentalnim pacijentima i zatvorenicima, te programi sterilizacije socijalno ‘nepoćudnih’ i ‘neprikladnih’ građani u zapadnom demokratskom društvu desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, sve je to dio povijesti znanosti i to upravo onaj njezin etički, moralno i svjetonazorski dvojbeni dio na koji su se, po uzoru na svoje tradicionalne ‘kontraprosvjetiteljske’ prethodnike, najčešće i javljale ‘antiznanstvene’ reakcije. Međutim, u svjetlu okolnosti da je povijesna dinamika prosvjetiteljstva i kontraprosvjetiteljstva općenito dinamika više ili manje periodičnih akcija i reakcija s burnom povratnom vezom, nije dvojbeno ni zašto je dolazilo do ovih konflikata u prošlosti, ni hoće li do njih dolaziti u budućnosti. Jedina dvojba koja preostaje, kako zagovarateljima znanosti tako i njezinim kritičarima, jest ona o tome u kojoj će mjeri dijalog uspjeti zamijeniti polarizaciju, a razumijevanje radikalizaciju.

Platon i Aristotel na Rafaelovoj freski Atenska škola

Naposljetku, pitanje znanosti i antiznanosti nije zapravo pitanje ni metode ni tehnike ni logičke analize, već suštinski pitanje o čovjeku. U „Rađanju tragedije“ iz 1872. godine, Nietzsche je tako izdvojio tek dva temeljna principa svijeta i čovjeka koji su u stalnom sukobu – apolonijski i dionizijski: prvi podrazumijeva strogost, egzaktnost, disciplinu, racionalnost i kolektivitet, a drugi podrazumijeva strast, kreativnost, slobodu, emotivnost i individualizam. Goethe u „Građi za nauk o bojama“ iz 1810. godine opisuje Platona i Aristotela ne samo kao zastupnike dvaju suprostavljenih filozofskih sustava već i kao dvije vrste karaktera i svjetonazora – apstraktnog, duhovnog i ezoteričnog te konkretnog, empirijskog i zemaljskog – karaktera koji se od pamtivijeka, pod najrazličitijim kostimima, više ili manje neprijateljski odnose jedan prema drugome. Slavna Rafaelova freska Atenska škola iz šesnaestog stoljeća dočarava istu tu dihotomiju s Platonom i Aristotelom u središtu, prvotnim, koji kažiprstom pokazuje prema nebu te potonjim, koji otvorenim dlanom gestikulira prema zemlji. Historijska dijalektika prosvjetiteljstva i kontraprosvjetiteljstva, odnosno, znanosti i antiznanosti, koju sam oslikao tek u osnovnim crtama u ovome tekstu, dobro odražava upravo ovaj trajni sukob.

Međutim, ideja progresa – ta omiljena prosvjetiteljska misao – u svojoj povijesno osvjedočenoj suštini ne realizira se kao ideja linearnog napredovanja prema boljem društvu, već kao napredovanje koje se događa sve boljim prevladavanjem uvijek iznova istih konflikata koji se doduše javljaju pod raznim imenima u različitim povijesnim razdobljima. Tako sam Nietzsche ‘apolonijsko’ i ‘dionizijsko’ u historiji nije nužno vidio kao nepomirljive trajne antagoniste, štoviše, smatrao je, primjerice, da je najbolje od stare grčke kulture upravo dolazilo od razrješenja konflikata ovih dvaju načela kao komplementarnih, a ne kontradiktornih, te lišenih vlastitih esktrema. Maslow, koji je, kao što smo vidjeli, bio jednako strastven kritičar i ‘znanstvenog’ i ‘antiznanstvenog uma’, dakako u njihoviim obostrano radikaliziranim ulogama, smatrao je da zdrav pojedinac, ali i zdravo društvo, uključujući i znanost kao jednu od najvažnijih društvenih značajki modernoga doba, svoje zdravlje duguju upravo jednako takvom sjedinjenju naizgled suprotstavljenih principa, koji sami zasebno i međusobno se isključujući nužno vode u razarajući konflikt i patologiju, bilo osobnu bilo društvenu.⁽⁵⁾ Ova formula, u kojoj je znanost nužan, ali ne i dovoljan uvjet zdravog suvremenog društva i pojedinca, a valja to reći bez imalo zluradosti, čini se danas, kada se suočavamo s još jednim snažnim antiznanstvenim sentimentom, ne samo više nego li aktualnom, već i strategijom od povijesno najizglednije učinkovitosti. Sve ostalo bilo bi, kako bi vjerojatno ponovo dometnuo Nietzsche, uistinu vječno vraćanje istoga.

Bilješke

(1) Karl T. Compton, “Science Makes Jobs”, Scientific Monthly, 38 (1934), str. 297-300. Navod na str. 297-298.

(2) Read Bain, “Scientist as Citizen”, Social Forces, 11 (1933), str. 412-415; navod na str. 414.

(3) O ovoj vrsti polemika u britanskom i američkom društvu 1920-ih i 1930-ih vidjeti: Boris Kožnjak, „The earliest missionaries of ‘quantum free will’: a socio-historical analysis“, u: F. Grgić & D. Pećnjak (ur.), Free Will & Action: Historical and Contemporary Perspectives, Springer Nature, Cham 2018, str. 131-154.

(4) Abraham Maslow, The Psychology of Science: A Reconnaissance. South Bend, Indiana: Gateway (1969/1966); navod na str. xv.

(5) O Maslowljevoj psihologiji znanosti te kritici ortodoksne znanosti vidjeti: Boris Kožnjak “Kuhn meets Maslow: The psychology behind scientific revolutions”, Journal for General Philosophy of Science, 48 (2017), str. 257–287.